Bullying

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Ako je u okviru "prihvatljivog" (za vanjske promatrače), ne možeš ništa. Ako debelo prelazi granice prihvatljivog i škola ne trzne (a trzne neki dobronamjernim razgovorom i najčešće bez efekta), možeš se potužiti na višu instancu (policija) pa se onda uključi CZSS itd. A onda roditelji malih bulija šiznu pa se uključe u kolektivno maltretiranje, npr. na cesti zaustave majku pogođenog učenika pa je psuju na pasja kola, buliji angažiraju pola škole da ignoriraju "drukera" itd. Nije moje iskustvo, ali sam mu svjedočila u OŠ. Uglavnom sve ovisi o tome jesu li roditelji bulija normalni ili nisu.

---

Strava i užas :-(

Koja je uloga onda stručne službe? mi smo u skoli nedavno imali jedan slučaj, kaos totalni. Četvorica su maltretirala jednog dječaka, kad ga je mama htjela prebaciti u drugi razred, škola nije dala jer je iz tog razreda radi te četvorice već pobjeglo 10ak djece, što u druge razrede, što u druge škole. Čak su (škola) imali suludi prijedlog da razbucaju sve ostale petaše i iz svakog razreda uzmu par djece koje će dovest u taj krnji problematični rzred. Dakle strava. Sve im je propalo. Dječak je srećom spašen nevjerojatnom upornošću svoje majke koja se obratila svim instancama i prebačen u drugi razred.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Ako je u okviru "prihvatljivog" (za vanjske promatrače), ne možeš ništa.

---

Upravo to.

Dakle, mojeg nisu mlatili, fizički zlostavljali ni nista slicno tome, ali verbalni bullying je bio konstantan skoro 2 godine. Sreća da je moj mirne naravi, ali vjerujem da mu se uzasno tesko bilo suzdrzati da ne odgovori nasiljem. Sjecam ga se da bi dosao iz skole cijeli pokisao, zatvorio bi se u sobu i jedva bi iz njega iscijedila razlog.
Vise puta smo razgovarali s razrednicom, i zena je stvarno bila svjesna problema (nije reagirala u stilu - samo ga malo zezaju, nek se celici i sl.). Probala je razgovarat s tom djecom i s njihovim roditeljima ali nije polucilo rezultate osim sto je konstantno provociranje i zlostavljanje samo progrediralo.

Hvala Bogu riješili smo se toga, ali ne uz pomoc sustava, vec vise faktorom srece sto je upao u srednju gdje su djeca njemu slicna i gdje stvarno ima dobro drustvo + klub u kojem trenira i tamosnje drustvo.

Da, i kad se problem kao riješi (npr. ja sam ga "rješavala" u 2. i 3.r.) i situacija se kao smiri, dijete do kraja OŠ ostaje tiha meta. Čekanje svakog pogrešnog koraka u međusobnoj interakciji, SVAKO usmeno odgovaranje uz sitna dobacivanja i ismijavanja, kakti presitna da bi ih nastavnici sankcionirali, a s tom ekipicom ionako su u školi imali puno veće probleme pa, božemoj, ne treba biti mimoza.
Posljedice su vidljive i danas sa 17.

Cappy, baš mi je žao što mu se to događa u prvom srednje :/ Obično u srednjoj djeca prodišu ako su imali teže odnose u osnovnoj, ali očito ima i obrnutih priča.

Moje iskustvo sa susretljivošću razrednika i stručnih službi srednjih škola u koje idu/ išla su moja djeca je jako pozitivno, zapravo iznenađujuće u odnosu na prosječna iskustva u osnovnim školama pa iskreno vjerujem da nećeš naići na zid.
Za prvi put ja bi krenula osobnim kontaktom, zatražila bi informacije i razgovor s razrednikom jer u osobnom kontaktu najbolje osjetiš ima li kruha i sluha s druge strane. Ne bi išla nužno na pisani trag jer šta ćeš s tim, ne vidm smisla. Ili će nešto pokrenuti i napraviti ili neće.

