Dobra tema i zanimaju me tuđa iskustva, pogotovo s djecom iste dobi. Moji zahtjevi se svode na pospremanje iza sebe - ne podnosim kad meni ostavljaju svoje suđe ili odjeću, upravo zato što ih želim odgojiti da smo svi ukućani i svi moramo doprinjeti redu u kući. Drugo, ja nisam ničija sluškinja i to ne dovodim u pitanje. Za ostale poslove moram ih podsjetiti: hranjenje životinja i čišćenje za njima, metenje, pranje poda, pospremanje suđa, odnošenje smeća, odlazak u dućan ili pekaru. Tražim od njih i neke usluge - donesi mi ovo ili ono, pomozi mi oko ovog ili onog. Kći jako voli pomagati i nju često ne moram ni podsjećati, ali kad nešto ne zna voli odustati. Tu ja ulijećem s mantrom - ako ne znaš mesti, riješit ćeš to samo metenjem i sl. Za vrijeme praznika rade u kući više, čak i kuhaju kad ih primi volja. Sinak (12) je prošli tjedan napravio čokoladnu tortu s ganache kremom :), a znaju si nešto napraviti ili dovršiti i za večeru.
Ove godine sam smanjila zahtjeve prema sinu što se tiče sobe - pomažem mu da je uredi, a često je i sama uredim. Razlog tome je što on ima toliko puno obaveza u školi i izvan škole, a istovremeno je toliko neorganiziran i spor kod pospremanja da to daje protuefekt. Počne se povlačiti po sobi i za ono što bih ja učinila za deset minuta pogubi svo vrijeme koje mu je ostalo za učenje i zadaće između dviju aktivnosti. Zaključila sam da nije vrijedno inzistirati, za sada. Škola je na prvome mjestu, a ostalo kako se stigne. Kod kćeri nema tog problema, jer ona voli uređivati svoju sobu, a ima daleko manje obaveza i u školi i izvan škole.
