Mislis da se kaze da se kod KONKRETNOG djeteta provodi IP?Citiraj:
Deaedi prvotno napisa
ili opcenito u razredu?
Jer ovo prvo se NE smije.
a drugo se moze, pa onda roditelji mogu nagadati kod koje djece.
Printable View
Mislis da se kaze da se kod KONKRETNOG djeteta provodi IP?Citiraj:
Deaedi prvotno napisa
ili opcenito u razredu?
Jer ovo prvo se NE smije.
a drugo se moze, pa onda roditelji mogu nagadati kod koje djece.
Blage nama, kad je poanta svega da svatko gleda svoja posla. Malo ću biti sarkastična, pa ću dodati, valjda je tako i dobro, još lakše će nestajati milijuni doktora Ive, jer eto svatko gleda svoja posla.
ja ovu diskusiju, moram priznati uopće ne razumijem.
jasno je da postoje djeca, koja trebaju poseban pristup u školi. (istinabog, svako bi dijete trebalo imati individualni pristup, ali to je druga priča)
jasno je i to, da takav pristup trebaju i dobiti
jasno je, da treba štititi privatnost djeteta i ne razvlačiti niti njegove dijagnoze, ako ih ima, niti druge privatne stvari.
i moja mama je bila učiteljica, pa i u ona davna vremena, kad nije bilo "papira", uvijek je bilo djece koja su trebala drugačiji pristup, te su ga i dobijala.
pametni nastavnici će uvijek naći način, kako da pomognu djetetu, te kako da to ostalima komuniciraju.
no ono sto meni nikako nije jasno, je ta slika razreda kao neke sobe s robotima, neke kasarne - ono budi kus i gledaj svoja posla. ma sto to znaci?
tu se uopće ne radi o nekoj zavidnosti, ili sto netko gore reče, ne ugrožava to tvoj uspjeh. Ili o onom sto cvijeta priča - djeca koja se žale da svi drugi imaju bolji tretman. Pomalo stvarno i nerviraju te insinuacije, da svako dijete ili roditelji koji nešto pita ima zle namjere.
Djeca jako puno toga i razumiju i osjećaju. I većina djece se vise nego dovoljno puta i u školi i u životu izvan škole, našla u situaciji, da bas ono bude na neki način različito i drugačije od većine. Bez obzira, da li roditelji s njima o tome razgovaraju ili ne. Razumijem ja da ima roditelja koji sve gledaju samo kroz prizmu svog djeteta. Ali to vrijedi i za one roditelje, čija djeca kakti "nemaju problema" (sto god to trebalo značiti), kao i za one čija djeca "imaju posebnosti", pa sve gledaju kroz tu prizmu.
tužno bi bilo i društvo i zajednica u kojoj je modus operandi, da razumiješ samo ono sto si sam proživio i sto te osobno dira.
ne pričamo mi ni o waldorfskoj ili nekoj alternativnoj školi, u kojoj je sve individualno, nego o ovoj klasičnoj sazdanoj na milijun pravila. I na principu da sva ona vrijede jednako za sve.
u tom smislu je vise nego logično, da djeca pitaju ili učiteljicu ili roditelje, zašto postoje iznimke. I u to pitanju nema ništa lošeg. Po meni bi upravo to da nitko ništa ne pita, bio alarmirajući znak.
i roditelji, ako su angažirani, žele znati kakvo je okruženje u kojem njihova djeca provode veliki dio vremena, žele uspostaviti dijalog sa nastavnicima i žele s djecom razgovarati o njihovom razredu u detalju i opcenito. meni je užasno bitno da sa svojom curom razgovaram o svemu i svačemu. I zanimaju me njene opservacije i o nastavnicima i o atmosferi i o tome kako se druga djeca sa svim tim nose. Ne zato sto bi bila znatiželjna baba, nego zato jer to zajednica u kojoj mi dijete provodi vise vremena nego u vlastitoj kući.
i valjda imamo sreće, da joj razred nije kasarna u kojoj svatko gleda svoja posla. nego zajednica, kolektiv. drago mi je vidjeti da oni ne gledaju samo svoja posla, nego i tuda posla. u svakom smislu.
jer mi je bitno da bude osvješteni građanin civilne demokracije.
Ne treba komplicirati: na roditeljskom sastanku na poč.godine kaže se da u razredu sjede razlicita djeca koja imaju razlicite teskoce i koji imaju pravo na razlicite pristupe usmenom i pismenom odgovaranju te da djeci doma objasne da ce se ponekad dogoditi situacije u kojima ce im izgledati da uciteljica nepravedno ocjenjuje ili nesto tolerira. Dodatno pojasniti kojekakve razlicitosti, educirati itd. A na satu SRZa opcenito porazgovarati o uvazavanju razlicitosti (netko ovo, netko ono, svatko je u necemu dobar itd.).
Moje dijete ide u redovni razred, ima IP ali i asistenta. Na roditeljskom u 1-vom razredu školska defektologica je roditeljima rekla da će s njihovom djecom biti i dvoje djece sa autizmom, i za one koji se prvi puta susreću s tim ukratko pojasnila. Onda su tate predstavile ukratko djecu. MM se rasplakao a skupa s njim i sve mame u razredu.
Kako dolazim po dijete u vrijeme kad nitko drugi ne dolazi, djeca su me vremenom pitala što je to autizam, koji su problemi itd. I sasvim normalno sve prihvatili kako to djeca znaju. Doduše pitali su me i zašto moje dijete mrzi Boga jer im je to navela učiteljica iz vjeronauka kao razlog njenog nepohađanja. No to je druga tema :)
Osobno nemam problem što se drugim roditeljima javno obznanila naša dijagnoza, nemam problem objasniti roditeljima, a pogotovo djeci, ako ih zanima nešto više. Vidim to kao edukaciju koja sam može koristiti svima oko nas.
Ja stvarno ne kompliciram ,jer moje dijete pita ( i kad treba i kad ne treba) . Kao i mater mu.
Meni nekako nije jasno da se na roditeljskim sastancima i na SRZ-u ne prica o razlicitostima , na uspjesan ili manje uspjesan nacin. Kod nas stalno o tome pricaju.
Ali nikad ne spominju konkretno , prozivajuci imena i objasnjavajuci nacin do u detalja.
Nemam niti ja , ali nismo svi isti.Citiraj:
MBee prvotno napisa
Osim toga moja djeca NE zele da se prica o njihovim poteskocama pred drugima ( stalno) ili da to bude prva stvar koju ce njihovi novi prijatelji cuti o njima. Posebno zbog toga sto po nicemu na prvi dojam ne odskacu od ostale djece ( nemaju asistente , niti PP). Mislim da je to njihova privatna stvar, nista sramotno, ali oni imaju pravo odluciti takoder kada ce se pricati o tome.
Sad smo vec skrenuli sa teme, mozda je podjelim kasnije.
Jer sad pricamo o posebnom pristupu prema djeci koja ne ugozavaju agresivnoscu drugu djecu .
Djeca sa poteškoćama, posebnim potrebama, ili kako ćemo to već nazvati, imaju pravo na privatnost i njihove poteškoće i način njihovog školovanja ne mogu biti predmet javne rasprave, kakav god za želju da bude tako bio motiv - znatiželja, zavist ili neki plemenitiji cilj kao što je želja za razrednim zajedništvom. To nije nešto što ja priželjkujem ili mislim da tako treba biti, nego to tako jest. Ocjene bi generalno trebale biti privatna stvar, a ne predmet rasprave, kao što je privatna stvar kad mene moj šef ocjenjuje i procjenjuje, pa to radi nasamo a ne pred deset kolega.
Da bude jasno - ja nipošto ne mislim da se drukčijatost djece koja su očito drugačija treba skrivati i zataškavati - nikako, baš suprotno, ako u razred ide dijete koje je očito različito, to je svakako nešto o o čemu treba otvoreno razgovarati, objašnjavati, jer je to svakako važno i za prihvaćanje tog djeteta u razredu. Ali, i dijete sa autizmom, i dijete koje ne vidi, i dijete koje ide u školu po prilagođenom programu imaju pravo na to da se njihov način školovanja i njihove ocjene ne komentiraju i ne objašnjavaju nikome (jer se zaista nikoga ne tiču). Isto tako ima poteškoća koje dijete koje ih "ima" ne čine ni po čemu drugačijim od drugih, i ja stvarno ne vidim razlog radi kojeg bi se razredu objašnjavalo da NN pati od poremećaja pažnje pa na testu dobije dva zadatka manje. Čemu?
To je druga stvar. Naš problem se "osjeti" pri prvom kontaktu i djeca su zbunjena i puna pitanja "zašto me ne gleda, zašto tako čudno priča" itd.
Baš smo jučer suprug i ja raspravljali što bi učinili u situaciji kojoj smo svjedočili. Čekamo dijete u čekaonici kod logopeda u društvu majke s dvoje djece i tate sa djevojčicom sa vidljivim pp (između ostalog i nešto sa očima). Djevojčica s mamom pokaže na nju prstom i glasno pita majku "zašto djevojčica ima takve oči?" Majka je rekla tiho nešto u stilu "ne pokazuj, to je nepristojno" i dalje izignorirala cijelu situaciju. Dijete je naravno nastavilo buljiti, svima je bilo neugodno itd.
Ja bih recimo jednako glasno rekla da nije pristojno prstom pokazivati na nekoga i rekla da možemo pitati tatu/djevojčicu, da možda slabije vidi. Ako bi nas tata vidljivo ignorirao jer ne želi pričati o tome, završila bih priču s nekim objašnjenjem koje bi dijete trenutno zadovoljilo i nastavila priču doma, ali ovako je poruka bila "okreni glavu od tuđih problema i pravi se da nisi primjetio".
A možda samo imam drugačiji pristup jer i sama imam dijete sa pp. I mene su smetali komentari tipa "kakvo neodgojeno dijete, ja bih to dovela u red itd." ali me nikad nisu smetala pitanja djece/odraslih o samom problemu.
Moj komentar je bio na post od sirius kad dijete samo NE želi da se o njemu priča.
kod nas se nije ništa reklo
a na dječja pitanja je tu bio komentar što imaju pitati kada to njih ne ugrožava
ok, onda nema drugog nego reći neka gleda svoja posla
veliki potpis pod Senin post. Naravno da treba poštivati privatnost i želju djeteta i da neces na prvu, svima koje sretnes, pricati o djetetovim poteškoćama, ali razred nisu svi, to je zajednica u kojoj će dijete boraviti vjerojatno osam godina. Uporno izbjegavati razgovarati o problemu podloga je za stvaranje predrasuda, uvjerena sam.
Ja uopće ne bi zamjerila djetetu koje se hvali da njegov test ima 10, a ne 15 pitanja, ja bi pomislila da se dijete nije uspjelo na drugačiji način afirmirati u razredu, a to nije samo njegova odgovornost.
Ja možda ne razumijem baš najbolje što mislite kad kažete da treba razgovarati o problemu, ali ako pri tome mislite da u razredu sa učenicima treba razgovarati o tome da učenik PP ima disleksiju i što je to, i da učenica RR ima poremećaj pažnje i što je to, te kakve oni radi toga dobivaju testove, onda ste zaista u krivu, jer o tome se ne smije razgovarati na taj način (a i ne treba). Razgovor o različitostima i senzibiliziranje djece na prihvaćanje drugačijih je, pak, naravno dobro došao (bez obzira na to ima ili ili nema u razredu "drugačije" djece).
Ako u nekom razredu postoji ozbiljan problem - dakle učestao, koji se ponavlja - sa djetetom koje se hvali da dobija lakše testove, i ako to ozbiljno uznemirava ostalu djecu, onda taj problem treba prijaviti učiteljima kao bilo koji drugi problem koji se pojavi u razredu.
ok, riječ "problem" nije dobra u ovom kontekstu
F ce sada imati u razredu dijete koje ima asistenta - nemoguće je da nitko ništa ne kaže djeci na tu temu, kako? zapravo, ja uopće ne kužim o čemu mi ovdje razgovaramo.
Pa očito niti ja ne kužim, jer mislim da je potpuno normalno da će se djeci objasniti da je sa njima u razredu dijete koje treba asistenta.
i točka?
ja od djece očekujem više
mislim, kako će djeca uvažavati različitosti ako se o različitosti priča samo na načelnoj, akademskoj razini, a kad dođemo na konkretnu, na poteškoće s kojima se konkretno dijete suočava, e onda više ne jer tu ulazimo u pravo pojedinca na privatnost. Razumijem ja sve to, ali nekada mislim da politička korektnost ima više štete nego koristi. I mislim da se u svemu može naći primjerenu mjeru, od koje će svi imati koristi...