Joj čoksa tako mi je žao :-(

Dovoljno je jedan e-mail s rečenicom koja opisuje razlog zbog čega želiš doći na razgovor s razrednikom.

ako nema, pisanog traga, poslije često bude: "ah, što se niste prije javili..."
uostalom, možeš se direktno javiti i školskom psihologu

Ah mislim da je osnovni problem ovo što piše u podnaslovu "No u zapadnoj Europi obitelji si mogu priuštiti da jedan član radi puno radno vrijeme, a drugi skraćeno i pritom pristojno žive."

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Ah mislim da je osnovni problem ovo što piše u podnaslovu "No u zapadnoj Europi obitelji si mogu priuštiti da jedan član radi puno radno vrijeme, a drugi skraćeno i pritom pristojno žive."

---

pogrešna tema, mima

uf, da, sori. Ne mogu više zbrisati.

Citiraj:

---

Vrijeska prvotno napisa

Dovoljno je jedan e-mail s rečenicom koja opisuje razlog zbog čega želiš doći na razgovor s razrednikom.

ako nema, pisanog traga, poslije često bude: "ah, što se niste prije javili..."
uostalom, možeš se direktno javiti i školskom psihologu

---

Eh, to ti je batina s dva kraja... I ja sam, kao i čokolada, imala kojekakvih iskustava i još više situacija sam vidjela sa strane. Osim toga, nema svaka škola kompletnu stručnu službu. Sretni ste ako nađete ikoga da vas sasluša. S druge strane, najčešće nisu problem učenici nego njihovi roditelji. Sjećam se da je jedan takav pokušavao ravnatelju razbiti auto, jer su njegovog sina poslali na razgovor stručnoj službi. I sama sam se jednom našla na meti tih istih nasilnika. Evo situacije - idem ja doma u ovo doba godine, a pored škole su taman posadili nova mlada stabla. Čopor učenika viših razreda uništava te sadnice, džepnim noževima gule koru... Ja dođem i kažem "pa što radite i zašto to radite???" a budalaši su lijepo noževe okrenuli prema meni. Pokupila sam se. Bilo ih je najmanje pet. Dan kasnije kažem ja to razredniku i ravnatelju, a oni kažu da ne mogu ništa jer se incident nije dogodio u školi nego pored nje. I što sad? Znala sam face, to je bila ekipa +/- godinu dana od mojih sinova u to vrijeme. Ništa nisam napravila.

Bilo je još situacija, čak i gadnijih, do te mjere da sam jednom zvala policiju (jer su sinu ukrali ključ iz hlača za vrijeme tjelesnog, ušli u naš stan i ukrali kasicu u kojoj je bilo par sto kuna) ali odgovor je bio isti - incident se nije dogodio u školi i nisam mogla dokazati ništa. Život nije CSI. Nikada nisam dozvoljavala da moja djeca dežuraju na porti škole upravo zato da ne nalete nekakvi biseri kao onaj tip koji je ravnatelju pokušavao uništiti auto, ali slabo je to pomoglo.

Razrednica je nasamo razgovarala s njima i psihologica im je bila na satu pa su razglabali o odnosima i tako...Susret s razrednicom mi je bio nekako čudan, prvo je krenula pričati kako ti dečki " ne zezaju iz zle namjere, nego eto, eto...", valjda je htjela reći iz dosade, no nije završila rečenicu. Sin kaže da je sada nešto bolje, a i zadnjih par dana nisu imali praksu, gdje njegove greške u vježbama budu najveći okidači njima. Ne djeluje skroz iskren, ali pratit ću...

držim fige da bude bolje
iz mog iskustva stručne službe jako vole sve umanjivati i banalizirati
i pored toga što proživljava, djetetu se šalju jako problematične poruke od strane pedagoškog osoblja
tipa toleriraj, šuti, trpi, ignoriraj
ja pokušavam razgovarati sa stručnim službama , ali opet da ih ne hostiliziram previše prema svom djetetu :roll:
a najvažnije mi je razgovarati s djetetom i uporno mu ponavljati neke stvari da ne bi stekao iskrivljenu sliku o sebi i o tome što je ok a što nije ok
što je posebno problematično kad imaš dijete koje je se jako loše i teško izražava (ja sam konkretno za problematične situacije čula od druge djece)

sretno, i javi se kako je prošlo
svima su nam jako korisne informacije u praksi :ghug: