Printable View
kolko taj tvoj muž ima godina?
sory, ali nisi ni ti odveć pametna ako želiš čitav život ostati uz takvog čovjeka koji je u stanju poigravati se tobom ko da si kakva loptica za tenis.
uglavnom. očaj. ja bih pobjegla glavom bez obzira i više mu se nikad ne javila. dobio bi od mene jedino poziv na sud u svrhu plaćanja alimentacije za dijete.
jer ovo što on čini ravno je težem psihičkom maltretiranju koje je neoprostivo.
sretno!
nisam ovdje mod. ipak imam potrebu upozoriti na nacin komunikacije koji nije primjeren ni ovom forumu ni problemu.Citiraj:
sory, ali nisi ni ti odveć pametna
ne vjerujem ni da zgrazanje pomaze :(
Ja bih na tvom mjestu poslušala flower.
I da još dodam, bez obzira što smo MM i ja isplanirali dijete i rekli, ok u ljeto počinjemo raditi na bebi, uspjelo nam je iz prve da ostanemo trudni na povratku s ljetovanja. I ostali smo u šoku, jer nismo se nadali da ćemo uspjeti odmah iz prvog pokušaja, prvi mjesec, drugo, koliko kod mi to željeli i "isplanirali", još uvijek nismo posložili u glavi da ćemo dobiti treće biće koje će biti potpuno ovisno o nama. Ali onda iz tjedna u tjedan sve smo više iščekivali svaki pregled, svaki ultrazvuk, nosila sam doma slikice mužu i divili smo se našem malom biću. I živjeli smo s tom bebom još dok je bila u trbuhu, stalno je bila s nama, stalno smo pričali s njom, slušali muziku, kupali se u troje, mi u kadi, a ona u svojoj posteljici u meni :), šetali šumom, komunicirali s njom kuckajući u trbuh i čekajući njene udarce na istom mjestu...
I moram priznati da još i danas mi sve izgleda potpuno nestvarno i još uvijek nismo potpuno svjesni da je to naše dijete :)
zbilja ne znam što bih drugo nego se zgražala.Citiraj:
flower prvotno napisa
oprosti, ali da je meni moj muž u bilo kojem trenu samo sugerirao abortus, pljunula bih mu u facu bez ikakvog dvoumljenja.
što ima raditi s takvim čovjekom koji se nećka oko tako enormno ozbiljne i velike stvari kao što je dijete. mislim, čekaj..pričamo li o djetetu ili o čarapama??? ono, danas ga hoću, sutra ga neću... kad mi dosadi bacit ću ga pa ću kupit novog. sory...ali wtf?... pa takvim se meni doima njezin muž. to više nije niti infantilno. pa to je ponašanje koje je uistinu patološko i ne zaslužuje samo zgražanje već i ozbiljno liječenje u mentalnoj ustanovi.
ajde, DoA, ohladi malo. covjek je bolestan, kaj si sad ti tu dosla glumiti nekog suca. ako nemas nis pametno za reci preskoci temu.
aj skuliraj. grizeš na svakoj temi na kojoj postaš, ok, takav ti je način komunikacije, ali ovdje si zamoljena da se ne istresaš.
to uopće nije istina.Citiraj:
melange prvotno napisa
ti lažeš.
i ne istresam se. samo kažem svoje mišljenje kojem ti očito ne znaš protuargumentirati nego se izvlačiš na "grizeš" i "istresaš se".
reci mi što sam krivo rekla i priznat ću ti jesi li u pravu ili ne.
to što nemam empatije za takvog čovjeka - nemam. niti me možeš prisiliti da imam.
al ah da... ipak je ovo roda.hr/forum
ajmo se svi ljubiti i maziti i grliti. i ajmo još imati razumijevanja za muškarce koji psihički maltretiraju trudne žene. jupij. prekrasnog li svijeta.
