Citiraj:
Evo, gotovo je...
Pravi i ozbiljniji trudovi su počeli oko 23, sve je bilo gotovo u 2:25...
Mali Benedikt ima 3 kilograma i 50 centimetara i prekrasan je...
A moj doživljaj...
PREDIVNO!
Još je sve friško - prvo smo disali zajedno, ja sam štopao trudove i razmake, koji su postajali sve duži i kraći.
Toliko sam se unio u sve to (CTG nije niš pokazival) da nisam mogao vjerovati kada sam ugledao glavicu i kosicu kako vire... a onda - samo je ispuznuo van i odmah kmee, kme...
Sestra ga pere, on plače, i onda ga stavi mami na prsa... i mir!
Tišina, ZASPE i pljucka i kašljuca tu i tamo.
Nakon podužeg slikanja, sestra ga je zamotala (odmah je upišal pelenu ), oprostih se od njih dvoje i eto me ovdje... zbunjen....
Kao prvo - podrška je neopisivo značila Niki. Malo štopanja, malo špricanja, RAZGOVORA, bez veze ako treba, samo da se priča... Rekao sam joj da to nije bol (a pjesnika:))) nego je bol kad netko umre, a ovo samo naš sinčić hoće vidjeti svoje starce i tak to, pa je brže prošlo i imala je više snage... nakon 6-og tiskanja (ako se ne varam) već je bio vani.
Kao drugo - fakat prođe brzo - cijeli porod sve skupa s malo jačim trudićima je trajao četiri sata (dakle u rađaoni) - ali, moj bože, pa to je preletjelo kao ovo pisanje posta (inače brzo pišem, da netko ne posumnja).
Kao treće, last but NOT LEAST - kakvo je to prekrasno iskustvo, biti tamo u trenutak kad smo svi postali obitelj, vidjeti to malo lišce i sićušnog anđelčića, smežuranog, nježnog, nezaštićenog, zbunjenog... (kad se samo sjetim da će za 18-20 godina vikati PUSTITE ME NA MIRU!! i I AM FREEE :))
No dobro, nek mu bude...