Printable View
Anledo, ne znam da li si mislia o tome , ili nisi, ali ocekivanja poboljsanja trebaju biti realna .
treba si odrediti najvise tri stvari koje zelimo promjeniti / poboljsati i onda se toga drzati.
Pa vidjeti ima li poboljsanja.
iako , opet cu pisati, ponekad je problem u dijetetu , a ne u roditeljakim uputama i disciplini.
Iz vlastitog radnog iskustva - kamo sreće da je ovo uvijek tako.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
iva1602 hvala na linku, ali mi smo na dalekom jugu pa zasad cemo vidjeti sto ovdje mozemo
anledo hvala na savjetima, svakako cemo pokusati. trebao bi ubrzo krenuti na nogomet, do sad nije isao na nikakvu aktivnost. a sto se tice mm i mene, vise sam ja stroza i za pravila nego on, a njega malac bolje poslusa. svakako moramo bolje poradit na granicama, a i na dogovoru izmedju nas dvoje. to nam bas ne klapa. mm je vise tipa "pusti djete da uziva" ali sad i on vidi da trebamo stogod promjenuti
tesko je postici ikakva poboljsanja ako ocekivanja nisu jasno zadana, taman bila i nerealna.Citiraj:
sirius prvotno napisa
pravilo tri stvari vrijedi kod djece koja stvarno i dokazivo imaju neki problem (i premda ja spadam medju one defektologe socijalne pedagoge koji misle da je ADHD teska izmisljotina stara 30ak godina).
naravno da je nekad problem u djeci, a ne u roditeljskim uputama i disciplini, no lakse je izuzeti prvo roditeljske upute i disciplinu kao uzrok problema, pa ako stvarno nije u njima problem krenuti sa obradom djeteta.
autorica teme i sama navodi neslaganje s muzem oko odogoja, deklarira 'pucanje po savovima' i sve te stvari mene upucuju da je problem u roditeljskom stilu, a ne u djetetu. s druge strane, dijete suradjuje kad je motivirano i vrlo zrelo projicira buducnost (dobit cu klju oko vrata i napravit cu to i to...). eto, zato ja mislim da je problem u velikima, a ne u malcu. i super za klinca ako se pokaze da sam u pravu ;)
kod nas obrada, nazalost, jos uvijek vuce za sobom stigmatizaciju, a 'strucnjaci' precesto bacaju dijagnoze kao da imaju obavezu nesto napisati ako im dijete vec padne saka (hint: onaj malac gore od 18 mjeseci, sa nedostatkom paznje, :rolam ocima da mi se vrti: )
xCitiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ti si netko iz struke ili samo djelis misljenje odredenih krugova?
pisala sam anledo.
uletio je post izmedu.
Taman sam se zabezeknula da mi kolegica tvrdi da je nemoguće kod 18-mjesečnog djeteta utvrditi poremećaj pažnje, kad pročitah ovo. Sad mi je sve jasno. Anledo, molim te, drži se onog što si izučila, jer mi ovo zvuči kao kad bih ja izvalila da sve te delikvente treba samo dobro izmlatiti i istjerati im bijes iz guzice. Kakve terapije, kakvi psiholozi i socijalni pedagozi i bakrači. Eto, ove tvoje izjave su mi u tom rangu.Citiraj:
anledo prvotno napisa
Ok, znaci ipak je iz struke. Malo sam u soku ostala , pa sam odlucila pitati.Citiraj:
rehab prvotno napisa
dobro, onda je anledo ona vrsta srucnog suradnika kojem ne bih htjela da mi dijete dopadne niti u prolazu.
kolegice drugih smjerova je uvijek lako sokirati 8-)
drago mi je da ti pogled na socijalnu pedagogiju odmah budi veralnu agresiju.
imas pravo, drzat cu se onoga sto sam izucila i necu savjete davati besplatno po forumima. radije cu mamama djece od godinu i pol naplacivati po privatnim praksama. a ti se priljuci kolegicama i u obradu uzimaj svako dijete prije no sto vidis s kakvim roditeljem imas posla.
nitko ne spori oko togs da ima svakakvih roditelja , ali tvrditi da je poremecaj paznje izmisljotina ili da se neke smetnje ne mogu vidjeti sa 18 mj. je prilicno samouvjereno. Kod tebe se sve ocito svodi na odgovornost roditelja , nema sanse da postoji poremecaj ili smetnja koja je organski uzrokovana ? Bas zbog te tvrdnje je zanimljivo da prepourucas ketogenu dijetu , koja presaltava mozak na drugaciji nacin rada . Pa postoji sansa da nekom pomogne . Ako pomogne u pitanju jest organski poremecaj , zar ne ? A ne izmisljotina ?Citiraj:
anledo prvotno napisa
nema on samo poremećaj pažnje već i usporen psihomotorni razvoj, što automatski i pažnju povlači za sobom....
Zašto cvijeto?Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Zar je stvarno nerealno očekivati od djeteta koje ima 6 i pol godina da se ipak uspijem dogovoriti s njim da obuje papuče ili pospremi igračke?
Što bi dijete te dobi onda trebalo biti sposobno?
Ne očekujem od njega da me bezpredmetno sluša, ali nekakavu mogućnost dogovora očekujem.
Ne može biti da je 5000 puta nešto ponavljam i da nema načina da on to nešto posluša.
Može on negodovati, može on izraziti nezadovoljstvo, može on prigovarati, ali uz sve to očekujem da i napravi, ali ne može me ignorirati i uopće me ne čuti.
Iz struke da, ali ne one koja je kompetentna za probleme ovakve vrste, tako da te ništa ne treba šokirati.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Da, u zadnje je vrijeme stvarno šokantno koliko se soc. pedagoga prodaje pod rehabilitatore i logopede i petlja se tamo gdje im nije mjesto. Valjda zato što nemaju mjesta u svojoj struci ili što već. Pa onda roditelji nalete na ovakvo što. Ako ti možeš samo na osnovu razgovora s mamom donijeti dijagnostičke zaključke o djetetu, napraviti program rehabilitacije ili vratiti mamu doma bez programa i slično, onda si ili neki lumen, ili kandidat za prijavu nadležnim tijelima radi neodgovornog obavljanja posla.Citiraj:
anledo prvotno napisa
Meni najbliži član obitelji, s kojim dijelim mamu i tatu je psiholog. Privatnik. Tako da nemam baš ništa protiv psihologa, naprotiv. Živi od takve djece. i odraslih. I pomaže im, mnogima. Uspješno.Citiraj:
sirius prvotno napisa
No, nije svako dijete, ni svaki roditelj za psihologa. Neka su djeca jednostavno zločesta, svojeglava i nepristojna. I sada to omotamo u dijagnozu, da zvuči ljepše.
Zar nije bolje najprije promijeniti prehrambene navike djeteta, zatim okolnosti svakodnevnice ( smanjiti TV, igrice, više vremena na zraku...), promijeniti svoje ponašanje kao roditelja, pa ako ništa ne bude bolje nakon bar dva mjeseca, onda ići dalje.
Nikakve predrasude ja nemam prema stručnim ljudima, dapače, cijenim ih. Ali, mi se ne sviđa da se svako dječje odstupanje od neke normale, proglašava poremećajem. Ne mora svako dijete biti ukalupljeno. "O dajte, dajte im slobodu..." parafraziram, naravno.
edit, uf, ima još cijela strana nakon ovog posta na koji sam odgovarala...
Citiraj:
anledo prvotno napisa
voce=gluloza=hrani mozak, vece treba jesti
koraba, cikla, repa, cicoka (Jerusalem artichoke), mrkva, persin, celer TREBA jesti (raste pod zemljom)
kupusnjace, mahunarke takodjer, orasasti plodovi
prehrana sigurno moze puno pomoci
slazem se za secer, izbaci aditive, konzervans
za sve vas ciji klinci ne poslusaju uputu kad im je izgovorite pokusajte fizicki dijete uvesti u trazenu aktivnost
Da se vratimo na problem djeteta iz prvog posta, opisati ću svoju situaciju ( bilo već na forumu, ali nema veze, ponavljanje je majka mudrosti). Moja D, danas desetogodišnjakinja, kao dijete je bila super, znala se zaigrati, gledati crtiće, nije bilo ni primisli za poremečajem u koncentraciji, nikada pritužbi odgojiteljica u jaslicama, vrtiću i drugom vrtiću kada smo promjenili vrtić ( zadnja godina, dakle vrtić i mala škola), uvijek pohvale kako sve super nauči, ima interesa za sve što se radi oko nje, priključi se svima i svemu, neće doma iz vrića od prvog dana jer tamo ima više društva ... Krenula je u školu sa punih 7 godina, sve 5, alo neuredna ali sve zna, uči, do proljeća, a zatim problemi. Ne pisanje zadaće, na satovima odsutna, jednostavno se isključi. Prošlo prvi razred, prošlo ljeto, nova ŠK godina, opet super, nikakvih problema, uči, piše zadaće, ma dijete je super, nakon Uskrsa opet počinje ista pjesma, zadaće se izbjegavaju, koncentracija nikakva, misli samo vani na suncu. Samoinicijativno sam otišla k svojoj dr. na razgovor ( nakon razgovora sa učiteljicom da što da učinimo jer školska defektologica kaže da se prije trečeg razreda djecu ne šalje na procjene) i po savjet i tako smo se dogovorile da probam otići kod psihologa, divan doktor, malo smo razgovarali, ona je crtala, pa slagala neke kockice, neki njihov test inteligencije za djecu, pričali priče ... Zaključak, D je iznimno inteligentna, zainteresirana za sve oko sebe, nešto emocijonalno nezrelija od očekivanog za svoju dob. OK, Treći razred je opet ista pjesma, jesen i zima besprijekorni, proljeće unosi nemir i nepisanje zadaća, mozak na paši i ostale znane stvari. Odmah smo reagirale i ja i učiteljica, krenule na strože kontrole, ja knjiga da vidim što je za zadaću ( svaku knjigu pregledala svaki dan, u dogovoru s učiteljicom zadaća će biti posebno označena), kasnije je skrivala knjige i lagala da nema ništa, bilo je gadno neko vrijeme dok nismo to riješili. Također smo se dogovorile da tražim uputnicu od školskog dispanzera za testiranje. Otišle smo i to obavile, nije ništa strašno, možda nekoj djeci EEG zbog one kape i žica ali D je navikla zbog problema sa glavom, neki test inteligencije, test koncentracije, razgovori itd. Zaključak je opet da je nadprosječno inteligentna u večini stvari, po riječima doktorice malo nesnalažljiva u "svakodnevnim situacijama" ( na moje pitanje koje su to, pa je dr rekla da ju je pitala "što bi učinila da susjedu gori kuća" i da nije znala odgovoriti) koje po meni i nisu svakodnevne i u kojima se ne snalaze ni mnogi odrasli ali ajde, ona je dr pa valjda zna. Ustanovljan je blagi ADHD, poremečaj koncentracije, preporučeno je da joj u školi olakšaju tako da ju se ne ispituje zadnje sate kada je umorna i koncentracije je niža, uvede se neka ozbiljnija dodatna aktivnost kako bi se potaklo da se više angažira. Za sada je dobro, četvrti razred je tek počeo, učiteljica kaže kako joj se čini da se dosta uozbiljila tokom ljeta, upisali smo ju u glazbenu školu na harmoniku, učitelj je za sada zadovoljan kako joj ovaj početni dio ide, pomalo već i "svira" i basove i note. Krenuli smo i na individualna savjetovanja u Centar za djecu i mlade u VG jednom tjedno. Za sada još vidim da joj je teško u nekim stvarima, koncentracija joj je na granici, kada sjedi noge nikada mirne, stalno zuji pogledom naokolo, hrpu puta se mora dići i vidjeti nešto što drugima ne bi palo na pamet, ali vjerujem da je na vrijeme uočen problem i da se još uvijek da nešto napraviti i postići da kasnije nema problema u školi.
U susjedstvu imamo jedno dijete koje je sada 7 razred, tek su nedavno primjetili probleme u učenju i bili na procjeni, sa njime će kažu biti puno teže, stariji je, večina je navika već stečena i teško ih je mijenjati, a pogotovo raditi na samostalnosti djeteta kod učenja i pisanja zadaće ( do sada uvijek je mama sjedila sa njime ako treba i do pola noći kako bi se napisala zadaća i naučilo što treba, što po meni nije baš dobro ni za mamu ni za to dijete jer nema nimalo samostalnosti koja mu je u toj dobi već prijeko potrebna, ja mogu mojoj D prekontrolirati zadaću, mogu joj pomoći kod nekog problema, ali da s njom pišem zadaću, to ne dolazi u obzir). Dakle važno je pravovremeno i čim pranije primjetiti problem ako postoji, također je važno da odgojitelji i učitelji obraćaju pažnju na takve stvari i odmah kažu roditeljima, zato je dobro da su oni tu zbog djece, a ne samo da odrade svoje i odu doma a na kraju mjeseca dođe plaća i tako do mirovine. Mnogi roditelji nemaju to iskustvo, gledaju samo svoje dijete-djecu ali učitelji su tu da primjete razna odstupanja kod djece jer ipak ih oni imaju puno na hrpi, pa ako se neko dijete izdvaja iz grupe, ne želi se družiti, plašljivo je ili suprotno od toga, da je puno aktivnije od drugih, traži puno više pažnje, da upozori roditelje. Ne mora uvijek tu biti neki problem, možda je dijete jednostavno takvo, ili je trenutno u nekoj fazi, možda mu treba dodatna aktivnost ili je preopterečeno trenutnim aktivnostima, možda je neka emotivna sitaucija u obitelji a dijete krije od roditelja...
Dakle svajetujem otiđite na razgovor, pregled, testiranje, djeci to nije naporno, zna biti i zabavno. Nitko neće dijete etiketirati kao zaostalo ( to je zbilja zadrto razmišljanje), ali možda mu je zaista potrebna pomoć u tom razdoblju da se lakše prilagodi onome što se u današnje vrijeme očekuje od djece, a to nije malo i svakim danom je sve više i više i zaista im nije lako u ovom ludom i ubrzanom svijetu gdje svi jure i žure.
Vidim iz puno primjera oko sebe da je neusporedivo lakše ako se problem počne rješavati ranije.
Roditelj je ipak taj koji treba primijetiti odstupanja - način kako se dijete igra od najranije dobi, koliko se dugo nečim bavi, kako se ponaša u parku, kod kuće, koje vrste igara ga zanimaju, ponašanje u vrtiću, fizička aktivnost...sve su to rani pokazatelji. Kad danas vrtim film unatrag, vidim koliko je sve bilo vidljivo s 2 godine.
Ovo o čemu je Sirius pisala, loše samopouzdanje jer je drukčiji, sporiji, šlampaviji, "nesposobniji" od drugih, ključno je i najvažnije u cijeloj priči, zato klincima treba objasniti porijeklo teškoća i djelovati što ranije - obrazovati sebe da bi znali pomoći svom djetetu.
Roditelj je bitan, nemojte ništa očekivati od odgojitelja i učitelja, oni će samo (ili možda ni neće!) slijediti vaše upute.
diplomirala sam toliko davno da se s pravom (i titulom) mogu petljati u rehabilitatore. u logopede ne bih, i nikad nisam.Citiraj:
rehab prvotno napisa
ovakav odnos prema kolegama vise govori o tebi, a srecom ipak manje o cijelom smjeru kojeg si, ne tako davno, zavrsila.
upravo briljantan rad rehabilitatorskog smjera i dovodi do poresta djece u dijagnostici. izmisljate si posao i keljite dijagnoze i etikete cim nesto u odgoju ne stima.
naravno, povuci cu se iz ove besmislene rasprave dvoje 'strucnjaka' koji bi ustvari trebali biti na istoj strani i suradjivati uz napomenu da niti jedne sekunde nisam prva krenula na tebe i tvoje strucno misljenje kako postupiti u ovom konkretnom slucaju, docim si ti odmah krenula ad hominem, a onda i malo sire po smjeru kojeg sam, medju ostalim;) zavrsila.
i da te parafraziram, ako ti samo iz posta na forumu (ne jednog) nisi u stanju procjeniti da li je potrebna i nuzna intervencija ili roditelj moze prvo uspostaviti ponasanja koja ce kasnije i tebi kao rehabilitatoru pomoci u radu s djetetom (ako do njega ipak dodje), onda ti je potrebno raditi na razvijanju samopouzdanja i dijagnostickih tehnika. ti si vec na programu rehabilitacije, a mama jos uvijek nije sigurna tko je vlasnik problema, dijete ili roditelji.
Citiraj:
Roditelj je bitan, nemojte ništa očekivati od odgojitelja i učitelja, oni će samo (ili možda ni neće!) slijediti vaše upute.
Da roditelj je najbitniji u cijeloj toj priči, ali isto tak nije istina da ne treba ništa očekivat od odgojitelja i učitelja. Oprostite, ali i oni se bave odgojem VAŠEG djeteta isto kao i vi na njih isto tako utječu, ako ne i više, jer u grupi se lakše uči, a dobar i savjestan učitelj će primjetiti odstupanja od druge djece te ili slične dobi koje mnogi roditelji ne bi primjetili jer ne znaju što i gdje tražiti. Nova odgojiteljica navedenog djeteta je dobro postupila upozoriši roditelje da je primjetila navedne stvari kod djeteta, tako da roditelji mogu odlučiti hoće li što poduzeti li ne. Zašto prijašna odgojiteljica nije ništa rekla, da li je primjetila navedene stvari ili nije, možda je premlada i nema dovoljno iskustva koje bi joj reklo da bi bilo dobro provjeriti je li sve u redu, ili joj je možda svejedno, tu je sam da joj prođe dan, dobije plaću i stekne godine radnog staža ( ipak je večina vrtića još uvijek državna služba). Učitelji i odgojitelji ipak sa godinama iskustva imaju uvid u "normalan" okvir ponašanja i reagiranja djeteta na razne stvari i posao im je da primjete odstupanja, jednako kao što im je posao da primjete ako je neko dijete fizički zlostavljano i to prijave. Oni nisu samo učitelji naše djece, koji će im uliti znanje iz knjiga u glave i ćao đaci. Dobar učitelj će djetetu postaviti dobre temelje za ostatak života, dok loš može ostaviti traume za cijeli život.
Ja imam sreće da se učiteljica moje D zaista trudi, super surađujemo, dogovaramo se što i kako učiniti, a ne da samo sasluša što joj govorim i slijepo to slijedi. Često ona da neki prijedog koji bude dobitna kombinacija, ipak je ona iskusnija, dok drugi puta bolje ispadne ako napravimo po mome. U svakom slučaju suradnja je najvažnija. I važno je poslušati savjet osobe koja ipak bude i po 10 sati dnevno s vašim djetetom u slučaju da je u pitanu vrtićanac.
meni ovo lici na normalno 6-godisnje dijete...
(malo razmazeno ali ajde)
"divno" mi je sto u danasnje doba samo znaju rec "
odite psihijatru,psihologu da vidite sto je"...od zdravog,zaigranog ,normalnog dijeteta rade bolesnog...
moja starija cura uvjek bila mirna a manja jao,jao ...ja sa njenih 3god.neznam kako da ju smirim,kako da joj dokazem da neke stvari nemoze,to dijete toliko tvrdoglavo,razmazeno priznajem...
puno,puno smo joj (i jos) pustili i sad nam vraca...
nije ona kriva vec mi...za koju god.bi na isto mogli rec "idite se testirat"...nepada mi napamet da ju ikuda vodim,jer ona nije kriva...
Žao mi je kvariti ovu temu, ali ne mogu da ne reagiram, radi zaštite struke, ali i radi roditelja koji ne znaju, pa odvode svoju djecu svakome tko se predstavi kao defektolog (a ne znaju da svaki defektolog nije kompetentan za svaki problem). Ako si socijalni pedagog, onda nemaš nikakvog prava da se petljaš u rehabilitaciju, osim ako nisi i to završila (nisi se predstavila kao rehabilitator, samo kao socijalni pedagog). Ako si završila oboje, tim je žalosnije što ne priznaješ ADHD kao poremećaj koji realno postoji, kao i što daješ ovakve izjave o porastu djece u dijagnostici (isto bi onda mogla reći stručnjacima svih vrsta u čitavom svijetu, nije samo u Hr broj djece u porastu). Ne osjećam potrebu da budem na tvojoj strani samo zato što smo obje defektolozi. I među nama nas, nažalost, ima svakakvih. Mogu biti samo na strani stručne, odgovorne i moralne osobe koja savjesno obavlja svoj posao. Nikako ne na strani osobe koja na temelju postova na forumu samouvjereno dijagnosticira, izjavljuje da ADHD ne postoji, govori o izmišljanju posla i slično. Hvala Bogu, svoje samopouzdanje imam, a vrlo dobro znam i kako se provodi dijagnostika. Za slučaj da si zaboravila, defektolog uzima anamnezu /heteroanamnezu, provodi opservaciju (često i višestruku), koristi dijagnostičke testove, i tek tada može dobiti kompletnu sliku o djetetu. Nikako ne na temelju ćaskanja na forumu. Svako dobro želim.Citiraj:
anledo prvotno napisa
Kao moderator kazem : "bez vrijedanja , molim!"
i drzimo se teme bez osobnih prozivanja.
Zibba, ima sjajnih učitelja koji se educiraju, trude, poznaju problematiku, surađuju. Ima i sjajnih odgojitelja i vrtićkih stručnih suradnika. Ali nemaju svi sreću naletjeti na takve i što onda? Roditelj je onaj koji živi s djetetom i najbolje ga poznaje, a naravno da će surađivati s učiteljima i osluškivati savjete i prijedloge.
Moje je dijete imalo sjajne tete, ali svejedno sam im ja osvijestila bit problema jer njihov je prvi savjet bio "malo ste je razmazili, razumijemo vas, ali dajte malo čvršće s tim odgojem, recite joj da se ne smije trčati i stalno pričati". Kasnije me je vrtićka stručna služba uvjeravala da neće biti u stanju ići u školu bez individualiziranog programa od prvog dana (lanjski 2.r. završila s 5,0).
Učiteljici sam, poučena iskustvom, odmah objasnila kako stvari stoje, jako sam zadovoljna njenim shvaćanjem, pristupom prema djetetu i postupcima u specifičnim situacijama, ali nemaju svi sreću naići na učitelja s iskustvom i toplinom.
Vidim u svom okruženju bar dvoje "neotkrivenih" adhdića, čiji roditelji misle da su im djeca skroz obična i valjda čekaju "sustav" da ih prepozna i pomogne im jer je škola i odgojna ustanova, to je, jelte, posao učitelja. U međuvremenu su se razvili u male nasilnike koji nisu nikad naučili bar dijelom prepoznati i kontrolirati svoju impulzivnost.
Eto, u tom sam smislu napisala da ne treba čekati institucije da prepoznaju problem.
Hoće li psiholog otkriti neki organski poremećaj ili "samo" popustljiv odgoj, u konačnici je svejedno jer roditelj u oba slučaja treba mijenjati pristup i dobro je ako to otkrije. Poremećaj pažnje većini zvuči k'o neka lakša prehlada oko koje se ne treba zabrinjavati, ali zapravo utječe na toliko puno segmenata svakodnevnice da je to teško povjerovati dok se ne iskusi.
I samo napomena da školskom sustavu nije isto kad dječak ili djevojčica impulzivno/neprimjereno reagiraju - dečki uvijek više nadrljaju.
uvijek je lijepo za viditi da tu ima strucnjaka. kako je onda moguce da u hr uz sv te silne formalno educirane i diplomirane ne postoji sustav rane dijagnostike i odgovarajucih pratecih terpaija. djeca idju jednom MJESECNO kod logopeda. nakon inicijalne dijagnostike prica prestaje. djeca nemaju kuda da bi se sa njima konkretno radilo. nastavnicki kadar nije educiran i ima prevelike razrede da bi se intenzivno bavio takvom djecomCitiraj:
anledo prvotno napisa
ali, kao sto sam rekla dobro je znati da ljudi koji imaju papir postoje
Od kud ti da idu jednom mjesecno logopedu? Nije tocno. Itekako se brine o djeci. Mi smo u malom mjestu i skola ima i pedagoga i defektoliga i logopeda, financiranog i od grada.
kad dijete krene kod logopeda to je 2x tjedno
jedino je problem da se dugo ceka termin
uuu, zanimljivo ovo postalo.
ne bim se štela mešati u stručnu raspravu, samo jedna laička opservacija na postove od anledo.
ona njena tri jednostavna savjeta roditeljima su sve samo ne jednostavna za sprovest.
ma to mi se na privat javljaju roditelji koji vajda nemaju pametnijeg posla nego me puniti neistinitim informacijama...Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
iz cijele hrvatske
Na Suvagovu obradu smo čekali 3 mjeseca, na terapiju godinu i pol (zbog izgovora par slova). Logopedu ide jednom tjedno po 30min., a svaki drugi tjedan unutra je zajedno s još jednim dečkićem. Kaže logopedica - ili tako ili nikako, gužva je. Pa ti vidi.Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
Vrtićki logoped služi isključivo za dijagnostiku i neku mršavu, rijetku terapiju djeci čiji roditelji za njihove probleme ne mare (doslovno mi je tako rečeno).
stray, ovo za logopeda stvarno nije istina. Iz osobnog iskustva, 1, 2, a nekad cak i 3 puta tjedno ako se oslobodi termin. Nas su cesto tako zvali jer su logopedice znale da mozemo iskemijati dolazak.
Ali tu ti isto ulogu igra roditeljski angazman. Ima roditelja koji propuste nekoliko dolazakatek tako, ne javljaju se i onda krive logopede da im ne daju termin. (Cula pricu od takve mame na svoje usi). Neke stvari moras presloziti i naci vremena za svoje dijete i njegove odlaske logopedu.
A broj logopeda u zagrebačkim školama mislim da je stvarno zanemariv. Sretni su ako imaju i jednog od 3 nužna stručna suradnika (defektolog, psiholog, pedagog).
kod nas u DZ radi logopedica, ispostava suvaga, djeca idu 2x tjedno
Samo da nadodam, cijenu sata dijelom placa grad, a dijelom roditelj (2/3 i 1/3). Da ju vozim u drugi grad gdje mi je sve na uputnicu, potrosila bi isto toliko (vrijeme, parking).
U pravu si sto se tice toga da logoped i dijagnostika nije svima lako dostupno, posebno obiteljima loseg socijalnog statusa, ali bas da dobijes termin samo jednom mjesecno...
Oprostite na offt, aleks ajde virni u pp. ;)
Evo vam najbolji primjer (jer nije cijeli Hrvatska u Zagrebu), a mislim da je i otvaračica topica rekla da je s krajnjeg HR juga. Logopeda u školama i vrtićima jednostavno nema! A ovih par bolničkih moraju zbrinjavati sve uzraste pa tako i odrasle bolničke pacijente.
http://www.dulist.hr/clanak.php?id=20860
Nas clan sire obitelji sa ozbiljnim problemom i oziljna dob ( osnovnoskolac) imao je termine jednom tjedno u suvagu.
i onda bez termina 6 mj. da vide kako ce ici bez toga.
nikakva dodatna obrada ,a ima ozbiljnih prolena sa citanjem i ucenjem opcenito.
sve se svodi na interes roditelja i nazalost stanje njihovih novcanika da obavljaju stvari - privatno .
Sve je to problem poslodavca, dakle države, županije, grada, ustanove... Rekla bih i zavoda za zapošljavanje i fakulteta, jer izvozimo npr. enorman broj ekonomista, a samo 30ak logopeda godišnje.
stray cat je na žalost u pravu. Tu se stvarno često zaboravlja da cijela Hr nije Zagreb.
Kod nas vrtić nema logopeda, škola nema logopeda,...
Kod logopeda u domu zdravlja smo dobili termin nakon nekoliko mjeseci svaki drugi tjedan po pola sata.
To je otprilike kao da nismo dobili ništa.
Na sreću imali smo mogućnost organizirati si logopeda privatno 2 puta tjedno po sat vremena.
lidać2:
lidać2, nevjerojatno koliko brkaš pojmove. Tko radi od zdravog djeteta bolesno?Citiraj:
meni ovo lici na normalno 6-godisnje dijete...
(malo razmazeno ali ajde)
"divno" mi je sto u danasnje doba samo znaju rec "
odite psihijatru,psihologu da vidite sto je"...od zdravog,zaigranog ,normalnog dijeteta rade bolesnog...
moja starija cura uvjek bila mirna a manja jao,jao ...ja sa njenih 3god.neznam kako da ju smirim,kako da joj dokazem da neke stvari nemoze,to dijete toliko tvrdoglavo,razmazeno priznajem...
puno,puno smo joj (i jos) pustili i sad nam vraca...
nije ona kriva vec mi...za koju god.bi na isto mogli rec "idite se testirat"...nepada mi napamet da ju ikuda vodim,jer ona nije kriva...
Zar je sramota posavjetovati se s psihologom?
Uostalom i tebi bi bilo lakše posavjetovati se s dječjim psihologom, ili bi to značilo da si bolesna/nesposobna?
Isto tako i djeca koja idu logopedu, kad tad bi vjerojatno progovorila normalno i bez logopeda. Da li to znači da radimo od njih bolesnike jer ih vodimo logopedu, ili im pokušavamo pomoči da nešto lakše savladaju?