Andream potpisujem te od riječi do riječi.
Printable View
Andream potpisujem te od riječi do riječi.
BubaSanjić, naravno da treba napraviti kontrolu hormona, ali ja ne vjerujem da je u tome problem. To što se toliko trudimo a na uspijeva nam, a želimo samo nešto tako prirodno. Vjerujem da je najčešći uzrok takvog našeg ponašanja i osjećaja upravo taj neuspjeh. Ja bih se najviše našla u pisanju naše drage. Najviše volim kad sam na kavici samo s mm, društvo mi ne treba, ne odlazim na dobre i besplatne izlete sa poduzećem, nigdje mi se ne ide, ništa me ne privlači. Posao mi je sve odbojniji i naporniji. I kako kažeš iako su kolegice s posla pozitivne prema tebi, osjeća se (i ja to osjećam) da "znaju" da nećeš na porodiljni. Kao što je bilo za inu33, utrići su i za mene spas. Drogirana sa ugodnom vrtoglavicom i dobro raspoložena, pričljiva kao poslije dobre čaše vina. Ali prekratko traje :( . mm-u znam reči da bi mi bolje bilo da živim sama, a ja iste takve riječi s njegove strane nebih mogla tolerirati. Kako wewa kaže sve nekako prolazi kraj nas..., a mi smo stalno u jedno te istom. Ponekad pomislim da bi me razveselilo kad bi mi dr rekao da se kod mene nešto dogodilo zbog čega ne mogu imati dijete. Onda bi makar znala da mogu krenuti dalje.
Sve u svemu kad sam ovo pročitala... svi imamo iste simptome, da li od utrića, od klomifena, gonala... tko zna. Lude smo i to je to :P .
I ja se rastejem barem jednom mjesečno, a kad smo u postupku i nekoliko puta :lol: :lol: :lol: Jadan MM. Volim ga najviše na svijetu i
Eto dokaz ludila. Počnem pisati post, ne završim ga i pošaljem. Htjedoh reći da ga volim najviše na svijetu i šaljem mu puuuuuno :* :* :* zato što me trpi
Ovo sam često i ja mislila i čak nekim dijelom mozga priželjkivala nešto takvo pa da "idemo u miru", naravno, pri tim fantazijama to nije bilo nešto životno ugrožavajuće. Što više pričam i čitam, vidim da više-manje dijelimo slične misli na ovom pdf-u, samo što nismo u istom trenu svi u istoj fazi. :heart:Citiraj:
tiki_a prvotno napisa
xCitiraj:
ina33 prvotno napisa
Ja bas krecem sa sistematskim pregledom u ponedjeljak :mrgreen:
:love:Citiraj:
ina33 prvotno napisa
Ja sam uvjerena da meni to nije od hormona, nego od užasne frustriranosti. Postala sam ovako živčana i odvratna i prije postupaka i prije hormona, odmah nakon par mjeseci rada na djetetu bez uspjeha. Mama koja nije tada znala da radimo na djetetu znala je da se nešto sa mnom događa.
Radim u školi, ali tamo fenomenalno glumim, i s kolegama i s učenicima. Zato doma MM trpi. Pomoći si ne mogu. :/
Da...i ja....slazem se sa Vali u potpunostiCitiraj:
Vali prvotno napisa
Ovo sam sto posto ja.Citiraj:
BubaSanja prvotno napisa
Ja nekako vjerujem da su sve ove emocije zbog frustriranosti i toga što smo u biti nemoćne jer koliko god se mi trudile, pile ne znamtikakve vitamine, mirovale ili nemirovale krajnji rezultat je uvijek neizvjestan. Ne kažem da i svi ti hormoni nemaju utjecaja na ponašanje, ali zasigurno je frustriranost veći okidač.
Ja sam primjetila da sam živčana kad nisam u postupku, tad samo razmišljam kad ćemo opet. Kad krenemo onda sam puna pozitivne energije, mislim si to je to i ovaj put ćemo uspjeti, a tjedan dana nakon transfera se pretvorim u plačku i depresivca i uglavnom hodam po stanu s dekom oko ramena i razmrljanom maskarom(MM me zove koalica). zanimljivo je i da uvijek, ali uvijek kad sam ja u postupku onda mi neko iz obitelji ili kruga prijatelja ostane trudan(redovno dan ili par dana nakon što saznam za negativnu betu). I onda sam ljubomorna i tuga se produbi pa mrzim samu sebe zašto sam takva i zašto se ne mogu jednostavno radovati, a onda je polako vrijeme da počnem razmišljati o novom postupku.... i tako u krug
Ja isto mislim da možda lučiš malo previše određenih hormona. Ja sam takva točno 2 dana prije M, a bila sam takva i nakon missed ab. Ako onda nisam dobila otkaz, vjerojatno neću nikad.
Teško je gledati kako drugima ide sve po loju, ali i tebi će zasjati tvoje sunce. Jedna starija žena rekla je da kad joj tako pukne film, da počne brojati u sebi prije nego nešto grubo kaže, pa probaj to, ali u svakom slučaju odi da ti provjere hormone, možda ti mogu pomoći da dođu u ravnotežu, pa će ti onda biti lakše i raditi, a samim tim će ti biti lakše i zanijeti. Ja isto živim stalno bar za ona 2 tjedna mirovanja, kad mogu u miru razmišljati o tome bez da radim. Pa tko bi mogao mrtvo hladno iščekivati svoj postupak, kad se toliko tome nadamo, a onda kad ne uspije, onda ti opet do sljedećeg treba da dođeš k sebi.
Oni koji to ne prolaze teško da će te razumijeti, ali zato smo mi tu da ti budemo podrška, koji znamo dobro kako ti je. Drži se i neka ti tvoja beba bude najvažnija! Glavu gore, doći će kad se oni budu najmanje nadali! :*
Koliko sam se puta u zadnjih nekoliko dana upitala što sam to krivo napravila nakon ET da nismo uspili. Jel to bilo jel sam popila kavu ili jel nisam dovoljno dugo ostala u krevetu.Citiraj:
andrejaaa prvotno napisa
Onda sam pocela tjesiti ljude kojima sam rekla da nije uspjelo Kao ono: "Ma super sam ja, nitko nije umro itd". Onda sam se pocela osijeceti krivo sto sam tuzna jer eto stvarno nije kraj svijeta i zaista nije posteno da budem tuzna kad mnogi drugi pate vise od mene i imaju toliko puno vise problema. I danas sam shvatila da cu se izludit ako tako mislim. A jos negdje u srijedu sam odlučila da nikoga neću više tješiti, već da ću im reći da sam tužna i da ako će mi trebati rame za plakanje da ću im se javiti.