ok, nemam ni ja razumijevanja za njega, ali to je njezin muz, otac djeteta, ona je trudna i ne mora citati necije sablaznjivanje. cisto stvar takta. stani na loptu.
i što bi to trebalo značiti??Citiraj:
Death-of-Art prvotno napisa
ako se ne varam i ti si na jednom topiku,vrlo friško tražila zagrljaj
a sad ovdje cinično komentiraš ah,to je roda
nažalost, keri tvoja situacija je vrlo kompleksna i nema jednostavnog rješenje
ja sam rodila kada sam imala pola godine manje od tebe i čini mi se da sam jako zakasnila jer sad stalno žalim što neću vjerojatno biti na rasploganju svom djetetu kada ona bude imala ovoliko god,koliko ja sad
imam, zato navijam za tu bebicu, jer viditi ćeš, poslije njenog rođenja pitati ćeš se pa što je bilo prije nje...
iako inače ne pribjegavam laži kao rješenju ičega, ja bi lagala u tvojoj koži jer smatram da taj čovjek nije zaslužio da se na njegovu paniku sad gube živci i život djeteta, a svjesna si da se sutradan nakon ab-a može predomisliti. dakle, moja laž bi bila da mi je dr na pregledu rekao da je u mom slučaju pobačaj vrlo riskantan, razloge proguglaš, zavaljena maternica, nešto s krvi ne valja, ne podnosiš dobro anesteziju bla bla tek toliko da makneš pobačaj kao opciju. kažeš da bi ti mogla izgubiti život. po meni nema smisla objašnjavati mu ako je on izvan sebe.
Molim vas smirite emocije, ženi fakat treba podrška, a ne prepucavanje.
joj razmišljam kako je to njemu tako jako došlo odjednom?? malo fali informacijau u stilu da li je on i prije imao takvih napada ili sličnih reagiranja na neke osjetljivije situacije. kakvog bi ga opisala kao čovjeka do sad? karakter? znači da li se ovakvo nešto moglo očekivat ili je totalno suprotno njegovom dosadašnjem pristupanju raznim probelmima i situacijama.
da li imate vezu punu razumjieveanja ljubavi??, ako je sve to tako ne znam što reć možda da ga povedeš sa sobom na uzv da gleda kako bebica raste, možda da odete kupiti nešto zajedno za bebu, možda ga taj strah popusti možda se veselje počne rađat u njemu, pričaj mu stvari kao jednostavne nakon rođenja djeteta, ne naglađavat velike promjene, nešto lijepo kao štenjice popodne, predvečer sa bebom i sl. to misim nasuprot onome oćemo li imati novaca, hoću li imati mlijeka,koliko kotaju pelene, hoćemo li moći, kako ovo , kako ono??
Kako se on ponaša sad trenutno, da li viče, je li grub prema tebi za razliku od prije, možeš li uopće lijepo razgovarat s njim i uvjerit ga nekako da idete zajedno dan po dan pomalo a ako ga to ne prođe kad se dijete rodi da ne očekuješ ništa od njega. možda nekako da mu smanjiš
pritisak.
grozno teško ipak je ono osoba koja je provela dobar dio života uz tebe i sad kad najviše treba nje nema, potrudi se za njega koliko god možeš a da ne naštetiš sebi i bebi, ako naravno misliš da je vrijedan toga.
ako je to do sad bila čvrsta stabilna veza i čoveke s kojim želiš provest ostatak svog života onda se potrudi koliko možeš, a ako ne onda možda i bolje da nije uz tebe.
joj dođe mi da popričam s njim, iako nije da mogu spasit svijet, ali baš mi žao da ti se to događa :(
Draga keri...
I sama sam na početku trudnoće, pucaju me hormoni i promjene raspoloženja pa sam OD-DO oplakala ovaj topic.Strašno me potreslo ovo što pišeš i želim ti reći da si vjerovatno puno jača nego što misliš, da pokušaš posložiti prioritete u životu iznijeti ih pred tvog muža.Razgovarajte mirno i možda shvati da si ozbiljna, da ti je dijete na 1. mjestu i da život može biti prekrasan i bez njega i njegovih ispada.Teško je nakon dugogodišnje veze napraviti nekakav rez ali ovo je nova situacija, tim više što je sam inzistirao na djetu!! :?
Nadam se da će se sve posložiti kako treba.... :heart:
ajme, točkalice koliko ti imaš strpljenjaCitiraj:
točkalica prvotno napisa
tebe je sigurno dobro imati za prijatelja :)
:([/quote]
ajme, točkalice koliko ti imaš strpljenja
tebe je sigurno dobro imati za prijatelja :)[/quote]
:) :oops:
A sam naslov posta govori i tako sve: "ne želim pobačaj", treba li još bilo što reći osim riječi podrške? :)
čitam ja i nekeko me ova tema podsjeća na onu trešnjinu - nema poveznice osim lajtmotiva - muža koji to nije i isisava trudnoj ženi energiju koja je sada potrebnija nekom drugom - njihovom nerođenom djetetu.
i koliko god ja suosjećakla s njegovom bolesti s kojom nije jednostavno živjeti i koja zahtjeva osim medikamenata i terapiju za njega, ali i vjerojatno za sve koji su mu bliski, nikako ne mislim da bi keri trebala sad njega spašavati, da se tako izrazim niti čekati da on dođe k sebi.
kao što reče netko,djetetu treba smirena majka koja će svoju energiju usmjeriti na njega, okolina u kojoj suicid nije svakodnevna tema i u kojoj je dijete voljeno svaki dan, bez iznimke.
ako ni nakon 9 godina on ne misli da je vaša veza dovoljno zrela za dijete, na stranu sve dijagnoze, ta je veza gotova. i ne vidim zašto se ti trudiš održat ju na životu.
ok, brineš se za njega jer ti je stalo. ali to nije razlog da živiš s njim.
imaš 36 godina, pretpostavljam da radiš i da možeš negdje živjeti i bez njega. svjesna si da ti je ovo možda jedina prilika za ostvaritii majčinstvo i nemoj ju profućkati.
nije lako biti samohrani roditelj, ali nije lako biti ni u destruktivnoj vezi.
ja bi se na tvom mjestu sad maknula od njega i pokušala člim mirnije iznijeti trudnooću do kraja.
možda mu bude bolje, možda ne.
ako mu bude bolje, možeš mu dati novu priliku da budete obitelj.
ako mu ne bude bolje, onda će tebi sigurno biti - negdje daleko od njega.
Ovo je jako teska tema i ne mozes ocekivati da ti neko kaze sta da uradis. Ipak, razumijem tvoju rastrganost... Bolestan muz naspram nerodjenog djeteta...
Mene samo zanima sta je sa vasim roditeljima? Podrska roditelja i prijatelja je jako bitna u ovako teskim trenucima... Ja znam da bih se prvo okrenula njegovoj majci za pomoc. Ali to sam samo ja. Vidi ko ima uticaja na njega i ko bi tebi mogao pomoci u tome. Mozda neko ko je vec roditelj i ko mu moze razbiti neke strahove. Da kupis vrijeme dok terapija ne pocne djelovati...
Draga želim ti svu snagu i sreću svijeta. Mislim da ako uspiješ živjeti i raditi po svom, da će se TM prije "skulirati" ( naravno uz lijekove i med.pomoć) nego da mu se povlađuje. U povlađivanju i popuštanju bi moglo ne biti kraja, jer su mu apetiti poveliki. :love2:
Teško je ovako savjetovati osobu koju ne poznaješ.
Na prvi dojam (uostalom vidi se po naslovu) - ako ti želiš dijete, ne vidim o čemu dalje imaš razmišljati. Ti želiš, on ne želi - znači tjera te da odabereš između njega i nerođenog djeteta.
Ja znam što bih ja odabrala - tako ti i svaka od nas forumašica može napisati što bi ona odabrala. no, ti svoj izbor moraš sama napraviti.
Postavi si pitanje kako bi mogla "lakše" živjeti: s djetetom bez partnera ili obrnuto?
Odrasla sam pokraj psihički bolesnog oca koji je odbijao bilo kakvu terapiju i mogu ti reći da je to jako teško djetinjstvo. Terapija TM-u je tek počela i lijekovi još ne djeluju pa niti ne možeš znati kako će odreagirati kad ne bude pod utjecajem psihoze.
Što se tiče toga što i kako dalje s njim. Zamisli da ima rak. Sve ga boli, raspada se i ne može si pomoći. Čeka da li će kemoterapija uspjeti ili će mu sav trud i bol koji je uložio u liječenje propasti.
Izdrži toliko da vidiš da li će mu biti bolje. Ako će i dalje uporno odbijati suradnju s terapeutom (mislim da si to negdje napisala - da teško surađuje - to nije dio bolesti - to je ego) i nastavit te maltretirati pokupi se i biježi što dalje možeš.
Postoji nešto što se zove naučeno ponašanje. To jasno vidim kod svoje braće. Nemaju psihičke probleme, ali neke karakteristike tatine bolesti su preuzeli kao obrazac normalnog ponašanja. Ti moraš zaštiti svoje dijete od toga. (Istina, u mojoj obitelji se nikad nije spominjala činjenica da je tata bolestan, on je bio "nagle naravi" pa mu je sve bilo dozvoljeno). Ako odlučiš ostati uz njega, djetetu moraš objasniti bolest i da ono nije krivo i da tata ne može kontrolirati neke svoje riječi i djela.
Želim ti puno hrabrosti i ustrajnosti. :love:
keri jako mi je žao što si se našla u toj situaciji.
Moje razmišljanje...
Ako ne treba mene i naše dijete nema što raditi u našim životima.
Ja se ne bi složila sa time da se takvo ponašanje treba tretirati kao tešku bolest koja je navedena u donjem postu. Da je teško bolestan dala bi i danju kap krivi i svaki atom snage da se izvučemo iz svega ali stav da još nije spreman za dijete.... Pa što je onda vodio ljubav???
Možda se tu krije neka druga žena, neki drugi razlog da ode...
I da, što ako pobaciš.... ostajete zajedno i imate dug i sretan život??????
:cry:
skoro pa mogu potpisati Mirticu - mislim na onaj dio o razumjevanju osobe s psih. bolesti.
nevjerojatno je kako kroz ovaj topik ide puno predrasuda prema ljudima s psih. bolestima i to mi je strasno tuzno. dobra je usporedba s rakom, ili bilo kojom bolesti koja te dira u srz osobnosti.
ovo vrijedi i za tebe...sto god odlucila nisi odgovorna za njega i njegove postupke (posebno vezano uz suicidalne ideje) :love:Citiraj:
Ako odlučiš ostati uz njega, djetetu moraš objasniti bolest i da ono nije krivo i da tata ne može kontrolirati neke svoje riječi i djela.
evo, flower je još u prvom postu napisala pravu stvar.
imam osjećaj da je tm odabrao da mu bude loše, kao da ne želi dati šansu novom, drugačijem životu koji bi se dolaskom djeteta oplemenio.
ovaj mu je način života poznat, iako loš, a od nečeg novog strahuje.
možda bi se trebao zapitati što ga to tako plaši kada pomisli na budućnost s djetetom.
briga, pažnja i ljubav koju bi usmjerio prema djetetu vrlo vjerojatno bi ga udaljila od razmišljanja o strahovima kroz koje prolazi.
i njemu bi dijete moglo biti dobra terapija ako odluči tako gledati na situaciju koja ga očekuje.
u protivnom, ako odbija prihvatiti ideju o tome da mu budućnost pruža šansu za sreću, bojim se da je onda bolje da u tom svom izboru ostane sam.
ti ne moraš pristati na njegov izbor.
u svakom slučaju, želim vam sreću u pronalaženju rješenja, a voljela bih da on uspije uvidjeti da je čaša napola puna. :love:
samo kratko - naravno, sama odlucujes o svom tijelu, stajaliste vecine nas znas.
da se osvrnem na mirticu - nije problem u obitelji imati psih. bolesnika ako je on svjestan svog poremecaja i pokusava ga lijeciti. ali, ako se ni ne pokusava lijeciti, mislim da je bolje maknuti se od njega. jer, psih. poremecaji mogu (i ne moraju, ali tko zna) progresivno narasti u nesto vece (npr. depresija, panicni napadaji u halucinacije, pa u shizofreniju), a tada, ako se ne lijeci, moze doci do svega.
dakle, keri, sama odlucujes, ali zbog sigurnosti svojeg nerodjenog djeteta (a i svoje sigurnosti) ja bih se na tvom mjestu maknula.
i jesi li sigurna da on ide na terapije? i da pije lijekove? ne znam koliko vremenski treba proci da pocnu djelovati, ali ako ih pije, valjda bi uskoro trebalo biti bolje.
ovo zahtjeva novu temu o odnosu obitelji i psih. bolesnog pojedinca, no nikako se ne slazem da je bijeg jedina mogucnost, gdje pobjeci? gdje to on nece biti otac djeteta koji ce imati prava vidjati dijete? gdje sad odbaciti zajednicki zivot, gdje maknuti osjecaje i ljubav...Citiraj:
nije problem u obitelji imati psih. bolesnika ako je on svjestan svog poremecaja i pokusava ga lijeciti. ali, ako se ni ne pokusava lijeciti, mislim da je bolje maknuti se od njega
da je u odnosima i zivotu 2+2=4 bilo bi lako odluciti, nije to tako jednostavno...zamisli da ti obolis od psihicke bolesti - koliko bi voljela da se tvoje obitelj okrene od tebe? ne kazem da to ponekad nije najbolje rjesenje, ali da li je jedino?moralno? rjesenje nakon kojeg mozes mirno spavati?
ispada da ga branim, ali nije mi to namjera...stvarno nije, zelim samo ispravljati neke predrasude...znate da ponekad ljudi piju lijekove i dalje imaju visoki krvni tlak - tad svi kazu - odi doktoru sigurno ti je nesto krivo dao...moguce da je i tu krivo pogodjena terapija.Citiraj:
i jesi li sigurna da on ide na terapije? i da pije lijekove? ne znam koliko vremenski treba proci da pocnu djelovati, ali ako ih pije, valjda bi uskoro trebalo biti bolje.
uh! to su, nažalost, situacije u kojima je, nakon bilo kakve odluke, teško mirno spavati.Citiraj:
flower prvotno napisa
ni u jednoj odluci nisi 100% u pravu.
uvijek trebaš odvagivati s koje je strane šteta manja, što znači da je uvijek ima, ali sam biraš s kojom ćeš odlukom lakše nastaviti živjeti.
nezavidno!
Ja iz cijelog Kerinog posta a i prethodnih nekih koje je pisala ovdje, nisam baš shvatila da je njen suprug sad odjedanput bolestan čovjek...on ide na razgovore i uzima ljekove jer ima te tzv. Panic attacks, a to nije neka bolest o kojoj se ovdje sad počelo debatirati.
Ja isto imam veoma teško bolesnu mamu, psihički problem, ne umije se ni okupat sama, ali njeno stanje nije došlo od nikud i nenadano...nekako imam osječaj da se u njegovom slučaju ne radi o bolesti. Bar ne o tolikoj teškoj da ga se svrstava u neuračunjive i uspoređuje se njeno dvoumljenje oko njihove veze sa "napuštanjem osobe koja je na kemoterapiji"...to je jednostavno smješno i ružno uspoređivati. Čovjek je do prije 2 mjeseca bio super, imali su super vezu, htjeo je bebu, i sad odjednom doživo šok i poludio?
Moram priznati da je i mene zbunilo ovo što kaže RG. No rekoh neću komentirati da ne ispadne da površno čitam.
Panicni napadi nikako ne mogu dovesti do shizofrenije!!! Panicni napadi su odlika anksioznosti, i tvoj MM pokazuje, barem iz ovoga sto si napisala, klasicne simptome tjeskobe. Ne znam moze li mu sto ovo pomoci, ako uopste zeli da se izbori sa tim. Provjereno - djeluje http://www.lindenmethod.com/
mislim da nitko od nas ne zna sto je zapravo kerinom nevjencanom suprugu i kako se on nosi s tim.Citiraj:
Cruella prvotno napisa
mozda ste me krivo shvatile u prijasnjem postu - dakle, shizofrenija nije poremecaj koji se javi nenadano, prethode mu razliciti simptomi, od anksioznih (tu spada i panicni napadaj), moguce i opsesivno-kompulzivnih, preko deluzija, halucinacija...niti jedan bolesnik nema iste simptome (uglavnom su isti ali varijacije postoje), niti mu se javljaju u istoj mjeri, istom jacinom, istim redoslijedom. i naravno, kod Kerinog M najvjerojatnije nece doci do toga, ali da znam da zivim s nekim takvim, tko ne zeli lijecenje i ima averziju prema tome, ne vjerujem da bih ostala s njim (pogotovo s malim djetetom).
a mislim kao i vecina vas koje ste se tu javile, da je dobrobit majke i nerodjenog djeteta ipak na prvom mjestu, samo sam dodala i sigurnost od neplaniranih reakcija.
u životu se ne donose uvijek najlakše i najjednostavnije odluke. ja to jako dobro znam. za svaku odluku koju doneseš - snosiš odgovornost.
zato treba jako dobro odrediti prioritete, i prihvatiti odgovornost za izbor tih prioriteta.
ja sam još na početku napisala što bih napravila, gledajući interese nerođenog djeteta (to je ZA MENE prioritet). u takvom kontekstu sam donijela i svoje životne odluke, i živjela (i živim) s njihovim posljedicama.
no smatram da sam postupila ispravno, ma kako mi teško (ponekad) zbog toga bilo.
Taj čovjek je bolestan. A bolesnom čovjeku ne okreću se leđa nego mu se pruža pomoć. Dijete si htjela i abortus ti nije opcija-to mu reci i to neka bude gotova priča. A onda krenite zajedno u nove pobjede i budi uz njega koliko možeš.
si vidjela dijagnozu? ne možeš tvrditi sa sigurnošću.Citiraj:
Trina prvotno napisa
Ma zdrava osoba se ne može tako ponašati.
Uh, da bar ne može!Citiraj:
Trina prvotno napisa
ja doživjela... itekako može.Citiraj:
Trina prvotno napisa
draga, buduci da imam iskustva s napadima panike i bila sam na razgovoru kod psihijatra oni ne dolaze od trenutnog stanja.
napad panike se pocne manifestirati onda kad u zivotu sve poslozis *tako kaze psihijatar,
tada na povrsinu izlazi nesto sto nisi rijesio u proslosti prije 15,10,5 godina, lijecenje psihoterapijom uz lijekove traje minimalno godinu dana,
naravno ovisno koliko sama osoba zeli ucestvovati u samom izljecenju,
osobno ne mislim da se TM ne moze pomiriti s dolaskom djeteta,
vec mu nesto sto je dugo potiskivao u sebi nije rijesio, to mozda nema uopce veze s vama niti trenutnom situacijom.
vjerujem da ti nije lako, dijete je najveci dar od Boga...