S ovim se totalno slažem.Citiraj:
vissnja prvotno napisa
Printable View
S ovim se totalno slažem.Citiraj:
vissnja prvotno napisa
Delimicno se slazem. Tj. neprihvatljivo ponasanje je neprihvatljivo ma koji da su mu uzroci. E sad, ako dete ne moze samo da otkloni uzroke ima pravo da se dere. Ali moje je da mu pomognem sto pre: da mu dam jesti, da ga odvedem na spavanje ili koju god potrebu ima da mu zadovoljim. I da pri tom dam sve od sebe da ucuti :mrgreen:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
meni nije. moje dijete ne moze toliko puno hodati kao ja, pa ako moram nesto s njim obavit po gradu i jos imam stvari za nositi kolica super dodu.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
Rzumijem tvoj stav. Očito nisi imala iskustvo sa ADHD-om ili hiperaktivnosti. Naravno i takva djeca trebaju granice, i imaju ih, ali ih puno lakše i češće ne poštuju.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
sirius, naravno.
tu se uopće ne bih htjela miješati, jer ne znam.
ali, zato sam i pitala kako se dijete ponaša kad je bez roditelja i da li ide u vrtić?
pretpostavljam da ne ide, jer da ide onda bi ili tete isto izrazile svoju brigu, ili je u vrtiću sve u redu, a onda opet nema razloga za brigu u smislu dijagnoze.
mislim da nije stvar u tome da netko nije svoje djetetu rekao da prestane urlat il radit nesto drugo neprihvatljivo. malo banaliziras. kad bi odgoj djeteta bio tako jednostavan, reces djetetu da prestane to i to, onda ove teme ne bi ni bilo. a valjda ni ovog forumaCitiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Mora da te jako nerviraju ti roditelji :lol:Citiraj:
*mamica* prvotno napisa
I mora da ti imas malu bebu.
6godisnja deca nekad izgledaju kao dzinovi-zveri roditeljima male dece
:lol: ovakva sam i ja ;-)Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
sad mi je lakše..
misliš? a možda, ali meni se ne čini da banaliziramCitiraj:
meda prvotno napisa
odnosno, nisam rekla da će dijete prestati urlati, to je već drugi problem.
kako da objasnim, moj stav je da djeca imaju pravo na neprihvatljivo ponašanje samo zato što su djeca. a ne zato što su umorna, gladna, ljubomorna itd.
i da ta njihova ponašanja ne opravdavam nekim višim razlogom.
nikada, ali nikada za razmaženo dijete nisam pomislila da je ono krivo, to mi je isključivo krivnja roditelja. pa ne može se dijete samo razmaziti.Citiraj:
vissnja prvotno napisa
Ovako - sa tim djetetom sam nekoliko mjeseci živjela, tj. živjeli smo u njihovoj kući, pa vam ta teza pada u vodu :mrgreen:. Netko je pitao kakvo je to dijete kada roditelji nisu u blizini - 180 stupnjeva drukčije. Može mu se reći i neće stvarati probleme. Pred ocem također donekle jer on ima kakvog-takvog autoriteta nada njom. Pred mamom raspašoj :mrgreen:. Čim je mama u blizini, i ona podivlja.
Moje je mišljenje da su uzrok tome crtići i nepostavljanje granica. Tom djetetu s crtići pale kada se probudi, a gase kada pođe spavati. Ponekad, ako je npr. utakmica na TV-u, može je se ZAMOLITI da se ugase crtići, i ako ona ima dobru zabavu sa strane, dopustit će to. Mi smo južnjaci, a crtići su većinom sinkronizirani na Zg naglasak i misim da je to uzrok iskrivljenju govora. Ona stalno živi u tom nekom svom svijetu i upotrebljava taj govor i oponaša scene iz crtića. Npr., kada joj netko kaže nešto što joj se ne sviđa, ona na to teatralno uzvrati: "Ah, zašto me mučite??".
Sa koncentracijom nema problema, dakle, može se satima igrati, normalno jesti (najčešće ako joj mama daje), samo mora biti sve po njezinom. Naravno da se to ne sviđa drugoj djeci. Ako se to dogodi, mama intervenira u njenu korist. Jedan primjer - kada je se sa starijim rođakom igrala lovice, naravno da bi je on ulovio, i mama je naredila dječaku da je pusti da ona njega ulovi, a ne on nju, kako bi se ona osjećala super i pobjedonosno.
Ja joj zabranim korištenje svog laptopa, čim izađem iz prostorije, mama joj ga donese i upali. Kada sam je prvi put upoznala, imala je nepune 3 godine. U ta dva sata upoznavanja i razgovora s njenom mamom, svako dvije minute bi se čuo zapovjednički ton "mama!" i ona je skakala da joj vrati na videu omiljenu scenu iz crtića. Tada nisam mogla vjerovati svojim očima i ušima.
Ako, npr., uništava nečije igračke i netko od roditelja joj slučajno prigovori, ona se odmah ljuti, oni joj se moraju ispričavati sve dok ona ne odluči da će im oprostiti.
U vrtić je išla mjesec dana i to zbog pritiska cijele obitelji i bilo je ok, ali je kući bjesnila zato što su se usudili uopće skuhati palentu taj dan, a ona je mrzi. Problemi sa prilagodbom su nastali tek predzadnjih tjedan dana.
Jako voli male bebe i može se igrati s njima i sve, i slobodno je ostavim da se igra sa mojom curicom, ali sam joj vrlo strogo zapovijedila da je slučajno ne smije rasplakati ili joj igračku uništiti. To čini jer je istodobno i ljubomorna na njih. Da ne bi ispalo da sam posesivna majka :mrgreen:, učinila sam to nakon što ju je snažno štipala da ju rasplače. Ipak, nakon duuuugo vremena - nekoliko mjeseci, lagano ju je udarila nogom (na svoje oči vidjela!) i ja sam ljutito krenula prema njoj, a mama je odmah potrčala prema njoj i govorila: "šta je bilo, je li znaš? jelde da joj ti nisi ništa učinila, bila si dobra?". I ja na to samo šutim, jer ne želim sada tjerati mak na konac.
I ne, ne živciraju me i sve ih jako volim i vidim da je i roditeljima sve teže i teže... Da ne bi bilo zabune, mama me nije zamolila da otvorim temu, nego da prolistam ima li šta na Rodi o ponašanju šestogodišnje djece, ali ona autodestruktivna scena, kada je samu sebe udarala i štipala, natjerala me na to.
Znam Tashunica, i ja sad tako razmisljam (priznajem da nisam dok sam bila mladja i nisam imala dete). Ali vecina ljudi iz mog okruzenja za dete znaju da kazu: jadni njegovi roditelji, oni sve cine, pokusavaju.... ali on je taaaaaako razmazen. Zato ja izbegavam taj termin, jer vecina ljudi tu "razmazenost" dozivljava kao neku karakternu sobinu deteta koja valjda dolazi niotkuda.
Dijete zvuči kao mali tiranin, postoji istoimena knjiga. Ali neke stvari zvuče i drugačije, a poanta svega je da ako je situacija takva kakva je oni se neće sami nikako iz nje moći izvući, niti uz pomoć foruma ili knjiga, nego im treba stručna pomoć.
Na tvom bih mjestu samoinicijativno našla psihologa ili ustanovu koja se bavi psihol. problemima djece, potražila iskustva napr. na internetu te mami ponudila brojeve telefona i ohrabrila je da se naruči.
Čitajući ovo da me podsjeća na naše jedne jako dobre prijatelje... I imam nekako osjećaj da je i situacija ista...
Dijete ima 6 godina, roditelji rade, čuvaju deda i baka i odgajaju na svoj naći, nakon njih roditelji na svoj način... vrtić je kod njih opće poznat kao neko zlo, ali ipak je bila krenula i od jeseni je bila svega 20tak radnih dana, ne razgovara ni sa kim osim s onima s kojima živi (4 ljudi!!!), pije iz flašice čajeve, sokiće, isto tako se i uspavljuje zajedno sa flašicom i roditeljima, s njom nema dogovora, uvijek je po njenom, ne komunicira s djecom, ne igra se s njima, kada npr. dođemo kod njih ona samo juri po kući ko muha bez glave i dere se, ono, skvići od veselja ali nema interakcije s mojom djecom... nedaj Bože da padne, ili ako malo duže trči, nastupa baka iz prizemlja i zaustavlja svaki oblik igre... dijete inače zna normalno razgovara ali samo s tim ljudima, zna nekoliko pjesmica, zna boje i brojati do 10, kaka na kahlicu... sve u svemu, po meni je to katastrofa... i jako jako dugo mi je trebalo da frendici ukažem na pogreške... cijelo vrijeme je ona to znala i bila svijesna toga ali nikad nije radila na tome da to popravi i šta sad? Dijete ipak neće u školu, nego nagodinu, dijetetu je nepojmljivo da se npr sama obuće, istušira, zubar nema šanse ni pod koju cijenu, lijek nikad ne pije kad treba, uvijek dramatizira, jede samo ono što ona želi što se svede na hrenovke, paštete i tako to... ostalo jednostavno baci na pod, voće nula bodova.... s njom je sve ok, osim što je dijete živjelo i još uvijek živi pod staklenim zvonom, ona zapravo ne zna živjeti s drugom djecom i drugim ljudima, ne zna da se mora naučiti izboriti za sebe jer to nikad nije morala raditi... sad je jako teško, preteško... al nadam se i držim fige da uspiju dogodine dovesti to u red jer kako će to dijete u školu ja ne znam.... oni idu kod psihologa, u suvagu su obavili sve preglede da nebi bilo nešto drugo... sve je ok, slušaju savjete psihologa....
napisala sam zbrda zdola jer mi je beba na ciki :)
Da tiranin, kao oni klinci iz najgorih filmova, gdje klinci teroriziraju sve oko sebe i nitko im ništa ne može.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Meni ovo sve što si opisala zvuči preprestrašno! I stvarno se iz opisanog vidi da su to njeni roditelji, rekla bih majka pogotovo, napravili od nje.
Sve što si nabrojala mi je neprihvatlijvo i nejna mama bi trebala ozbiljno razmisliti o tome kako se ondosi prmea djetetu jer stvar malog monstruma s kojim se niko neće htjeti igrati. I sada će joj biti jako jako teško preodgojiti to dijete...
I svakako bih bez obzira bila to razmaženost ili ne, dijete odvela psihologu!
dok sam ja natipkala, već je izašlo 10 postova...
pa ovo s razmaženošću je isto kao i kad dijete šaljete na psihološku obradu.
a obrada treba roditeljima :mrgreen:
malo se šalim, ali ne previše.
roditelji bi stvarno trebali ići na neki tečaj, školu ili sl, kod mene "staromodne" :mrgreen: bi prošao i razgovor s prijateljem, ili npr. s tobom mamica, da im neko sa strane otvori oči.
ali, sami. bez djeteta.
odvedite šestogodišnje dijete psihologu, i meni se čini da bi to njemu/njoj mogao biti znak za uzbunu da nešto s njim nije u redu. :-/
a ovo sa autodestrukcijom, kažem ti da je toga bilo i kod nas, bilo i prošlo.
frustracije koje ne može kontrolirati, u toj dobi, je na taj način izbacivao iz sebe.
ovo je moj laički zaključak.
Ja ne znam resenje situacije, niti je mogu objektivno sagledati kroz par postova na forumu. Ali mozda naslucujem ponesto jer imam jako slican primer u okolini. Ja to zovem prezasticivanjem deteta. Detetu je dozvoljeno da jede/spava/radi kad hoce i sta hoce. Za svako ponasanje se nalaze opravdanja pred drugima a dete se nikad ne opominje, i precutno mu se stavlja do znanja da je njegovo ponasanje u redu. Npr. to dete gura neko drugo, a mama mu kaze: Nemoj da guras P, moze da se izmakne pa ces pasti i udariti se. Primera je milion, a to prezasticeno dete uvek ispada, po maminim recima, nevinasce, gladno, umorno....
U svakom slucaju dete nije krivo, mada mi je nekad bas tesko da suspregnem negativne emocije, narocito kad vidim da namerno cini nazao mom detetu.
Svakako psihologu, više majka nego dijete, jer očigledno je da se ne zna/ne može nositi s ulogom roditelja, nije sramota potražiti pomoć.
I naravno potpis pod cvijetu, roditelji su ti koje treba preodgojiti, koji moraju sebe menjati.
slazem se da mama, a najbolje i tata i baka, trebaju potraziti pomoc kod psihologa, i vidjeti koje oni greske rade svojim stavom i ponasanjem.
Mami za početak treba http://www.profil.hr/knjiga/znati-re...savjesti/2460/
ajme.
teško je živjeti u blizini takve osobe.
a ako nešto ne poduzmu, bit će još gore, pogotovo u školi.
( svojevremeno su me mnogi pitali što ja to podrazumijevam pod permisivnim odgojem, evo upravo ovakvo ponašanje )
Nemojte miješati "dijete od mlukacin" i "moje dijete" :mrgreen: Npr., ovo "moje dijete" ima čak jednog jaaako dobrog prijatelja s kim se može igrati satima bez ikakve svađe i problema. Prije je se igrala s drugom djecom, ali sada je oni već odbacuju, iako se ona jako želi družiti i igrati, ali mora biti po njezinom. Zato je i pobjesnila i počela sebe udarati, jer se druga djeca nisu htjela sa njom igrati, i to po njezinom. Dakle, nije ona nedruštvena. Hoće i jesti, ali i jelom i plačem manipulira svojim roditeljima jer zna da im je to jako važno.
I da, vissnja je u pravu, uvijek je bila prezaštićena i nije joj se dopuštalo niti korak da napravi bez nadzora, a ne daj Bože da se malo ogrebe. I to je bio veliki problem. A vrlo rado bi se okuražila i rekla grubu istinu, ali ne želim se miješati nepozvana...
baš sam i ja na ovo pomislila.Citiraj:
maria71 prvotno napisa
ovu temu je trebalo ovako postaviti.
Potaknuta jednim primjerom često razmišljam o tome i želim vam postaviti nekoliko pitanja.
1. da li 30-godišnjakinje u vašoj okolini cijeli dan svojoj djeci puštaju crtiće na televiziji?
2. da li ste vidjeli ista 30-godišnje mame koje se miješaju u dječje igre i određuju tko će koga uloviti i ko će koga pobijediti?
3. da li 30-godišnjakinje u vašoj okolini ne poštuju tuđe stvari pa ih bez pitanja i nakon izričite zabrane uzmu i daju svome djetetu da se s njima igraju?
4. da li 30-godišnje majke u vašoj okolini selektivno čuju i vide pa ne registriraju da njihovo dijete udara drugo dijete?
5. da li te 30-godišnjakinje očekuju da im se roditelji ispričavaju ako njihovo dijete uništi neku igračku?
6. da li očekujete od 30-godišnjakinje da sto puta isti tren na zapovijed svog djeteta skače, i prevrti film na omiljenu scenu?
i najvažnije, da li mislite da, ako se u svim tim primjerima radi o istoj 30-godišnjakinji, ona ima nekih problema?
godine nisu važne, samo primjera radi :mrgreen:
meni se to ne čini uopće zdravom opcijom ni navikom za dijete iznad 2, max 3god.Citiraj:
meda prvotno napisa
Izvan Hrvatske je to jako uobičajena stvar. Čini mi se i praktična, barem se dijete ne mora loviti okolo. Misli da je prvenstveno stvar da si roditelji pojednostave život , a sad da je nije zdrava...Ne bih znala, moje starije se rijetko znalo zadržati u kolicima ( u puno mlađim danima od 5-6 godina), a da je ostalo u njima u takvim situacijama sigurna sam da bi kretanje višestruko nadoknadio prvom prilikom.Citiraj:
krumpiric prvotno napisa
Samo bih dodala na ovo da se želi igrati, ali mora biti sve po njezinom.
Ja imam takvu prijateljicu koju poznajem doslovno od rođenja. Oduvijek je bila takvo dijete po čijem je moralo 100% biti, ili bi se naljutila.
Budući da nas je bilo dosta malo djece u društvu. Svaki član je bio vrijedan.
Mi smo se svi nekako uspejeli prilagoditi njoj, uvijek smo se s njom ophodili "ko po jajima".
I dan danas smo prijateljice i uopće tu crtu ne primjetim dok smo 1 na 1, jer sam ja naviknuta na to kako ona funkcionira, ali čim se priključi netko tko ju manje poznaje, odmah se kuži da je lako uvredljiva.
U današnje vrijeme bi ju djeca vjerojatno odmah izolirala, a mi smo npr. proveli svi zajedno prekrasno djetinjstvo.
Danas je i ona mama i to jedna od rijetkih za koje mogu reči da baš lijepo odgajaju svoje dijete.
Što sam htjela reči? Nemam pojma.
Valjda da se i s iritantnim osobinama može opstati i izrasti u kvalitetnu osobu.
Iz cijele teme mogu na kraju ipak zaključiti da je dijete razmaženo, premda mi se na početku činilo da će biti (i) neki drugi problemi. I postupci mame su zbilja "nepedagoški" da budem fina, ali budući da te pitala za savjet očito prepoznaje da problem postoji i želi nešto učiniti.
Poneka knjiga će pomoći, ali njima (svima) treba stručna pomoć. Pomoć trebaju roditelji, da nauče kako postupati s djetetom, ali i djetetu, da počne bolje funkcionirati među vršnjacima. Pokušala bih "na fino" savjetovati razgovor s nekom stručnom osobom. Ne mora se na dijete niti na roditelje time lijepiti dijagnoze. Nazvala bih to savjetovanjem s pedagogom. Budući da je sama pitala za pomoć, pretpostavljam da se zbog toga ne bi trebala uvrijediti.
mamica, kažeš da su roditelji svjesni problema. Ako jesu, i ako mama preko tebe pokušava i poduzeti neke korake, onda mislim da je to prilika da je u tome podržiš. Ja na tvom mjestu ne bih nudila rješenja, niti bi nabrajala koje greške vidim, ali bi potvrdila da vidim problem i da smatram da je potrebno početi ga rješavati.
Ovo pitanje psihologa za djecu ili odrasle - mislim da je ovdje ipak potreban dječji psiholog. Dječji psiholozi nisu tu da ispravljaju nakrivo nasađenu djecu, dok roditelji stoje sa strane, nego baš zato da pomognu roditeljima u njihovim zadaćama s djecom. Tako ja to vidim i takvo je moje iskustvo sa stručnim osobama (ne prebogato, doduše).
Ja mislim da ovdje nije stvar samo u otvaranju očiju (tu si mi nejasna, mamica, oko toga koliko i što roditelji uviđaju), nego je moguće i da se ne zna kako krenuti i ako vidimo problem. Mislim da stručne osobe tu mogu biti od jako konkretne pomoći. Za početak, ne mora se ni ići s djetetom, nego roditelji mogu sami otići kod dječjeg psihologa.
Zašto je mala išla u vrtić samo mjesec dana?
Iskreno, zabezeknula sam se na tvoj post.Dijete očito nije prošlo noramalan proces socijalizacije.
Sigurna sam da bi ju,ako ništa drugo, u vrtiću bilo sram da s 4-5 godina još treba tutu,a kamoli sa 6 godina...
Ovo s tutom je najbanalniji primjer,važnije su druge stvari koje su propuštene u (ne)odgoju.
Mislim da psihologa trebaju roditelji, prije nego mala.
Slažem se. Nema instant-rješenja kod psihologa.To je proces.Citiraj:
vertex prvotno napisa
mislis reci da djeca trebaju hodati i kretati se?Citiraj:
krumpiric prvotno napisa
da, i ja. al u za to primjerenom okruzenju i na razumnim relacijama. ja znam otici s djetetom obavljat nesto po raznim institucijama, u knjiznicu, na plac...nije hodanje od sat-dva po centru grada i po tramvajima nesto zdravo pa da bi sad bio zakinut zbog toga, da ne velim koliko je to neprakticno, pa cak i opasno. za hodanje, trcanje, kretanje idemo u park, sumu, na vikendicu.
cinjenica je da od kad ima like a bike da puno manje koristimo kolica, al ih jos uvijek nisam spremila u podrum jer mi za te neke situacije puno pomognu. a onda on jos i zaspe u njima i odradi dnevno spavanje. do proslog ljeta sam puno koristila nosanje u pouchu, al sad mi je to pretesko. a koliko se tu djece koja su veca od 2 godine nosa u mei taiju ili slingu pa vas to nis ne smeta:angel:
Pa ni meni nije jasno bas to za kolica. Moja N ima 3 godine, i moze da hoda neko vreme a posle se umori, trazi da je nosim. A nas dve sad znamo da idemo na celodnevne izlete. Npr nedavno smo isle peske do jednog izletista (cca 4-5km) i tamo sam pesacila jos 5-6km. Ona je deo toga pesacila, deo se vozila u kolicima, deo je odspavala u kolicima....
Isto tako i za neke poslove po gradu. Nedavno sam zavrsavala neku papirologiju i kad stanem ispred nekog saltera ona se okrene i ode. Njoj je dosadno, nesto drugo tamo negde joj izgleda zanimljivije... i ode ona. A kad je u kolicima dam joj slikovnicu, nesto da gricka, zabavim je i znam da ne moze da mi zbrise :)
ja vrlo rijetko koristim kolica, ali ih koristim. npr. za odlaske u dućan kada trebam više stvari.
ne znam samo kako bih jurcala za malim s punim rukama.
planiram ih koristiti još ove godine na moru, a onda idu u povijest (mali ima 3,5 g.).
Vertex, roditelji su svjesni problema utoliko što ZNAJU da je malena razmažena i znaju da su joj oni sve dopustili i da su pogriješili. S druge strane, opet i dalje nemaju srca postavljati joj granice. Npr., sada je u svađi sa djecom, kada se ona rasplače, puste prvo da se sama izbori, ali onda opet dođu po nju i izmisle joj neko riješenje (udalje je ili bilo što). I sada joj, npr., prigovore i kažu joj što je ide, ali opet tu nema prave akcije, opet na njezino plakanje popuste. I opravdavaju njezino ponašanje pred drugima i prave se kao da je sve ok. Dakle, još uvijek im je teško do kraja priznati problem.
Što se tiče tute i kolica - ona zna koristiti wc, ali recimo ako se igra i gleda crtić, ne da joj se prekidati to odlaženjem u wc i onda traži da joj se donese tuta. A i ako ide u wc, roditelji idu s njom i pomažu joj oko oblačenja i higijene. Tako da je u vrtiću koristila wc, ali tete su joj pomagale.
Što se tiče kolica, ne koristi ih često kao mala beba, ali znali su ih koristiti u pojedinim prilikama (kao i mame ovdje), kada idu negdje. Ali, npr., kada ja svoju malenu dovezem u kolicima i uzmem je u kolica, ona sjeda u njih i pravi se da je beba. I isto tako, ovdje nije grad niti more cesta za proći :mrgreen:, tj. to nisu bile situacije koje su uopće zahtijevale kolica. I zahtijevala je da pije iz bočice da bi bila kao beba, ali zadnjih par mjeseci nisam više vidjela da to radi, ali doduše nisam je skoro nikako ni viđala u to vrijeme. Pa ne znam je li to dvoje još uvijek aktualno. U svakom slučaju, ni to mi nije ok za 6-godišnje dijete, pogotovo što ona sama izgleda tako odrasla i velika. Ali dobro, to je još najmanji problem u cijeloj priči koji se može opravdati ljubomorom.
Ja sam njenim roditeljima otvoreno puno puta rekla da je ona razmažena, a u pojedinim situacijama mogao se lijepo očitati šok s moga lica :mrgreen:, ali to nije nešto što njih toliko dira jer to i sami znaju, a to im ionako svi govore kao dobar dan. Meni je najgore jer sam svjesna da ne mogu ja učiniti ono što moraju oni - konačno reći DOSTA i aktivno, neprestano raditi na problemu. A čini mi se da oni nikako još nisu spremni za to...
Meni su malo čudna ova pitanja koja impliciraju da je moguće da bi se zdravo dijete od 6 godina moglo ponašati kao nesamostalna bebica i da bi roditelji i ostali u okolini to podržavali. Pa mnoga šestogodišnja djeca su već učenici! Moja djeca su u toj dobi bila različita, kompetencije su nekome jače na jednom, drugome na drugom području, ali oboje su bili samostalni onoliko koliko se to očekuje od šestogodišnjaka.
Sad sam tek pročitala cijelu raspravu - ovi primjeri koje spominju mamica i mlukacin smatram krivnjom roditelja - tu odgoj izostaje i radi se zapravo o teškom zanemarivanju djeteta.