Pretpostavljam da odredjivanje prioriteta automatski ukljucuje i dobru volju poslodavca, ili spremnost roditelja na davanje otkaza. Cisto za slucaj da im vrijeme odrzavanja nedjeljne mise ne odgovara zbog, recimo, trica i kucina kao sto je, jel, posao.
Ok, postoje mise i drugih dana u tjednu, ali Zibba pise o nedjelji, bas kao sto je svecenik rekao.
Još jednom naglašavam ono što mislim da je najbitnije u svemu - biti podrška djetetu.
Naš I. je silno želio trenirati nogomet i mi smo ga na to upisali (iako ja nisam ljubitelj niti nogometa niti nogometaša) ali ja nikad pred njim ne bih rekla kako su nogometaši glupi, kako je to besmislen sport, a pogotovo ga žaliti zbog napornih treninga. Ja sam onaj tip roditelja - ako si se želio upisati onda imaš ići redovito na treninge, a ako ti je to prenaporno ispiši se. Kod mene žaljenje ne prolazi :mrgreen:
nemoˇš baš uspoređivati nogomet i vjeronauk
na nogomet želi ići dijete
na vjerunauk u principu žele roditelji da dijete ide
a i ovo s ispisivanjem baš ne pika
Citiraj:
Kaae prvotno napisa
Pa baš sam to i rekla - ako ti savjest nalaže da ne možeš na misu zbog posla zašto bi to bilo sporno? Ma ne vjerujem da bi ijedan svećenik rekao dajte otkaz i dođite na misu, to je pretjerivanje.
Isto tako, znam žene koje rade i nedjeljom pa ipak stignu na (večernju) misu.
evo mujice, sam za tebe , lol
"Točka 49. Odgovorna je zadaća čitave župne zajednice, ali na poseban način roditelja, da budu "prvi" vjeroučitelji prvopričesnika. Ta "prva" katehetska škola jest nadasve škola primjera. S tim u svezi kaže se u konstituciji Gaudium et spes Drugoga vatikasnkog sabora: "Ako roditelji prednjače primjerom i zajedničkom obiteljskom molitvom, djeca će i svi koji žive u krugu obitelji lakše naći put čovječnosti, spasenja i svetosti." (GS br. 48.)
Stoga se - kad su u pitanju prvopričesnici - kao po prirodi kršćanskog rasta u vjeri, prvi pogled župnika i vjeroučitelja mora okretati prema roditeljima. ..."
izvor: HBK, Župna kateheza u obnovi župne zajednice, Zagreb - Zadar, 2000., str. 67.
Još gore! Dijete ne želi već žele roditelji i onda (oni, koji su to izabrali) pljuju po tome :mrgreen: (Možda griješim ali nekako mi se podrazumijeva da bi i dijete, barem malo, trebalo željeti ići na to)Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
Ja sam o svom iskustvu sa djecom i sakramentima pisala na ireligioznom topicu pa da se puno ne ponavljam. Djeca su mi i krštena i pričešćena u 3. raz. OŠ i nitko nama roditeljima nije postavljao uvjete da budemo prisutni na ikakvim misama, štoviše znali su da smo i ja i suprug nevjernici. E sad, zašto smo ipak dopustili da to netko drugi obavi umjesto nas je već neko drugo pitanje i koliko god smo sami krivi i licemjerni toliko su i oni kojima je u to doba bilo samo stalo do toga da što više vjernika "unovače".
Gleč. To uopće ne dovodim u pitanje. Jasno da roditeli trebaju biti primjer djeci u vjeri, uključujući i odlaske na misu.Citiraj:
zmaj prvotno napisa
Ali u onome što sam ranije komentirao sam preskočio taj dio i upitao što sa djecom čiji roditelji nisu "prvoklasni" primjer, a žele da njihova djeca prime sakramente, nastave vjeronauk i žele im omogućiti razvoj u vjeri koji će možda jednog dana biti na višoj i boljoj razini nego što je njihova (roditeljska).
Je li u duhu katoličke Crkve da župnik to djeci uskrati jer se roditelji ne ponašaju kao vrli uzori?????
Uvjeren sam da nije.
Uh, ima razloga zašto nikada nisam pisala na temama vezanim uz religiju :lol: to je jedno "vrzino kolo" i bolje se ne petljati!
Mujice, naravno da nije ispravno ali ako si ti kao roditelj odlučio djecu "dati u vjeru" onda ćeš valjda to i podržavati inače koji je uopće smisao toga?
I sad mi nije jasno - ako svećenici postavljaju uvjete ne valja jer sile na nešto, ako ne postavljaju, opet ne valja jer samo žele unovačiti vjernike.
Ja nisam rekla da je licemjeran onaj tko je nevjernik pa šalje dijete na vjeronauk nego onaj tko to radi, bio vjernik ili ne, a pred djetetom loše govori o vjeri jer time zbunjuje dijete, a to je skoro pa pravilo. Ja u ovoj perspektivi ne gledam ni svećenika, ni roditelje već dijete, koje nažalost može biti žrtva manipulacija i špekulacija s bilo koje od ovih dviju strana.
to sam ti već odgovorila
sasvim razumljivo jest da si nekad doli, nekad gori.. (mislim, gore...dižeš se i padaš i opet tako)
stoga bih rekla da sve ovisi o motivu i svjesnosti roditelja jer su ipak oni tu prvi i njihovo je pravo i obveza odgoja..
Da, odgovorila si, a ja smatram da je tvoj odgovor pogrešan.
evo meni zanimljive...
"...A teškoće kod pojedinih vjernika očituju se istko kako u pristupu sakramentima tako i u njihovu slavlju odnosno doživljavanju. Zamagljeno ili čak krvio shvaćanje sakramenata (magijsko i isključivo folklorno) dovodi vjernika do saznanja da je on pasivni potrošać što dokraja ni sam ne razumije, a niti se puno trudi da razumije.
Stoga je opravdano pitati: u koliko mjeri su današnji kršćani svijesni potpunog značenja sadkramenata i procesa sakramentalizacije."
izvor: J. BALOBAN, Pastoralni izazovi Crkve u Hrvata, KS, Zagreb, 1992., str. 87.
lipi mujice... prema Zakoniku kanonskog i raznim dopunskim tumačenjima, razvidno je da svećenik može uskratiti sakramente djeci ukoliko uvidi da je roditelja stalo do folklora. pod sakramente spada i krštenje, pa ti vidi ko bi to umisto tebe triba dovest dite na krštenje i ko bi to tribda dat obećanje da će biti prvi primjer vjere toj djeci...
Vidiš, mene su drukččije učili.
Dušobrižnici u isusovačkoj školi (npr. pater Jerko Šimić, isusovac) su mi rekli da nitko ne smije odbiti krštenje. Nikome.
Ali to je bilo 1980. godine. Tadašnji su se pastoralni izazovi bitno razlikovali od izazova koji se nameću nakon izlaska iz socijalizma.
Moram priznati da mi se tadašnje tumačenje više sviđalo.
I ne mogu se nikako složiti s time a svećenik nekome odbije bilo koji sakrament.
A odbiti sakrament djetetu od devet ili deset godina je nakaradno i apsurdno!
nemrem te razumit. zaista.
trudim se, al ne ide.
nije mi jasno zaš bi ja nosila svoje dite upekljavat u neku instituciju, bez da sam želim imat neke veze oko toga..
na poseban se to način odnosi na ono tvarnom oku nevidljivo...
na otajstva vjere.. jer je vjera poziv za posvećenje svakodnevnice..
a ne samo tu i tam na neki (običajni) sakrament..
mislim, pomozi mi. što će ti sakramenti djeci kad ih ni sam ne cijeniš?
zar to nije folklor?
Na tragu mujičinog pitanja, ja nisam sigurna i baš me zanima: je li sakrament prve pričesti nešto što traži dijete ili roditelj?
Znam da se na krštenju pita "Roditelji, što tražite za svoje dijete"? A on kaže - krštenje, dakle, tu se odbija RODITELJA.
Kako je s pričesti, ne znam, možda upućeniji znaju.
Ali žalosno je ako se ti problemi i prepucavanja događaju preko djeteta, pogotovo ako se još i roditelj "usili".
Moj stav: Bolje je da dijete otkrije vjeru s 18 godina, nego da mu se vjera zamjeri s 9 godina.
I opet ću :-) pita li tu itko išta dijete?
Ne znam, nije napisala, ali baš me zanima je li zibba prije otvaranja ove teme pitala svoju djevojčicu što ona misli - hoće li se loše osjećati ako drugi roditelji budu išli na mise s djecom a ona će ići sama? Ako hoće, ma ja bih pregrizla i to učinila radi djeteta. Ako joj je svejedno, onda ok. Ako joj nije svejedno a mama svejedno ne želiš ići hoće li joj lijepo objasniti zašto neće bez pljuvanja po misi (na koju djevojčica očito mora ići).
Zmaj, za ovu raspravu nije ni potrebno da shvatiš zašto bi netko htio da mu dite ima sakramente i pripada Crkvi,, iako sam ne ide redovito u Crkvu (to ne znai da ne cijeni sakramente).
Činjenica je da takvih ljudi ima. To su svi oni koji su vjernici, ali ne spadaju u elitnu skupinu supervjernika poput Ifigenije, Ronin i tebe.
Dakle, ti ljudi postoje, što god ti o njima mislila.
A ta njihova djeca imaju devet ili deset godina i idu na vjeronauk u župi i u školi. I ti ništkoristi vjernici, koji misle da imaju pavo vjerovati čak i ako u crkvu idu samo 3x godišnje žele da njihova djeca žive u skladu s vjerom i odrastu u dobre ljude. Zato žele da njihova djeca prime sakrament prve pričesti, kako bi nastavili s vjeronaukom u župi, duhovno rasli, primili sakrament svete potvrde, nastavili duhovno rasti, pa onda kada budu odrasli ljudi, neka odaberu žele li ići dalje u Crkvu ili ne.
Jer, kako će sadašnje dijete kad odraste znati želi li biti dio Crkve ili ne, ako ga se ne upozna s crkvom?
I tko je taj koji ima pravo takvom djetetu uskratiti sakramente ispovijedi i prve pričesti? Ja bih takvoga batinom istjerao iz crkve.
Eto, tako su mene učili u socijalizmu. :)
A tako su te lijepo naučili da danas više ne ideš u crkvu :lol: (Nemoj se ljutiti, šala)
Uopće nije bitno idem li ja ili ne.
Govorim hipotetski.
Ali kad već spominješ, istina je da ne idem redovito. Doduše idem malo češće od 3x godišnje, ali sigurno nedovoljno da zadovoljim zmaj kriterije. i ne dozvoljavam da mi kaže da sam zbog toga manji vjernik.
A da mi neki svećenik zbog toga odbije udijeliti sakrament djetetu, ganjao bih ga do Vatikana. :)
Zibba, pavaljda je bitnije sta ti dijete misli o tome, nego forumski kvorum.
XCitiraj:
mujica prvotno napisa
I da, moje obadvoje djece je izrazilo želju da idu na prvu pričest i vjeronauk. Nevjerojatno, ali sa 9. godina u stanju su izraziti što žele.:-)
Dobro si zaključila - savjest se ne gradi lizanjem oltara, naprotiv...Citiraj:
zibba prvotno napisa
Evo, ja sam zaključila da ovo jako JAKO ovisi o lokalnoj zajednici. Imam vjenčane kumove (i muževe i svoje) koji imaju djecu iste dobi kao i naši dečki. Svi su išli i idu na vjeronauk jer smo mi, roditelji, vrlo sličnih stavova kao što si opisala. (Ja čak nemam ni vjerničke papire, kao ni jedan sakrament osim vjenčanog lista, ali to je druga tema).
Daklem, iskustva su nam jako različita. Moji dečki nikada nisu osjetili ni mrvicu prisile, kao ni kćer moje vjenčane kume. Rezultat - djeca rado odlaze u crkvu, na mise, mlađi je baš obožavao ići na župni vjeronauk jer mu se jako sviđala časna sestra koja je to vodila. NIkada ih nismo tjerali. Isto, nikada na pripremama za sakramente nije bila ni spomenuta obveza prisustvovanja na misi. Rekli su im da je to poželjno. Doduše, znam primjer da su jednu obitelj pitali kako to da dijete nije bilo baš ni na jednoj nedjeljnoj misi, ali to se brzo razjasnilo - nedjeljom su oni redovito izvan Zagreba i tamo odlaze u crkvu (frekvencijom kao i mi - povremeno). Obrazloženje je uredno uvaženo, a riješili su to tako da je dijete došlo na nekoliko večernjih misa u tjednu i gotovo. To se može kad postoji komunikacija i razumijevanje s obje strane.
S druge strane, znam i drugačiji primjer: djeca muževog vjenčanog kuma imala su "crkveni terorizam" u vrijeme priprema za prvu pričest, s upisivanjem ili štambiljanjem tko je kad bio i to kako za djecu, tako i za roditelje. Iako su njihovi roditelji puno redovitiji u crkvi od nas, smatrali su da je to pretjerivanje. Ni djeci se nije dopalo ni tada, a ni danas (što potpuno razumijem). Odu oni na misu, ali s uzdahom... Što da kažem? Nekome u pojedinoj crkvi mora biti jasno da ljude treba privući, a ne ih bičem tjerati. Kod nas je to sve nekako bilo ležerno i bez prisile. Rezultat - moji dečki imaju svatko svoje društvo i relativno često se sami nedjeljom otpreme na misu, a mm i ja se grijemo doma. Kakvi će biti njihovi stavovi o vjeri, crkvi i sakramentima - to je njihova stvar. Mi smo im omogućili. Kako će dalje biti, vjerojatno ovako kako mujica opisuje - prema duši i srcu i vlastitoj savjesti. To je intimno, kao i broj djece koji odluče imati i nikakav dekret na to ne može utjecati.
Tog vjeronauka mi je navr glave više. Vjernica sam, sebi sam organizirala svoje prakticiranje vjere kako želim (a to oće li pojedini kršćani lupati glavom u zid zbog mojih neodlazaka u crkvu i tvrditi kako ja nisam prava vjernica..zaboli me), ali ne mogu prožvakati te neke gluposti i gotovo. Imamo jednu isfrustriranu časnu, groznu, groznu osobu koja je i meni nabila traume, kamoli neće djeci. Sve to skupa je jedna velika cirkusarija, umjesto da bude lijepa stvar, nenametljiva, ono što treba biti, oni su napravili tihu jezu
a kako oni to znaju?Citiraj:
ivanche prvotno napisa
ne idu svi u svoju zupu svake nedjelje na misu.
mozda nisu ni u istom gradu svake nedjelje.
ili im ne odgovara vrijeme mise jer pokusavaju uskladiti obiteljske obaveze pa na misu odu drugdje.
mene je jos u vrijeme moje sestre ljutilo jer se moralo ici na tocno odredjenu misu na kojoj su se stavljali plusevi i minusi. a mami i meni ona nije odgovarala. pa nismo isle zajedno i morale smo uviejk juriti i prilagodjavati nedjelju bas toj misi.
i da, da je moj zupnik takav bila bi jako ljuta na njega.
i koja je tu uloga krsnog kuma?
nigdje ga se ne spominje. a zar mu nije upravo to uloga?
Nas roditelje isto traže da budemo s djecom na nedjeljnoj misi, ja odem s malom, nije mi problem. Možda bih radije slušala nekog drugog svećenika, a ne našeg župnog, ali dobro.:mrgreen:
I zibba, ja ne vjerujem da bi svećenik uskratio sakrament pričesti tvojoj maloj, zato što roditelji ne dolaze (redovno?) na misu. Iako, mislim
da je lijepo biti s djetetom na misi. Ali ti imaš čini mi se malu bebu doma? Da se meni potrefila priprema za pričest starijeg djeteta dok mi je beba bila skroz mala,
ne bih sigurno bila svaku nedjelju na misi, vjerojatno samo ponekad. Ali isto mislim nije u redu ne doći baš nikad s djetetom.
Kod franjevaca nema prisile, štambiljanja ni uvjetovanja sakramenta Sv. Pričesti dolascima roditelja u crkvu. Postoji samo poziv da dođu. Mislim da je to u redu - prisilni dolasci ništa ne znače.
Mislim da je dobro da roditelji budu sa svojim djetetom na misi i prate ga u pripremi za sakrament.
Čitam vas....I već sam prije odlučila da moja djeca neće ići na pričest.
Samim time što muž i ja nismo spremni na to da hodamo po misama, da djete vodimo na vjeronauk u crkvu, da mo obavezni na nešto što nas uopće ne zanima.
Ali sada se stvarno pitam...Zašto sam uopće krstila djecu (Elu nismo i po svemu sudeći, vjerojatno nitit nećemo).
Napavili smo takvu glupost, da je ja sama ne razumijem. Totalna zavrzlama. Sad je dvoje djece kršteno, jedno nije, a nitko neće ni na pričest niti na krizmu...:roll:
Vrlo lako ti se može dogoditi, naravno ako ti najstarije dijete ide na vjeronauk u školi da poželi ići i na prvu pričest sa drugima iz razreda.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
Ja svoje jesam krstila, najmanju još nismo ali hoćemo. meni je to važno. I vjera mi je važna. Onako baš dosta. Ali popovi i časne nisu. Jer, u svom životu upoznala sam samo dva popa koji su ili kako treba. Sve ovo ostalo je bila sramota za crkvu i sve što ti ljudi predstavljaju. Ali moja vjera i sakramenti nemaju nikakve veze s tim ljudima
ko da moju (pok) nonu slušam :mrgreen:Citiraj:
mujica prvotno napisa
naime, ona je "zapilila" da se j mora krstiti. i ja sam joj htjela ispuniti tu želju.
no, nitko ga nije htio krstiti jer nismo oženjeni u crkvi.
čak ni jedan tu lokalni svećenik poznat po tome da žmiri na jedno oko. poznat je i po još dosta toga, no dobro. taj mi je na telefon rekao da mu je puna kapa tih nevjernika i da je prebukiran i da ih neće više ni krstit ni ženit i nek se obratimo u svoju župu. :lool:
a u našoj tadašnjoj župi je jedini uvjet bio vrlo pragmatične prirode - ukratko - plati pa možeš u carstvo nebesko. sve u đuture, i vjenčanje i krštenje, isti dan.
i moja nona, ne bud lijena, došla i do Kaptola. s nekim biskupom il ne znam, al visoko u hijerarhiji bila u prepisci i razgovorima, citat na citat iz biblije.
ja sam joj rekla da sam pokazala dobru volju, da ako ona nađe svećenika i sve organizira - može, al nek na mene više ne računa. i da se neću ženiti u crkvi, to je bio uvjet.
uglavnom, j nije na kraju kršten, a ona je odustala. bila jako ljuta na cijeli kaptol.
rekla i da počinje sumnjat u vjeru, al da joj to u ovim njenim godinama (skoro 90) nije baš najpametnije, ono - bliži se kraj, kuš sad počet sumnjat :lool: pisala sam već o tome.
i kod nas nebuloze sa žigovima i zapisivanje,
prijetnje kažiprstom i prozivanje na misi,
moja A baš želi ići,
ide sa MM,
zadnji biser je bio kada je radio probleme
oko ispričnice, jer je na ispričnici isto prezime,
pa smo valjda onda muljali da dijete ima temperaturu,
ugl radi njega starija ne želi ni blizu crkve,
i danas se sjećam kad je došla
sa vjeronauka,a ima tome godina,
i rekla mi - znaš mama svećenik je rekao M/curica koje
je išla s njom u razred a živjela je u domu/da što
uopće dolazi tu kad nema mame i tate
što reći !?
zapisivanja i žigova je bilo i u moje vrijeme, kad sam se ja pričestila.
Citiraj:
Cathy prvotno napisa
A dobro, onda bumo se razgovarali....
Meni bez vjerskih ambicija, stvari izgledaju prilično jednostavno:
ako želiš biti članom nekog kluba, prihvati i poštuj pravila tog kluba.
Ako ti se ne sviđaju pravila, zapitaj se zašto želiš biti članom tog kluba?
U demokratski ustrojenim organizacijama možeš se angažirati i pokušati mijenjati pravila, što ovdje, jasno je, otpada.
Znači, ostaje ti da prihvatiš pravila ili da odustaneš od učlanjivanja.
Ne razumijem toliki trud koji opisujete u izvrdavanju pravila, ulasku u klub pošto-poto, stranputice, bi-ali ne bi do kraja i taj oblik ponašanja. Baš ne razumijem.
Istina.
Zuska, potpis.
Totalno se slažem s tobom
Problem je u tome što se tumačenja istih pravila od župe do župe, od svećenika do svećenika... To ti je kao i tumačenje zakona, nije uvijek u kamen uklesano.Citiraj:
Zuska prvotno napisa
Bilo bi stvarno lakše da je ovako kako ti pišeš - da su svuda ista pravila isto tumačena, ali nisu. Tumačenja se razlikuju. Ne kažem da bi trebalo biti drugačije. Ne mislim ni da može biti drugačije. Da karikiram - to ti je kao i odgoj djece: rečenica "nemoj napraviti štetu dok se igraš u vrtu" može značiti:
a) da se dijete može slobodno igrati i zamazati do donje usne, ali da ne smije štajaznam iskopati grmlje i zgaziti cvijeće
b) da dijete ne smije zamazati ni gumu na cipelama, a o gaženju trave da i ne pomišljamo...
Tako ti je i kod vjeronauka (mogu to prosuditi jer sam svojevrsno odabrala kompromis udajom za dobrog katolika). Različiti svećenici na različit način tumače neke stvari, kao i različiti pravnici. Glupa usporedba - negdje će se s istim papirima moći legalizirati kuću, drugdje nema šanse...
---
Samo da dodam - ako se može (a to mogu odrasli, djeca nikako) biraš si župu koja ti odgovara.
S ispravnim papirima svugdje ćeš moći legalizirati kuću.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Točno je da ćeš to negdje moći učiniti i s neispravnim papirima.
Ali to nije razlog da s neispravnim papirima pokušavaš legalizirati kuću i tamo gdje to odbijaju raditi, a argument ti je da se to negdje može pa zašto ne i tu.