Hiperaktivno dijete

Ovak curke ja sam to riješila sve jednim potezom, zato i stalno savjetuem isto.
Otišla sam u Klaićevu logopedici prof. Marić, ona ga je pogledala dala preporuku no prije toga ga je automatski slala i na orl obradu , na provjeru sluha i evociranih potencijala, psihologu na provjeru pažnje, te na neurološku obradu.
znači obuhvtila je sve
Ja imam više poteškoća sa teškoćama u pisanju i čitanju nego sa samom otklonjenom pažnjom, no svkako savjetuju prije svega individualni pristup. još ću napisati što sve točno
No liječnik nema prevo smatrati šta je vašem dijetetu potrebno, dapaće podržavam sve mame koje kada nisu zadovoljne jednim mišljenjem potraže još jedno jer samo tako možemo uspjeti naime po zakonu imate pravo na uputnicu, a čak i ako se radi o drugom mišljenju, dakle savjetujem već tu oštar stav i oni če sigurno odstuknuti.
Pogotovu što vas vuku za no već tri godine a djeci vrijeme ide i nitko ga neće moći vratiti.
Savjetujem svakako Klaićevu zbog interdisciplinarnosti pristupa, no prije nazovite zbog eventualnog naručivanja-01/ 4600-150
Molim ak zapne slobodno me kontaktirajte na pm
kasnije ču još opširnije o svemu.
Sanja

za sad evo dobrih linkova
http://public.srce.hr/hud/w-tekstovi...isleksija.html
http://ergonomija.zpm.fer.hr/2004/kr...isleksija.html
javim još
:love: sanja

link Hiperaktivno dijete-predavanje= http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...=357536#357536

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

Udruga roditelja "Korak po korak"
za promicanje kvalitete življenja djece i obitelji
Zagreb, F. Vrančića bb
Tel/fax: 01/ 61 54 431

---

"korak po korak" već neko vrijeme nije u vrančićevoj, preselili su negdje u ilicu, ne znam točno gdje :/

čitam ja ovo i pratim zbog istog ili sličnog problema. Ali vi imate informacije samo u Zagrebu, a mi smo iz Osijeka? Mislim da je teško tako velike stvari riješavati telefonom. Čitam dosta,poslati ću i svoje linkiće kad ih nađem.

Razumijem Vaše dvojbe i probeme Jasnaks,
neznam sa sigurnošću za rad u Osijeku ali ako želite mogu provijeriti sa kolegicama,
znam samo nažalost da jako puno djece dolazi u klaićevu iz cijele zemlje. :/
Atelefonom, sam mislila da se čisto raspitate za savjet kamo i kako dalje ili da se eventualno naručite na obradu jasno takove se stvari nikako ne riješavaju telefonom. ;)

Mogu samo reći svima. nedajte se smesti, :x
jer je ministarstvo školstva izdalo preporuke i naputke kako se radi s takovom djecom i kako se ocijenjuje takovu djecu, možete ih naći i na ovim mojim gore linkovima :mrgreen: ,
najvažnije je postaviti dijegnozu i dati svima do znanja kako znate da su po zakonu dužni slijediti preporuke koje dobiju, jer većina od te djece ima preporuku ili na individualizirani pristup u nastavi ili na poseban program u nastavi - ne u tzv. "posebnim školama" da se ne zbunite.
Meni često kaže jedna susjeda - joj nebudu ti voljeli djete ako ih budeš ganjala za to- ja kažem glupost, ja sam tu da volim svoje dijete i ne tražim od njih da ga vole već da mu pruže obrazovanje kakvo zaslužuje, a uvjerila sam se da najviše se proganja dijete koje nema iz sebe čvrstog roditelja da mu bude oslonac - ja nisam žrtva kao ni moje dijete, ono naprosto ima posebne potrebe , i zaslužuje obrazovanje na koje mu zakon daje pravo, a ja se doživljavam kao njegovo osiguranje da ga i dobije 8) .

Eh evo zakeljit ću vam što sam poskidala sa gore navedenih linkova, SA STRANICE- public.srce.hr/hud/w-tekstovi/w-sto-je-disleksija.html
NO PLIZ PROBAJTE I LINK JER IMA I FORUM TAMO SA PITANJEIMA I PREPORUKAMA I STRUČNJAKA...
Valjda neću kaj zblokirat :oops:

SAVJETI RODITELJIMA I UČITELJIMA
Jadranka Bjelica, prof. logoped

DEFINICIJE DISLEKSIJE
Ines Galić-Jušić, prof.logoped
Disleksija se često naziva razvojnom (engleski: developing dyslexia), a neki autori, poput britanskog neurologa Critchleya (1978. godine), za razvojnu disleksiju kažu: "To je poremećaj u učenju koji započinje s teškoćama pri učenju i čitanju, a poslije lošim pravopisom i odsutnošću lakog baratanja pisanim jezikom za, razliku od govornog jezika. Kognitivne je naravi i često genetski uvjetovana. Nije uzrokovana intelektualnim nedostacima, manjkavim socio-kulturnim prilikama, načinom poučavanja niti ikakvim poznatim neurološkim oštećenjem. Najvjerojatnije je specifični poremećaj u sazrijevanju koji dijelom iščezava kako dijete postaje starije. Moguće ga je znatno smanjiti pravodobnom i ciljanom pomoći".

U medicinskoj klasifikaciji bolesti DSM IV definira se kao poremećaj pri čitanju što je danas i općeprihvaćen prijevod riječi - disleksija. Prema ovoj klasifikaciji bitno obilježje poremećaja u čitanju je dostignuta razina čitanja (tj. točnost u čitanju, brzina i razumijevanje mjereni individualizirano standardiziranim testovima) koja je znatno niža od očekivane s obzirom na kronološku dob osobe, izmjerenu inteligenciju i obrazovanje primjereno dobi. Smetnje u čitanju znatno utječu na dostignutu akademsku razinu ili svakodnevne aktivnosti u kojima se zahtijeva vještina čitanja. U osoba s poremećajem u čitanju glasno čitanje karakterizirano je iskrivljavanjem, zamjenama ili ispuštanjima, sporošću i pogreškama u razumijevanju. (DSM IV, 1996.)

Britanska udruga za disleksiju određuje ju kao specifičnu teškoću u učenju, konstitucionalnog podrijetla, prisutnu u jednom ili više aspekata - čitanja i pisanja te pisanog jezika koja može biti udružena s teškoćama u brojnim područjima. Vezana je uz korištenje pisanog koda (alfabetskih, numeričkih i muzičkih zapisa) premda često pogađa i oralni jezik do nekog stupnja. (British Dyslexia Association, 1989.)

BITNA OBILJEŽJA DISLEKSIJE
Ines Galić-Jušić, prof.logoped

Unatoč mnogostrukosti pojavnih oblika disleksije, vrlo se jasno uočavaju njezina najbitnija obilježja. Ona su najviše određena teškoćama koje se pojavljuju u usvajanju i razvoju čitanja i pisanja, ali, i šire, u perceptivnom, jezičnom i pojmovnom razvoju. Zbir tih teškoća čini je poremećajem u čitanju i pisanju. No, osim teškoća bitno obilježje disleksije je i naglašena neujednačenost sposobnosti u različitim područjima. Disleksija je, dakle, određena teškoćama i osobitostima u ovim područjima:
Čitanje
Teškoće u čitanju odnose se na brzinu i preciznost čitanja i na razinu razumijevanja pročitanog. Djeca s disleksijom dugo slovkaju, zadržavaju naviku tihog izgovora riječi pri čitanju, ne čitaju tečno. Slušajući ih kad čitaju naglas, imamo dojam da ne uočavaju točke kao znakove razgraničenja rečenica. Ritam i način čitanja uglavnom su određeni povremenim zastojima zbog nepreciznog iščitavanja riječi, ali i odsutnošću pauze, silazne ili uzlazne intonacije kada se čitaju izjavne i upitne rečenice, što sve zajedno daje dojam netečnog, lošeg čitanja. Ponekad je nepreciznost podjednaka pri čitanju kratkih riječi kao što su "od" , "do", "uz", "iz", kao i pri čitanju višesložnih, kompliciranijih i manje učestalih riječi. U čitanju postoje različite zamjene, skraćivanja ili dodavanja slova, dijelova riječi i cijelih riječi kojih u tekstu zapravo nema. Tako se zamjenjuju grafički slična slova kao "d" i "b" pa riječ "bio" postaje "dio". Kratke riječi poput prijedloga "do" i "od", bilo da su samostalne riječi ili složenice, postaju gotovo nesavladive i "put do kuće" najčešće će biti "put od kuće". Ako netko nešto "odnosi", to će se pročitati kao da "donosi", a umjesto da ptica "brzo doleti", ona "brzo odleti". Zamjenjuju se i riječi slične osnove; tako "presavijanje" može postati "presađivanje", "poderao" - "pobrao", a "sumnjičav" postaje "sumnjiv". Neke riječi dobivaju nepostojeće dijelove: "radoznala uspavanka" čita se kao "radoznavala uspavanka", a neke se potpuno skraćuju, pa "odmahivala" prelazi u "odmah", a riječ "poredanih" skraćuje se u riječ "pored". Neprecizno pročitane riječi i sporost u čitanju narušavaju razumijevanje pročitanog teksta, iako se mnoga djeca s disleksijom zarana nauče služiti rečeničnim kontekstom, tj. širim sklopom riječi i rečenica koji im pomaže u odgonetavanju značenja.

Fonološka obrada riječi
Nedostatna fonološka obrada riječi znači da dijete teško postaje svjesno glasova u riječi, pa ne može izdvojiti početni ili završni glas, ili teško uočava ritam i rimu riječi, što sve jesu važne predčitačke vještine. Mnogi se autori slažu da je jedna od temeljnih teškoća u poremećaju čitanja upravo ta teškoća obrade glasova jezika ili fonološka neosviještenost. Teškoće fonološke obrade mogu se i ne moraju odražavati u djetetovu govoru. Neka djeca mogu posve neupadno govoriti izgovarajući većinu riječi pravilno, a da ipak imaju teškoće s izdvajanjem i raščlambom riječi na glasove. Neka djeca starije predškolske dobi već i svojim govorom upućuju na to da imaju fonološke teškoće. U njihovu govoru često čujemo: "svjeklo", "mekla", "glaka" za riječi "svjetlo", "metla" i "dlaka". Može se čuti da je nekoga "noka jako zaboljela kad je vozio picikl" ili da su na stolu "čvetići crnene ili prave boje". Sve ovo upućuje na to da bi dijete u školi moglo imati teškoća s učenjem početnog čitanja, a možda i pravu disleksiju.

djevojčica, 2.razred, nedostatna fonološka obrada riječi

Pisanje
Smetnje pri pisanju svrstane su u dvije skupine. U prvoj su to teškoće u oblikovanju, pravilnosti i organiziranosti slova i rukopisa. U drugoj su skupini smetnje u samostalnom sastavljanju teksta (sastavljanju priče, opisa događaja, odgovora na pitanja, pisanja dužeg teksta u lektiri ili referatu). Teškoće iz prve skupine pojavljuju se kada dijete teško povezuje glas koji čuje s pripadajućim slovom u pisanju. Te teškoće onemogućuju pravilno nizanje slova u riječi koja se piše, i mogu biti posljedicom istih onih fonoloških nedostataka koji se pojavljuju i u čitanju. U pisanju su one najvidljivije u diktatu kada dijete piše onako kako čuje i kako izgovara, tj. zamjene izgovorenih glasova prate i zamjene slova. Tada je "kost" "gost", "kosa" "koza", a "dom" može biti i "tom". Postoje i zamjene grafički sličnih slova kao i u čitanju. To je već spomenuta zamjena slova "b" i "d".

Rukopis može biti neoblikovan, slova, iako ih dijete može razlikovati, mogu biti nedovoljno izdiferencirana. Malo pisano slovo "l" može se pisati s kraćom petljom i ono može sličiti na "i", ili petlja može biti previše nisko i biti obla pa može sličiti na malo pisano "e". Isto tako, malo pisano "j" svojom petljom može ne prelaziti crtu pa podsjećati na "r" ili "v", a može biti slično slovu "o". Sve to zajedno rukopis čini nedovoljno čitljivim. Također, dijete može ne poznavati granice riječi pa se kratke riječi, dijelovi složenih glagola, prijedlozi ili riječca "ne" pišu spojeno. Može teško uočavati početak rečenice kao početak nove misli i izostavljati veliko slovo.

dječak, 5.razred, teškoće u oblikovanju, pravilnosti i organiziranosti slova i rukopisa
Inače, pisanje velikog slova prema pravilima, jedno je od najtežih zadaća u pravopisu, i djeci s disleksijom često je pravom "noćnom morom" zbog crveno išaranih školskih zadaća ili sastavaka u školi.

djevojčica, 2. razred,
pisanje velikog slova prema pravilima često je jako teško za djecu s disleksijom

Druga skupina teškoća vidljiva je u samostalnom pisanju nekog teksta. One su posljedica neujednačenog stupnja u razvoju govornog i pisanog jezika. Naime, pisani je jezik puno složeniji po svom formalnom ustroju nego govorni jer se u njemu sve mora izraziti riječima (u govoru se puno toga izražava gestom, mimikom i pauzama). Te riječi u pisanom jeziku moraju biti točno napisane, moraju biti poredane u gramatički ispravan redoslijed, razgraničene međusobno zarezima i točkama, upitnicima ili uskličnicima. Samostalno sastavljanje, opisivanje ili odgovaranje potpunim rečenicama stoga je najteži dio u jezičnom razvoju uopće.

Djeca s disleksijom, ali uostalom i sva druga djeca na početku, teško oblikuju svoju misao u riječi i gramatički potpune i jasne rečenice. Njihovo je samostalno pisanje najteži dio u jezičnom razvoju, na žalost, često zanemaren i odgurnut u stranu u mnoštvu poduka iz nastavnih predmeta ili terapijskih postupaka za ovladavanje tehnikama bržeg čitanja ili boljeg rukopisa.

djevojčica, 2.razred, teškoće u samostalnom sastavljanju teksta
Vizualna percepcija
U polju vizualnoga postoje teškoće koje sama djeca često opisuju kao: okretanje slova, pretapanje redova teksta, gubljenje dijelova rečenice, završetaka riječi, dezorijentaciju u smjerovima lijevo - desno, gore - dolje.

Mnogi znanstvenici zadnjih godina nanovo ističu osobitosti u vizualnoj obradi simbola u djece s disleksijom. Ron Davis, autor knjige Dar disleksije , također naglašava izmijenjenu percepciju slova kao jedan od faktora koji utječu na nemogućnost učenja ispravnog oblika riječi. Slova se okrenu pa je riječ krivo percipirana ili dijete umjesto riječi vidi prazno polje. Zbog toga djeca ne mogu tečno čitati bez zastoja.

djevojčica, 1.razred, diktat, teškoće s vizualnom percepcijom, zrcalno okretanje slova


Pamćenje
Kratkoročno pamćenje jedno je od triju faza pamćenja i u čitanju ima vrlo važnu ulogu. Ono obuhvaća sposobnost zadržavanja sekvenci neke trenutne radnje ili misli u svijesti tijekom dvadesetak sekundi. Disleksija, iz nekog razloga, pogađa upravo tu fazu kratkoročnog pamćenja, i tako onemogućuje suptilnu usklađenost pretvaranja slova u glasove i stvaranje slogova koji se nižu jedan za drugim i oblikuju jasne riječi koje se izgovaraju u čitanju na glas ili se "misle" ako se čita u sebi. Dakle, ako kratkotrajna memorija ne omogućuje pamćenje slijeda tih slogova, nije ih moguće glatko povezati u riječ, i onda se pojavljuje onaj, u netečnom čitanju tako uočljivi, zastoj i pokušaj da se ponovnim mukotrpnim iščitavanjem nadoknadi propušteni slog ili glas.
Disleksija koji put obuhvaća i teškoće s dugotrajnom memorijom. Tada je ona veliki problem u savladavanju školskoga gradiva. No, velika je vjerojatnost da se ove teškoće s dugotrajnom memorijom nadograđuju na teškoće u organizaciji materijala koji se uči, na svojevrsnu sklonost dezorijentaciji.

Teškoće sekvencioniranja
Ove teškoće podrazumijevaju da se dijete teško snalazi u vremensko - prostornim sljedovima. Ono često ne zna koji je dan u tjednu prije, a koji slijedi; isto tako, teško uči slijed mjeseci u godini i slijed godišnjih doba. Teško se snalazi i unutar dnevnog slijeda zbivanja pa, koji put, neprecizno određuje je li kazališna predstava bila prije ili nakon nastave, je li prethodnog dana sat tjelesnog bio prije ili poslije sata prirode.
Slično može biti i u pamćenju nekog slijeda u prostoru. Je li učionica iz matematike prva ili treća u hodniku? Je li omiljena trgovina s tenisicama iza knjižare i trgovine s odjećom? Je li moguće na prijateljevu adresu doći nakon jednog ili dva skretanja - česte su dileme djece u prostornoj orijentaciji i pamćenju nekoga prostornog slijeda.

Teškoće u organizaciji informacija
Ove su teškoće u osnovi višesatnog, a opet neuspješnog sjedenja za knjigom, zbog kojeg učenje djeci s disleksijom daje "tamne tonove" cjelokupnom školovanju. Ona često uče pojedinačnu lekciju ne stvarajući veće ili manje cjeline u koje bi naučene podatke mogla smjestiti. Ovladavanje tehnikama učenja, npr. stvaranje tzv. kognitivnih mapa u koje se činjenice svrstavaju na posebno organiziran način, prema pojmovnoj hijerarhiji, uz crtanje tih mapa na većim papirima, pločama ili kompjutorskim programima, poput Power Pointa, umnogome utječu da se dezorganiziranost u prikupljanju i obradi informacija tijekom učenja smanji.



Osobitosti u načinu učenja novih sadržaja
U čvrstoj vezi s organiziranjem informacija je i pojam obrade ili procesiranja informacija. Naime, postoje četiri temeljna načina na koja svatko od nas prima i obrađuje informacije iz vanjskoga svijeta: auditivni (slušanjem), vizualni (gledanjem), taktilni (dodirom) i kinestetski (pokretom). U školovanju se koristi svim tim načinima pri usvajanju novoga gradiva.

Najčešći je auditivni način prezentiranja informacija, u kojem nastavnik tumači, a djeca slušaju. Postoji mišljenje da je auditivni način predstavljanja informacija prilično nedostatan, ako je jedini u izlaganju novoga gradiva u učenju djece s disleksijom. Ako se osvrnemo na teškoće u fonološkoj obradi i teškoće u kratkotrajnoj memoriji, možemo zaključiti kako je polusatno usmeno predavanje nastavnika prilično nekorisna prezentacija novoga gradiva za dijete s disleksijom jer se ono pritom može, često, posve izgubiti. To uistinu ne znači da slušanje neke, izražajnim tonom pročitane lektire na audio kaseti, ne bi djetetu s disleksijom bilo jako zanimljivo. Njima, jednako tako, može biti zanimljiv i koristan način izlaganja nekih nastavnika jer im u zadržavanju usmjerene pažnje pomaže izraz lica, pokret i upečatljiv ton u govoru tog nastavnika. O jasnoći i jednostavnosti govora kao presudnim čimbenicima nastavnikovoga uspjeha u privlačenju aktivne pažnje učenika, ne treba niti govoriti.

Osim auditivnog ili slušnog načina prezentiranja novih informacija postoji i vizualni, u kojemu se informacije predočavaju dijagramima, mapama, fotografijama, filmovima i zemljovidima. Ni u ovome načinu nisu djeci sva sredstva podjednako laka i prihvatljiva. Znajući za njihove vizualne teškoće, složeni dijagram ili tabela mogu biti prilično konfuzni. Ali, različitim bojama i sličicama istaknuta raspodjela pojmova neke lekcije ili teksta, dokumentarni ili igrani film o nekoj temi, mogu biti itekako poticajno sredstvo u učenju nekog novog sadržaja.
Osim tih dvaju načina postoje još i taktilni i kinestetski načini procesiranja. Taktilni znači dodir s različitim materijalima i predmetima, oblikovanje i učenje s pomoću modaliteta dodira. Ovdje se nadasve dobrom pokazala glina kao jedno od osnovnih sredstava za oblikovanje slova i riječi u metodi američkog autora Rona Davisa. Kinestetski način podrazumijeva učenje kroz pokret, u plesu, dramatizaciji, igri uloga. Taktilni i kinestetski način pokazali su se vrlo korisnima u učenju djece s disleksijom.

Jezične i pojmovne teškoće
Djeca s disleksijom mogu imati i jezičnih teškoća. One često ne moraju biti vidljive u svakodnevnom govoru. No, zahtjevnije govorne situacije, poput opisivanja nekoga događaja ili situacije, otkrivaju one prave nijanse u stupnju razvoja dječjeg jezika. Te nijanse najčešće znače nemogućnost da se upotrijebe točne riječi za prostorne odnose u nekoj situaciji ili zbivanju, kao "pored", "između", "prednji", "zadnji", "ovdje" ili "tamo". Te su nijanse i nesigurnost u upotrebi pojmova "prije", "poslije", "prethodi", "slijedi" za vremenski protok događaja. Također, u svom govoru djeca mogu upotrebljavati i gramatički nepravilne oblike nekih glagola, kao "ideju" ili "možeju" ili pogrešne padežne oblike za neke imenice, pa mogu reći: "imam mraka u sobi" ili "posudio je bicikla".
Čini se da govorni jezik u neke djece s disleksijom često na početku školovanja odstupa manje od njihovih vršnjaka nego u kasnijim godinama školovanja. Razlog tomu je što se napredni govorni jezik - dakle, gramatički pravilne riječi i rečenice, bogatiji rječnik i sigurna uporaba pojmova, najviše grade učenjem pisanog jezika tekstova koji se čitaju ili pišu u školi i izvan nje.


dječak, 7.razred, slobodni sastavak, primjer pojmovne teškoće
Neka djeca s disleksijom, bez obzira rade li to samostalno ili uz pomoć terapeuta i roditelja, puno čitaju, pišu, analiziraju jezik. Tako napreduju u svojem jezičnom i pojmovnom razvoju. U djece s kojom roditelji i terapeuti ne rade na obogaćivanju jezika, a ona sama ne čitaju, tijekom godina razvijajući čak i jak otpor prema čitanju i pisanju, propada prilika da se iskoristi bogatstvo pisanog jezika kao najsnažnijeg pokretača govorno-jezičnog i spoznajnog razvoja. U takve djece, na žalost, postoji velika šansa za pretvaranje disleksije u teškoću pri učenju u onom najdrastičnijem obliku koji je ozbiljna prepreka svakom uspješnom školovanju.

Neujednačenosti u sposobnostima
Ono što često prati djecu s disleksijom jest tvrdnja njihovih roditelja i učitelja kako su to djeca koja imaju izražene sposobnosti u nekim područjima i slabosti u drugima. To zorno potvrđuju i testovni rezultati njihovih kognitivnih sposobnosti. Tako se danas često piše kako djeca s disleksijom imaju na Wechslerovoj skali inteligencije tzv. ACID-profil ili niske rezultate u podtestovima računanja, informiranosti i pamćenja brojeva, dok su im rezultati iz testova pronalaženja sličnosti, razumijevanja i sastavljanja kocki jako dobri.

Slične se neujednačenosti mogu vidjeti i u iskazivanju sposobnosti u svakodnevnom životu. Tako djeca koja s mukom čitaju prijevode filmova, a o samostalno pročitanim lektirama još će dugo sanjati, mogu biti sklona istraživanju funkcioniranja električnih naprava i aparata, a ponekad i sama imati vrlo kreativna rješenja u konstruiranju takvih naprava. Neki su od njih domišljati u informatičkom polju i vrlo se vješto služe kompjutorskim programima. Neka djeca (češće djevojčice) u višim razredima osnovne škole usprkos kaskanju u pravopisu i gramatici pisanog jezika, pišu priče i pjesme pokazujući maštovitost i snalaženje u vještom pripovijedanju i isprepletanju radnje, ili u poetskom izrazu. Neka se, pak, zarana posvete proučavanju biljnog i životinjskog svijeta ili prirodnih znanosti, i vladaju zavidnom količinom informacija s toga područja. Isto tako, neka djeca razviju napredno mišljenje jer ih njihovi roditelji poučavaju na način koji je poticajan za razvoj pojmova i analitičkog mišljenja. Ima djece s disleksijom koja su najnadareniji crtači stripova i grafita u svojim školama.
UTJECAJ JEZIKA I NAČINA POUČAVANJA
ČITANJA I PISANJA NA DISLEKSIJU
Ines Galić-Jušić, prof.logoped

Ima li još nešto što treba znati u vezi s uzrocima disleksije
osim gena i neurologije?
Da, načini poučavanja čitanja i pisanja
Tri su osnovne metode u podučavanju čitanja i pisanja: analitičko-sintetička metoda, koja polazi od slova - glasa i sloga, globalna metoda, koja polazi od cijele riječi, te njihova kombinacija.

Hrvatski jezik ubraja se u jezike kojima je temeljno načelo pisanja glasovno načelo (kako čujemo tako i pišemo). Zato je sposobnost analiziranja glasovne strukture riječi nužna poradi ispravnog pisanja i čitanja. Metoda kojom se podučava čitanje i pisanje je pretežno analitičko-sintetička. U našoj školi zadnjih desetljeća prevladava ubrzaniji ritam učenja čitanja i pisanja u kojem se gotovo izostavlja slogovno povezivanje ili drugi aspekt te metode, aspekt sinteze u čitanju. Razlog za to je dijelom sve veći broj djece čitača na početku prvog razreda, koji ovladaju predčitačkim vještinama, pa i početnim čitanjem, već tijekom zadnje godine predškolske dobi. S druge strane, u svakom je razredu jedno do dvoje djece koja će imati disleksiju.

Učiteljice svoj način poduke čitanja usmjeravaju prema djeci koja već čitaju, izostavljajući slogovno iščitavanje, vježbe kojima se uspostavlja istodobno čvršća veza slova i glasa, ali i zahvaća cjelina, to jest slog. Na taj način bi uz analizu riječi (rastavljanje na slova) bila i sinteza (slog), koja je, kao što znamo iz nekih naznaka o stilu primanja i obrade informacija djece s disleksijom, za njih lakša od analize. Ravnopravnom raspodjelom analize i sinteze, uz više vremena provedenoga na takvu slogovnom čitanju rima iz pjesama i polaganom započinjanju čitanja proznih tekstova, disleksija bi zasigurno imala manje plodne uvjete za svoj razvoj u području čitanja. Jednako tako, kad bi se dostatno poštovala činjenica da je pisani jezik jedan posve novi oblik jezika kojim i mnoga djeca bez disleksije teško ovladavaju, postojalo bi više prostora za individualne različitosti u podučavanju, količini uvježbavanja i očekivanom ritmu ovladavanja čitanjem i pisanjem. S više svijesti u učitelja što bi se sve dalo postići i malim pomacima prema alternativnim načinima učenja čitanja, prikladnima za nekolicinu djece u razredu, disleksija bi imala puno manje šanse da se razbukta i učini početak učenja čitanja i pisanja "teškim bremenom" na leđima malih đaka.



DISLEKSIJA I ČITANJE
Ines Galić-Jušić, prof.logoped

Kako sve djeca mogu vidjeti slova, riječi, rečenice,
redoslijede rečenica, tekst?

Na ovo nam pitanje djeca mogu dati najrazličitije odgovore. Neka će nam reći da vide riječ koja se okreće u različitim smjerovima, da slova plešu. Da se rečenice stapaju. Da uopće ne vide niti jednu točku ili zarez i da uopće ne mogu pratiti pogledom riječi prema krajevima rečenica. Da im pogled poskakuje. Da nikako ne mogu uhvatiti red.
Jedan je dječak uporno odbijao slogovno čitanje i slovkao je i onda kada je po njegovu dobrom razumijevanju pročitanog i po ovladavanju značenjem i gramatičkim ustrojem rečenice, bilo jasno da bi mogao puno brže čitati samo ako prestane iščitavati slovo po slovo. On je to ovako komentirao: "Ali ja samo tako mogu zaustaviti ta slova koja poskakuju, ona će mi opet pobjeći ako ih ne čitam jedno po jedno, i ja namjerno neću nikad početi čitati drukčije jer ovako barem znam što sam pročitao."


Kako sve djeca s disleksijom mogu čitati?

Djeca s disleksijom mogu čitati na mnogo različitih načina jer je disleksija skup različitih simptoma i različitih stupnjeva svih tih simptoma.

Neko će dijete recimo, iščitavati slovo po slovo, čitat će sporo, ali će razumjeti većinu riječi jer ima bogat rječnik. Poneke će riječi izokretati zbog sličnosti oblika ili nemogućnosti da otkrije redoslijed slijeva nadesno za riječi "do" i "od", no pomoći će mu okruženje u tekstu ili kontekst pa će sve opet dobro posložiti i, unatoč velikoj sporosti, moći će razumijevati tekst. Ako se u tekstu neke riječi stalno ponavljaju, neka će ih djeca drugi ili treći put odmah vidjeti i pročitati tečno, a neka će ih tegobno svaki put iščitavati kao da ih vide prvi put. Tu se pojavljuje ono što nazivamo radnom memorijom ili sposobnošću lakog dosjećanja i aktivne uporabe onoga što se nekoliko trenutaka prije toga čulo, čitalo ili spomenulo, što uz jezičnu kompetenciju i perceptivne osobitosti u najvećoj mjeri utječe na stupanj same disleksije i na mogućnosti njezina lakšeg ili težeg otklanjanja tijekom terapije.

Ima i situacija kad će dijete čitati slogovno i ponekad gotovo tečno čitati, a onda će se zaglaviti na nekoj riječi koju ne razumije i nakon toga će izgubiti nit razumijevanja pročitanoga. Poneka se djeca jako teško mogu koristiti kontekstom jer im je rječnik oskudan, ili teško razumiju neke odnose među riječima, pasivne oblike glagola ili ne mogu domisliti nastavak riječi ako u brzini čitanja pogledom obuhvate samo korijen riječi, kao što se to događa prosječno dobrom čitaču. Dakle, ta djeca, jednostavno, moraju pročitati svaki dio riječi jer im ono jezično, gramatičko znanje ne omogućuje rekonstruiranje ostatka riječi.
To možemo vidjeti na primjerima čitanja sljedećeg teksta:
"Bili smo na izletu u Botaničkom vrtu, gdje smo promatrali ribe u ribnjaku i vidjeli mnoge ribe kako ga brzo preplivavaju. Neke su ribe bile više u dubini, a neke su plivale po površini ribnjaka."

Neko će dijete u ovim rečenicama oba puta tegobno iščitavati riječ "ribnjak" iako je za očekivati da će je lakše pročitati nakon što je pročitalo riječ "riba" i da će mu ta osnova omogućiti da samo ovlaš pogleda riječ "ribnjak" i domisli njezin krajnji oblik ili nastavak "a" za genitiv jednine u "ribnjaka". Riječ "preplivavaju" isto bi mogla biti shvaćena prema kontekstu jer se spominju ribe i ribnjak, ali će ona ponekad biti gotovo nepremostiva teškoća i za izgovor i za razumijevanje. Neko će je dijete započeti čitati, onda će odustati i izostaviti s rupom u razumijevanju značenja i riječi i rečenice, a neko će je pretvoriti u "plivaju" ili, češće, u "pliva". Ako u trenutku kad je dijete izostavilo takvu jednu tešku riječ ili zastalo u čitanju pitamo što doista vidi kad je pročitalo tu rečenicu, ono će nam točno na tom mjestu koje nije pročitalo reći da ima praznu sliku, a konačna slika cijele rečenice može zbog toga biti posve drugačija od stvarnog značenja rečenice. Tako dijete može reći da ribe, recimo, samo plivaju po ribnjaku, što je drugo značenje od onoga da ga one preplivavaju.

Ona djeca koja sporo čitaju i imaju slabiju radnu memoriju će riječ "ribnjak", ako se pojavi i dalje u tekstu, dakle i treći i četvrti put čitati jednako sporo i teško kao i prvi put.

Primjeri kako sve može zvučati ono što djeca čitaju
1. Tekst "Prostorno učenje" iz časopisa Drvo znanja:
"Dobro pamćenje osnova je mnogih oblika učenja i mnoge životinje zapanjujuće dobro pamte određene oblike informacija. Losos pamti okus rijeke u kojoj je rođen, ženka tuljana zna točan položaj svog mladunca u brojnoj koloniji ženki i mladunaca."

ČITANJE DJEČAKA IZ PETOG RAZREDA:
Dobro pamćenje osnova je mnogih oblika učenja i mnoge životinje za-pa-... ne mogu ja to pročitati (uzdah muke, pokušava još jednom) za-pa nju-juće od-bro ("do" postaje "od"; nakon stanke ponavlja točno) dobro pamte određene oblike informacija. Losos pamti oku-s rijeke u kojoj rođen ženku tuljana zana (Izostavlja pomoćni glagol "je" i nastavlja s dijelom rečenice iza zareza, pravi stanku jer ne uspijeva povezati prvi dio rečenice s drugim, mijenja riječ "ženka" u "ženku" i riječ "zna" u "zana", i tu prestaje razumijevanje pročitanog. Tada ponovo pokušava.) Losos pamti oku-s rijeke u kojoj je rođen, ženku tuljana zna točan položaj svojih mladunca u brojnoj koloniji ženki i mula- mladunca. (U ponovnom pokušaju dobro iščitava veći dio rečenice, "mladunaca" započinje s "mula", a onda se dosjeća da je to "mladunaca", ali izostavlja "a".)


2. Tekst "Gospodin Nosko traži prijatelja":
"Jedne noći je hodajuće drvo gospodina Noska ponovo otišlo do nastambe gavranova. Gospodin Nosko je bio jako sretan kad je to vidio. Ali je onda iz prkosa rekao sam sebi da više nikad prvi neće prići gavranu. Gavran bi se njemu trebao ispričati. Ali gavran nije došao. Dugo nije došao. Tako dugo dok gospodin Nosko nije postao nestrpljiv i ipak otišao k drugim gavranima i pitao gdje je njegov prijatelj."

ČITANJE DJEVOJČICE IZ PETOG RAZREDA:
Jedne noći hodati će drvo gospodina Noska ponovo da (Zastaje, čita prvi dio riječi "nastamba", ali je ne može iščitati, odustaje i izgovara: "nasta…") nastave gavrana. ("Nastamba" je pretvorena u riječ "nastave" i rečenicu nije razumjela.) Gospodin Nosko bio je jako sretan kad je to vidio, ali je on (Stanka, razmišlja je li to "b" ili "d".) onda iz - izprosio i rekao sam sebi da više nikad neće prići gavranu. (Riječi "iz prkosa" pretvorene su u "izprosio" što nije ugrozilo razumijevanje ostatka rečenice.) Ali gavran nije došao. Dugo nije došao tako dok gospodin Nosko nije po, nestao i ipak otišao drugim gavranima i pitao gdje je njemu prijatelj. (U drugoj se rečenici briše točka, i ona se stapa s trećom, riječi "postao nestrpljiv" se stapaju inverzijom u "nestao", riječ "njegov" postaje "njemu", što sve zajedno prilično narušava razumijevanje.)
---------------------------------------------------------------------------------------------

3. Tekst: "Što se nalazi u unutrašnjosti podmornice?" iz Dječje enciklopedije:
"Kada se spremnici za balast napune morskom vodom, podmornica postaje teža od vode koja je okružuje te tone. Kada se u spremnike pumpama dovede zrak i tako izbaci voda, podmornica gubi na težini pa se uzdiže na površinu."

ČITANJE DJEČAKA IZ TREĆEG RAZREDA:
K-a-d-a se spremi za da-dalast n-ap-u-n-i m-o-r-s-k-e vode podmornica p-o-s-tav-i se te, teža do-od vode koja je o-k-r-u-ž-u-j-e u-z-di-ž-e (Gubi smisao i provjerava je li preskočio red, vraća se.) okru-žuje te tone. (Čita slovo po slovo, riječ "balast" zbog zamjene "d" i "b" pretvara u "dalast", razumije rečenicu i na pitanje što je to dalast, odgovara da je to neko specijalno gorivo koje je teško da podmornica može biti što teža.) Kada se u s-p-r-e-m spremnike pu-mpa pumpa bo-do-v-dovede z-r zrak i tako i-z-da-c-i izbaci voda podmornica g-ub-i pa se uz-bi-ž-e uzdiže na p-o-vr-š-i-n-u. (Nastavak čitanja pokazuje da dječak jako dobro vlada kontekstom i mada počinje iščitavati "sprem", jako se brzo prisjeća da je to riječ "spremnike". Iako preskače dio rečenice: "gubi na težini", nastavlja uz razumijevanje dalje. Riječ "uzdiže" počinje krivo čitati jer se "d" pretvara u "b", ali opet, zbog dobrog kontekstualnog razumijevanja, brzo je prepravlja u "uzdiže".)




SAVJETI RODITELJIMA I UČITELJIMA
Jadranka Bjelica, prof. logoped

KAKO POMOĆI - SAVJETI RODITELJIMA
• shvatiti, razumjeti problem disleksije, treba se dodatno educirati,
• ne opterećivati se traženjem uzroka i mogućih "krivaca",
• objasniti djetetu problem, uzimajući u obzir njegove mogućnosti shvaćanja s obzirom na dob i sposobnosti,
• dati djetetu do znanja da mu želimo pomoći i da smo na njegovoj strani,
• pružiti mu osjećaj da vjerujemo u njegove sposobnosti,
• okolinu (obitelj, školu, prijatelje) upoznati s djetetovim problemom i potrebama,
• ne očekivati previše pomoći od drugih, ali je stalno tražiti, biti spreman na osobni angažman,
• dati djetetu psihološku podršku u svladavanju teškoća u vezi sa školom i okolinom,
• potražiti pomoć stručnjaka, surađivati s njim i aktivno se uključiti u terapijski proces,
• skrbiti se da dijete savjesno izvršava obaveze koje može,
• stalno iskazivati razumijevanje, pažnju i ohrabrivanje - ne samo povezano sa školskim obvezama,
• biti strpljiv, ne "kažnjavati" ga za nešto što ne može (barem ne onako kako bismo mi željeli),
• u odnosima i radu biti kreativan i pozitivan, uporan i dosljedan,
• pokušati mu organizirati "režim dana", podjednake uvjete,
• povremeno pročitati umjesto njega glasno, da bi razumio, ali i čuo vrednote jezika pri glasnom čitanju,
• ne opterećivati ga dodatnim zadaćama i vježbama (dostatne su već školske i logopedske),
• truditi se da mu tekstovi i štiva budu privlačni kako bi ga to dodatno motiviralo,
• redovito surađivati s učiteljem, napraviti plan djelovanja,
• poticati ga na bavljenje različitim aktivnostima kako bi se osjećao uspješnim,
• ne očekivati čudo - problem je vrlo složen i zahtijeva puno vremena, strpljenja, pažnje i ljubavi.






KAKO POMOĆI - SAVJETI UČITELJIMA
Učitelj treba prepoznati da dijete s disleksijom u razredu ima drukčiji način učenja i zato treba drukčiji način poučavanja.

Nadamo se da će jednom u kvalitetnoj školi za svu djecu vrijediti rečenica:
"Ako dijete ne može učiti na način kako ga poučavamo, trebamo ga poučavati na način kako može učiti".
VAŽNO JE:
(OPĆI SAVJETI ZA UČITELJE)
• što ranije uočiti teškoće i biti spreman za pomoć,
• pokušati ostvariti što bolju suradnju s roditeljima,
• uputiti roditelje da potraže pomoć stručnjaka,
• pokazivati razumijevanje za djetetove teškoće,
• u radu biti kritičan, ali oprezan i taktičan,
• hrabriti ga, poticati i hvaliti i za male uspjehe,
• isticati njegova dobra postignuća u drugim područjima,
• u radu biti dosljedan, uporan i strpljiv,
• utvrditi njegovu razinu znanja i usvojenosti vještina,
• pokušati mu prilagoditi vremenski raspored rada,
• povremeno mu davati lakše zadatke koje može uspješno riješiti,
• koristiti seindividualizacijom u radu, češće mu prilaziti,
• u radu koristiti različita sredstva i pomagala,
• ne očekivati od djeteta da se uvijek pridržava "naučenog",
• dati mu mogućnost temeljite pripreme prije ocjenjivanja,
• češće se koristiti načinom provjere znanja koji njemu više odgovara,
• raditi s njim dopunski sadržaje u kojima su teškoće najizraženije,
• češće provjeravati razinu usvojenosti znanja i vještina
- kao motivirajući faktor,
• graditi u razredu pozitivno ozračje - pravo na različitost.

djevojčica, 2.razred, pohvala može vrlo stimulativno djelovati na dijete


DOBRO JE :
• naglasiti ono što će se u lekciji učiti i završiti lekciju sažetim prikazom onog što se naučilo (tako se informacije bolje "sele" iz kratkotrajnog u dugotrajno pamćenje),
• staviti ga da sjedi bliže ploči i učitelju,
• provjeriti je li zapamtilo ili točno zapisalo domaću zadaću,
• zapisati važne poruke i događaje u djetetovu bilježnicu,
• zapisati nekoliko brojeva telefona druge djece iz razreda u djetetovu "informativku" (tako da dijete i roditelj uvijek mogu doći do informacije kad im zatreba),
• pažljivo odrediti količinu domaće zadaće - ne prelazeći njegove mogućnosti,
• dijeliti zadatke u manje skupine informacija,
• smanjiti "nepotrebno" prepisivanje - na ploči bojama označiti dijelove koje dijete treba prepisati, produljiti mu vrijeme,
• pisati čitljivim, pravilnim rukopisom na ploči, upotrebljavajući boje,
• koristiti se različitim nastavnim sredstvima i pomagalima (taktilnim, auditivnim, vizualnim),
• povećati font slova kod tekstova za čitanje s razumijevanjem i ispitnih materijala,
• naglašavati važnost urednosti rukopisa, ali ga ne kažnjavati kad ne može bolje,
• paziti na kvalitetu nastavnih i ispitnih listića i materijala
(sadržaj, jezik, veličina slova, čitljivost),
• isticati dobro napravljene stvari, a greške ispravljati kvalitetno (ne pišući preko djetetovog rukopisa, dijete i roditelj moraju vidjeti i razumjeti pogrešku),
• negativne primjedbe uvijek na kraju ublažiti pozitivnom, motivirajućom primjedbom,
• koristiti se različitim načinima ispitivanja i ocjenjivanja,
• zajedno s djetetom i roditeljem odabrati bilježnicu i sredstvo za pisanje koje djetetu najviše odgovara,
• jasno obrazložiti ciljeve ispitivanja i svoja očekivanja.

djevojčica, 2.razred, primjer otvorene i iskrene komunikacije između
učiteljice i djevojčice s disleksijom



NIJE DOBRO:
• tjerati dijete da glasno čita pred svima u razredu, ako to samo ne želi,
• uspoređivati ga s drugom djecom, naglašavajući njegove nemogućnosti,
• "zacrveniti" mu pismeni rad negativnim primjedbama i nepravilnim ispravljanjem grešaka,
• zadavati mu velike domaće zadaće i dodatne vježbe
(posebno ne prepisivanje),
• očekivati da će se dijete uvijek pridržavati "naučenog",
• tražiti od djeteta da ponovo i ponovo radi nešto što nije uspjelo,
• pustiti ga da se u radu koristi otvorenom knjigom,
• stalno tražiti od djeteta da piše urednije
(iako se ono jako trudi i rukopis je čitljiv),
• zahtijevati od djeteta da u jednakom vremenskom slijedu kao i ostali, riješi zadatke.

djevojčica, 3. razred, nije dobro zacrveniti pismeni rad


VAŽNO JE ZAPAMTITI:
Dijete s disleksijom:
• umara se puno brže od druge djece; ono mora upotrijebiti puno više pažnje da bi uopće moglo pratiti što se događa,
• može pročitati jednu riječ na nekoliko pogrešnih načina, a da to ne primijeti,
• može pročitati riječi točno, a da uopće ne razumije što čita,
• može jedan dan "zablistati", a drugi dan biti potpuno isključeno i nesigurno,
• može se činiti kao da ne sluša, a zapravo ima problema s pamćenjem instrukcija u nizu,
• može se činiti lijeno, a zapravo ima probleme u organizaciji obveza i treba mu pomoći u tome,
• može imati velike teškoće s bilo kakvim figurama i simbolima
(tablice, glazbeni simboli ... ),
• obično ima velike teškoće i u učenju stranih jezika,
• teško pravi zabilješke jer ne može slušati i pisati istodobno,
• zbog sporog čitanja i pisanja, stalno je u vremenskom tjesnacu,
• može davati dojam nespretnosti i zaboravljivosti, bez obzira koliko se trudilo,
• može iskazivati neurotske simptome ili blaže oblike poremećaja u ponašanju jer ima lošu sliku o sebi.
Uspjeh u primjeni svih oblika pomoći kod djeteta s disleksijom ne ovisi samo o didaktičkim pomagalima i metodama rada koje učitelj koristi. Podjednako je važno, a ponekad i važnije, ozračje u kojem se pomoć želi pružiti.
Uvijek se radi o pitanju u kojoj mjeri zadovoljavamo djetetove
temeljne psiho-socijalne potrebe:
• težnju za ljubavlju i prihvaćanjem,
• potrebu za osjećajem zaštićenosti i sigurnosti,
• potrebu za potvrđivanjem vlastite ličnosti,
• želju da bude priznato i uspješno,
• želju da bude slobodno.
Obaveza svih koji rade s djecom trebala bi biti ponuditi djeci one putove koji im omogućuju da prevladaju teškoće.
Goethe to kaže puno poetičnije, ali i vrlo realno:
"Tko mnogo pruža, pružit će svakome ponešto."
Redoviti program uz individualizirani pristup
Za dijete koje ima disleksiju ovaj oblik odgoja i obrazovanja najčešće je najprimjereniji, iako se, vjerojatno zbog neobaviještenosti nastavnika, stručnih suradnika i ostalih, u nekim sredinama rijetko susreće.
Učenik je uključen u redoviti program, što znači da je obvezan učiti kompletno gradivo kao i svi drugi učenici. Učitelji i predmetni nastavnici trebaju osim uobičajenih načina provjeravanja znanja i poučavanja primijeniti i neke specifične oblike, na primjer:
u pisanoj provjeri znanja često će biti potrebno dulje vrijeme za rješavanje nego što je to uobičajeno, ili manji broj zadataka,
ponekad će biti potrebno prilagoditi pisani materijal,
ako učenik ima teškoća u čitanju (disleksija), znanje treba provjeravati više usmeno, ili će mu se čitati pitanje, na koje će on odgovoriti usmeno ili pismeno. Slične su metode i kod disgrafije. Dislektične smetnje mogu utjecati i na provjeru znanja iz matematike, pa će učeniku netko pročitati problemski zadatak, a matematički sadržaj računanja on mora riješiti sam.
Problemi u provedbi primjerenih oblika odgoja i obrazovanja
Iako je redoviti program uz individualizirani pristup po mišljenju logopeda najprimjereniji oblik školovanja za većinu djece s disleksijom, on se, nažalost, relativno rijetko i provodi. To se događa zbog toga što nastavnici i stručni suradnici nisu dostatno upoznati s ovim zakonski utemeljenim oblikom školovanja, pa se u praksi često ovaj oblik poistovjećuje s prilagođenim programom. Također, treba napomenuti da su i sami zakoni i podzakonski akti u tom dijelu prilično nejasni i nedostatno objašnjeni.
Često se u praksi događa da se zbog nedostatne educiranosti nastavnika redoviti program uz individualizirani pristup ili prilagođeni program ne mogu u potpunosti provoditi, iako dijete ima rješenje. To je posebno izraženo od 5. razreda osnovne škole. Za uspješan individualizirani pristup djetetu s disleksijom trebalo bi dodatno educirati sve nastavnike predmetne nastave, jer za kvalitetan rad ne zadovoljavaju samo okvirne upute. Međutim, takva zakonska obaveza ne postoji. Zatim, učitelji razredne i predmetne nastave te stručni suradnici koji se žele sami educirati, redovito nemaju za to prilike jer su takve edukacije rijetke, literature na hrvatskom jeziku je malo, a ostala je teže dostupna.

DISLEKSIJA I PSIHOLOŠKI PROBLEMI
Ines Galić-Jušić, prof.logoped

Disleksija nije bolest. Ona je sindrom ili skup osobina primanja, obrade i pohranjivanja informacija u neke osobe zbog kojeg ona ima određeni stil spoznavanja sebe i svijeta oko sebe. U tomu su izvori teškoća, ali i mogućih nadarenosti, o čemu svjedoče mnoge poznate osobe s disleksijom koje su ostvarile natprosječne rezultate u različitim područjima.

Ipak ono s čime se svako dijete s disleksijom najviše mora nositi jesu teškoće u savladavanju vještina čitanja i pisanja, te školskoga gradiva. Ova vještina podrazumijeva tečno i pravilno čitanje, te tumačenje i razumijevanje pisanih poruka. Za djecu s disleksijom čitanje postaje mučna, teško savladiva, a ponekad i nepremostiva teškoća zbog koje osjećaju neuspjeh i zamor što polako prelazi u frustriranost školom i nezadovoljstvo sobom zato jer su drukčiji. Takav razvoj za posljedicu može imati niz psiholoških problema, kao što je nepoznavanje vlastitih potencijala pa to rezultira odsutnošću istinske samosvijesti.
Put do destruktivnog i samodestruktivnog ponašanja u agresiji, delinkvenciji ili ovisnostima što daju lažne nadomjeske temeljnom nedostatku pozitivnog samovrednovanja, svima nam je, nažalost, danas dobro poznat. Zato su pravodobno prepoznavanje, suradnja roditelja, učitelja i terapeuta koji se bave disleksijom, posebno važni. Simptomi disleksije mogu se ukloniti, ublažiti, oblikovati i, samim time, pobijediti jer prestaju biti okosnicom onoga što čini negativni

KAKO KONCIPIRATI I OBLIKOVATI TEKST DA GA LAKŠE ČITAJU
OSOBE S DISLEKSIJOM
W3C (World Wide Web Consortium) je nezavisna međunarodna organizacija koja se bavi razvojem i standardizacijom web-a.
Web Accessibility Initiative - WAI - (Inicijativa za pristupačnost interneta) pri W3C postavila je internacionalne standarde za osobe s teškoćama.
U slijedećem tekstu WAI daje upute za pisanje teksta prilagođenog osobama koje imaju teškoće s čitanjem. Upute se odnose na web-stranice, i bilo koji pisanoi teksta u knjigama, publikacijama, letcima, oglasnim pločama itd.
Tekst je preveden s web stranice British Dyslexia association.
.................................................. .................................................. ...........
Svatko je pri čitanju podložan umoru i zamoru očiju. Kada se dugo koncentriramo na neki dio teksta, riječi se mogu zamutiti od umora i naprezanja očiju. To stanje nije dugotrajno, žmirkanjem se može brzo ispraviti. Umorna osoba često griješi u čitanju.

Osobe s disleksijom često dok čitaju osjećaju vizualnu nelagodu. Na primjer, kada gledaju u stranicu s tekstom, neke osobe s disleksijom ne uspijevaju fokusirati pozornost na tekst, nego na praznine. To se često opisuje kao da tekst teče po stranici.

U ostalih napor koncentracije može uzrokovati teškoće u interpretaciji teksta. Riječi i tekst mogu izgledati kao da se kreću po stranici ili kao da se ljuljaju.

Svatko tko ima teškoće s čitanjem, treba se jače koncentrirati da bi ispravno interpretirao tekst i zapamtio pročitano. Sve što smeta koncentraciji, na primjer vizualna smetnja, povećava problem.
Crni tisak na bijelom papiru uzrokuje nelagodu. Bijeli papir, osobito ako je sjajan, može zasljepljivati.

Napor uzrokovan vizualnim smetnjama pri čitanju dade se ublažiti. Ako tekst oblikujete prikladno za osobe s disleksijom, i drugima će biti lakše.

U nastavku su nabrojene jednostavne upute koje pomažu svakom čitaču da od čitanja ima najviše koristi.
1. Koncipiranja teksta
Pišite u kratkim rečenicama.
Izbjegavajte velike tekstualne cjeline, pišite u kraćim odlomcima.

2. Slova i znakovi
Upotrebljavajte "sans serif" slova (slova bez kratkih crtica na krajevima), kao što su Arial i Comic Sans.
Nastojite da veličina slova bude 12 pt ili više.
Nemojte upotrebljavati slova manja od 11 pt.
Povećajte razmak između slova i redaka.
Upotrebljavajte podebljana (bold) ili istaknuta (highlighted) slova, izbjegavajte kosa slova (italic) i podcrtani tekst.
Izbjegavajte podcrtavanje naslova ili nizova riječi, to može uzrokovati vizualno spajanje riječi.

3. Izgled teksta
Neka redci budu poravnani na lijevoj strani, izbjegavajte obostrano poravnanje.
Uvlačite pojedine retke teksta da biste razdijelili tekst u manje cjeline.
Nastojte tekst organizirati u natuknicama ili s pomoću numeričkog nabrajanja u odvojenim redcima, a ne u kontinuiranom nizu.
Odvajajte rečenice dvostrukim razmakom.
Ne počinjite rečenicu na kraju retka.
Upotrebljavajte široke margine.
Pišite naslove i podnaslove.
Ostavljajte prazan redak između odlomaka.

4. Prezentacija informacija
Upotrebljavajte papir u boji umjesto bijeloga. Nema univerzalne preporuke za boju papira, jer različitim osobama odgovaraju različite pozadine. Ipak, čini se da je najomiljenija krem boja.
Oblikovanje stranice treba biti jednostavno. Pozadinska grafika može tekst učiniti teško čitljivim.
Ne upotrebljavajte mnogo vrsta pisama (fontove).
Na letku ili plakatu koji oglašava neki događaj, grupirajte zajedno osnovne informacije kao što su mjesto i vrijeme održavanja.

5. Oglasne ploče
Oglase u javnim prostorima je lakše čitati ako je tekst tiskan i ako je u boji.
6. Popratne upute za prezentaciju informacija
Letci su idealni za objašnjenje nekog procesa ili postupka.
Grafički prikazi pridonose isticanju neke informacije.
Lista uputa u natuknicama korisnija je od kontinuiranog teksta, ako želimo objasniti neki postupak.
Treba dati objašnjenje kratica i dijalektalnih riječi.
Na početku teksta treba biti sadržaj, a na kraju indeks.

LITERATURA I POMAGALA ZA VJEŽBANJE

DOMAĆA LITERATURA

• Tony Buzan, Koristite svoju glavu, Izvori, Zagreb, 1999.
• Mira Čudina - Obradović, Čitanje prije škole, priručnik za roditelje i odgajatelje, Školska knjiga, Zagreb, 2002.
• Mira Čudina - Obradović, Igrom do čitanja, igre i aktivnosti za razvijanje vještine čitanja,Školska knjiga, Zagreb, 2002.
• Ronald D. Davis, Eldon M. Braun, Dar disleksije,
Alinea, Zagreb, 2001.


• Ines Galić-Jušić, Djeca s teškoćama u učenju, Rad na spoznajnom razvoju, vještinama učenja, emocijama i motivaciji, Ostvarenje, Lekenik, 2004.


• Dževdet Hadžiselimović, Otkrivanje poremećaja u čitanju, grupni postupci za ispitivanje objektivnih i subjektivnih simptoma poremećaja u čitanju, Priručnik za školske psihologe i pedagoge, Školska knjiga, Zagreb, 1984.
• Dubravka Kocijan Hercigonja, Gordana Buljan Flander, Dinka Vučković, Hiperaktivno dijete,
Naklada Slap, Jastrebarsko, 1997.


• Anica Jurić-Šimunčić, Djeca s teškoćama u učenju i vladanju, priručnik za nastavnike nižih razreda osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 1978.
• Lelia Kiš-Glavaš, Rea Fulgosi-Masnjak, Do prihvaćanja zajedno: integracija djece s posebnim potrebama,
priručnik za učitelje, Hrvatska udruga za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama - IDEM, Zagreb, 2002.
• T.R Miles, Elaine Miles, Sto godina disleksije, sto godina istraživanja i prakse, Naklada Slap , Zagreb, 2004.


• Ilona Posokhova (urednica), Kako pomoći djetetu s teškoćama u čitanju i pisanju,
Ostvarenje, Lekenik, 2000.


• Ilona Posokhova (urednica), Razvoj govora i prevencija govornih poremećaja u djece,
Ostvarenje, Lekenik, 2000.
• Miroslav Pospiš, Obrazovanje i neurorazvojne funkcije odgovorne za učenje, Priručnik za nastavnike, roditelje i učenike, HSUDCP, Zagreb, 2003.
• Mahesh Sharma, Ilona Posokhova (urednica), Matematika bez suza (kako pomoći djetetu s teškoćama u učenju matematike), Ostvarenje, Lekenik, 2001.


• Mišljenje, jezik i govor, Stančić V, Ljubešić M, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994.
• Gyda Skat Nielsen, Birgitta Irvall, Smjernice za knjižnične službe i usluge za osobe s disleksijom,
Hrvatsko knjižničarsko društvo, Zagreb, 2004.
• Vladimir Stančić, Marta Ljubešić, Mišljenje, jezik i govor, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.
• Vlasta Vizek Vidović, Psihologija obrazovanja,
Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu, IEP, Vern, Zagreb, 2003.
• David Wood, Kako djeca misle i uče, Educa, Zagreb, 1992.

LITERATURA NA STRANIM JEZICIMA
• Marta Bogdanowicz, H.Alan Sayles, Rights of Dyslexic Children in Europe / Prawa uczniów z dysleksją w Europie, Harmonia, Gdańsk 2004.
• Ronald D. Davis, Eldon M. Braun, The Gift of Learning, A Perigee Book, New York, 2003.
• Donald Lyman, Making the Words Stand Still, Houghton Mifflin Company, Boston, 1986.
• T.R Miles, Elaine Miles, Help for Dyslexic Children, Routledge, London,1996.
• T.R Miles, Elaine Miles, Dyslexia and Mathematics, Routledge, London, 2000.
• Lindsay Peer, Gavin Reid, Dyslexia - Successful Inclusion in the Secondary School, David Fulton Publishers, Published in association with the British Dyslexia Association, London, 2001.
• Gavin Reid, Dyslexia, A Practitioner's Handbook, 3rd edition, Wiley, Chichester, 2003.
• Lisa Dummer-Smoch, Mit Phantasie und Fehlerpflaster, Ernst Reinhardt-Verlag, München,1994.
• E. Klase, Legastenie. Umschriebene Lese-Rechtschreib-Störung. Informationen und Ratschläge, Chapman & Hal, Weinheim, 1997.
• B. Lohmann, Müssen Leghasteniker Schulversager sein?, Ernst Reinhardt - Verlag, München, 1997.
• Nataša Končnik Goršić, Marija Kavkler (urednice), Specifične učne težave otrok in mladostnikov: prepoznavanje, razumevanje, pomoč,
Svetovalni center za otroke, mladostnike in starše, 2002.


DEFICIT PAŽNJE / HIPERAKTIVNI POREMEĆAJ (ADHD/ADD)
Iva Prvčić, prof. psiholog, Mihaela Rister, prof. psiholog

Zahvaljujemo autoricama i Uredništvu časopisa "Vaše zdravlje" koji su nam ljubazno dopustili da ovdje ponovno objavimo članak prvotno tiskan u ovom časopisu, broj 19, kolovoz 2001., izdavača Oktal Pharma, Zagreb.


ŠTO JE DEFICIT PAŽNJE/HIPERAKTIVNI POREMEĆAJ?
KARAKTERISTIČNA PONAŠANJA HIPERAKTIVNE DJECE
PODTIPOVI POREMEĆAJA
PROBLEMI U OBITELJI
SAVJETI ZA RODITELJE
TEŠKOĆE S UČENJEM
SAVJETI ZA NASTAVNIKE
HIPERAKTIVNA DJECA I TEŠKOĆE U STVARANJU PRIJATELJSTAVA
OSNOVNI PRINCIPI ODGOJA HIPERAKTIVNE DJECE
TRETMAN DJECE S POREMEĆAJEM PAŽNJE, SA ILI BEZ HIPERAKTIVNOSTI
ŠTO ČINITI AKO DIJETE POKAZUJE SIMPTOME HIPERAKTIVNOSTI

Neka ispitivanja pokazuju da gotovo 2/3 djece s teškoćama pri čitanju, pisanju i računanju jesu djeca s deficitom pažnje. Uz problematiku disleksije često je povezan poremećaj koji se naziva "deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj" ili kraticom "ADHD/ADD" (od engleskog naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder/ Attention Deficit Disorder). Kao i disleksija tako je i ova teškoća u djece nedostatno poznata u našem društvu. Zbog toga smo u našu web-stranicu uvrstili i tekst o ovom poremećaju.
ŠTO JE DEFICIT PAŽNJE/HIPERAKTIVNI POREMEĆAJ?
Poremećaj pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću (ADHD/ADD) je razvojni poremećaj samokontrole. To nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju niti je znak djetetove "zločestoće". Takozvana hiperaktivnost je realni poremećaj, problem, a često i izvor zabrinutosti i roditelja i nastavnika, a najviše šteti samoj djeci kod koje je poremećaj uočen.

Većina djece je u jednom razdoblju života nemirna, impulzivna ili nepažljiva. No, da bi simptomi za hiperaktivnost bili klinički značajni i zadovoljavali dijagnostičke kriterije, moraju biti izraženiji od onoga što se smatra normalnim s obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj te u značajnom stupnju narušavati funkcioniranje u različitim aspektima djetetova života (npr. funkcioniranje u školi, vrtiću, slobodnim aktivnostima, socijalnim odnosima).
Mnoga su istraživanja potvrdila stabilnost ovih simptoma tijekom vremena. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovine djece s ovim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se oni približavaju odrasloj dobi.

Razne su studije pokušale dati odgovor na pitanje kolika je učestalost ovog poremećaja. Iako se brojke dobivene različitim studijama ponešto razlikuju, čini se da je ADHD zastupljen kod oko 1 - 5 % populacije. Pri tome se pokazalo da je on izraženiji kod dječaka nego kod djevojčica, a omjer se kreće oko 2:1. Neki autori smatraju da je ovakav nalaz posljedica činjenice da postoji veća vjerojatnost identifikacije poremećaja kod dječaka jer su oni češće nasilni, pa se poteškoće lakše zamijete.

Tijekom desetljeća istraživanja i definiranja tog poremećaja, mijenjao se i njegov naziv. Prvi naziv bio je MCD - minimalna cerebralna disfunkcija, zatim se pojavljuju daljnji nazivi: hiperkinetičko-impulzivni poremećaj, ADD (Attention Deficit Disorder), hiperkinetička reakcija u dječjoj dobi. U suvremenim klasifikacijama bolesti i zdravstvenih problema prihvaćen je naziv - deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj.

KARAKTERISTIČNA PONAŠANJA HIPERAKTIVNE DJECE
• Počinje raditi prije negoli je dobilo upute i shvatilo ih.
• Gleda kako rade druga djeca prije negoli što pokuša uraditi samo.
• Radi prebrzo i čini nepotrebne pogreške, a ne pogreške povezane s neznanjem.
• Stalno je u pokretu, sve dodiruje i ne može duže vrijeme sjediti na jednome mjestu.
• Na pitanja odgovara prebrzo i ne daje si dovoljno vremena da razmisli.
• Nije sposobno slijediti upute koje se daju cijeloj grupi.
• Ne može zapamtiti upute, iako nema teškoća s pamćenjem.
• Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kada završava započete zadatke.
• Ima teškoća u organiziranju pismenih radova: oni su obično zbrkani.
• Pogrešno tumači jednostavne izjave, ne razumije mnoge riječi i rečenice.
• Može ponoviti izjave koje su mu rečene prije dosta vremena, a ne može ponoviti one koje su rečene nedavno.
• Lako posrne i padne, nespretno baca predmete ili mu oni padaju iz ruku.
• Lako se povodi za onom djecom koja puno pričaju i prave buku, često potpuno prekine rad da bi im se pridružio.
• Previše je pričljivo, često prekida razgovor.
• Često napušta klupu i nešto pretražuje po razredu, dok druga djeca mirno sjede.
• Ne pazi kada nastavnik nešto objašnjava, gleda nekamo drugdje.
• Često kaže: "Ne mogu to učiniti" i prije negoli pokuša, lako odustajanje posebno je uočljivo kod novih zadataka.
• Govori, pjeva i šapće samo sebi.
• Ne može izraziti misli na logičan i razumljiv način.

PODTIPOVI POREMEĆAJA
Iako se često govori o hiperaktivnosti kao poremećaju, sam motorički nemir samo je jedan od temeljnih simptoma unutar ovog poremećaja. Naime, razlikuju se tri podtipa poremećaja pažnje, ovisno o tome koja skupina simptoma je najizraženija. Osnovni simptomi su hiperaktivnost, impulzivnost i nepažnja.

1. Djeca koja su hiperaktivna
Normalno je da mala djeca budu hiperaktivna, da su stalno u pokretu, da istražuju, da su nemirna. U okvirima normalnog razvoja motorička aktivnost se povećava do treće godine života, nakon čega se aktivnost smanjuje.

Hiperaktivnost se ponekad dijagnosticira i kod djece mlađe od 4 - 5 godina. Ona su već u dojenačkoj dobi neuobičajeno aktivna: puno plaču, do kasnije dobi noću traže jesti, imaju teškoće u spavanju, često se bude, teško ih je smiriti i utješiti. U kasnijoj dobi ta su djeca stalno u pokretu, ne mogu mirno sjediti, sve diraju, stalno nešto zapitkuju, pažnja im je neprimjerena za dob, teže se sama igraju. Zbog nemira su hiperaktivna djeca u većoj opasnosti od ozljeda. Iako vrlo često rano prohodaju, često su nespretnija od druge djece, puno padaju, loše planiraju i predviđaju posljedice svojih aktivnosti.

Kod hiperaktivne djece ponekad se ne pojavljuje strah od odvajanja i ona su nekritična u prilaženju nepoznatim osobama. Radi poteškoća u predviđanju posljedica ponašanja često su takva djeca neustrašiva i ustraju u situacijama koje plaše drugu djecu.
Roditelji hiperaktivnu djecu opisuju kao teško odgojivu, i ona to doista jesu jer ne mogu pratiti i poštovati roditeljske zahtjeve i zabrane.

U predškolskoj i školskoj dobi hiperaktivna su djeca izrazito nestrpljiva, nikada nisu na svojemu mjestu, ne slušaju "tetu" ili učitelja, brbljaju dok druga djeca rade u tišini. Često prekidaju rad u grupi, upadaju u riječ i ometaju druge u izvršavanju zadataka ili aktivnosti.

Hiperaktivna djeca imaju poteškoća u organizaciji, često zaboravljaju ponijeti knjige, teke, pribor, skloni su gubiti svoje stvari.
Zbog takva ponašanja nastavnici hiperaktivnu djecu vide kao nediscipliniranu i zločestu. Druga djeca ih u početku vide kao zabavne i zanimljive, međutim, kada hiperaktivno dijete reagira impulzivno, fizički ili verbalno napadne ili ozlijedi drugo dijete ili ga omete u učenju, testu ili igri, vršnjaci ga također počinju odbacivati.
2. Djeca koja su impulzivna
Osnovna poteškoća kod sve djece s hiperaktivnošću je smanjena kontrola impulsa, adekvatnih i neadekvatnih. Djeca s ovim problemom doživljavaju stalne poteškoće s impulzivnošću, osobito s kontrolom u reagiranju na signale, podražaje ili događaje koji su nevažni za obavljanje tekućih zadataka.

Ta impulzivnost, tj. reagiranje bez razmišljanja o mogućim posljedicama ponašanja, izaziva brojne probleme hiperaktivnoj djeci i njihovim obiteljima.

Roditelji moraju biti stalno na oprezu kako bi spriječili nezgode i ozljede kojima su ova djeca sklona. Tipičan primjer za to je prelaženje ceste: roditelji znaju da ako nešto skrene pažnju djetetu, ono će zakoračiti na cestu bez obzira na to postoji li na njoj opasnost ili ne. I samo kućanstvo može biti prijeteće za hiperaktivnu djecu: otvoreni prozori, vruća pećnica, sredstva za čišćenje, noževi, dostupni lijekovi...

U školskoj dobi i u adolescenciji impulzivnost je veliki problem. Impulzivna su djeca lako nagovorljiva. U želji da budu prihvaćeni od vršnjaka, često naprave stvari na koje ih oni nagovaraju. Takvo ponašanje zna biti bezazleno, od sitnih nepodopština poput zalijepljene žvake na stolici učiteljice do životno ugrožavajućih situacija kao što je penjanje na rasvjetni stup. Impulzivno ponašanje može biti motivirano i pukom znatiželjom, na primjer tek toliko da dijete vidi što će se dogoditi kad se u juhu stavi tempera.

Impulzivnost može, isto tako, ometati i socijalne odnose djeteta. Vrlo često impulzivna djeca imaju teškoća sa stvaranjem i održavanjem prijateljstava. Upadanje u riječ, nametanje, govorenje pogrešnih stvari u pogrešno vrijeme, tapšanje, grljenje ili dodirivanje drugih bez razloga za to, agresivno rješavanje sukoba može dovesti do problema u odnosima s vršnjacima, pa dijete koje traži i treba prijatelje na kraju bude odbačeno.
3. Djeca koja imaju poteškoća s pažnjom i održavanjem koncentracije
Iako hiperaktivna djeca obično bivaju zamijećena zbog impulzivnosti i hiperaktivnosti, zbog kojih iskaču iz skupine vršnjaka, ozbiljne teškoće koje doživljavaju zbog kratkog opsega pažnje mogu također imati dugoročne posljedice. Zbog problema s pažnjom, ova djeca vrlo teško uče i mogu imati teškoća s akademskim uspjehom, ali i s usvajanjem praktičnih i motoričkih vještina (kao što su vožnja biciklom ili plivanje). Iz istog razloga, pojavljuju se i teškoće s učenjem govora, što se može očitovati u poteškoćama pri uključivanja u konverzacije i grupne aktivnosti.

Mnogi problemi hiperaktivne djece koji se odnose na školske i socijalne vještine zapravo su uzrokovani nesposobnošću ove djece da zadrže koncentraciju dovoljno dugo kako bi mogla naučiti ono što je potrebno. Hiperaktivna djeca često imaju sposobnost da nauče potrebne vještine, ali im je potrebna pomoć kako bi uspjela zadržati pažnju dovoljno dugo da to i učine.

Posljedice nesposobnosti da se koncentriraju očituju se ne samo u području obrazovanja i uspjeha u školi, već i u domeni normalnih, zadovoljavajućih odnosa sa članovima obitelji i prijateljima.
Postoji određen broj djece, posebno djevojčica, koja nisu izraženo hiperaktivna niti impulzivna, ali imaju ozbiljnih teškoća zbog velikog deficita pažnje i sposobnosti koncentracije. Za tu skupinu djece kažemo da imaju poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti. Nerijetko ta djeca ostaju neidentificirana, zbog nenametljivosti njihovih smetnji. Ukoliko budu prepoznata i adekvatno tretirana, ta djeca mogu napredovati.

PROBLEMI U OBITELJI
Djeca s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti mogu imati teškoće kod kuće. Često njihovi roditelji isprobaju sve moguće metode kojih su se mogli sjetiti kako bi postigli da se njihova djeca prikladnije ponašaju. Vrlo je vjerojatno da će čak i u najbrižnijim obiteljima međusobni odnosi biti opterećeni velikom napetošću.

Hiperaktivnoj je djeci često potrebno manje sna nego ostalim ukućanima, što rezultira time da su svi ostali članovi obitelji kronično umorni. Roditelji često imaju premalo vremena za sebe. Stalno pričanje, buka, skakanje, trganje igračaka, olovaka, bojica, uništavanje televizora i drugih vrijednih stvari, neizbježan su dio mnogih obitelji s hiperaktivnim djetetom.

Ove obitelji često imaju i ozbiljne bračne probleme, koji su barem djelomično posljedica djetetova poremećaja pažnje s hiperaktivnošću. U mnogim obiteljima ovaj je poremećaj uzrokom rivalitetu među braćom i sestrama. Ponekad u obitelji ima i od veći broj hiperaktivne djece.

Ostali članovi obitelji imaju pune ruke posla oko ove djece. Događa se da su roditelji premoreni i iscrpljeni stalnim pozivima u školu zbog problematičnog ponašanja njihova djeteta. Ponekad su i sami roditelji odbačeni od svoje rodbine i svojih prijatelja jer je ponašanje njihova djeteta dovelo do toga da ih ne pozivaju na socijalna okupljanja i događaje.

Ponekad se roditelji počnu osjećati nekompetentnima i nesposobnima za odgoj djece, što utječe na njihovo samopoštovanje. Nekima od njih rodbina ili čak profesionalci znadu reći da su nesposobni za roditeljstvo.

Posljedice ovog poremećaja su dalekosežne i često zahvaćaju sve članove obitelji.

SAVJETI ZA RODITELJE
Hiperaktivna djeca moraju vidjeti posljedice svog ponašanja koje su predvidljive, konzistentne i jasne te dobivati povratnu informaciju češće i brže nego ostala djeca, ako želite da ostvare kontrolu nad svojim ponašanjem. I sekundarne nagrade (na primjer, pohvale) i primarne nagrade (na primjer, igračke ili privilegije) moraju se davati češće kada su hiperaktivna djeca kooperabilna ili uspješna. Roditelji trebaju imati na umu da ovakva djeca vjerojatno rjeđe dobivaju pozitivne reakcije od njihove braće ili sestara, pa se moraju dodatno potruditi da održe balans u pohvalama.

Ako se prema djetetu ne iskazuje pozitivna pažnja, ono će se potruditi da bude zamijećeno na način da svojim ponašanjem privuče negativnu pažnju. Ako su posljedice takva ponašanja pozitivne za dijete, tj. ako ono skrene na sebe pozornost, pa makar i negativnu, povećat će se vjerojatnost pojavljivanja takva ponašanja. No, ako se na nepoželjno ponašanje nije reagiralo i ako dijete ne dobije pažnju, vjerojatno je da se ono više neće pojavljivati.

Zadatak roditelja je da budu pozitivni, da promatraju, komentiraju i nagrađuju dobro i poželjno ponašanje.
Kako to učiniti?
• Pohvala mora neposredno slijediti poželjno ponašanje.
• Pohvala mora biti povezana s konkretnim ponašanjem.
• Pohvala mora biti konkretna i specifična (na primjer, "Sretna sam kad se tako tiho igraš").
• Pohvaljujte dijete smiješkom i pogledom, ali i samim riječima.
• Uz samu frazu, pomilujte, zagrlite ili poljubite dijete.
• Primijetite i pohvalite dijete svaki put kada se dobro ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje.
• Koristite se pohvalama konzistentno, svaki put kad uočite ponašanje koje želite potaknuti.
• Pohvaljujte dijete i pred drugima.
• Bilo koje ponašanje postat će učestalije ili snažnije ako dovodi do pozitivnih posljedica.
Specificirajte s djetetom ponašanje koje očekujete od njega, što točnije i konkretnije možete. Trebate pokušati osigurati da ono razumije koje je ponašanje prihvatljivo, a koje nije. Pokušajte objasniti što točno mislite pod određenim terminima, kao što su "biti dobar" ili "biti zločest" jer ti termini mogu biti zbunjujući za dijete. Dobro je reći djetetu: "Sviđa mi se kako lijepo podijeliš sv

Isključenje znači da maknete dijete iz konteksta u kojemu se ponašanje pojavilo i osigurate da provede dogovoreno vrijeme na neinteresantnom, ali sigurnome mjestu. Vrijeme u isključenju mora biti pošteno mjereno, a ako dijete nastavi s ponašanjem zbog kojeg je isključeno, štopericu treba staviti na početak. Vrijeme koje dijete mora provesti u isključenju ne smije biti predugo i treba biti u skladu s njegovom dobi (obično se preporučuje onoliko minuta koliko dijete ima godina, ako je ono još maleno).

Važno je znati da se djetetovo ponašanje ne može promijeniti preko noći. Ono se učilo i izgrađivalo godinama i bilo bi nerealno očekivati da se brzo promijeni. Vrlo često se događa da djeca u početku pokažu veliki otpor prema novim pravilima. Mnogi roditelji navode kako su, neposredno nakon što su počeli primjenjivati nove tehnike, broj i ozbiljnost nepoželjnih ponašanja porasli. Međutim, stanje će se sigurno popraviti ako ustrajete i dosljedno primjenjujete nove tehnike. Važno je da u obitelji postoji jedan jedinstveni set pravila koji će prihvaćati i primjenjivati svi odrasli članovi. Važno je da se isti set pravila primjenjuje na svu djecu u obitelji, bez obzira jesu li hiperaktivna ili ne, na isti način, u skladu s dobi pojedinog djeteta.

Bez obzira na teškoće koje imate s hiperaktivnim djetetom, potrebno je razvijati i održati pozitivan odnos s djetetom. Korisno je da pronađete neku ugodnu aktivnost sa svojim djetetom i uključujete se u nju što češće, barem nekoliko puta tjedno. Kada se djetetu omogući da izabere aktivnost za "svoje vrijeme" i preuzme inicijativu u aktivnosti, povećava se njegovo samopouzdanje.
Razvijte pozitivno samopoštovanje svoga djeteta
Hiperaktivna djeca mogu se osjećati dosta negativno povezano sa svojim sposobnostima. To ih često sputava da postignu uspjeh, a također da prepoznaju i prihvate da su u nekim stvarima dobri ili uspješni. Takav osjećaj kod djece nije začuđujući: zbog svojih dosadašnjih iskustava i različitosti od druge djece, hiperaktivna djeca često razvijaju nisko samopoštovanje. Zbog toga što imaju negativno mišljenje o sebi, kod hiperaktivne djece nikad se ne može pretjerati s pohvalama. Ona trebaju pomoć u tome da se kritički osvrnu na svoje neuspjehe, da ih uvide u pozitivnom svjetlu i na taj način promijene svoje osjećaje i sliku o sebi. Roditelji trebaju naučiti svoju djecu kako da budu pozitivna tako da im govore pozitivne stvari svaki dan.

Hiperaktivna djeca često su vrlo kreativna i imaju posebne talente. Njihove prednosti i snage moraju se prepoznati i iskoristiti, čak i kada se ti talenti ne uklapaju u roditeljska očekivanja. Otkrivanje, naglašavanje i njegovanje područja kompetencije hiperaktivnog djeteta vrlo je učinkovit način mijenjanja niskog samopoštovanja kod te djece.
Pružite djetetu rutinu, strukturu i predvidljivost
Hiperaktivna djeca dobro reagiraju na predvidljivost i strukturu. Jasni raspored za ustajanje ujutro, pisanje zadaće poslijepodne i ispunjavanje dnevnih obveza imaju pozitivan utjecaj na hiperaktivnu djecu. Unaprijed određena rutina učenja stvara podlogu za usvajanje dobrih navika u učenju. U idealnom slučaju, tijekom vremena unaprijed određenoga za učenje, ne bi smjelo biti dopušteno gledati televiziju ili prisutnost drugih distrakcija. Postupno, djeci treba prepuštati odgovornost za njihove obaveze.

Hiperaktivna djeca imaju koristi od jasnih i konzistentnih granica ponašanja koje postavljaju roditelji. Granice trebaju djetetu kako bi znalo na čemu je, jer je za hiperaktivnu djecu prevelik teret i stres ako se pravila stalno mijenjaju. Roditelji trebaju biti sigurni da djeca znaju pravila i način na koji ih trebaju slijediti pa im trebaju reći ako dođe do promjene u rutini. Svaka se promjena treba unaprijed planirati.
Oba roditelja moraju imati usklađene odgojne stavove i reakcije na različita ponašanja djeteta. To ponekad zahtijeva puno razgovora i planiranja. Kod starije djece korisno je da se i oni uključe u odluke o obiteljskim pravilima, nagradama i sankcijama. Time što sudjeluju u procesu odlučivanja, djeca počinju učiti dugoročne strategije u rješavanju problema.
Jasno komunicirajte s djetetom
Djeca koja su nepažljiva, impulzivna i koja se čine gluha za disciplinu, trebaju što jasniju komunikaciju i upute. Upute trebaju biti jednostavne, sažete i konzistentne. Ako očekujemo od djeteta da se samo ispravi i disciplinira, često ćemo završiti u konfliktu i svađi s njim, što nimalo ne pomaže niti popravlja stanje. Najučinkovitije su pozitivne upute, poput: "Stavi cipele u ormar", dok negativno formulirane upute, kao što je: "Nemoj ostavljati cipele posvuda", imaju malo efekta.

Jako je bitno da dijete zna pravila i način na koji ih može slijediti. Roditeljima je često vrlo teško biti odlučan i konzistentan s djecom. Ako se dijete naviklo da ne slijedi roditeljske upute, roditelji mogu pokušati nešto ili sve od navedenoga, kako bi bili sigurni da dijete čuje ono što su tražili od njega:
• Držite ruke na ramenima djeteta dok mu govorite što želite da napravi.
• Gledajte dijete u oči.
• Govorite smirenim, ali odlučnim glasom.
• Insistirajte na tome da dijete posluša i napravi to što mu govorite, te navedite razlog zbog kojega to želite.
• Zapamtite da mumljanje, prigovaranje, raspravljanje, moljenje, vikanje ili nadglasavanje s televizijom neće nikamo dovesti.
• Može pomoći ako od djeteta zatražite da ponovi što želite da učini.

Imajte realistična očekivanja
Umjesto da prenaglašavaju male probleme i stvaraju nepotrebnu nelagodu i napetost, roditelji bi se trebali usmjeriti na nekoliko istaknutih ponašanja djeteta koja su im najvažnija. Bitno je imati realistična očekivanja. Nije moguće i krajnje je neučinkovito pokušati promijeniti sva djetetova nepoželjna ponašanja istodobno. Kada se odlučite promijeniti neko ponašanje, odaberite jedno ili dva jasno definirana obrasca ponašanja i radite na samo njihovoj promjeni. Odabir tog ponašanja u velikoj mjeri ovisi o prioritetima u obitelji i stupnju vjerojatnosti da će to ponašanje imati dugoročne negativne posljedice za dijete (na primjer, udaranje druge djece).
Skrbite se za sebe
Hiperaktivna djeca mogu stvoriti goleme količine stresa u svojim obiteljima, a stres je pogodna podloga za pojavu nepoželjnog ponašanja. Jako je važno, iako ponekad nije lagano, ostati smiren. Roditelji trebaju obraćati pozornost na vlastite potrebe i potrebe druge djece u obitelji. Odmor, izlet, putovanje, prijatelji, hobiji i druge aktivnosti pomažu da se smanji razina stresa roditelja, braće i sestara.

TEŠKOĆE S UČENJEM
Hiperaktivnost, impulzivnost i teškoće s održavanjem pažnje mogu ozbiljno narušiti djetetovu sposobnost za učenje. Ta djeca često, osim ako su posebno inteligentna, počinju zaostajati za razredom, te razviju akademske probleme. To je, uz probleme u ponašanju, još jedan od razloga zbog kojih im se djeca rugaju i zbog kojih ih roditelji kažnjavaju. Hiperaktivna djeca zbog svojih poteškoća u školi mogu razviti osjećaj odbačenosti od vršnjaka, što samo dodatno pogoršava stanje.

Znatan postotak hiperaktivne djece ima specifične teškoće pri učenju, nadasve teškoće u čitanju i pisanju. S obzirom na to da se cijeli obrazovni sustav temelji na sposobnosti čitanja i pisanja, i da je uspješno čitanje i pisanje nužno za sudjelovanje u nastavi bilo kojeg predmeta, hiperaktivna djeca često imaju problema s ocjenama. Jednom kada zaostanu za vršnjacima, vrlo teško to nadoknađuju. Osim što im medij putem kojeg se znanje prenosi stvara poteškoće, oni zbog svog poremećaja imaju i niz drugih problema. Ne mogu se koncentrirati jednako dugo kao njihovi vršnjaci. Buka i pokreti oko njih vrlo im lako skreću pažnju. Vrlo često propuste važne informacije ili upute što im ih daje učitelj jer su zaokupljeni razmišljanjem o nečem drugom. Mnogi od njih imaju vrlo neuredan i nečitljiv rukopis, što im stvara dodatne teškoće. Oni ga i sami vrlo teško razumiju i čitaju, a vrlo često zbog rukopisa dobivaju i kritiku od nastavnika.
Kako bi se preveniralo razvijanje daljnjih problema, bitno je da nastavnici razumiju specifičan način funkcioniranja hiperaktivne djece koji često negativno utječe na školski uradak i općenito na izvršavanje obveza i odgovornosti. Zato je potrebno kontaktirati s nastavnicima kako bi se lakše razlikovala ponašanja koja proizlaze iz hiperaktivnosti, prevenirao razvoj sekundarne patološke nadgradnje i djetetu se primjereno pomoglo.

Istraživanja provedena u SAD-u pokazala su da hiperaktivna djeca imaju ove probleme povezane s učenjem:
• 90% hiperaktivne djece pokazuje smanjenu produktivnost u školskom radu,
• 90% hiperaktivne djece postiže snižen uspjeh u školi,
• 20% hiperaktivne djece ima teškoće s čitanjem,
• 60% hiperaktivne djece ima ozbiljne teškoće s rukopisom,
• 30% hiperaktivne djece prekida školovanje,
• 5% djece s poremećajem hiperaktivnosti završava fakultetsko obrazovanje, za razliku od 25% djece iz opće populacije.

SAVJETI ZA NASTAVNIKE
Akademsko postignuće jednako je važno hiperaktivnomu, kao i svakom drugom djetetu. Hiperaktivna djeca trebaju visoku razinu strukture u situaciji učenja. Djetetu se može pomoći tako da se s njim dogovori svakodnevni raspored i rutina u izvršavanju školskih zadataka. U razrednoj sredini dobro je potaknuti svu djecu, pa tako i hiperaktivno dijete, da bilježe što imaju za zadaću i povremeno treba provjeravati je li dijete sve zabilježilo.

Preporučuje se hiperaktivno dijete smjestiti u prvu klupu i poticati ga da ima što manje stvari na stolu. Naime, u prvoj klupi ono je jače fokusirano na nastavnika i manja je mogućnost interakcije s drugom djecom tijekom nastavnog sata.

Poželjno je da dijete ne sjedi pokraj prozora ili vrata jer će podražaji izvan učionice snažno utjecati na fokus pažnje djeteta.
Tijekom nastavnog sata dobro je postavljati više potpitanja hiperaktivnom djetetu, vraćajući pažnju djeteta na nastavni proces. Također, bitno je usmjeriti se na pozitivno, na ono što je dijete napravilo, na zadatke koje je uspješno završilo, a ne na ono što nije napravilo ili u čemu je pogriješilo. Usmjeravanje na pozitivno povećava motivaciju djetetu i jača njegov osjećaj kompetencije i postignuća.

Većina poteškoća s hiperaktivnom djecom proizlazi iz njihove smanjene sposobnosti da slijede pravila, zbog čega dolazi do remećenja discipline u razredu.

Iako je svako hiperaktivno dijete jedinstveno, postoje neka načela koja će olakšati poštovanje razrednih norma samom djetetu, a time će ujedno olakšati rad i nastavniku i ostaloj djeci:
• Pojasnite djeci pravila ponašanja u razredu. Pravila su važna i bitno je djeci dati informaciju o tome što nastavnik očekuje od njih. Ta pravila trebaju biti pozitivna, izražena u terminima poželjnih ponašanja. Poželjno ih je napisati i izložiti, tako da ih sva djeca vide. Ne preporučuje se izricati više od pet pravila.
• Osobito je bitan naglasak na potkrepljivanju poželjnih, pozitivnih ponašanja. Povratna informacija o ponašanju učenika mora slijediti neposredno nakon ponašanja, i biti vezana uz specifično ponašanje (npr. dizanje ruke kad dijete nešto želi reći). S djetetom se možete dogovoriti o sustavu nagrada, što može uključivati više mogućih nagrada, pa se djetetu omogućuje određena sloboda izbora.
• Ustanovite s djetetom jasnu hijerarhiju sankcija za nepoželjna ponašanja jer mu to omogućuje da dobije povratnu informaciju o svojem ponašanju i "sljedećem koraku". U hijerarhiju uključite planirano ignoriranje i vremenski ograničen time-out.
• Pohvalite i ohrabrite pozitivnu pažnju.
• Komunicirajte s djetetom na asertivan način, jasno izražavajući svoju potrebu na neagresivan način. Izbjegavajte ismijavanje, prodike ili kritiziranje.
• Razlikujte nemogućnost od neposlušnosti. Na primjer, kada dijete kaže "ne znam" ili "ne mogu", ono treba poduku ili pomoć. "Neću" ili "ne želim" zahtijeva prije dogovorenu sankciju.
• Imajte prioritete. Nemojte se fokusirati na više od tri ponašanja odjednom.
• Ignorirajte nepoželjna ponašanja kako biste ih uklonili iz djetetova repertoara ponašanja i onemogućili da ih ono rabi za privlačenje negativne pažnje.
Pravila u učenju:

• Razdijelite gradivo na manje dijelove. Postavljeni ciljevi u učenju trebaju biti realistični i ostvarivi.
• Kod akademskog uspjeha hiperaktivne djece planiranje je iznimno bitno. Ono djetetu daje strukturu i olakšava učenje.
• Složene upute pri rješavanju zadataka ili testova razbijte u više jednostavnijih uputa. Pitajte hiperaktivnog učenika da ponovi što treba raditi kako biste provjerili razumijevanje zadatka. Kod mlađe djece preporučuje se da se upute daju jedna po jedna.
• Preferirajte usmeno ispitivanje. Hiperaktivna djeca postižu bolje rezultate i bolje će pokazati svoje znanje usmenim odgovaranjem. Smanjite broj pismenih zadataka, i ako je potrebno, produljite vrijeme rada hiperaktivnom djetetu.
• Kada dajete upute cijelom razredu, stanite kraj hiperaktivnog učenika dok to radite. Za objašnjavanje zadatka koristite se njegovom knjigom, tekom, radnom bilježnicom kao primjerom.
Hiperaktivna djeca često imaju nisko samopoštovanje koje dovodi do izbjegavanja rada u školi zbog straha od neuspjeha. Često takva djeca imaju i teškoća s učenjem, ne zbog nedostatka sposobnosti već zbog emocionalnih teškoća. Ako učenik postiže loše rezultate, smanjite opseg zadanog materijala, a ne njegovu težinu. Također, kod takve djece je korisno usmjeravanje na pozitivne karakteristike i postignuća.

Hiperaktivnoj djeci može se smanjiti frustracija tijekom nastave omogućavajući kratke pauze, ili izlazak iz razreda. Također, takvo dijete može dobiti i neke posebne obveze, poput vođenja brige o kredi ili spužvi, koje mu omogućavaju promjene aktivnosti, daju mu osjećaj važnosti i smanjuju napetost i nemir.

Hiperaktivna djeca trebaju prijatelje jednako kao i druga djeca. Ponekad ona nemaju adekvatne socijalne vještine ili ih rabe na pogrešan način. Socijalne vještine mogu se učiti i razvijati i u razrednoj sredini, od čega će koristi imati sva djeca.

Unutar razreda, kroz igru i slobodne aktivnosti možete:
• poučavati djecu nenasilnom rješavanju sukoba,
• poučavati djecu asertivnosti,
• poticati razvoj socijalnih vještina kroz rad u malim grupama. Takav rad, zasigurno, zahtijeva stalni nadzor i praćenje procesa koji se odvijaju u malim grupama. Napravite fleksibilne grupe i osigurajte da hiperaktivna djeca rade s drugom djecom,
• potaknuti djecu da si međusobno pomažu (na primjer, da se međusobno podučavaju u matematici, čitanju); te se aktivnosti trebaju nadgledati i preporučuje se da se djeca izmjenjuju u tome.
• poticati sagledavanje situacije iz drugog kuta,
• biti model prema kojem djeca mogu učiti dobre socijalne vještine¸i sami rabite pozitivne komentare o radu učenika, interakcije i atribute,
• usvojiti načelo da je svaki učenik vrijedan član grupe; nastojite poticati suradnju, a ne kompeticiju u razredu.
Hiperaktivna djeca mogu biti iznimno zahtjevni učenici. Za nastavnike je važno imati na umu da ta djeca imaju ozbiljan problem. Većini ljudi ta je perspektiva strana jer se ne radi o sljepoći, gluhoći, invaliditetu ili cerebralnoj paralizi. No, iako se na prvi pogled čini da je s hiperaktivnom djecom fizički sve u redu, specifičan način funkcioniranja njihova središnjeg živčanog sustava stvara više problema u njihovu svakodnevnom funkcioniranju. Hiperaktivno će dijete uspješno učiti u sredini koja podržava individualne razlike unutar fleksibilnog, strukturiranog pristupa, dok će usmjeravanje na razlike dovesti do njihove stigmatizacije i osamljivanja. Važno je razumijevanje i adekvatno reagiranje na djetetove uspjehe i njihovo vrednovanje. Hiperaktivna djeca dobro reagiraju na brižan stav nastavnika i, kao posljedica toga, visoko su motivirana i postižu sjajne rezultate.
Za uspješno školovanje hiperaktivnog djeteta od iznimnog je značenja suradnja roditelja i nastavnika. Roditelji trebaju biti upoznati sa školskom rutinom i očekivanjima koja su postavljena pred dijete. Međusobna podrška roditelja i nastavnika je presudna, i obje strane mogu naučiti jedna od druge: o efektivnim načinima rješavanja nekih nepoželjnih ponašanja, snagama djeteta i pozitivnim stranama, motivaciji djeteta. Pri tome, osim otvorene i efektivne komunikacije informativka može biti korisna za razmjenu informacija o postignuću, zadaćama ili mogućim teškoćama.

HIPERAKTIVNA DJECA I TEŠKOĆE U STVARANJU PRIJATELJSTAVA
Mnoga djeca s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti imaju vrlo malo prijatelja i na njih se često gleda kao na "drugu vrstu". Njihovi problemi često su rezultat njihove impulzivnosti i kratkog opsega pažnje zbog kojih oni nisu u stanju naučiti socijalna pravila niti prepoznavati socijalne znakove i poruke. Ova djeca su vrlo često bolno svjesna svoje izoliranosti i odbačenosti te svoje nesposobnosti za zadrže prijatelje, pokušavaju to promijeniti, ali ne znaju kako i nisu to u stanju sami učiniti.
Ukoliko se ovoj djeci pruži dodatna pomoć, ona često mogu naučiti imati uspješne socijalne odnose. Mora im se pomoći da nauče ono što je većina djece uspješno naučila spontano, bez razmišljanja. U tome im puno mogu pomoći roditelji i nastavnici. Hiperaktivnoj djeci je često potrebno dati specifične i jasne instrukcije. Može im se, na primjer, reći: "Prvo odi i stani pokraj grupe djece. Stoj tiho i neko vrijeme jako pažljivo slušaj. Kada budeš siguran da znaš o čemu oni pričaju i kada si dobro razmislio o tome što im želiš reći u vezi toga, pričekaj prikladnu stanku u razgovoru i onda im reci kako se slažeš s onim što su rekli, jer ... ili, kako si i ti doživio slično ..." Vrlo je važno da ova pomoć bude pružena na nekritizirajući, podržavajući i pozitivan način. Možda ovo zvuči pretjerano, ali može biti od velike koristi odbačenom i usamljenom djetetu koje žudi za prijateljima. Ima djece čije je ponašanje uslijed ovog poremećaja bilo toliko loše da su ih drugi (i djeca i odrasli) konstantno odbacivali jer nisu mogli tolerirati njihovo nametajuće, razarajuće i često nasilno ponašanje.
Neprestani neuspjesi i odbijanje djeteta od strane vršnjaka može katastrofalno utjecati na djetetovo samopoštovanje, kao i na njegovo daljnje ponašanje.

Savjeti za roditelje
Roditelji mogu pomoći svojoj djeci u razvijanju pozitivnih socijalnih vještina.
Kako to učiniti?
• Vježbajte dobre socijalne vještine kod kuće. Odredite, u dogovoru s djetetom, jedno ili dva socijalna ponašanja koja želite pojačati u repertoaru ponašanja svog djeteta prema drugoj djeci. To može biti dijeljenje igračaka, tiho pričanje, ne zapovijedanje, ne upadanje u riječ i slično. Uspostavite program nagrađivanja tih ponašanja.
• Nekoliko puta svakog tjedna odvojite nekoliko minuta da s djetetom uvježbavate odabrana ponašanja. Objasnite djetetu vještinu koju biste željeli da pokuša upotrijebiti. Odglumite situaciju u kojoj ćete Vi biti dijete i na taj način pokažite djetetu kako da koristi tu vještinu. Zatim neka dijete isproba novu vještinu pred Vama. Ohrabrite i potaknite dijete da upotrijebi novo naučenu vještinu kad se slijedeći put bude igralo s nekim djetetom.
• Kad god imate priliku, promatrajte svoje dijete u igri s drugom djecom, braćom ili sestrama. Činite to češće nego inače. Kad god opazite da je dijete upotrijebilo nove vještine, pohvalite ga ili nagradite. Pazite da pritom ne prekidate dinamiku igre. Ponekad je bolje pozvati dijete na stranu i tamo ga nagraditi, kako djetetu ne bi bilo neugodno.
• Vaše dijete ne mora biti najpopularnije među vršnjacima. Popularnost nije toliko bitna kao prijateljstvo. Bolji cilj od popularnosti može biti potaknuti prijateljstva kod svog djeteta.
• Potaknite svoje dijete da poslije škole ili vikendom pozove kod sebe nekog od svojih vršnjaka. Ukoliko Vaše dijete ima ozbiljnih problema sa socijalnim vještinama, isplanirajte i strukturirajte vrijeme koje će djeca provesti zajedno. Na primjer, isplanirajte odlazak u kino, igranje društvenih igara, pripremite posebne sendviče, pripremite smjesu za modeliranje ili bilo što drugo za što mislite da bi drugo dijete u tome moglo uživati. Važno je da aktivnost bude strukturirana i da bude pod Vašom stalnom supervizijom. Ovakav strukturirani kontakt može potaknuti prijateljstvo između Vašeg djeteta i njegovog vršnjaka.
• Kada je kod Vas neki prijatelj Vašeg djeteta, nadgledajte aktivnosti kojima se djeca bave. U trenutku kada primijetite da njihova interakcija izmiče kontroli, prekinite igru i ponudite djeci da nešto pojedu ili im ponudite neku mirniju, strukturiranu aktivnost.
• Učinite sve što možete da izbjegnete da Vaše dijete vidi primjer agresivnog ponašanja u kući. Pripazite na vlastito ponašanje i ponašanje drugih ukućana, kako se ne bi dogodilo da nesvjesno modelirate agresivno ponašanje svog djeteta, bilo da se radi o vikanju, govorenju uvredljivih ili prostih riječi ili o bacanju stvari. Također, trebate pažljivije nadgledati što Vaše dijete gleda na televiziji. Ukoliko ne možete izbjeći da Vaše dijete gleda agresivno ponašanje na televiziji, iskoristite takve scene za to da ukažete djetetu na to koje je ponašanje neprihvatljivo i koje ponašanje druga djeca ne vole.
• Pokušajte spriječiti druženje Vašeg djeteta s drugom djecom koja su agresivna. Potaknite svoje dijete na druženje s djecom koja će biti pozitivan model za odnose među vršnjacima.
• Uključite svoje dijete u organizirane aktivnosti u Vašoj zajednici, kao što su izviđači, sportski klubovi, folklor. Pokušajte odabrati one aktivnosti koje su strukturirane i pod supervizijom odrasle osobe, po mogućnosti s malim grupama djece. Izbjegavajte one aktivnosti koje zahtijevaju koordinirane napore s drugom djecom ili koje imaju složena pravila da bi se postigao uspjeh. Takve bi aktivnosti mogle biti prezahtjevne za hiperaktivno dijete. Također, bolje je odabrati one aktivnosti koje uključuju što manje kompeticije. Natjecanje izaziva povećano uzbuđenje, što kod hiperaktivne djece može povećati učestalost neorganiziranog ponašanja.
Pomaganje hiperaktivnom djetetu da riješi probleme u odnosima s drugom djecom može biti vrlo težak zadatak. Budite realni u Vašim očekivanjima koja se tiču promjene u ovom području. Tražite bilo koju priliku da organizirate situacije u kojima će Vaše dijete imati šansu za pozitivne kontakte s vršnjacima. Izbjegavajte situacije u kojima je vjerojatno da će doći do socijalnog neuspjeha. Vaši napori na kraju ipak mogu dovesti do pozitivnijih odnosa Vašeg djeteta s vršnjacima te do kvalitetnijih prijateljstava.

OSNOVNI PRINCIPI ODGOJA HIPERAKTIVNE DJECE
Hiperaktivna djeca nemaju poteškoća s nedostatkom vještina ili sa znanjem, pa tako pokazivanje djetetu kako da napravi nešto, neće biti od prevelike pomoći. Umjesto toga efikasnije je dati jasne upute, reorganizirati zadatke tako da budu interesantniji ili da više motiviraju dijete, preusmjeriti dječje ponašanje prema budućim ciljevima umjesto prema neposrednoj gratifikaciji i pružiti neposredne nagrade za izvršene zadatke ili poštivanje pravila.
Neposredna povratna informacija i posljedice
Kada je hiperaktivno dijete suočeno sa zadatkom koji mu je neprivlačan, težak ili dosadan, ono će osjetiti potrebu da radi nešto drugo. Ukoliko želite da dijete nastavi zadanu aktivnost, morate dati pozitivnu povratnu informaciju i posljedice koje će zadatak učiniti privlačnijim ili isplativijim za dijete, kao i blage negativne posljedice ukoliko dijete odustane od zadatka. Slično tome, kada želite promijeniti nepoželjna ponašanja, morate djetetu pružiti nagrade i povratnu informaciju kada se ponaša na poželjan način i brze negativne posljedice za nepoželjno ponašanje.
Pozitivna povratna informacija može biti u obliku pohvale sve dok jasno i specifično kažete što je dijete učinilo pozitivno. Ona također može biti i u obliku fizičke nježnosti. U nekim slučajevima ona može uključivati i nagrade, poput specijalnih privilegija ili sustava prema kojem dijete zaradi bodove da dobije posebne privilegije, jer sama pohvala neće dovoljno motivirati dijete da ostane u nekoj zadanoj aktivnosti. Bez obzira na to koju vrstu povratne informacije dajete, ona će biti to uspješnija što je neposrednija određenom ponašanju.
Pružajte češće povratnu informaciju
Hiperaktivna djeca ne samo da trebaju povratne informacije i posljedice brže nego druga djeca, nego i češće. Neposredne posljedice mogu biti učinkovite čak i kada su povremene, no bolje djeluju na dijete ako su česte.
Iskreno govoreći, pretjerivanje u tome može biti iritantno za dijete i zamorno za Vas, no nužno je da to činite toliko često koliko Vam dozvoljava raspored, energija i raspoloživo vrijeme, ako želite promijeniti neko važno nepoželjno ponašanje. Na primjer, umjesto da čekate da pohvalite dijete koje ima ozbiljnih poteškoća u završavanju cijele zadaće ili da požurujete dijete nakon što piše zadaću nekoliko sati, a koju je moglo završiti u 20 minuta, recite djetetu da ćete mu dati jedan bod za svaki riješeni zadatak iz matematike, a bodovi se zbrajaju za ostvarenje neke privilegije. Za pisanje cjelokupne zadaće također dajte razumni vremenski period, 20 minuta, i recite da ukoliko istekne vrijeme, dijete će biti kažnjeno s jednim bodom za svaki neriješeni zadatak. Tijekom rada hvalite dijete za to što piše zadaću i ohrabrujte ga za nastavak daljnjeg rada dok bilježite bodove.
Često su roditelji vrlo zaposleni i okupirani svakodnevnim obavezama, te zaborave provjeravati dijete. Tome se može doskočiti tako da postavite male podsjetnike na mjestima gdje često boravite i svaki puta kada vidite podsjetnik, komentirajte ponašanje djeteta u tom trenutku.
Koristite veće i snažne posljedice
Vaše hiperaktivno dijete treba snažnije posljedice nego druga djeca, kako bi ga se potaknulo da završi neki zadatak, poštuje pravila ili da se dobro ponaša. Te posljedice mogu uključivati fizičku pažnju, privilegije, posebne slatkiše, bodove, materijalne nagrade poput sitnih igračaka koje djeca skupljaju ili povremeno čak i novca.
Ovo se može kositi s uobičajenim stavom da se djecu ne treba često materijalno nagrađivati jer takve nagrade mogu smanjiti unutrašnje nagrade djeteta poput čitanja, želje da usrećimo prijatelje ili roditelje, ponos kada svladamo novu vještinu. No, takve unutrašnje nagrade imaju ograničen utjecaj na hiperaktivnu djecu. Naime, priroda samog poremećaja zahtijeva da se koriste veće, značajnije i ponekad materijalne posljedice kako bi se razvila i održavala pozitivna ponašanja kod hiperaktivnog djeteta.
Koristite poticaje prije kazne
Roditelji obično pribjegavaju kazni kada se dijete loše ponaša. To je efikasno kod djece koja nisu hiperaktivna, koja se tu i tamo loše ponašaju, pa tako doživljavaju malo kazni. No, hiperaktivna djeca se češće ne ponašaju u skladu s normom i radi toga doživljavaju veliku količinu negativnih posljedica. Kazna, kada se koristi sama za sebe, bez nagrada i pozitivnih povratnih informacija, relativno je neefikasna metoda promjene ponašanja. Obično dovodi do loših osjećaja i neprijateljstva.
Važno je da zapamtite da kod hiperaktivne djece vrijedi pravilo pozitivno prije negativnog. Imajte na umu da hiperaktivno dijete doživi jako puno negativnih reakcija i kazni od osoba koje ne razumiju njegov poremećaj i da će ga samo adekvatni poticaji i nagrade naučiti što Vi očekujete od njega.
Kada želite promijeniti nepoželjno ponašanje, odlučite kojim pozitivnim ponašanjem će dijete zamijeniti to nepoželjno ponašanje. Nakon toga pomnije pratite kada se to poželjno ponašanje javlja, i kada se dijete ponaša na taj način, više pohvaljujte i nagrađujte dijete. Nakon što ste konzistentno nagrađivali novo ponašanje barem jedan tjedan, možete početi kažnjavati suprotno ponašanje. Čak i tada pokušajte koristiti blagu kaznu kao što je gubitak privilegije ili neke aktivnosti, ili kratki time-out, i nastojte održati balans između kazni i nagrada: jedna kazna za dvije ili tri pohvale ili nagrade. Kažnjavajte konzistentno ali selektivno, samo za pojavljivanje tog jednog određenog ponašanja.
Nastojte biti konzistentni
Najteži korak u odgoju djece je konzistentnost. No, da bi se neka ponašanja promijenila ili počela češće javljati, nužno je da koristimo iste strategije svaki puta. Biti konzistentan znači četiri važne stvari:
• svaki puta reagirati na određenu situaciju, odnosno ponašanje
• ne prebrzo odustati kada započnete s promjenom nekog ponašanja
• svaki puta reagirati na isti način, bez obzira na promijenjenu okolinu
• oba roditelja trebaju koristiti istu metodu
Nepredvidljivost ili kapriciranje u nastojanju da se postave pravila neće dovesti do promjene. Isto tako, reagirajte na isti način i kod kuće i u javnosti, bez obzira što drugi misle ili govore, jer oni ne odgajaju Vaše dijete. Promjene zahtijevaju vremena, i nemojte izgubiti nadu ako se stvari sporo mijenjaju. Naposlijetku, pokušajte održati ujedinjenu roditeljsku frontu, koliko Vam dozvoljavaju različiti roditeljski stilovi.
Imajte na umu da je hiperaktivno dijete osjetljivo na posljedice i povratne informacije, dok je puno manje osjetljivo na razloge i objašnjavanje racionala nekih postupaka, nego ostala djeca. Iz tog razloga reagirajte brzo, često i konzistentno što će dovesti do boljeg ponašanja. Razgovori i prigovaranja dovode do otpora, a ne do poslušnosti.
Imajte na umu prirodu poremećaja
Ponekad, kada su roditelji suočeni s teško odgojivim hiperaktivnim djetetom, mogu izgubiti iz vida stvarni problem. Mogu se razbjesniti, ljutiti, osjećati se nelagodno ili se spustiti na dječju razinu i svađati se s djetetom kao što bi to radilo drugo dijete. Cijelo vrijeme morate imati na umu da ste Vi odrasla osoba, Vi ste učitelj i skrbnik djeteta s poremećajem. Ako jedno od vas dvoje treba imati kontrolu nad situacijom, u svakom slučaju ste to Vi.
Jedan od načina da ostanete smireni je da se pokušate distancirati od situacije i sagledati je kroz oči stranca - vidjeti roditelja koji pokušava riješiti problem s djetetom koje ima poteškoća u ponašanju. Ukoliko Vam to uspije, moći ćete reagirati pravednije i razumnije, nego ako se uzrujate.
To je teško i pokušajte se svaki dan prisjetiti da Vaše dijete ima poteškoća, osobito u situacijama kada pokušavate riješiti neko nepoželjno ponašanje.
Nemojte dozvoliti da Vaš vlastiti osjećaj vrijednosti postane vezan uz to jeste li uspjeli pobijediti neko ponašanje ili ne. Ostanite smireni, razvijte smisao za humor vezan uz problem. Ponekad to znači da čak i odete u drugu prostoriju i maknete se iz situacije dok ne zadobijete kontrolu nad svojim osjećajima. Nikako nemojte zaključiti da ste Vi loš roditelj kada situacija izmakne kontroli ili ne završi onako kako biste htjeli.
Vježbajte opraštanje
Opraštanje je najvažniji princip u odgoju djeteta, no često ga je jako teško provoditi u svakodnevnom životu. Vježbanje opraštanja znači tri stvari. Prvo, svaki dan nakon što stavite hiperaktivno dijete spavati, uzmite nekoliko trenutaka i razmislite o djetetovim "prijestupima" i oprostite mu. Pustite da Vas prođu osjećaji ljutnje, razočaranja, zamjeranja, povrede. Dijete ne može uvijek kontrolirati svoje ponašanje i zavređuje da mu oprostite. To ne znači da nije odgovorno za svoje ponašanje, ali znači da se Vi trebate riješiti gorčine koja se uz to veže.
Drugo, usmjerite se na opraštanje drugima koji nisu razumjeli poteškoće Vašeg hiperaktivnog djeteta te su radi toga reagirali neadekvatno, ofenzivno ili su jednostavno etiketirali Vaše dijete kao lijeno ili neodgojeno. Vi znate bolje od toga i zauzmite se za svoje dijete, ali ne dopustite da pri tome na Vas djeluje ljutnja ili tuga.
I, naposlijetku, naučite sami sebi oprostiti za pogreške koje ste napravili u odgoju tog dana. Hiperaktivna djeca imaju sposobnost da pobude najgore u nama kao roditeljima, što često dovodi do toga da se roditelji osjećaju krivima radi vlastitih grešaka. Bez da si dozvolite da ponavljate iste greške bez posljedica, pustite samookrivljavanje, sram, poniženje, tugu ili ljutnju koja prati ovaj aspekt samo-evaluacije. Zamijenite te osjećaje iskrenom procjenom svog roditeljskog funkcioniranja tog dana, identificirajući područja koja su poboljšana.

TRETMAN DJECE S POREMEĆAJEM PAŽNJE, SA ILI BEZ HIPERAKTIVNOSTI
Hiperaktivna djeca imaju teškoće koje mogu uzrokovati ozbiljne probleme njima i drugim ljudima, ali su ona u svim drugim aspektima normalna djeca. Ona imaju misli, osjećaje, želje i snove, kao i svi drugi ljudi. Iako je izrazito važno da dijete s ovim poremećajem bude identificirano kako bi se njemu i njegovoj obitelji mogao pružiti adekvatan tretman, postoji ozbiljan rizik dobivanja dijagnoze koji se sastoji u tome da se na dijete, jednom kada se postavi dijagnoza, često gleda samo u terminima te dijagnoze. Djeca s teškoćama i deficitima bilo koje vrste jesu, prvo i osnovno - djeca, a ne poremećaji ili sindromi.

Mnogi simptomi i karakteristike hiperaktivne djece mogu se preokrenuti u njihovu prednost. Budućnost djece s ovim poremećajem ne treba biti crna. Vodeći računa o djetetovim snagama i slabostima te uz osiguravanje adekvatne pomoći, obitelj i stručnjaci mogu zajedno postići da hiperaktivno dijete postane svjesno svih svojih potencijala i da bude u mogućnosti voditi sretan i uspješan život.

ŠTO ČINITI AKO DIJETE POKAZUJE SIMPTOME HIPERAKTIVNOSTI
Preporuča se roditeljima koji u svoje djece uoče ponašanja slična navedenim karakterističnim ponašanjima hiperaktivne djece, da se posavjetuju sa psihologom, ovisno o mjestu stanovanja. Svi su psiholozi upoznati s ovom problematikom tijekom dodiplomskog obrazovanja, a mnogi psiholozi se s hiperaktivnošću često sreću u praksi.
Problemima hiperaktivnosti osobito se bavi Psihotrauma centar, Klinika za dječje bolesti Zagreb, Klaićeva 16 i Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Argentinska

hvala plavi aneo

Ovo je najvrijednije što sam pročitala. do sada u paketu. I nije prazna priča.(Teorija). Izprintati ću i naprisati iz toga pravila. hvala.(što sam sretna što ste tu!)

Hvala Plavi andeo! Sve sam copy-paste-ala u word dokument.
Mogu preporuciti site:

http://ericec.org/faq/gt-add.html

za one koje znaju dovoljno engleskog.

edit: plavi aneo, bez d :oops:

HEHE :lol:
Drago mi je da ste sretne djevojčice ja sam se pribojavala da ne srušim forum naš dragi kolko tog ima,
inače ovu verziju samo sa još dodacima primjera iz dječjih bilježnica( a koje su super) copirala i podjelila učitaljicama :mrgreen:
rekoh im da su tu sve važne info, a kak je na primjerima sve zorno prikazano.. :roll:
Eh sad mi djete više nema problema sa engleskim jer sam inzistirala da teacherica pročita preporuku logopeda i dijegnozu, pa ako treba donijet ću ja kopija kolko treba- možete si zamisliti njihove face :shock:
:love: