Ipak se radi tek o 3-godišnjem djetetu.
Ja tu ne bi forsirala samoslatnost pod mus
Printable View
Ipak se radi tek o 3-godišnjem djetetu.
Ja tu ne bi forsirala samoslatnost pod mus
Ma i da ne zna, kao da je i bitno. Mislim, bitno, je, ali ne i presudno za odgoj, ako smo popustili na koju manipulaciju.Citiraj:
trampolina prvotno napisa
Želim reči da se puno puta pitam da li je nešto manipulacija ili nije, ali opet na kraju ispadne ovako kako sam napisala, ako ima prostora za "manipulaciju" obično mi je svejedno da li je to stvarna manipulacija ili nije, a ako nema prostora, onda razmišljamo što i kako postupiti.
Nikad neću shvatiti to "osamostaljivanje" djeteta u trećoj godini života. Nikad, pa ni tad. Što bi onda trebalo da se do pete odseli od kuće i nađe posao? Makaršta.
slažem se s anemonom.
a slagala se ili ne, volim čitati jako casu jer ona često da jednu sasvim drugačiju perspektivu problema. :mrgreen:
i oko te perspektive možemo, odnosno mogu raspravljati.
oko ove - nikako.
i koliko god se svimbi ne slagala :mrgreen: , ima stručnog osoblja koje nije stručno.Citiraj:
I ako u pubertetu budemo s njom imali problema to će biti zbog toga što joj danas nismo u stanju postaviti granice.
i svašta-nešto...ja sam slabić i ne-majka koja će vjerovatno odgojiti društveno disfunkcionalno i asocijalno djete
na temelju čega je ovo zaključila?
kako može samo tako paušalno istresti ovakve procjene?
na temelju toga što nezaposlena majka ispisuje 3,5-godišnje dijete iz vrtića? koje se nije dobro prilagodilo. jer - nije. oko toga se valjda slažemo. a ova tvrdi da je, čak štoviše da je tako dobra prilagodba rijetkost.
makaršta, i ja kažem.
super riječ makaršta :lool:
Ma te procjene poslijedica su i meni puka fantazija.
I naš dječji psiholog kaže da ako se moj sinčić s dvije godine ne nauči nositi s frustracijama, sa 7 godina će imati ADHD :roll:
Vjerovati mu ili ne, ne znam
Nisu sva djeca spremna na osamostaljenje u isto vrijeme.Citiraj:
casa prvotno napisa
A samouvjerenost i sigurnost se stječe u mnogo raznih prilika koje ne moraju biti vezane uz vrtić.
Mojih troje su krenuli u sličnoj dobi, u isti vrtić, kod istih teta a totalno ga drugačije doživljavaju. Od trauma do hvalospjeva.
Po tome zaključujem da nije do vrtića nego do djece.
Sa stručnim službama u vrtiću i školi sam uvijek odlično surađivala, ali nekad i nisu bili u pravu. Nekad i ja nisam bila u pravu, pa bi poslušala savjet i uputu i riješila stvar u času.
Mislim da postoji mogućnost da je mama, sama nesigurna oko svoje odluke, samo tako čula psihologinju, a da bi ju neka druga mama drugačije čula. Naravno, posao psihologinje je da ju baš ta mama koja sjedi pokraj nje čuje kako treba.
A osamostaljivanje o kojem ja pišem se ne odnosi na to da dijete samostalno veže vezice na cipelama, da samostalno nalijeva vodu u čašu, da briše samo guzu... već da bude samodostatno, da se osjeća ugodno u vlastitoj koži bez emocionalne potpore roditelja. I najozbiljnije vjerujem da je to vještina koju treba savladati u određenoj dobi do određene granice. U kojoj dobi do koje granice je vječno pitanje, bar meni. Nekako s troje djece, vjerujem da troipogodišnje dijete može to ostvariti u trosatnom boravku u vrtiću.
I ja živim na selu, i veina djece ovdje kreće u vrtić kasnije, a vrtić je četverostani, tako da ova percepcija da tako misle oni iz Zagreba, u mom slučaju ne drži vodu.
:smalic koji cupa kosu:Citiraj:
Sumskovoce prvotno napisa
mozda da psiholog nauci da je ADHD organski uvjetovan, i rodis se sa njim.
