Junakinje

:* :heart:

:heart:

da naravno da smo junakinje,trpimo fizičku bol ali ona najgora bol je psihička..

godinama bez djece,proživljavanje trudoća i ispraćivanje istih od rodbine, prijateljica, kumova i stalno postavljanJe samoj sebi pitanje a kad ću ja????????

dječjih rođendana na kojima smo samo moj ljubljeni m i ja bez djeteta (taj smo dan po povratku doma zajedno plakali u autu :cry: )

a kad se jednom dogodi trudnoća, a za nju znamo kad većina žena i ne zna da su trudne, počinju mix osjećaji.
sreća zbog trudnoće i bojazan da li će sve biti u redu, da li će se poduplavati beta, svako curkanje utrića trčanje na wc da nije možda....itd,itd...

u našoj patnji mi imamo ono što drugi nemaju a to je bezrezervna ljubav partnera,ljubav do neba i nazad.

pinky i ostale suborke VOLIM VAS :heart: jer mi je druženje s vama davalo podstrek za naprijed.HVALA VAM. :heart:

Mislim da sve identično proživljavamo,zato mi je i teško i besmisleno nekome tko nije u ovome odgovarati na pitanje;"kako si?"

:love: :heart:

Kad sam si u oba postupka sama davala injekcije, moja bi prijateljica-kolegica znala reži Ajme, nemaš ni duše ni srca! misleći, naravno, na to da si sama nanosim bol pikanjem.
Rekla sam joj Da nemam ni duše ni srca ne bih sve ovo radila!


Cure :love: :heart:

Pinky mislim da si ovim postom odlicno izrazila misli i osjecaje mnogih cura s ovih "prostora".Hvala ti. :* :love: :heart:

Zaista jesmo junakinje i niti jedna od nas niti ne zna koliko ima snage u sebi dok ne prodje kroz jedan ciklus MPO-a.
Ja sam kratko bila na ovom podforumu, uspjelo nam je iz prve i imamo sad prekrasnog sina i zahvaljujem biologinji koja je izabrala bas njega jer savrseniji ne moze biti.
Sada sam ponovo trudna prirodnim putem ne znam kako zasto, govorim da je beba popravila mamu, ali sada ne mogu slusati one ljude da mi nije bilo ni prvi put nista nego da smo bili pod stresom, pa zato nisam mogla zatrudnjeti. Kao da smo mi eto otisli i narucili dijete jer smo bili prelijeni i prenervozni za napraviti dijete.
Ljudi koji nisu prosli kroz postupak olako shvacaju tj. niti ne razumiju "umjetnu" (namjerno sam napisala) oplodnju, nemaju pojma kakav je to tek stres i koliko hrabrosti i volje treba imati da se izgura kroz to.
Cure divim se svima koje to prolaze x puta i ne odustaju i koje napokon docekaju svoju bebu iz epruvete. Nema ljepseg osjecaja.
A da ne govorim o tome kad se i zatrudni koliko panicarimo da izguramo trudnocu, jer znamo kroz sta smo prosle da dodjemo do toga a neke zene ni ne znaju sta je beta a kamoli folikul.
Ljubim vas sve i drzim fige svima koje su u postupku ili ga planiraju.

samo mi još reci da su ti baš dijagnosticirali neprohodnost,jer onda stvarno u meni budiš nadu ;)

Pinky, legendo

Cure, sve smo mi junakinje, heroine, treba puno snage, hrabrosti i upornosti da se izdrži sve što nas snalazi na našem putu ali vrijedi svake sekunde i svakog napora kad nam naše maleno dođe u zagrljaj!!!

Meni je ovaj forum bio utočište, mjesto prepuno korisnih savjeta, informacija, podrške...i lijepa prijateljstva su sse izrodila upravo ovdje!!!

puno ~~~~~~~~ svima koji još čekaju svoje čudo da dođe što prije, brzo, brzo!!! :*

Lily75, hoćeš pokušati još jednom? :)

Pcelice kad su mi odstranjivali cistu sa jajnika i submukozni miom (kojeg nisu uspjeli skinuti do kraja) napravili su mi test prohodnosti jajovoda i zakljuceno je da su neprohodni, previse priraslica.
Nakon gotovo godinu dana od op isli smo na stimulirani IVF i bingo, a tocno dvije godine od op zatrudnjela sam prirodno. :D
Drzim i tebi fige da ti uspije. :love:

Hvala ti puno na odgovoru :* :*

Ja sam jednom pisala na temi: Koliko smo se promjenile, o utjecaju svega naučenog na rodi, o onome što sam prolazila, i što sam počela primjećivati da MPO žene prolaze. I mogu vam reći bila sam hrabra, i cijenila sam više činjenicu što ja ipak imam djecu, jer nekome je to dar, a nekome borba do kraja, ali svakako nije zgoreg podsjetiti se kako je to nešto divno.
Zaista ste, smo, hrabre, i danas je za mene sva fizička bol piece of cake, primiti injekciju, uraditi HSSG, porpaviti zub bez anestezije.
Sve ću učiniti da naučim svoju djecu pravim vrijednostima, kako da cijene istinske HEROJE i HEROINE.

moram priznati da se nalazim u vasim postovima, nekad pomislim, stara moja, svaka ti cast, a onda pak u drugom trenu, pa ni nemam izbora. moji ne znaju kroz sto prolazimo muz i ja, i bolje je tako, pa sad kad kukam kako sam psihicki iscrpljena i jedva cekam ici na more,svi se cude,a da znaju, da samo znaju kako me dusa boli, kako se svaki dan budim i lijezem s mislju, hocu li ikada postati mama?? zadnjih tjedana nakon posljednjeg neuspjelog postupka posebno sam osjetljiva, nisam nikada u zivotu bila ovako dugo i intenzivno tuzna, a bojim se da bi mogloo potrajati, jos dosta dugo... trenutno se ne osjecam kao junakinja, iako znam da to jesam. pusa dragim i predivnim suborkama :*

Drage moje cure, ja moram priznati da me je MM odgovarao od postupka kada smo vidjeli sve iglice i lijekove, jer se boji da ne izgubi i mene, kada već nemamo djece.
Ali kada sam vidjela koliko je hrabrih žena, koliko je želje i snova u njihovim očima znala sam da je to i moja borba. :mrgreen:

a koliko je nade u samo jednom postupku to zna srce svake žene koja je to prošla, i nitko i ništa to ne može razumjeti dok to ne osjeti.

i nema tih suza, ni riječi koje me mogu više utješiti od jednog toplog i iskrenog zagrljaja mog MM-a koji se pravi da je čvrst i hrabar a znam da mu duša plače....

I zato možemo jedino reći da smo sve mi JUNAKINJE.... :love:

Drage cure, junakinje moje
trnovit je put do zvijezda, iskusila sam to i sama i tek nakon svih ovih godina i ja sebi priznajem da sam stvarno JUNAK (i MM naravno). Od srca vam želim da vam zvjezdica uskoro dođe u susret.
:love:

Da mi je netko prije par godina rekao kroz šta ću sve morati prolaziti da dođem do djeteta ne bih vjerovala da ću to biti u stanju, mislim na svu tu bol i psihičku i fizičku. I nije mi ništa lakše kako vrijeme prolazi svaki put sam sva isprepadana kad moram na onaj stol za punkciju ali opet idem jer kao i vi mislim evo još samo ovaj put i uspjet ćemo... a da vam ne govorim kako mi je teško bilo ići na operaciju.
Nisam tražila da budem heroj, ali eto na žalost više sam bila u bolnici nego dobar dio mojih vršnjaka.
Nadam se samo da sve to neće biti uzalud

Drage moje...ova me tema uvijek rasplace.
Prije 5 godina,kad smo poceli postupke,svi su znali da idemo na ivf,cekali sa nama,navijali za nas,a onda tugovali i tjesili nas.
Oba pokusaja su pala u vodu i nakon duze pauze smo krenuli opet(ali nikome nismo pricali).Nekako mi je tesko bilo da svima objasnjavam,koji dan,kako ide...nisam mogla o tome.Zatvorila sam se u sebe(naravno,bratu sam se povjerila jer sam morala sa jos nekim da pricam o tome,osim sa MM-om) i svi su znali da idem kod dr,da imam probleme sa endometriozom i tacka.Ostala sam trudna i sada moj djecak ima 3 godine.
Prosle godine smo krenulu opet,jedan pokusaj nije uspio,a drugi je rezultirao pozitivnim testom(9 nedjelja trudnoce) i nadam se da ce sve biti ok.
Sve suze se brzo zaborave,sve godine cekanja i nadanja....onaj tupi osjecaj praznine koji sam imala kada bih prolazila pored prodavnica sa baby robom..bila sam dosla u fazu da bi me i miris caja od kamilice rasplakao(tako sam zamisljala da ce moja beba mirisati)...i eto,moja beba je bas tako i mirisala a ja sam uzivala u svakom danu.
Upornost i vjera mi je pomogla.Vama zelim ostvarenje zelja!!!!!!!!!:)))

ma bravo choco!!
sad sam tek svijesna koje smo mi junakinje!! borimo se ko lavice 8)
i za inat milinovicu rodit cu troje dice, makar zadnje rodila u 50. :lol: