Nje nema, a ja ne znam kako dalje...

Citiraj:

---

velika.jabuka prvotno napisa

I ja sam u poziciji kao ti, baš doslovno pokošena gubitkom i u paničnom strahu za idući put.. Razumijem te. Više ništa ne doživljavam kao lijepo i sigurno. Strah mi se uvukao u sve aspekte života. Ali, moramo skupiti hrabrosti i vjerovati, jer bi ni ne pokušati bila najgora opcija. Priznale bi poraz i ostalo bi na tome. To je pretužno.
Baš kao što bih sve do zadnjeg atoma dala za svog sinčića, i za svoje ću se buduće dijete, koje još ne poznajem ali ga već obožavam, boriti do kraja.
Tu su mnoge mame koje su uspjele, da nas hrabre..

---

velika jabuka slažem se s tobom, zajedno smo jače!:love2:

Mrvice, :love2:

Ja sam cijelu 2. trudnoću (1. je završila krvarenjem, otvaranjem te spontanim pobačajem u 22.-om tjednu trudnoće) čuvala i preležala u Petrovoj na odjelu prof. Đelmiša. Hvala njemu i prof. Ivanišević danas imam dijete od 4 i pol godine i nema dana kada ih se ne sjetim.
Toliko sam se osjećala sigurno i vjerovala u njih.
Sada bi htjeli još jednu bebu, ali planiram da bi najprije otišla do njih po savjet i preporuku, te na sve pretrage koje je potrebno napraviti prije iduće trudnoće (zbog nekih mojih dijagnoza).

Toliko sam sanjala o tebi,

Da sam izgubila realnost.

I dali još uvijek imam vremena

Da te poljubim...

Tebe koji si mi tako drag.



Toliko sam sanjala o tebi,

Da su moje ruke ,navikle da grle tvoju sjenu.

Spoje se na mojim grudima,ne bi li možda osjetile

Obrise tvog tijela.

I da sam pred stvarnom pojavom onoga,što me

Tako muči i upravlja sa mnom već danima

I mjesecima...



Toliko sam sanjala o tebi,da je bez sumnje

Prošlo već vrijeme moga buđenja.

I ja sad spavam stojeći s tijelom izloženom

Svim pojavama ljubavi i života,

I da bih o tebi.o jedini,koji i danas za mene

još uvijek mnogo značiš,

Mogla teže dodirnuti čelo i usne,

Negoli bilo koje usne i bilo koje čelo.



Toliko sam sanjala o tebi,

Toliko hodala,govorila i spavala sa tvojom sjenom,

Da mi sad ništa ne preostaje,a možda i zato,

Da postanem prikaza među prikazama,

I sjena sto puta više nego sjena,koja se šeće

I šetat će se radosno

Po sunčanom satu tvog života
:cry:

divno! :love2: :-(

adal pjesma je stvarno prekrasna:cry:

adal, rasplakala si me..

Nemoj plakati...ovo je za sve nase andjele....

kažu da nam Bog da onoliki križ koliki možemo nositi...ma koliko nam to u nekim trenutcima može apsurdno zvučati, moramo vjerovati i boriti se dalje!a naši prelijepi anđeli će nam pomoći...čuvati i moliti za svoje buduće brace i seke...

jooooj, nije me dugo bilo i sad opet plačem. nadam se da je moj anđeo dobro i da nas čuva. naročito moju princezu koja svima govori da ima seku na nebu. nekad je tako teško... kad vidim ravan trbuh....

twindraga i meni je tako još uvijek, kad vidim trbuh ravan(još se vidi ona linija)svaki put mi dođe da plačem.i moja princeza govori da ima seku na nebu ,nema šanse da kaže da je nema.i na to sam ponosna.:love2:

U Lainom vtiću pričali su o precima, pradjedovima, prabakama, uglavnom, o ljudima koji više nisu sa nama. Svatko je mogao reći da li je nekoga izgubio i moja ljubav je rekla: "Meni je umro braco. Jako mi nedostaje..." Na to je jedna djevojčica rekla: "Samo braco?" A Laia je rekla kako ona nikako ne može shvatiti što znači izgubiti brata...
Ribica moja, a nije ga uspjela ni upoznati...

Nekako mi bude najteže kada vidim koliko je to zapravo nju pogodilo...često se sjeti, priča o malom braci koji je sada na nebu i da nas pazi i gleda svaki puta kada se vidi mjesec i zvijezde...

Tek sam nedavno saznala da je jednom doživjela svojevrsni "slom" u vrtiću, kada se toliko rasplakala da je nisu mogli smiriti, u periodu kada je meni bilo jako slabo (mučnine u ovoj trudnoći...), i kada se malo umirila uspjeli su doznati da je to zato jer se boji da i ja ne umrem...
Sva sreća pa imamo divne tete koje razumiju situaciju, jedna je, nažalost, i osobno osjetila gubitak djeteta...

Puno razgovaramo, pričamo i dijelimo strahove u ovoj trudnoći, veselimo se bebi i svemu što ćemo raditi sa njom...
Žao mi je što nitko ne može dati garanciju da će sve biti u redu...

Ispričavam se ukoliko sam skrenula sa teme, malo hormoni, malo sjećanja...

o mišica mala :love2::heart:

mala laia rasplakala si me, vjerujem da ti je jako teško kad vidiš koliko je tvoja djevojčica tužna i preplašena zbog gubitka brata. Ne znam šta pametno da napišem, samo bi vas obje zagrlila...:love2:

mala laiaizgleda da ja i ti imamo sličan proiblem.kod mene je ista situacija s Klarom.u vrtiću se rasplakala prije mj dana jer su svi pričali o svojim sekama i bracama koje su dobili.i stalno me pita:zašto su svi rodili živo i zdravo dijete a mi ne?što ako opet?
naježim se...radi nje guram dalje, radi nje ću najviše pokušati još jednom(iako ne znam kako ću u poč to skritri od nje)
a što radi, razgovaram s njom puno,odgovaram na njena pitanja o Bogu i anđelima koliko mogu.teško je ,srece mi se slama ali ne pokazujem ispred nje iako mi je jednom prigovorila: zašto sam sretna , trebala bih biti nesretna i da joj se čini da više pate ona i tata.tada sam joj rekla da nije istina, da njena mama najviše pati ali da pokušava i ide dalje , smije se jer je seka sada sretna.
Teško je to...oni su mali a susreću se sa smrću...:love2:

Na svu sreću, moja je Klara premala da bi razumijela. Rekli smo joj da mamu boli pupo, i da je mama ne smije nositi jer ima bolu u pupu. Ona je nato pitala, a bebu, gdje je beba. Nisam znala što da joj rečem, pa sam rekla da je i beba imala bolu, pa su je doktori izvadili. Moj miš mali je samo rekao: To je strašna priča. Nije više pitala...

To je onaj najveći strah - što ako se ponovi? Ne možemo znati, niti garantirati da će sve biti u redu...samo se nadamo i pokušavamo odraditi ovaj trudnički dio što bolje znamo...
I meni je stalno postavljala pitanja kako drugi, a mi ne...onda smo upoznali još neke parove sa sličnim sudbinama i zamolila sam ih da slobodno govore pred njom o svom gubitku (ukoliko im je bilo ugodno)- to joj je pomoglo da prihvati i shvati da nismo jedini koji se tako osjećaju i kojima se to dogodilo...

Žao mi je ako sam vas rastužila...i ja sam plakala dok sam pisala...

Juce je bilo 2 mjeseca odkada moj andjeo nije sa svojom mamom...ja sam uzasna bila cjeli dan,suze su tekle a da ni sama nisam bila svjesna toga,a oko mene nikad nije bilo vise trudnica i beba,svi trudni,svi imaju djecu osim mene...:cry: nemam snage vise da podnesem ovo osjecanje...nekad mi se cini da ludim..sramota me reci da sam uzasno ljubomorna na sve te trudnice i da ih u nekom momentu mrzim zbog njihove srece...uzas nisam normalna zasto se osjecam tako,jesam toliko losa osoba ili to bol progovara iz mene?:-(

Bol draga adal, bol... Nisi losa osoba, sve do jedne smo prosle taj period ljutnje i bespomocnosti. Sve ti je jos svjeze...Ali zasjat ce i tebi sunce, vjeruj mi! Dobiti ces svoj toliko zeljeni mirisljavi smotuljak ali moras znati da nista neide na silu, da tvom tijelu a posebno tvojoj psihi treba vremena da se oporavi. Stat ces ti opet na svoje noge i ubrzo se veseliti s nama i mi s tobom kad nam prijavis plusic!

Jao draga SVEN je presladak,dusa draga,a meni je stvarno drago kada cujem da je neka od vas trudna i zaista me raduju svi ti vasi plusici jer smo prosle sve gubitak i sve jedva cekamo plusice ali ne znam zasto ove trudnice oko sebe dozivljavam na ovaj mrski nacin...o boze...

:cry: