Printable View
Tako treba i po mom mišljenju. Ni mene nije nitko plašio, niti bi ja plašila neistinitim stvarima.Citiraj:
klara prvotno napisa
Dijete mora znati što je opasno, npr. auti, zmije, utičnice, cvijetin vuk isto, vruća peć...Dovoljno je u životu stvarnih stvari kojih se s pravom treba plašiti, nikako nam ne trebaju izmišljene.
Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
xxx
Ovisi i o dobi djeteta. Moja mlađa cura ima 19 mj. pa takve fore prolaze, a opet nije neki preveliki strah. Starija ima 4 god. i nju ne plašimo s nekim nepostojećim bićima jer ona za sve traži nekakvo objašnjenje pa bi bilo prekomplicirano. Već mi je glupo lagati joj da postoje Djed Mraz i Sveti Nikola
Niti sam sama plašena s čudovištima, niti plašim djecu. Nije mi ni palo to na pamet.
Najveće plašenje smo brat i ja doživjeli kao klinci u fazi svakodnevnih tuča kada nam je mama zaprijetila da ima postavljenu kameru u stanu koja sve snima, pa će ona i tata vidjeti kada dođu s posla jesmo li se tukli i tko je kriv. Još se živo sjećam tih nekoliko dana zabrinutog mjerkanja svih kutova po stanu, kao i zbunjenosti jer što nas pobogu ne snimaju i inače, ako već imamo kameru. Nakon par dana brat i ja smo zaključili da blefira i nastavili po svojem.
Bojim se jedino visina, i to otkad sam doživjela jednu neugodnu i potencijalno smrtonosnu epizodu prije desetak godina, a užasno me frustrira što ne mogu prevladati taj strah.
Osim toga, spavati volim u potpunom mraku i volim horrore i slične gadarije :mrgreen: I jedva čekam da stariji bude spreman za gledanje istih stvari, iako je dosta plašljiv i oprezan, pa ćemo još pričekati... nemajčin sin!
Kad smo već kod horrora...volim ih i ja gledati (ne baš sve, ono tipa "Teksaški masakr" mi je bzvz), ali treba ići spavati poslije toga, ja sam doslovno u stanju probdjeti noć od straha da mi netko stoji iza leđa i gleda u mene.
Imala sam fazu kad je mm radio u Njemačkoj, malac je bio kod moje mame, a ja sirota sama doma gledam PARANORMALNO...onda sam si psa dofurala unutra i tjerala ga da legne kraj mog kreveta, ali ni to nije bilo od neke pomoći ( a ujutro na posao :roll: ), cijele noći sam bila budna...
Sad u trudnoći ih izbjegavam, a tak bi si pogledala i 3. dio :lol:
Sad kad ovo čitam-stvarno mora da imam nekakvu traumu iz djetinjstva za koju ni ne znam :mrgreen:
Nikad ne plašim dijete.
Ne mislim da će se dijete kojeg se plaši bradatim čovjekom zaista plašiti bradatih ljudi. Plašit će se nečeg drugog. To su iracionalni strahovi.
Strah za mene nije dobar, usprkos narodnim uzrečicama. Radije bih da me vodi razum. Isto želim svom djetetu. Strah samo koči, ograničava, vodi u krivom smjeru.
Tako, ako želim da nešto napravi ili ne napravi, kažem joj pošteno što hoću i zašto to hoću. Ne kažem joj idi na spavanje jer će ti inaće doći babaroga, nego idi na spavanje jer je vrijeme da spavaš, sutra se moramo rano ustati. I mislim da me posluša otprilike jednako brzo kao i kad bi se pričalo o babarogama.
Ipak, kod nas nisu zabranjene priče o čudovištima, te su nam jako zabavne - ali ih pričamo na način da se protiv njih uspješno borimo.
Moram dodati da mene roditelji nisu nikad plašili. Zamjeram im recimo previše kritike, što je ostavilo posljedice. Ali nije bilo babaroga u grmlju ni bradatih ljudi koji bi po mene došli. Danas nemam iracionalnih strahova, nije me strah biti sama u kući, ne bojim se mraka, kukaca, gmazova i slično. I zapravo se nikako ne mogu načuditi koliko malo ima ljudi koji to za sebe mogu reći.
Što vi mislite o tome? Dakle moja teorija je da plašenje najvjerojatnije neće prerasti u strah od onoga čime se plaši, naravno, dijete će brzo shvatiti da bradati ljudi nisu opasni. Ali će objekt straha postati nešto drugo, i protiv tog će se straha teže boriti nego da ih se u djetinjstvu nije plašilo.
Ima li ovdje ljudi koje su u djetinjstvu plašili a da nemaju iracionalnih strahova?
Ne sjećam se da su me plašili. Imam neke strahove koji nisu uvijek skroz racionalni, i ovise o situaciji.
Mislim da nije u redu plašenje s bilo kakvim ljudima npr. policajcima, doktorima, cigankama jer to stvara krivu sliku o tim ljudima.
Kod nas je specifičan slučaj jer je dijete puno brže i pokretnije od mene i vidi da joj ne mogu ništa, a još je premala da joj se objasne neke stvari (npr. da je preopasno trčati po stanu).
nije to baš tako jednoznačno povezano.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
ja se sjećam iracionalnih strahova iz djetinjstva, gajim neke i danas, a nikad me nitko nije ničim plašio.
jedan od najsmješnijih (danas mi je smiješno, al kad sam bila mala mi nije bilo nikako smiješno) strahova kojih se sjećam jest strah od jednog rođaka.
koji je stariji od mene jedno 15-tak godina, i obožavao me je, volio se igrati sa mnom. dakle, ja sam imala 4-5, on 20-tak . bojala sam ga se i bježala od njega ko od crnog vraga, a nikad mi čovjek nije ništa na žao napravio. to me jako dugo držalo, do nekih 10-12 godina kad sam racionalno pobijedila taj strah.
mama je govorila da je sve počelo kad je jednom došao kod nas, digao me iznenada, a bio je izrazito crn - crna kosa, oči, tamna put. a mi svi ko šveđani :mrgreen:
ono što sam željela reći da i kod ovoga, kao i kod drugih stvari vezanih uz odgoj djece - nije mi nikako prvenstveno utjecaj na budućnost. na možebitne traume koje mogu nastati, ali niti ne moraju. i vjerojatnije je da neće.
ako me dijete posluša nakon što sam ga prestrašila s nečim gadnim :mrgreen: to znači da je dijete taj tren - uplašeno.
da uplašeno ide spavati.
a strah nije osjećaj koji bi svom djetetu poželjeli, ne? ružno je kad se bojiš. :-/
Vidiš, ja kao dijete nisam imala strah od mraka, to mi se kasnije pojavilo, što je stvarno iracionalan strah jer po mraku stvari nisu nimalo drugačije nego kad je dan ili upaljeno svjetlo, mene je jedino baka plašila cigankama (već je to ranije netko napisao) kojih se danas, naravno, ne bojim, možda je to prije neki strah od nepoznatog samo projeciran na drugu materiju...ne znam stvarno, nisam o tome do sad nešto pretjerano razmišljala, a niti sam stručnjak za psihologiju ili psihijatriju...
Recimo, imam sasvim realan strah od štakora (jer me k'o dijete jedan nasmrt isprepadao), makar, opet kad razmislim...ni on mi ne može ništa napraviti...
MM se panično boji zmija, ni u ZOO ne ide tamo gdje su one, dok, recimo, meni te zmije ne predstavljaju neku fobiju niti su mi sad nešto posebno gadljive...
naravno da nije, zato i pitam da provjerim svoje teorije, kakva su vaša iskustva :-)Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
slažem se sa zaključkom tvog posta.
Mene moji bližnji nisu baš nečim plašili, ali uvijek se je našla neka dežurna plašilica koja bi to nadoknadila.
Recimo, ima jedna tema na servisnom kutku o pravljenju domaćeg sapuna, a meni se sve dlake naježe na sami pogled tog naslova jer su mi kao curici neke ćaknute babe govorile kako cigani kradu zločestu djecu i prave od njih sapun.
Znam ja već odavno da su to budalaštine, ali mi je i dandanas pomisao na kuhanje sapuna grozomorno.
Isto tako sam kao klinka bježala čim bi začula iz daljine "pooopravljamo kiišooobrane!" pa ni dan danas baš ne volim nositi kišobran.:lol:
Kad malo bolje razmislim, nisu ovi moji panični napadi s kojima se godinama borim bez podloge.
S druge strane, čitavo djetinjstvo sam proživjela u nekom svom svijetu bajki gdje su uglavnom lijepi i dobri pobjeđivali ove ružne i zločeste i stalno sam tražila baš one priče koje su imale što više ovih ajmoreć' strašnih scena. Gotovo sam mazohistički uživala u njima, a ni danas nije puno drugačije. Samo su vještice i zle vile zamijenili serijske ubojice i raznorazni psihopate.:mrgreen:
Samo jedan ispravak. Ona strašna tema je na podforumu pozeleni, a ne na servisnom.
Vidi se da je nisam pažljivo pratila jer traume su prejake.:mrgreen: