Posvojiti dijete s teškoćama u razvoju

Iako ne treba slijepo vjerovati testovima, oni su samo alat i nisu nepogrešivi, definitivno se neke stvari preko testova mogu primjetiti i uočiti. Mene danas smeta druga krajnost, kad se problemi djece relativiziraju i sve se svodi pod normalno. Moj sin ide u posebni vrtić za djecu s teškoćama u razvoju i dosta njih se kao čudi, pa zašto ne u "normalni" kad je eto pravi i zdrav, a kad se bolje sagleda problem dijete treba poseban program jer ima određene teškoće, ne moraju biti velike i uočljive na prvu (kao grafomotorika i sl. ) ali kad se problemi negiraju dijete ne napreduje i propušta puno. Imam iskustva s testiranjima, i s 90% nalaza s testova i sa zapažanjima psihologa u vezi moje djece se slažem.

Ja sam majka posvojene djevojcice sa posebnom potrebama. Kad smo je usvajali prije "dugo" godina, nismo znali da je dijete sa posebnim potrebama ali ipak nismo nikad pozalili ni jedan dijelic sekunde sto smo bas nju takva kakva je dobili. Nije islo niti ide lako s njom ali smo obogaceni jednim divnim djetetom koje ga nebi mjenjali nizasta na svijetu. Ja bih podjelila svoju pricu sa svima ko se ineresuje za usvojenje djeteta sa posebnim potrebama, dotada pozdrav i izvinite na pravopisnim greskama ne pisem tako cesto na hrvatski.

Davina hvala na javljanju. Svi bismo rado čuli tvoju priču, svako iskustvo je dragocjeno.

Davina svakako bi voljela čuti vašu priću! jedva čekam nastavak

I mene također zanima nastavak.

Davina, lijepo te čitati :)

Davina, čekamo nastavak... :)

Davina, nestrpljivo čekam nastavak priče...

Evo me tu sam, u frci sam za ove praznike, sutra putujemo na mali odmor ali evo jos par rijeci.
Tako pošto smo dobili podobnost i tu bitku dobili krenuli smo u sljedeću potraga za djetetom. Bili smo puni nade i jedva smo čekali da se sve kockice poslazu. Imali smo razgovor u nekoliko centara i iz svakog smo izlazili sve više zalosni, opet ista priča da smo mladi neiskusni, u jednom su nas pitali kako mi zamišljamo svoj zivot bez djeteta a ja sam onako iskreno naivno rekla da ga i nezamišljam bez djeteta i tu sam odmah kiksala, jer sam valjda trebala reći, ako nebude djete onda će biti put oko svijeta, karijera ili šta ja znam tako nešto. I ona mi se desio jedan susret koji mi je tako bolno otvorio oči, tu mi je jedan sluzbenik rekao: e čuj te gospodzo da vam iskreno kazem mi ako budemo imali izbora dijete dati vama ili bračnom paru gdje su obadvoje nijemci mi če mo se ipak odlučiti protiv vas i ne samo mi. Nemogu da nadzem onoga smajlića što plače. Došli smo kući zaprepašteni i nijemi. Moj je svekar odmah poćeo da psuje da će on sutra ići da se zali u kakvoj mi drzavi zivimo a ja sam mu rekla neću da se borom sa vjetrenjačama snaga mi treba za nešto bolje što će doći u moj zivot, i da je juče taj čovjek samo izgovorio ono što mozda svi centri misle. Zanijemili smo ali samo na trenutak( dva tri dana) i onda sam pomislila ili ću imati za svako rješenje jedan problem ili obrnuto, naravno obrnuto je bolje. Moje rješenje je tad bila pomisao na Bosnu ( tu sam rodzena odrasla i tu mi zive roditelji). Nazvala sam moju mamu i rekla da se raspita da li to ide i šta nam treba. Da vam ne pričam da je mama istog trenutka uzela izlaznicu i krenula u " potjeru". Imali smo srecu sto smo već imali sva rješenja tu u njemačkoj i rekli su nam da je najbolje da dodzemo u bosnu i da još povadimo dokumentaciju ko ja će nam u bosni trebati. To je bilo pet sedmica do našega planiranog odmora u bosni. Rekla sam taj dan svome M, vidiš bolan da je zivot tako lijep. Tog ljeta smo izvadili svu dokumentaciju, ljekarska uvjerenja, potvrdu o drzavljanstvu( naravno mome) itd. A u oktobru su nas zvali iz jednoga centra da imaju malu djevojcicu koja ima zdravastvenih problema i da bi za nju najbolje bilo da ide za Njemačku. Ja sam tad pitala o kakvim se problemima radi a u centru su nam rekli da joj treba operacija nogu ima rahitis i nekih problema sa krvi a sve ostalo je ok. Mi smo tada mogli reći da ili ne, jer sam ja već sutradan morali ići direktoru da kazem ja idem na, neznam kako se na hrvatski kaze, mislim odgojiteljski odmor. Koji ovdje u Njemackoj traje tri godine bez obzira jeli djete biološko ili usvojeno, do djetetove sedme godine. Ja sam rekla da će mo im sutra nazvato, joj sutra nikako da dodze. Moj M je rekao mi će mo ići po djete toje sigurno naš put, a kad me upitao koliko je djete, tek sam se tad sjetila da mi nisu rekli. Rekoh sutra kad ih nazovemo da im kazemo da hoćemo pitaću kolika je mala. Ona je tad imala 18 mjeseci, mala slatka bebica bila je tako medena a i sad je medena. Rekla sam direktoru, familiji i prijateljima, moj M je uzeo odmor pokupovali kolica malo robice, boćice, pelene i krenuli......biće nastavak obećavam. Pozdrav

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Davina, nestrpljivo čekam nastavak priče...

---

Takodjer! Davina, hvala sto si vasu pricu spremna podijeliti s nama :heart:

Hvala Davina, bas mi je lijep početak tvoje priče, nema prepreke koju čovjek ne može rješiti ako u srcu zna d je na svom putu.

Hvala Ivanas, istog smo mišljenja, kad srce zna šta zeli sve se moze.
Evo ide dalje. Mi smo u petak dobili rješenje da u ponedjeljak mozemo preuzeti malu. Niko me nemoze uvjeriti da svi dani imaju po 24 sata, neki imaju i po 124, kao taj wikend kad smo mi čekali da prode. U ponedjelak smo spremili robicu, autosjedalicu i krenuli. Došli smo u Dom a oni su rekli da će nju sad donijeti jedna od teta da mi malo saćekamo. Bilo je dosta djece radoznale tu oko nas, što veće tako i manje. Djeca su sva bila lijepo obučena počešljana i vidljivo njegovana. To mi je bilo vrlo drago, zahvaljujem se svim tetam, u ime sve djece koja moraju biti u domu, za tu paznju i ako im nemogu zamjeniti roditelje bar im mogu učiniti zivot podnošljivijim. I došao je taj trenutak, ušla je teta sa NAŠOM princezom u rukama. Mala sićušna bebica, tako slatka i medena kakva se samo pozeljeti moze. Teta je bila sva uplakana došla je do mene bez rijeći mi predala malu i izašla. Ja sam se dvije sekunde prije nego sto sam primila malu prisjetila svoga straha koji me je progabjao nekoliko zadnjih dana, šta ako mala nehtjedne meni? Ali hvala Bogu to se nije desilo, ona je bez"komentara" ostala u mojim rukama. Imala je takav izraz na licu koji me podsjetio na pogled Srne koju sam mjesec dva prije toga, zamalo sa autom pregazila. Sreca moja i srnina da sam imala dobre kočnice i sve se dobro završilo, ali taj njen pogled mi se ucrto u sjećanje i tad se tog dana dok sam preuzimala princezu opet vratio. Sjedili smo tu svi zajedno nekih par minuta neznam tačno, pa smo onda prešli u sobicu gdje su bile bebe , da nasu spremimo. U toj grupi ih je tad bilo dvanaestero od 7 dana do tri godine, nijedno osim moje nije imalo riješene papire, svi su bili "na čekanju". Ja sam molila Boga da što brze budemo gotovi i da idemo doma jer sam imala osjećaj sad cu početi da naglas plačem. Kad sam princezu obukla tek sam vidjela da robica za dijete od godineipol, će njoj tek treba tek za duze vrijeme, sve joj je bilo tako veliko i ona je tad još sićušnija izgledale nego maloprije kad sam je prvi put vidjela. Uzela sam je na ruke i i tek tada sam bila svjesna njenoga mirisa, ona je mirisala nekom mješavinom bebe i bebipudera ali ti je bio miris koji otapa ledove i pomjera planine, nemoze se kupiti ni u najskupljoj parfimeriji. Tek sam tada primjetila svoga M koji nas je tako njezno posmatrao pogledom koji do tad kod njega nisam poznavala, to je bio pogled roditelja. Ja sam bez riječi pruzila malu da je on primi, on je isto tako bez riječi nju primio a ona bez riječi prešla sa mijih ruku u njegove. Za ljubav nisu potrebne riječi, one su čak ponekad i višak. Kada smo stigli do auto ja sam preuzela princezu sjela i sat i pol uzivala u njenom mirisu koliko smo se vozili do kuće mojih roditelja. Doćekali su nas mnogobrojni članovi porodice a ona je išla od jednog do drugog "poobičaju bez komentara". Ubrzo su se svi razišli a mi smo ostali sami u sobi ja i moj M i nase dijete, neprocjenjljivo. Kada joj je bilo vrijeme da jede, tada smo morali krenuti na prvi ispit našeg roditeljdstva. Naša jednoipol godišnja djevojčica nije jela čvrstu hranu ona je samo pila boćicu i svi naši pokušaji danima i sedmicama da je nahranimo čvrstom hranom je završavala na tome da su obrašćići bili sve deblji i deblji dok nebi poćela da povraća, naravno prekinula bih sa hranjenjem prije nego bi do toga došlo. Prvo sam joj dugo dugo spremala boćicu, pa onda je nakon nekoliko sedmica hranila tečnom hranom ali ne iz boćice nego iz zlićice, da bi ta tećna hrana iz dana u dan postajala sve gušća, npr, pirekrompir sa dosta mlijeka ili makarone izblendirane sa supom, dok sve više bilo manje supe a više makarona ili više krompira a manje mlijeka. Nakon sedam mjeseci se isplatilo naša djevočica je sa svoje dvije i nešto godine sjedila sa nama za obrokom i jela "normalnu" hranu.
Kao i sa hranjenjem iskušenje je poćelo i sa spavanjem. I ako su nam u domu rekli da još spava popodne i to ne jednom nego dva puta, mi nismo uspjeli prvih dana , ne da popodne zaspi, nego čak su i noći bili dugo bezsane dan bi završavala vrlo kasno a novi bi započinjala vrlo rano, ćitaj: kraj u 22-23 sata jutro u 4 najkasnije u 5. Taj problem nas je nazalost pratio nešto duze nego problem sa hranjenjem. Ja bih sada zadanas završila pa kao i uvijek slijedi nastavak, obećavam. A do sad nisam prekršila obećanje:-).

Davina :zaljubljen:
Čitam te s užitkom i jedva čekam nastavak :heart:

Prekrasno pišeš :zaljubljen:! Mogu zamisliti kako se još sjećaš mirisa, to se ne zaboravlja, oni prvi dani :yes:

Uživam čitajući o vama, hvala ti :heart:

uživam i čekam :cekam: :-)

A joj sve što sam sat vremena pisala je negdje otišlo bez povratka, šta sad?

Ništa, piši u wordu pa zalijepi ovdje.

Evo probaću opet. Hvala Čokolada.
Ja zelim sa svojom pričom objasniti da nije sve u zivotu crno i bijelo i ako je, imaju i te boje svoje nijanse. Idemo dalje.
Mi smo se uskoro susreli sa novim problemom, mi nismo mogli sa svojom bebom ići doma u Njemačku za desetak dana kako smo planirali. Sa papirima se toliko zakomplikovalo da mi je to tad uzelo pola zivota. Moj M je morao sam da se vrati doma i da u našoj opštini podnese zahtjev za spajanje porodice. A pošto je njegova kćerkica posvojena morao je prvo sve papire da prevede, pa onda u Berlin na "kontrolu" svega. To je sve ukupno trajalo skoro dva mjeseca. Naša mala porodica se morala razići prije nego što smo mi počeli da istinski uzivamo zajedno. Ostale smo nas dvije same kod mojih roditelja. Šta je tu je zivot mora ići dalje. Ja sam morala da nove probleme koji su dolazili riješavam zasad sama. Ona još nije pokazivala nikakve emocije, imala je još uvijek pogled srne (one sto je umalo nisam sgazila u prošlom dijelu). Spavanje je išlo vrlo teško, ja sam nju vozala u kolicima po stanu dok ona nebi zaspala. Jedne večeri mi je moja mama rekla da je pokušam na rukama ljuljati mozda ce brze zaspati. I gle čuda u vrlo kratkom roku beba je zaspala. Od toga dana ona bi samo na mojim rukama zaspala, pune tri godine. Počela sam je ljuljati sa godinu i pol i osam kila a prestala sa četiri i pol i 14 kila. Tehniku ljuljanja smo usavršavali ili bolje reći prilagodzavali od jedne diskus hernije do druge. E onda je došao i taj dan, najljepši u mom zivotu. Ja sam se probudila nešto ranije od nje i otišla sam u kupaonicu. Malo poslije toga sam začula njen plač, moja mama je pohitrila nju uzeti, ali ona je i dalje plakala. Ja sam onako napola mokra izjurila iz kupaonice i krenula ka njoj. Kad je ona mene ugledala bacila se iz moje mame ruku meni i kad sam je ja primila u istom trenutku je prestala plakat. Tad je ona mene posvojila. Ja sam je samo ljubila i govorila hvala ti što si mi dozvolila da ti ja budem mama! Od toga dana se nije više odmicala od mene. Čak nisam mogla ni u toalet bez nje, tad bi plakala vrištala i bacala se po podu. Njena ovisnost o meni je dugu dugo trajala, pa čak mogu reći da i danas sa njenih petnaest godina nije skroz nestala. Jer i danas joj je prvo kad stigne doma da mene zovne i uvjeri se da sam tu, a ako nisam nije joj baš pravo. Dani su prolazili, ja i ona smo sve više i više srastale zajedno. Ona nije voljela posjetu niti biti van. Najsretnija je bila kad bi smo nas dvije bile same, tad bi se mazila samnom smijala i igrala bila očito sretna. Kad bi neko drugi bilo moji roditelji ili susjedi ušli u našu sobu ona bi odmah bjezala meni i očigledno nebila više sretna. Puzlice našeg zivota je sve više dobivala na izgledu ali nam je još uvijek trbalo mnogo djelića. Nastavak slijedi.....

A na : "ona je mene posvojila." , zasuzila sam. Hvala ti, Davina, na ovoj lijepoj priči.

Divno pišeš, ljubav je teško opisati a tebi to, ipak, uspjeva. Hvala ti što si me podsjetila koliko sretan čovjek može biti!radujem se nastavku

Nas dvije smo tako srasle zajedno. Jedna drugoj smo bile sve. Ja sam bila sretna kad se ujutru probudim i osjetim njeno malo mirišljavo tijelo pored mog, ona je od onoga dana kad se bacila meni u zagrljaj odlučila da je kindebet tako nepotrebna stvar i preselila se u moj krevet. Imali smo već našu rutinu hranjenja, uspavljivanja i presvlačenja. Uzivala je u kupanju a mrzila kremu poslije kupanja. Nije nikako dala da je mazem i več bi počela plakati kad bi ja uzela kremu u ruke. Ja to nisam razumila ali sam morala akceptirati. U domu su nam rekli da je ona prije sedam dana prohodala, ali ona kod nas nije dugo sama hodala i kad he poslije desetak dana prohodala stalno bi padala. Odlučili smo joj kupiti kaišiće za pomoć u hodanju i to nam je dosta pomoglo. Sigurna na svojim nogama je bila tek oko drugog rodendana.
Došao i je taj sretni dan da mi idemo svojoj kući. Tata nam je sredio papire i nas dvije smo se uputile s avionom u Njemačku. Ta letenje avionom će mi ostati uvijek u sjećanju, kao u lijepom što ja sjedim sa mojom bebom u ruci, a i u ruznom jer je moja beba bila mirna dok avion nije poletio, a kad je poletio ona je počela da plače i da vrišti i nije prestala puna tri sata do Njemačke. Ničim je nisam mogla smiriti dok avion nije sletio i motor ugasio. Iste sekunde je zašutila. Tata i Deda su došli po nas vidljivo uzbudeni. Ona ih je radoznalo razgledala i nije više bila ona beba st bi "bez komentara" išla od jednog do drugog. Mene je čvrsto drzala oko vrata, sigurno je sigurno. U autu smo je morali staviti u AS, ali sam ja sjela pored nje. Dali radi toga ili što je sve suze potrošila u aviono, ona nije puno protestvovala, ali bila je i umorna i ubrzo je zaspala. Bez ljuljanja! Imali smo sreću da se nije više budila do ujutro. Mi smo je uzeli naravno u naš krevet, a kad je ujutro okice otvorila bila je na trenutak ona uplašena srna i odmah se privukla meni i čvrsto me drzala. Ja sam razmišljala kako će sad prihvatiti da svoj maternji jezik cuje samo od mene, a da sve ostalo ne razumije. Mi smo se odlučili da ja konsekventno razgovaram s njom naš jezik, a porodnični njemački ,da joj na početku malo prevodim ako vidimo da je zbunjena. Do tada se njen riječnik sastajao od mama, nana i vauvau a ispod tog vauvau je bila čitava fauna od psa, preko konja do muhe i mrava. Nastavak slijedi....

Čekamo nastavak :štrika:

Izvinjavam se, princeza mi je bila bolesna pa nisam mogla pisati. Ali evo stize nastavak.
Nju nije tako nešto strašno zbunjivalo što tatu nerazumije ja sam imala osječaj da nije neka velika razlika jer sam ponekad pomislila da ona ni mene nerazumije tj. ponekad sam mislila da dobro nečuje. Odlučili smo je odvesti na detaljan pregled, izabrali smo jednoga pedijatra gdje ide moja jedna drugarica, i krenuli. Moram da kazem da sam ja već išla snjom u Bosni kod pedijatra radi terapije za njen rahitis i površno je pregledali, ali nismo vadili krv niti radili nikakve pretrage. Naš pedijatar je nju tako reči pregledao od glave do pete. Rekao je da rahitis dobro napreduje skoro da ga više i nema, nogice su se ispravile a i trbušćić nije više tako velik i da dalje uzima terapiju tj. Ad kapi. Što se tiče deformacije stopala da sačekamo dok prohoda i još malo poraste pa čemo vidjeti kad i ko to moze korigovati, izvadio joj je krv i krvna slika je bila loša imala je kronični nedostatak zeljeza i dobila je terapiju. Znači svi naši strahovi koje smo nosili iz bosne od onoga dana kad su nam rekli da beba nije baš nazdravija, nisu bili više tako veliki. Ali nazalost došli su novi. Doktora je više brinulo njen zaostatak, rekao nam je da se nada da je to zbog nezanemarenosti u ranom zivotu i da će ona to nadoknaditi ali da se mi moramo pripremiti i na najgore. Ona je imala kašnjenje u neuromotornom razvoju i bila jako hipotona, zato nije hodala. Dao nam je uput za fizioterapeuta i logopeda pošto još nije pričala (osim tri četiri riječi koje sam prošli put spomenula), rekao je dok god nepočne jesti čvrstu hranu i neojača mišiće usta nemoze ni popričati. Dao nam je upute kako da to radimo kod kuće, npr. da puše balone isl. Ja sam spomenula da mene brine i to što ona nevoli puno ljudi oko sebe, nevoli voditi se u park gdje su druga djeca i da najviše voli samnom (poslije i sa tatom) biti sama. On je rekao da je puno neforsiram da joj treba prvo da se prilagodi na sve promjene koje su joj se dogodile i da če se to sigurno poboljšati s vremenom. Ako ona voli da se vodi u prirodu i nevoli buku i galamu onda da tako i radimo. Isto je rekao da bi joj trebali što više da čitamo da bi brze jezik savladala i čim se navikne na sve promjene da je upišemo u vrtić da se što bolje socijalizira. Da čekamo najdulje do ljeta tad će imati oko dvije ipol godine i biće spremna, bar na dva tri sata dnevno. I od danas da je dovodimo svake druge sedmice na kontrolu. Ja sam prvi put bila obeshrabrujuča, nekako mi se uvuko strah u kosti neki nedefinisani ali jako prisutan. Moj M. poobičaju, bez ikakve panike, polako. Svratili u prvu prodavnicu da kupimo balona ko da će oni riješiti sve nedaće i strahove. A baloni su kao i sve druge male stvarćice otišle prvo u njena usta, komplet. Tata je vrisno da doktor nije normalan, da nerazmišlja da se njemu moze njegovo dijete ugušiti i svi baloni su odletili u kantu zasmeće. Uzeo je princezu stavio je u kolica i rekao meni da ja malo legnem i odmorim se a on ode nju malo prošetati. Tada sam vidjela da strah nije ušao samo u mene. Kad su oni izašli ja sam razmišljala šta ako....... pa šta i ako bude ona je sad naša takva kakva je i mi je volimo i mismo sretni i .....kvit. Izvadila sam sve balone iz kante za smeće i napuhala ih, bilo ih je 20. kad su se tata i princeza vratili on je još nije bio ni izvadio iz kolica a ona je vrisnula od sreće kad je ugledala velike šarene balone. Kad je uveče princeza zaspala mi smo dugo razgovarali i odlučili šta je tu je nedati se pokolebati i kao i uvijek za sve probleme traziti rješenja a ne obrnuto. Sutradan sam krenula u akciju prvo nazvati logopeda, fizioterapeuta i vrtić i počela rješavati probleme.
Dani su prolazili a ona je sve bolje napredovala. Vjezbe kod fizioterapeuta su urodile plodom i ona je sa 23 mjeseca samostalno prohodala. Vec je bolje jela nisam morala više sve da blendiram, tj. da blendiram ali ne nanajsitnije, smjele su biti i grudvice. Problem je postojao i dalje kad bi došla posjeta. I ako je bilo mirnije prvih dana nego u Bosni, jer Njemci po prirodi nisu veliki "posjetioci" ipak poslije nekoliko sedmica i oni su počeli da dolaze i vide našu malu porodicu kako se proširila. Onda bi se princeza pretvarala u vješticu ili babarogu, plakala i kenjkala i najsretnija bila kad bi se vrata zanjima zatvorila i mi opet bili sami. Njen riječnik ubrzo proširio. Tatu je za kratko vrijeme potpuno razumijevala a u isto vrijeme je progovorila i bosanski i njemački, negdje pred polazak u vrtić. Naš pedijatar je bio strašno zadovoljan sa njenim razvojem i bio je sve više uvjeren da njen zaostatak u razvoju rezultat zanemarenosti a ne neki veći problem. Ali ja nisam, idalje sam ponekad mislila da dobro nečuje i nakon svih kontrola sluha, koji su bili negativni. Ja sam jednostavno imala osječaj da ona zivi u nekom svom svijetu, tu je nedostizna, ne uvijek ali često.
Bili smo kod jedne moje prijateljice koja ima sina, dvije godine straijeg nego princeza. On je tada bio u fazi slaganja puzlica. Mi nismo išli puno u posjete gdje ima djece ona nije bila tad sretna, a i meni bi tad sve više i više bilo jasno koliko je ona drgačija. Kad je ona ugledala puzlice sjela je pored Viktora i počela je sanjim da slaze sliku. Slika je bila gotova za 10 minuta. A ona je sva ozarena u nas gledala. Prvi put sam vidjela da je bila sretna u blizini još jednog djeteta. Moja prijateljica je počela mene da kudi, ti i tvoji strahovi ti nisi normalna vidiš kako ti je dijete pametno itd itd. Moj M je to jedva dočekao i on mi je rekao da pravim "od muhe medvjeda" i da je njoj najbolje da uskoro krene u vrtić da će se sigurno brzo prilagoditi i uz drugu djecu napredovati brze nego kod kuće. I ja sam po prvi put udahnula nadu. Inače smo bili sve osamljeniji. Zbog njenoga protesta (nije dozvoljavala da druga djeca diraju njene stvari) i ponašanja sve rijedze nam se dolazilo. Polaku su nas napuštali i najvjerniji prijatelji. I ja sam pomislila kad krene u vrtić biće bolje. U medzuvremenu smo kupili puzlice ne za trogodišnjake već za petogodišnjake koje je ona bez problema slagala i razlagala i opet slagala i razlagala. Do bezsvijesti. Ja sam počela da mrzim i puzlice i Viktora i moju drugaricu.... Došao je i taj dan da ona krene u vrtić. Tri sata dnevno ali svaki dan.

Zaboravila sam napisati, nastavak slijedi, obečavam:-)

Davina, skoro identično je bilo i sa mojom kćeri, prohodala s 23 mjeseca, počela jesti krutu hranu s 2,5 godina, prve rečenice sa skoro 3, isto jako hipotona, to nas muči i sad s 4. osim što ona nije imala problema s ljudima i djecom, iako je bila jako vezana za mene i još uvijek je rado ostane negdje na čuvanju a vrtić i prilagodbu smo odradili bez ijedne suze i stresa.

Ivanas, nemoj se brinutu moja je bila hipotona do pete godine, njoj je pomoglo plivanje i hipoterapiji. Čak i danas se kunem u hipoterapiji (nadam se da se tako kaze na naš, terapijsko jahanje). Imali tvoja djevojćica dijagnozu? Ja ću o našoj pisati dalje, sad sam u frci.

Moja nema dijagnozu, osim hipotonosti,iako su joj pokušali u Klaićevoj pošto poto dati neku. Sada s 4 nam je jedino još problem gruba motorika, dosta je nespretnija od vršnjaka i hoda malo uširoko pa žicam okolo dobrog fizioterapeuta, da radi s njom.

Nedaj se Ivanas, jer to pošto poto dati djetetu dijagnozu je nas unazadilo mozda do kraja zivota. I nama su davali dijagnoze kojekave a pravu dijagnozu je dobila sa deset godina (pisat ću o tome) i tad je bilo već ili dosta kasno za poćetak terapije. Slušaj svoje srce i nebri ni se sve će doći na svoje mjesto.

Davina, tako lijepo pišeš da ja svaki puta čitam i mm pa oboje uživamo u tvom opisu svoje princeze i tvoje (vaše) velike ljubavi :)
hvala ti na tvojim postovima.

Hvala martta, ja kao što sam rekla zelim svojom pričom pokazati da je stvarno u zivotu potrebna samo ljubav i da je sa djetetom "koje odstupa od norme" zivot tako lijep i nimalo ama baš nimalo lošiji od zivota sa zdravim djetetom.

Princeza je polazak u vrtić tj. probu polaska u vrtić tako tragično dozivila da je je nisam mogla gledati kako pati. Prva sva tri dana sam se nadala da će se smiriti i htjeti ostati bez mene, ali sam naposlijetku odustala, nekako mi je srce govorilo to još nije to. Moram usput reći da je dva tri dana nego što je trebala krenuti u vrtić opet poćela da šmrca i kašlje. Peti šesti put za kratko vrijeme. I kad sam je izvadila iz vrtića nije bilo bolje. Sva medicina nije pomagala, i jedno jutro je toliko kašljala da je sva poplavila i nakratko prestala da diše. Zovnuli smo hitnu i poprvi put smo završili u bolnici, poslije nekog vremena sam prestala da brojim boravke u bolnici. Nakon svih pregleda i testova princezi je konstantovana astma, alergijska. Najgore je bilo u proljeće kad sve cvijeta tad bi smo nas dvije najćešče provodile vrijeme u bolnici ili zatvorene kod kuće što naravno princezi ni u kojem slučaju nije smetalo. Ja sam nekako postala opuštenija i nisam sebi više tako ćesto razbijala glavu o budućnosti, a pravo da kazem nisam ni imala puno vremena. Dani sa njom nisu bili dosadni uvijek se nešto dogadzalo. Već se poćela intenzivno da igra. Puzlice su i dalje bile igračke broj jedan ali se interesovala i za autiće (ponaravno njihove točkove) a ni legići ni playmobile joj nisu bili mrski. Nas je najviše fascinirala njena memorija sa dvije i pol godine je znala sve postojuće marke automobila i ko od naše familije koje auto vozi. Mi smo često provodili slobodno vrijeme u auto kućama, a kad bi tamo i neki prospekt dobila sreći nije bilo kraja. I dalje smo bili najčešče sami nisam nija više imala zivaca svakome objašnjavati šta i kako, opravdavati se da je to moje dijete a ne nečije, da ga ja volim kao što i majke koje su rodile vole i da što je ona takva nema veze sa posvojenjem da ima milion posvojene djece koja su eto "normalna" a moje nije. Princeza kao da je osječala, kad ja nisam bila baš najbolje raspolozena ona bi sjela meni u krilo i dugo bi se mazila i tad bi mi bilo sve ravno do mora i još dalje odmora i opet bi zivot bio lijep.
Nekako nam se nije baš dalo, na jesen je princeza opet bila bolesna. Kroz astmu i sve infekcije je organizam tako oslabio krvna slika je bila tako katastrofalna da smo morali ići na transfuzije krvi i naravno opet u bolnicu. Nama je svima a najviše meni bilo suspektno da je ona kod ljekara i u bolnici uvijek bila mirna. Nije čak ni kod vadzenja krvi ni infuzija plakala. U bolnici smo bili potome vrlo poznati. Dok bi druga djeca vrištala i plakala kad bi iglu ugledala, moja nije, ona bi radije plakala kad bih nekoga nepoznatog ugledala npr. posjetu od krevetnog susjeda. Znači princeza bi nas svaki dan iznova iznenadzivala. Eto za danas ovoliko:-)

Citiraj:

---

Davina prvotno napisa

Hvala martta, ja kao što sam rekla zelim svojom pričom pokazati da je stvarno u zivotu potrebna samo ljubav i da je sa djetetom "koje odstupa od norme" zivot tako lijep i nimalo ama baš nimalo lošiji od zivota sa zdravim djetetom.

Princeza je polazak u vrtić tj. probu polaska u vrtić tako tragično dozivila da je je nisam mogla gledati kako pati. Prva sva tri dana sam se nadala da će se smiriti i htjeti ostati bez mene, ali sam naposlijetku odustala, nekako mi je srce govorilo to još nije to. Moram usput reći da je dva tri dana nego što je trebala krenuti u vrtić opet poćela da šmrca i kašlje. Peti šesti put za kratko vrijeme. I kad sam je izvadila iz vrtića nije bilo bolje. Sva medicina nije pomagala, i jedno jutro je toliko kašljala da je sva poplavila i nakratko prestala da diše. Zovnuli smo hitnu i poprvi put smo završili u bolnici, poslije nekog vremena sam prestala da brojim boravke u bolnici. Nakon svih pregleda i testova princezi je konstantovana astma, alergijska. Najgore je bilo u proljeće kad sve cvijeta tad bi smo nas dvije najćešče provodile vrijeme u bolnici ili zatvorene kod kuće što naravno princezi ni u kojem slučaju nije smetalo. Ja sam nekako postala opuštenija i nisam sebi više tako ćesto razbijala glavu o budućnosti, a pravo da kazem nisam ni imala puno vremena. Dani sa njom nisu bili dosadni uvijek se nešto dogadzalo. Već se poćela intenzivno da igra. Puzlice su i dalje bile igračke broj jedan ali se interesovala i za autiće (ponaravno njihove točkove) a ni legići ni playmobile joj nisu bili mrski. Nas je najviše fascinirala njena memorija sa dvije i pol godine je znala sve postojuće marke automobila i ko od naše familije koje auto vozi. Mi smo često provodili slobodno vrijeme u auto kućama, a kad bi tamo i neki prospekt dobila sreći nije bilo kraja. I dalje smo bili najčešče sami nisam nija više imala zivaca svakome objašnjavati šta i kako, opravdavati se da je to moje dijete a ne nečije, da ga ja volim kao što i majke koje su rodile vole i da što je ona takva nema veze sa posvojenjem da ima milion posvojene djece koja su eto "normalna" a moje nije. Princeza kao da je osječala, kad ja nisam bila baš najbolje raspolozena ona bi sjela meni u krilo i dugo bi se mazila i tad bi mi bilo sve ravno do mora i još dalje odmora i opet bi zivot bio lijep.
Nekako nam se nije baš dalo, na jesen je princeza opet bila bolesna. Kroz astmu i sve infekcije je organizam tako oslabio krvna slika je bila tako katastrofalna da smo morali ići na transfuzije krvi i naravno opet u bolnicu. Nama je svima a najviše meni bilo suspektno da je ona kod ljekara i u bolnici uvijek bila mirna. Nije čak ni kod vadzenja krvi ni infuzija plakala. U bolnici smo bili potome vrlo poznati. Dok bi druga djeca vrištala i plakala kad bi iglu ugledala, moja nije, ona bi radije plakala kad bih nekoga nepoznatog ugledala npr. posjetu od krevetnog susjeda. Znači princeza bi nas svaki dan iznova iznenadzivala. Eto za danas ovoliko:-)

---

ajde Davina brzo nastavak ne mogu dočekati. Tako lijepo pišeš i svaki put na zanimljivom dijelu staneš namjerno, pa nas nekoliko stalno iščekuje nastavak.
Čekimo!!!!!

Davina, prekrasna priča... svako malo mi oči zasuze.... i ja čekam nastavak...:heart:

Citiraj:

---

Strašna prvotno napisa

Davina, prekrasna priča... svako malo mi oči zasuze.... i ja čekam nastavak...:heart:

---

:heart:

Idemo dalje. Moram samo da kazem da se iskreno nadam da vam bar malo mogu dočarati naš zivot sa princezom, jer mi pisanje teško pada, jedno, pošto neke stvari bukvalno prevodim sa njemačkog a drugo, napisana rijeć je ipak drugačija nego izgovorena, ako znate šta mislim. Ipak pisaću dalje.
Kad se princezino zdravlje malo stabilizovalo odlučili smo se ipak još jednom probati sa vrtićem. Ona je tada imala pune tri godine. Iza nas je bila teška godina i mislila sam šta je sve u zadnje dvije godine prezivjela od posvojenja, preseljenja u drugu drzavu, bolesti bolnica ,inekcija, infuzija, transfuzija, ma neće nju vrtić polomiti. I krenuli smo opet. Ovaj put sam se ja naoruzala s strpljenjem, a mozda već i pomirena sa sudbinom da je princeza malo "drugačija" nego druga djeca, bilo mi je lakše. Odlučili smo se da je odmah ostavimo samu jer to više nije bila proba nego konačna odluka. Već sam joj nekoliko dana prije poćela sa prićom da je ona velika i da ćemo ići kupiti torbicu za njene stvari i posudicu za doručak i bočicu za sok i da će u svakom slučaju ići Sandmann (omiljeni plišanac, a inače figura iz crtanog filma) sa njom u vrtić i da če je on čuvati dok mama i papa nedodu po nju. Ujutro sam je spremila i krenule smo, a ona je prije nego što smo ušli poćela da plaće i da govori: vidiš mama da sam još mala još imam dudu u ustima, nemogu ti ja u vrtić. Nisam znala bili plakala ili bi se smijala. Ipak sam je uspjela smiriti i pod obećanjem da ako nebude vrištala i bacala se po podu moze zadrzati svoju dudu, i ako sam se dogovorila sa tetama da nenosi dudu u vrtić. Onda je ona rekla dobro neću vrištati i bacati se po podu ali mogu li molim te bar plakati kad ti izadzeš. Pod odobrenjem da moze plakati izletila sam iz vrtića i da me nije bilo stid ja bi se odmah poćela bacati po podu, direktno pred vrtićem. Otišla sam kući i od silne zelje da mi vrijeme brze prodze isplela kompletne čarape. Kad sam došla po nju tete su mi podnijele izvještaj: nije se bacala ni vrištala samo malo poduze plakala dok nije ugledala kolica za lutke onda ih je se dočepala i bez prestanka ih vozala sa jednog kraja na drugi, ja sam se malo smijala jer mi je već bilo poznato koliko moze princeza uloziti sebe u jedanu monotonu radnju kao što je okrećanje točkova na autiću ili presipanja legića iz jednog boksa u drugi ili kao taj dan vozanja kolica, nije htjela čitavo prijepodne da udze u igraonu nego je bila sama na hodniku, vrata igraone su ostavili otvorena da bi ako bi se slučajno predomislila mogla da udze i naravno da bi je mogle tete pratiti i paziti da joj se nešto ne dogodi. Kad je došlo vrijeme doručku nastao je mali problem nije dala da joj se pomogne (inače je mrzila da je neko nepoznat dodiruje) i sva se izmokrila i naravno nije dala da je presvuku i ako sam ja ostavila rezervnu robicu za takve slučajeve. Ali sve u svemu prezivjele smo i ja i ona i dogovorile smo se da je ona mala curica i da nosi dudu ali će ipak morati u vrtić. Dogovorila sam se sa tetama da sutra intenzivnije rade na tome da ona ipak ide u igraonu. Samo da kazem da su prošla tri mjeseca kad je ona poprvi put ušla u igraonu. I tako je moja princeza postala vrtićko dijete. Naravno da ni to nije kod nas moglo krenuti ko kod normanih smrtnika ,ne princeza se odlučila mozda čak porodzenju da kod nje sve ide u suprotnom pravcu. Tete su se zalile da nemogu nikako da je intergriraju u igru sa drugom dijecom i da se stalno osamljuje da voli kad je "mirni ćas" (tad se ćitaju slikovnice ) i da plače kad je gotov. Nije prošlo dugo vremena većsu me počeli zaustavljati roditelji na putu ka ili iz vrtića kako se njihova djeca zale kako ih je princeza gurnula, ogrebala poćupala za kosu itd. a ja nisam imala hrabrost da kazem samo nek je ne dohvaćaju rukama, neće im ona ništa ona nevoli da ju se dira i tad reaguje tako agresivno. Ne to tada nisam mogla reći, i danas sebe mrzim zbog te nehrabrosti. Mislila sam da izbjegnem pečat koji bi princeza dobila, a nisam mogla ubrzo se saznalo da je princeza "jadno, posvojeno dijete iz doma" i da još stvar bude gora iz doma iz istočne europe, znate oni su svi gledali na tv kako u rumuniji ili bugarskoj djecu u domu vezu za radijatore i terorišu ih po domovima, pa sigurno tako i moja princeza odnekud odvezana i data nama na posvojenje beli u misiji da njihovu djecu smlati. E sas mi se stvarno plače kad se sjetim.... A ja bih tad samo pomislila na dječiji dom gdje je bila princeza i na tete pune ljubavi i na miris moje bebe i na počešljane glavice druge djece....zivot je stvarno surov. Ali šta je tu je, ispočetka sam pokušala stalno objašnjavati da princeza takva kakva je nema veze sa posvojenjem da u udruzi imamo puno posvojene djece i da nije nijedno ko princeza, ali nije uspijevalo. I onda sam se jednostavno umorila od objašnjenja i od odbrane, jednostavno sam prihvatila taj pečat kao dio svoga zivota, a ni princeza nije nimalo stvari poboljšavala sa svojim ponašanjem, i gotovo. Tete u vrtiću su se stvarno trudile sa princezom, nije im bilo lako, ali se trud isplati jer nakon izvjesnog vremena zavoljela je vrtić. Pošto zivot ima uvijek pored negativne i onu svoju pozitivnu stranu, lakše ga je ziviti. Kod princeze je to bila njena da tako kazem, inteligencija i ako još nije znala sama cipele da obuče a kamoli da drzi zlicu ili vilicu u ruci, tj. motorika joj je bila nula, ponašala se ko da su je baš u domu vezivali za radijator, ona je imala tad inteligenciju školskog djeteta. Da nije volila park sa djecom nego radije prirodu isplatilo se u tom smislu, što joj je papa jednom pokazao ovo drvo se ovako zove a ovo ovako, ovo je taj a ovo taj cvijet i ova ptica se zove tako a ova ovako, to je princeza sve upila ko spuzva i onda u vrtiću sve zasjenila. Ponaravno kad su išli u prirodu. Onda bi ona nabrajala sve kako se šta zove i tete očaravala. A kad je poslije vrlo malo dana boravka u vrtiću znala imena sve ama baš sve djece i teta i naravno ko ima koje auto, sreći nije bilo kraja. Ali kao što rekoh ima zivot i negativnu stranu a ona se nama nazalost ćesto okretala. Princeza se opet teško razboljela i opet u bolnicu. Astma joj nije više dala da diše a da nam nebude dosadno pošto smo se na astmu već navikli stigao je i neurodermitis. Ona se grebala toliko da je sve raskrvarila i pa onda u dzavolji krug, svrbi a nemoze da se ćeše jer bole rane. Trajalo je desetak dana dok smo sve sanirali i mogli ići doma. Ni doktorima ni sestricama nije promaklo da princeza "malo drugačija" i pitali su me za dijagnozu. Ja sam rekla da imamo samo "deprivacijski sindrom" a doktor mi je rekao da je princeza nekako "čudna" i da bi trebali malo da je "preispitamo". A kad je čuo da je princeza usvojena, nisam imala namjeru reći ali sam morala jer je upito imali neko u familiji astmu ili neurodermitis, došao je na ideju da bi princeza mogla imati FAS. Dogovorili smo se da ću ići kod njenoga pedijatra da je "preispita" na FAS. Netrebam vam reći prije nego što sam otišla kod našeg pedijatra sam morala da uopšte sama da se informišem šta je to, jeli bi to moglo biti vezanje za radijator ili nešto slično. FAS- fetales alkohol sindrom. Nije mi tada uopšte naum palo da se raspitam o karakteristikama te bolesti i automatski isključim princezu is tog filma, nego sam onako, mozda naivno, pomislila da u našoj kulturi zene nepiju alkohol, pa tako ni biološka majka moje princeze. Ne nevidim sebe u tom filmu, ali bolje da isključim i to i trazim dalje nego da stalno mislim da mi je "boluje" od fasa.
Kao što vidite princezin zivot je tako "buran" pa ja kad bih kod prekinula ispalo bih da sam prekinula na najzanimljivijem djelu, pa tako za večeras toliko, umorile me emocije...

ajme, davina, draga, tebe umorile emocije, a ja se skoro rasplakala, pogotovo na kraju... Tužna li joj sudbina! Svakako je malena došla u dobru familiju i laganim ali sigurnim koracima vi nju vadite iz možebitnog nekadašnjeg pakla života! Lagano, nježno i mirno i sve će se kockice jednom posložiti! Poljubi mišicu u moje ime! Sretno!

Davina, tako lijepo pišeš... iz svake rečence izviru emocije. Svako malo mi zasuze oči

Davina, hvala ti što nam pišeš, i što pišeš baš ovako, tako nam dobro oslikavajući vaš put...:heart:

Uvijek nekako iz prikrajka pratim ovaj vaš pdf. I sad me je oborila Davinina priča.
Davina, vaše opisano iskustvo je toliko puno emocija i ljubavi i uz sve probleme koje ste prošli a i sigurno ćete još prolaziti. :heart:
I sad sam išla proguglati što je to FAS, i baš me je ulovila tjeskoba.
Čekam čekam nastavak tvoje priče. I stvarno strepim.
I drago mi je da je vaša djevojčica pronašla upravo vas i da će ljubav i pažnja koju joj pružate sigurno pomoći u prevladavanju njenih problema. :heart:

i mene dirnula priča,

ima li mala stvarno lice FAS-a djeteta


neurodermatitis se tek pojavio nakon napada astme? je si li je testirala na hranu koja joj eventualno ne pašu?