Citiraj:
Sutra kada ministar Milinović objavi statistike o uspješnosti Zakona o medicinskoj oplodnji koje će, dakako, biti uspješne, željela bih da pročitate i drugu stranu priče…drugu statistiku. Statistiku pacijentice kakvih je danas u Hrvastkoj mnogo, ali to niti ne znaju…I ne znaju se…nemaju hrabrosti ili snage boriti se... Statistiku koja nije statistika jer niti ne ulazi u statistike uspješnosti, a onda je ipak samo priča….priča u kojoj ovakav Zakon najviše šteti…priča o kojoj ovakav Zakon najviše laže…priča diskriminiranih za koje ovaj zakon tvrdi da ne postoje…
Moj suprug i ja upoznali smo se s 18 godina. Željeli smo petoro djece. Gle čuda... nismo bili stari, nismo čekali da prođemo 30-tu da zasnujemo obitelj. Vjenčali smo se odmah po završenom faxu i čim smo dobili stalni posao...sa 25/26 godina. Nakon otprilike godinu i po, postalo je čudno što beba ne dolazi. Krenuli smo po pretragama – dug je to i trnovit put...bolan i tužan – od lokalnih bolnica, socijalnih ginekologa do specijalista... bolnih pretraga, dugih čekanja...straha od svakog nalaza koji može reći da roditelji nećemo moći postati nikada.
I nalaz je došao...gotovo najgori...teška muška neplodnost. U prijevodu to je značilo tek nekoliko spermija...Uzrok se ne zna...ne postoji fizički, genetski, nasljedni, stečeni...nikakav poznati uzrok koji je mogao izazvati to stanje. Ipak... nada je tinjala ...nakon brojnih ponovljenih i ponovljenih pretraga...šansa za IVF postupak mikroinjekcijom. U postupak smo išli s punom stimulacijom, tada standardnim postupkom i u Hrvatskoj.
U dva stimulirana postupka dobili smo 25 jajnih stanica, a od toga je oplođeno bilo 14. Sve su vraćene...niti jedan zametak nije bačen...propao...a samo je jedan rezultirao mojim djetetom...mojom princezom...u mojoj 29. godini.
Tri smo godine čekali da naša djevojčica može podnijeti razdvajanje, vozanje, spavanje po tuđim kućama i sobama...ostanak bez mame... a onda smo krenuli po naše preostale ‘smrzliće’. Trudnoće nije bilo. No mi smo toliko silno željeli još djece. U međuvremenu nam se u, sada već artikuliranim željama pridružila i djevojčica...toliko želeći bracu ili seku, a ta je želja ostala jednako snažna sve do danas – skoro 4 godine kasnije. I opet u dva postupka postupku pune stimulacije – 33 jajnih stanica, 15 oplođenih. Trudnoće nije bilo niti u svježem transferu nitiu transferu odmrznutih zametaka.
Nakon toga je na snagu stupio novi Zakon o medicisnoj oplodnji. Moj se liječnik odlučio na nešto blažu stimulaciju jer nije bilo smisla proizvoditi i trošiti moje rezerve jajnih stanica kada ih smije oploditi samo tri, a odmrzavanje jajnih stanica koje samo po sebi ne daje osobitu šansu, u kombinaciji s našom dijagnozom je, valjda mu je bilo jasno, čisti ‘sience fiction’. I tako, odjednom... uz 'pomoć' tog 'divnog' novog Zakona, u ukupno dva postupka dobijemo pet jajnih stanice od kojih se osrednjom kvalitetom oplodi tek jedna. Prilikom drugog i posljednjeg pokušaja, transfera nije niti bilo.
Kada zbrojim sve svoje jajne stanice koliko sam ih ukupno imala u postupcima...bilo ih je 63...Da sam od prvog dana išla po novom Zakonu prema kojem bi se mogle oplodito samo 3 jajne stanice, ukupno bih morala ići na 21 IVF/ICSI postupak. Mislim da teško da bi netko to mogao izdržati, pa čak i kada vas uz veliku želju za drugim djetetom, tjera i ljubav prema prvom, također toliko željenom i voljenom ...tjera težnja za ispunjenje njenog sna o bratu ili sestri...nekome s kim bi željela i bila spremna dijeliti sve što ima...samo da ih, kako ona kaže, dobije. Pri tome je veliko pitanje bi li i ona, moja princeza bila danas rođena ...jer, jednostavno, možda njezina stanica ne bi bila izabrana za oplodnju, već bačena u smeće ili se ne bi niti razvila u balgoj stimulaciji. Zahvaljujem Bogu, u kojeg iz sveg srca vjerujem...što je bio uz nas na ovom krvavom putu...što nije bilo ovog Zakona, niti Milinovića kad sam se ja borila za svoje prvo dijete...što me blagoslovio mojim djetetom...
Danas, sa 36 godina, nakon 9 transfera i 10-tog započetog postupka koji transferom nije rezultirao, ipak razmišljam o odustanku...Previše je boli u kombinaciji s novozakonskim izvjesnim neuspjehom oplodnje pa makar i dvije jajne stanice, u našem i svim sličnim slučajevima. Iako me moja kćerka i dalje moli za svog bracu ili seku...i dalje se nada i čeka s čežnjom trenutak da mora paziti na moj trbuh...mazi sve bebe koje se rađaju oko nas i stalno pita s tugom u očima - mama kad ćemo i mi ovako. Ne zna ona... Teško je vjerovati da ću u svojoj fertilnoj dobi dočekati izmjenu ovog sramotnog zakona, ali bih voljela barem da nam Ministar pošteno kaže zašto je ljude s našom i sličnim teškim dijagnozama izbrisao...zašto je bez imalo grižnje savjesti našu šansu da budemo roditelji sveo na minimum...
Nadam se da će i ovo pismo pojasniti i naglasiti probleme o kojima Ministar namjerno ne govori. Nadam se da će u javnost doći da je istina i u ovakvim pričama i da postoji veliki dio neplodne populacije kojoj ovaj zakon izuzetno šteti, ma što Ministar govorio, šutio ili lagao o tome.