Ne nastane ako se ne znas nositi sa frustracijama, nego mozes imati frustracije jer ne mozes ispuniti ocekivanja ( svoja i tuda) bas zbog ADHD-a.
Dakle, prvo imas ( ili nemas ) ADHD, a tek onda dobijes ( ili ne dobijes) frustracije.
Bome nisu ni svi roditelji spremni na djetetov odlazak u vrtić u isto vrijeme.Citiraj:
trampolina prvotno napisa
Istina je da ima djece koja se nikad ne adaptiraju, ali isto ima i puno roditelja koji iz dobre namjere djeci otežavaju adaptaciju ne samo na ustanovu, nego na druge osobe. Pa bilo je topica na ovom forumu koliko god hoćete - ne može bez mame, ne može se adaptirati u jaslice... Radi se o tome da je dijete samo trećina priče. Druga trećina je roditelj, a tek treća trećina to drugo mjesto (baka, jaslice, vrtić, igraonica...).
mayato će sama vidjeti s vremenom je li napravila dobar posao ili pogriješila. Nema nikoga među nama tko nije napravio greške te vrste na ovaj ili onaj način. To je isto sastavni dio roditeljstva, kao i stav prema odvajanju, ne prema vrtiću nego puštanju djeteta na slobodu - onako kako je casa rekla. I nemojte pričati da roditeljski stav o tome nema veze, jer ima - čak štoviše, presudan je. Ako mama vjeruje da vrtić nije dobro mjesto za njeno dijete, i dijete će to misliti. Ponekad je to istina, ali često nije. Zapitajte se kakvu sliku svijeta takvo dijete doživljava. Je li takvoj djeci svijet sigurno mjesto?
Casa, i ja mislim na tu vrstu samostalnosti.
Eto, moj E. nije bio spreman u razdoblju kad je većina djece spremna. I šta sad, da mu dam nogu u guicu kao korak naprijed?
Doduše, nogu je dobio kad je morao, u vrtić je išao dok sam radila. Posljedica je bilo, dugo smo ih se rješavali (u suradnji sa stručnom službom), a on i dan danas prepričava stvari iz vrtića. Obične, normalne stvari koje bi netko probavio za par dana, njemu su i danas gotovo smak svijeta.
Da nisam morala nikad mu ne bih priuštila to iskustvo u toj dobi.
H. i T. su u vrtiću svoji na svome, rado idu i imaju hrpu prijatelja.
E. se tek sada zainteresirao za prijateljstva. Koliko god sam ga gurala do sada, pomak se dogodio tek lad je on bio spreman za to.
Moj sin (i ja!) smo bez problema uspjeli prilagoditi se na tetu čuvalicu sa godinu dana.
Čudom nekim, nismo se prilagodili na dva iduća vrtića, sve do ovog zadnjeg.
Malo sam cinična ali zaista se malo pretjeruje sa tim stavom da roditelji (čitaj:majke) ne dopuštaju djetetu zapravo da se osamostali i šalju neke čudnovate signale.
Zapravo mislim da je najčešće upravo suprotno. Roditelji dobivaju signale od djeteta da nešto nije u redu i mislim da to treba uvažiti.
Peterlin, slažem se s tvojim zadnjim postom i sama sam to ovdje napisala:
I to je bit, ali ne gledam to kao problem.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Tako je sa svim aspektima roditeljstva. Različiti smo, nekomo je važno jedno, nekome drugo i to je ok, ali mi je bespredmetno napominjati kako bi dijete od 3,2 godine trebalo ostati pod mus u vrtiću i proči prilagodbu da ne bi mama slučajno popustila u manipulaciji.
Ma molim te lijepo.
Odgoj je život, a ne jedan bezvezni slučaj lažne ili prave manipulacije.
Meni je potpuno suludo tvrditi da ce ispis iz vrtica obiljeziti djetetov zivot i da ce on iz toga shvatiti da moze manipulirati ostatak zivota.
Stvarno mi je to debelo pretjerano , jer imam dijete koje je proslo puno vece zivotne izazove , pa je i dalje normalna .
roditelj se ima pravo predomisliti, nije nista u kamenu zapisano . Ljudi smo , cinimo sto mislimo da je ispravno u tom trenutku i idemo dalje.
I s ovim postom se slažem.:mrgreen:Citiraj:
Majuška prvotno napisa
Naravno, uvijek ima i ekstremnih situacija u oba smjera, gdje i mi sami zabrazdimo u roditeljstvu u neki krivi smjer, ali računam da ćemo se uspjeti ispraviti.
XCitiraj:
sirius prvotno napisa
X ko kućaCitiraj:
Anemona prvotno napisa
xCitiraj:
sirius prvotno napisa
niti je napravila dobar posao, niti je pogriješila.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
u principu, nije napravila ništa preznačajno.
Slažem se sa Peterlin u dijelu da svatko nosi "svoj" dio priče. I upravo zato bi u idealnom svijetu svi uvjeti trebali biti zadovoljeni da dobijemo dobar "rezultat" na kraju.
ja mislim da ima slučajeva koje opisuje Peterlin i onih koje opisuje Majuška, a sad skužit u datom trenutku koji si ti... pa sretno!
nije lako imati pozitivan stav o vrtiću kao dobrom mjestu dok vidiš da ti dijete pati, ja sam stvarno išla principom "stisni srce", sreća da je prošlo na vrijeme.
Naravno da ima.
Ali roditelj ne moze protiv sebe. Niti mislim da bi trebao jer to nije autenticno.
dakle , ako roditelj misli da vrtic trenutno nije ili ne mora biti NjEGOV izbor , tada moze izabrati ispis.
Manipulacija je tek onda kada roditelj popusti samo zbog dijetetove zelje , ali on smatra i osjeca da je vrtic dobar izbor ili nema drugi izbor ( pa da otkaz na poslu iako to ne zeli, karikiram).
Eto, odlično objašnjeno.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Hvala sirius.
cek cek cek, zar nije na temi adaptacija (ili gdje vec) davno spominjana adaptacija djeteta ciji roditelj nije kod kuce i ciji je, jer eto, ovaj koji je, dijete to zna, dijete to osjeti, dijete osjeti da i mama osjeti i zacaran krug.
ako je mama kod kuce, ako dijete ne prihvaca vrtic, ako je mami ok da dijete ne ide u vrtic, cemu siliti?
koju poruku tad saljemo djetetu?
mislite da je odjednom dijete blesavo i ne zna da je taj odlazak postao nesto sto i mama i dijete rade protiv svoje volje, jer je eto, tako neka praksa iako ima izbora i da je taj drugi izbor nesto sto ce i dijete i mamu ciniti...sretnijima.
s druge strane kad se prica o manipulaciji tog djeteta, mislim, postoji mogucnost da ce mama biti doma do skole, i sta onda ako nece ici (nikad) u vrtic? jos uvijek on nije obavezan, a i tabui (anti)socijalizacije su davno razbijeni. takodjer postoji mogucnost da mama ne bude doma i da dijete nema izbora nego ici u vrtic. i dijete ce ici.
jako me zanima o kakvoj se tu (buducoj) manipulaciji govori?
iskreno se nadam da se ne misli na generalnu manipulaciju, jer eto, vidjelo je sta moze suzama napraviti pa ce od sada uvijek tako.
jer nema djeteta kojem suze nisu jednom prosle, bilo da su s njima dobili ono sto su zeljeli ili se pogodio trenutak, pa nisu svjetski manipulatori. a bogme ni mali slatko djecji.
eno, mladja mi je 20min cvilila dok sam spremala kuhinju i dorucak. kad sam zavrsila, otisla sam k njoj. prestala je sviliti.
hoce li sad zauvijek samnom manipulirati cviljenjem jer u njenoj glavi ona ne vidi da sam joj dosla kad sam zavrisla sa poslovima vec jer vidi cviljenje, dugo cviljenje, dolazak mame.
naravno da nece.
i naravno da karikiram, ali i ta manipulacija mi je u rangu ove karikirane price.
mayato, slusaj uvijek prvo sebe. to ne znaci da ne slusas i struku, al u kontekstu struke slusaj sebe.
i x gore na cvijetu, anemonu i sirius ekipu.
A ja iksam casu i Peterlin.
mene ta priča s manipulacijom zbunjuje na terenu, pa sam od nje i odustala, ne pitam se "je li on sad sa mnom manipulira?" nego "je li ovo meni vrijedna bitka?"
i ja sam uz cvijetu, Anemonu, sirius i ostale
i na mjestu mayato bih potpuno jednako postupila i ne bih se osvrtala na mišljenje psihologice, niti čije drugo
moje starije dijete je mirno i povučeno, takva je oduvijek
reakcija okoline je bila - "ona sigurno ne ide u vrtić"
mlađa je potpuna suprotnost starijoj, vesela, živahna i izrazito komunikativna - naravno da sam slušala komenatare tipa "ona sigurno ide u vrtić" :roll:
a niti jedna nije išla
mislim da dijete osjeti ima li roditelj pozitivan ili negativan stav prema toj adaptaciji i to uvelike utječe na dijete jer ono osjeti vjeruje li roditelj da će mu tu s vremenom postati liejpo ili preispituje svoju odluku o tome da li da ide ili ne ide u vrtić
Ja još volim i komentare roditelja na vlastitu živu/malo prostu/malo divlju/i svakakvu još djecu. Jednako puta čuješ: Dogodine će u vrtić pa će ga tamo sredit! i: Ma krenuo je u vrtić pa svašta tamo pokupi!
Ne mislim da je vrtić razvojna stepenica. Može biti dobar za dijete, može i ne biti.
Mojih troje bi uvijek izabrali ne ići, radije nego ići, koliko god se tamo zabavljali i imali prijatelje. Koja bi to trebala biti uporna i uzaludna manipulacija pa da ne odustanu svih četiri ili pet godina koliko su dečki išli?
Ja počinjem da sažaljevam naše nesocijalizovane pretke kojima je mama disala za vratom jer nisu imali čudesni vrtić...
Sa moje tačke gledišta u današnje vreme se precenjuje i značaj vrtića i doba deteta u kome bi trebalo da funkcioniše odvojeno od mame.
Zašto je postalo normalno da sva deca treba da budu spremna na višesatnu odvojenost od majke sa godinu ili tri?
Neko je pomenuo da postoji vremenski "prozor" u kome dete treba da nauči tu veštinu, i ja se slažem, ali mislim da je taj "prozor" otvoren bar do šeste, sedme godine.
A realno, na kakav "kolektivni" život nas sprema vrtić? Nikad kasnije u životu nam se neće ponoviti vrtićka rutina-niti nakon vrtića svakodnevno jedemo i spavamo u grupama po 20-tak, niti se nakon vrtića ikad bavimo višesatnom slobodnom igrom u grupi, a ni vrtićkim aktivnostima. Škola ima jedan sasvim drugačiji sistem od vrtića. Proći će bar 8 ili 12, nekome i više godina školovanja dok se ponovo možda u nekoj profesiji ne nađemo u uslovima sličnim onim u vrtiću.
Društvena pravila i funkcionisanje bez majke se sigurno mogu naučiti i van vrtića.
Vrtić od 3 sata možda jeste igraonica, kako je casa rekla, ali ako roditelj plaća skupo za takvu "igraonicu", onda ima pravo i da očekuje da mu se dete iz nje vraća ako ne zadovoljno, ono bar indiferentno, a ne višenedeljno potišteno i uz noćna plakanja.
Naravno da dete mora naučiti da nije sve u životu glatko ali to nije opravdanje da se ne pomogne trogodišnjem detetu koga očigledno nešto užasno opterećuje u vrtiću, do te mere da nedeljama menja ponašanje. "Pusti da prođe" pedagogičina filozofija mi ovde deluje totalno neopravdano-ili bar ona majci nije pružila nikakvo opravdanje, niti objašnjenje, a detetu nikakvu pomoć.
Meni čak to i ne izgleda kao slučaj "teškog odvajanja" od majke s obzirom da je dete prve dve nedelje išlo veselo i zadovoljno u vrtić. Zar se preterana vezanost za majku i teško odvajanje ne bi ispoljili na samom početku, kako sam videla kod mnoge dece u vrtiću?
Kao što je neko već napisao, to što se detetu nije dopao taj vrtić, ne zanči baš ništa za budućnost, znači samo i jedino to, da se detetu nije dopao TAJ vrtić. A niko mu nije pomogao.
Pa ni odrasli se ne osećaju dobro u svakom društvu, niti u svakom kolektivu i okruženju, sa nekih poslova se nekad i pobegne glavom bez obzira, a prema našoj deci smo strožiji nego prema sebi i očekujemo da se savršeno snađu uvek i svuda, inače im lepimo etikete nedruštvenih i preterano vezanih za mamu...
Ali ja sam bila jako sretna radi tog vrtića. I to baš zbog tog jer ga vode časne sestre, ali imaju odgajateljice koje nisu časne sestre.Citiraj:
tina55 prvotno napisa
I moje uzbuđenje ipozitivan stav su bili stvarno opipljivi.
Ali ja sam bila jako sretna radi tog vrtića. I to baš zbog tog jer ga vode časne sestre, ali imaju odgajateljice koje nisu časne sestre.Citiraj:
tina55 prvotno napisa
I moje uzbuđenje ipozitivan stav su bili stvarno opipljivi.
Ja sam također vrtićkodijete.
pamtim samo lijepe stvari i svoje prijatelje.
Tako da, ja averziju spram vrtića nemam i kod mene nije mogla osjetiti isto.
Dala sam ju zato što je vrlo otvorena i društvena pa sam mislila da je dobro za nju da bude ta 3 sata sa svojim vršnjacima, da sedruže, igraju, da nauči dijeliti stvari, čekati svoj red, da joj se samopouzdanje kroz interakciju s drugom djecom razvija i jača...
Međutim, ona je odreagirala suprotno svemu što sam proučavala i nab što sam bila spremna.
Moja sestra ima sina koji "odurla" svojih 15 minuta pri odlasku u vrtić, ali uvrtiću je ok ( što je i M. bila) i kada dođe doma nastavlja s igrom i svojim, dječjim stvarima.
Moja M. kada bi došla doma, sjela bi, premetala prstićima, piljila u pod i tho plakala tupeći:"Mama, je li mrak? A je li idemo sutra u vrtić? Mama, ja ne bi išla uvrtić. Tata ja ne bi u vrtić. Baka ja ne bi u vrtić."
Od djeteta koje je sve zanimalo i koja je nove stvari upijala s radošću kao spužva, dobila sam povučeno i prestrašeno dijete koje cijele dane sjedi, plače i gleda u pod. Njeno je ponašanje bilo kao daje izgubljena...
Ne mora značiti da joj se išta dogodilo i da ju je blokiralo, ali to 3-tjedno stanje utučenosti i nezainteresiranosti za svakodnevne kućne aktivnosti, igru s bakom, psima koje obožava, apatije prema omiljenim crtićima - nije bilo lako i morala sam ju ispisati.
Pa, ali zar nije bilo rečeno da je malena u vrtiću dobro funkcionirala, a da je kod kuće željela stalno biti s mamom, da je strahovala od trenutka odvajanja, ispitivala kad će no znajući da kad noć prođe mora se odvojit? Apsolutno ne mislim da je vrti neophodan, i naravno da naši preci nisu išli u vrtić, ali mm koji nije išao u vrtić jer ga u našem selu tad nije bilo je s tri godine s mamom nosio drva, čistio masline,prao robu na potoku, a ljeti kad je mama radila je ostajao sam kući 4 sata, sam je išao na plažu s 4 godine, s ekipom iz susjedstva bez nadzora odrasle osobe. Ta djeca koja prije nisu išla u vrtić su odgajali u većini slučajeva ne samo roditelji nego šira zajednica, i odrastali su u ljude koji su nastavljali život u proširenim zajednicama. I mm nije mogao birati društvo iz susjedstva, nego je bio prisiljen snai se u tom danom društvu sam s 4 godine... Meni se čini da je ipak većina vrtića danas kvalitetnije rješenje.
I slobodna sam prepostaviti da djevojčica koja je u vrtići provodila 3 sata dnevnonije dolazila u vrti baš na spavanje, i gotovo sam stoposto sigurna da dijete koje tri sata u vrtiu ne jede može bez hrane ta tri sata. A to da se u vrtiću u ta tri sata mora igrati s tih dvadesetak drugih mališana, mi se čini vrlo slično kasnijem životu: od određenog broja dostupnih potencijalnih prijatelja biraš biti dobar sa svima, biti dobar s nekima ili biti solo brijač. I svaka opcija je prava za nekog. A strukturirane aktivnosti (kad svi crtaju kišu) nisu živo zlo, jer nekad u životu moraš crtat kišu iako bi crtao sunce. Sunce možeš crtat ostalih 21 sat dana.
I manipulacija po meni nije problem.
Ja sam samo htjela reći da je meni problem potkrijepiti djetetov osjećaj manjka bez mene. Meni, drugima ne mora biti. Ja vjerujem da je zdravo potrkijepiti djejetov osjećaj samodostatnosti od najranije dobi i da je vrtić od tri sata u dobi od tri godine izvrsna, ali ne jedina prilika za takvo što. I ja bih odabral drugačije od mayato, ne radi osjećaja prema vrtiću nego radi osjećaja prema djetetu. I nije isto mislit da je vrtić odličan i da je dijete spremno biti samo, bez roditelja, jer aako je dijete spremno biti samo, spremno je biti i tužno samo i isfrustrirano jednako kao i veselo i zaigrano.
Napominjem da sam već prije napisala da je meni vječno pitanje kad je dijete spremno i u kojoj granici na takvo osamostaljivanje i daa ja ne poznajem mayato niti njenu djevojčicu, pišem iz svog iskustva koje je različito od drugih iskustava i iz svojih uvjerenja koja su također različita od drugih...
Da., moja M. je lijepo reagirala uvrtiću prema riječima pedagogice, bila je društvena i igrala se, komuniciravši sa svima.
Ono što mene zanima poslijednjih dana:
"Je li se ona samo prilagodila situaciji, "pod mus", jedva čekajući da dođem po nju?"
Kužiš, ono kao, "neću sada tu plakati i biti tužna, iskoristiti ću ovo što sam sad tu, djeca će mi se smijati, ali da mi je dobro - nije."
I ovo što je mayato sad napisala meni govori da djevojčica nije imala problem s vrtićem nego s nedostatkom majke. Kako je to trebalo riješiti ne znam, mogu samo reći što ja mislim i kako bih ja to riješila, a ne što se treba.
I kao što vidite slovo ć na tipkovnici mi ne radi najbolje....
Pa, ali ona ima tri godine... Ne znam, nisam baš od tih manipulatorskih teorija, nekako vjerujem da djeca od tri godine nee odgađaju plač smišljeno čekajući da dođu kući, ono vjerujem da se ne igraju kad im se plače... Naravno, da lakše s mamom mogu podijeliti osjećaja, ali baš da se u vrtiću lijepo druže a da im se plače...
Ja sam sigurna da barem neka djeca to rade. Kad dođu doma, popuste brane. Ne bih možda rekla da smišljeno odgađaju plač, više da osjećaju da su "u gostima" pa se suzdržavaju i prilagode.Citiraj:
casa prvotno napisa
Ja to vidim drugačije... Mislim da se zaigraju i zaborava na osjećaje... a kad dođu kući se smire i osjete opet kako je svijet sigurniji i ljepši uz mamu pa zaplaču... Ne vjerujem da se igraju ako im se ne igra... Moj jedan je u vrtiću sjedio sa strane po 45 minuta gledajući u pod, jer je bio tužan bez mene, nije se igrao, nije se pravio da mu je lijepo, ali ga je bilo sram plakati, pa je sjedio sa strane...Nekako mislim da se ne igraju ako im se plače...
Ali to je normalan proces adaptacije (i ne mislim da će ga se kasnije moći izbjeći, samo će forma biti drugačija).Citiraj:
vertex prvotno napisa
Neka djeca su u vrtiću ok, pa plaču kad roditelji dođu, druga ne žele ići doma (to su moji radili) ali poruka je u biti ista = nedostajali smo im
Način na koji se to iskazuje ovisi o djetetovoj osobnosti, dobi i još dosta stvari, ali nema nikakvog načina da se preskoči ta stepenica. Meni bliske osobe ovako su odustale od upisa sina u vrtić (nakon 2-3 pokušaja) pa je bilo veselja u prvom razredu - dijete se moralo socijalizirati, stjecati imunitet, učiti regule kolektiva...sve u prvom razredu + gradivo. Da ne govorim o tome koliko je dijete izostalo.
Iako vjerujem da ima obitelji za koje je to dobro, meni se čini da je mojoj djeci vrtić puno značio u svakom pogledu. Iako je bilo puno prilika u kojima bi oni radije ostali doma, imali su ponovljenu adaptaciju na početku svake školske godine, ali brate mili, zar i nama nije tako nakon godišnjega??? Pa ne živimo pod staklenim zvonom.
Ali dosta priče - svatko ima svoje razloge.