Pravo na privatnost nema zaista nikakve veze sa političkom korektnosti, niti je politička korektnost razlog radi kojega treba poštivati privatnost - bilo čiju, a posebno dječju. Djeca sa posebnim potrebama nisu modeli u nastavi na kojima drugi trebaju vježbati toleranciju i imati od toga koristi.
Moram se sloziti. Ne vjerujem da se i jedno dijete osjeca dobro kada ga se izdvaja kao primjer i model za vjezbu tolerancije.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ja to ne vidim tako. Upoznati ostale učenike sa problemima mog djeteta koristi i mom djetetu, puno. Valjda ovisi o kakvim se problemima radi (dijete koje muca možda ne bi želilo da se uopće to spominje nego mu odgovara da se svi prave kao da ne muca). Autizam sa sobom nosi velike probleme u komunikaciji i socijalizaciji koju jednako treba naučiti dijete sa autizmom i neurotipično dijete.
Gledaj, kad se mora- mora se.
Ali ne mora se uvijek. Niti je korisno za svako dijete da bude u fokusu i da se o njemu prica. Nekima to cak moze stetiti koliko god namjera moze biti dobra.
Ali, ako dete ima vrlo upadljiv "poseban tretman" koji učiteljica ne ume da racionalizuje na deci prihvatljiv način, dete je opet u fokusu, htelo, ne htelo, i dobija etiketu povlaštenog, što mu opet verovatno ne bi bilo od koristi, izazivati zavist ostatka razreda?Citiraj:
sirius prvotno napisa
Meni se čini da učiteljica iz primera ipak nije odigrala sve kako treba. Ako se detetu već dozvoli da ne piše kontrolni, trebalo ga je angažovati nekom drugom zamenskom aktivnošću tako da bar prividno i ono učestvuje u ispitivanju ili ponavljanju gradiva.
Ovako je normalno da su deca zbunjena. Sa jedne strane im se govori da se pravila moraju poštovati, sa druge strane postoje pojedinci koji ne moraju da ih poštuju.
To sigurno ne može biti pozitivno za opštu atmosferu u razredu.
I mislim da nije uloga RODITELJA da deci objašnjavaju da postoje deca sa posebnim tretmanom, jer ne prave razliku roditelji, nego učiteljica. To bi trebalo da uradi učiteljica ili ev. školski psiholog/pedagog. Bez imenovanja konkretne dece, naravno.
To mi je bas super ideja.
neka dijete prividno sudjeluje i glumi da nesto radi da se drugi ne bi bunili.
bas si mislim da je to moguce kad vec dijete ne zeli pisati test.
onda bi mozda ipak knjigu otvorilo pa malo ponavljalo gradivo. :)
Pa nije neznanje razlog zasto dijete ne zeli pisati test. Vjerojatno zna gradivo kao i ostali, a mozda i bolje.
Ocito je da ima problem ( sam sa sobom) kad ima problema sa pracenjem uputa i autoritetima.
Pa ako je u tom trenutku u otporu prema testu, vrlo je vjerojatno da ce biti u otporu i prema ideji da glumi da radi nesto.
:)
pouzdano , isprobano.
meni nekako uvijek bude veselje citati kako bi neki rjesavali problem po kratkom postupku. I nacin nije los, a niti ocekivanja. Za djecu bez poteskoca. Ali za djecu sa poteskocama sve to zvuci kao SF.
Samo da dodam , prava uciteljica "ne pravi razliku "ako prilagodava metode djetetu koje ima potrebu za tim.
Nego razlikom u metodi tom drugom djetetu daje sto mu je potrebno, kao sto je " normalnom " djetetu dovoljna uobicajena metoda.
U razredu moje mlađe curice postoji dvoje djece problematičnog ponošanja, od kojih jedno ustane za vrijeme sata i počne šetati okolo, vrijeđati učiteljicu, a drugo pak ne govori... Na oboje su djeca "upozorena", a i mi smo doma razgovarali o takvoj "drugačijoj" djeci i mojoj djevojčici nikada nije palo na pamet rugati se takvom djetetu, čak dapače, kako je bila predsjednica razreda uvijek se zalagala za oba učenika. Nažalost, učiteljica nema takta za rad sa takvom djecom, ona tvrdi da nema vremena posvetiti im se koliko bi njima trebalo, ali to je već druga priča... Ne vidim ništa loše u tome da se "pravila" i metode učenja i odgoja prilagođavaju djeci kojoj je to potrebno.
Meni se čini da je čokolada lijepo objasnila sukus. I to pogotovo za djecu koja trebaju drugačiji tretman, a nisu djeca sa posebnim potrebama kod kojih se to odmah vidi, recimo u slučaju nekog invaliditeta, autizma ili slično, odnosno kada djeca imaju osobne asistente.
naravno da se ne radi o tome da ćeš djecu, odnosno njihovu drukgačijost staviti u fokus, koji ona ne žele, odnosno promatrati ih i svesti ih samo na tu posebnost. No pulinka tu ima point, u fokus ćeš ih staviti i onda ako ništa ne kažeš, a djeca vide i osjete da je tretman potpuno drugačiji, a oni ne znaju ni razumiju zašto.
naravno da pod objašnjenjem ne mislim da bi učiteljica, svaki puta kada npr. dijete ne piše kontrolni ili radi nešto drugo nego ostali, trebala reći:
e djeco ana ne piše, jer je ona....ovo ili ono. Ne mislim ni da bi trebala fingirati neke lažne zadatke. Ima sasvim dovoljno drugih prilika da na jedan jasan, konstruktivan način, objasniš djeci i roditeljima situacije.
kad je moja cura išla u prvi razred osnovne škole, učiteljice iz nastave i boravka su barem 30% vremena trošile, na ono sto su zvale socijalizacija. Molim, hvala, rješavanje konflikata, kako niz stepenice bez guranja sići u vrt, kako hodati u redu kad idu u muzej, kako jesti za stolom, kako međusobno komunicirati, sto napraviti, ako se djeca potuku, zašto nije dobro nekoga gurati, udarati, ismijavati...itd
i sa nama roditeljima su razgovarale kako su se djeca uklopila, o čemu bi trebali voditi računa, kako se djeca ponašaju prema drugima...
ono sto mislim je to, da se onako kako je čokolada opisala, naprosto stvari trebaju na početku godine komunicirati roditeljima, a sa djecom na satovima razredne zajednice razgovarati o različitosti, o različitosti potreba, naravno na općem nivou, ne sad da upireš prstom u djecu.
moji postovi su reakcija na temu: gledaj svoja posla. Ja taj stav ne smatram dobrim i objasnila sam zašto.
A gledati ne samo svoja posla, nego gledati i posla razredne zajednice, ne znaci niti da ćeš u nekoga upirati prstom, niti dovoditi u pitanje privatnost.
Ja pišem potpuno isto što je i čokolada napisala, a gledati svoja posla djeca zaista trebaju kad se radi o ocjenama i ispitivanju, jer ih test i ocjena drugog djeteta u razredu uopće ne trebaju zabrinjavati niti ih ugrožavaju (a ne bi im trebali biti niti poznati).
Mislim da djeca jako dobro znaju ocjene druge djece, ne zato sto ih nastavnici drugima kazuju (naravno da na, niti bi trebali), niti bi naravno trebali s djecom o njima raspravljati.
znaju ih zato, jer djeca međusobno o njima pričaju. I komentiraju. Manje vise uvijek. Bez loših namjera.
ali uopće se ne radi o ocjenama, ni o ugrožavanju.
Pa u stvari, u stvarnosti postoje 2 moguca pristupa, htjeli mi to ili ne: ako se razredu i roditeljima ne komunicira da se provodi IP, to dijete ce u ocima drugih biti mezimac. Ili, ako se kaze da se primjenjuje IP, vjerojatno ce biti smatrano kao dijete sa PP, bez obzira na vrstu i tezinu razloga za IP. To je nazalost tako, i razumijem roditelje koji se radije odluce na pravo privatnosti i prvu opciju. Nazalost, jos uvijek je nase drustvo i skolstvo prilicno lose educirano o razlicitostima. I moj mali ima odredjen IP pristup u vrticu i ja nemam problema svima reci nase probleme, no postujem ako drugi imaju.
Varate se. Ocjena treba biti izrecena javno, pred razredom.
Evo, iz pravilnika o ocjenjivanju:
8) Učitelj/nastavnik ocjenjuje javno u razrednome odjelu ili odgojno-obrazovnoj skupini osim u iznimnim slučajevima (nastava u bolnici, u kući).
(9) Učitelj/nastavnik je dužan svaku ocjenu javno priopćiti i obrazložiti učeniku.
Ipak nema potrebe za ruganjem.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Moje dete je jedno od tih koje ima problema sa praćenjem uputa i autoritetima u vrtiću, verujem da će se to nastaviti i u školi.
I drugo ima slične tendencije.
Ali oba deteta reaguju totalno pozitivno na NEKE ljude, njihove autoritete, pristupe i uputstva.
I nigde nisam rekla da dete treba bilo šta da glumi, nego da bude angažovano NEČIM, tako da ostala deca imaju privid, ili utisak, ako je to srećnije odabrana reč, da svi učestvuju u času na neki način, a ne da je to jedno dete učiteljicinom milošću izuzeto jer mu se "ne da" da piše kontrolni, pa eto on može da bira kada će, šta će, i da li će da radi.
Da li će to dete da nešto crta, pravi, broji, glumi, peva, čita, skače - to je do mašte i sposobnosti učiteljice i konkretnog časa na kome su. Ja nigde nisam napisala da dete treba da sedi i ponavlja gradivo iz knjige, pogotovo ne u drugom razredu. Ali mi pada na pamet više kreativnih načina na koje bi dete moglo da pokaže svoje znanje ako hoće, i više stvari kojima bi moglo da se bavi ako tog časa neće da radi ništa vezano uz gradivo.
A ako dete tokom celog tog časa zaista ne može da bude angažovano apsolutno ničim, onda je previše očekivati od ostalih osmogodišnjaka, pa i njihovih roditelja, da to prihvate "zdravo za gotovo" bez ikakvog daljeg razmišljanja o tome, ukoliko nisu blagovremeno pripremljeni na takve situacije od strane škole.
A to da li učiteljica "radi razliku" ili "daje detetu šta mu treba" je stvar semantike, a ne odraz mog negativnog stava prema IP-u. Meni ta politička korektnost i neutralnost jako teško ide, uvažite i vi moje poteškoće u izražavanju i razmišljanju :). Činjenica je da se sa detetom radi na drugačiji način i da druga deca to manje ili više vide.
Uglavnom, moja poenta je bila ono što je seni napisala puno bolje.
I prije nego ste vi napisale, razmišljala sam puno o ovome, koliko možda izgleda licemjerno tražiti od osobe s poteškoćama izložiti se u određenoj situaciji ne bi li svi skupa nešto naučili. Ali,to je bit života u zajednici, ako očekujemo od djece da "toleriraju" hiperaktivnost drugog djeteta, činjenicu da se on može ustati i prošetati po razredu, a ovo prvo dijete ne, ili bilo što slično, onda možemo? pretpostaviti i određeni dio izloženosti, tolerancije i djeteta s poteškoćama i njegove obitelji. Ako se stvari od početka dobro poslože i znatiželja i čuđenje će vrlo brzo proći i neće više nikome biti u fokusu.Citiraj:
Mima prvotno napisa
U našoj vrtićkoj grupi je prošle godine na roditeljskom istaknuto da postoje deca koja pokazuju naznake ADHD-a i da će takva deca mahom biti vaspitavana pozitivnim metodama - pohvalama za pozitivno ponašanje, jer je pokazano da kod njih kazne ili učenje na posledicama nemaju efekta. Što je sasvim u redu.
Ali je u praksi to izgledalo ovako: svaki agresivni ispad jednog konkretnog deteta se ignorisao, doslovno. Teta je okretala glavu, pravila se da nije videla, nije pružala ni pomoć ni utehu detetu koje je bilo žrtva agresije, čak, naprotiv, žrtve agresije su izdvajane u hodnik "dok se ne uteše", same, naravno.
Pošto obraćanje teti ili prostije, "tužakanje", nije imalo odziva, druga deca su od roditelja dobila savete ili da detetu viknu "Pusti me!"-što obično nije imalo efekta, ili da se konstantno sklanjaju i izbegavaju "agresivca", ili da uzvrate udarac, već u zavisnosti od stava roditelja i temperamenta svakog pojedinog deteta. Naravno, dete koje je uzvratilo udarac je uredno kažnjeno stajanjem u ćošku ili u hodniku, jer je očigledno procenjeno da kazna za to dete IMA efekta.
Haos koji je u grupi vladao je bio neverovatan. SVA deca su bila prkosna, zbunjena i pod utiskom da je jedno dete ljubimac koji sve može. A "agresivac" nije bio ništa srećniji, jer ga je bar pola grupe aktivno izbegavalo. Pri tom je "agresivac" jedno izuzetno bistro, obrazovano i milo dete, željno druženja i prijatelja, ali sa nula samokontrole.
Meni je to primer krnje i loše provođenog IP-a. Niko nije bio na dobitku, a gubitak je bio očigledan. Teta je izgubila i autoritet i poverenje i roditelja i dece, a ni dete "agresivac" nije profitiralo, jer je steklo etiketu "nedodirljivog siledžije" i neodobravanje drugih roditelja.
Pri tome čak nisam preterano ni pristrasna u ovoj priči, jer je moje dete retko bilo na meti agresije, pripadalo je grupi onih što su se sklanjali, a i bila je viša od "agresivca" :), tako da nije imala puno problema, ali je trebalo puno objašnjavanja zašto je N. sve dozvoljeno, a ona treba da bude ta koja se sklanja.
I dalje stojim pri tome da to objašnjavanje nije trebalo da bude (samo) moj posao, nego posao psihologa/pedagoga/tete, koji bi ih kroz godinu učili socijalizaciji/toleranciji/prihvatljivom ponašanju u grupi, ne samo pričom, nego i delima.
Odlično, a kad djeca budu učila o različitim religijama objasnit ćemo im to na primjeru malog muslimana iz razreda, a dijete koje ne ide na vjeronauk ako očekuje da to njegovi razredni kolege prihvate neka lijepo stane pred razred i svima objasni svoje razloge. Btw. nitko ne očekuje od djece da toleriraju djecu sa posebnim potrebama - tolerirali ih oni ili ne tolerirali, djeca sa PP idu u školu i tamo su, bez obzira na tuđe toleriranje i prihvaćanje ili neprihvaćanje.Citiraj:
Bubica prvotno napisa
Meni je ovo cepidlačenje oko izraza jako nepotrebno.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Međutim, nečija fizička agresivnost se i može samo tolerirati, ali se ne sme i ne treba i prihvatiti, ako je već preciznost u izražavanju ključna za temu.
Fizički agresivno dijete je kapljica u moru raznoraznih posebnih potreba koje djeca u školi mogu imati.
Fizička agresija se ne treba ni prihvaćati ni tolerirati, dijete koje je baš fizički agresivno treba i radi sebe i i radi drugih imati asistenta u nastavi.
Ako je neko dijete agresivno i ne moze se kontrolirati iz organskih razloga , pa sa takvim ponasanjem ugrozava drugu djecu , treba imati pomoc u vidu asistenta.
Ali masa djece koja imaju poteskoce nisu agresivna i ne ugrozavaju druge, nego samo imaju potrebu za drugacijim pristupom u nastavi.
Mima :)
telepatija.
djeca druge vjere i djeca koja ne idu na vjeronauk su djeca s posebnim potrebama ili samo različita?
one koji ne idu na vjeronauk rastežu od prvog razreda, i ona moraju objasniti zašto ne idu, uglavnom čuju komentare (od druge djece) kako nisu Hrvati, ne vole Boga i takve stvari
kod nas je učiteljica objasnila da neki ljudi vjeruju u Boga, neki ne, neki vjeruju u drugog Boga, uglavnom objasnila je zašto neka djeca ne idu, neka ne, s naglaskom da je to pravo i osobna stvar svakog pojedinca
danas je to manje neugodno nego prije
prije 20 godina je sina naših prijatelja, koji jedini nije išao na vjeronauk u generaciji (btw nebitno za priču, ali da se ipak zna ako nekog zanima, Hrvat), baka jednog djeteta iz razreda uhvatila na dvorištu rendati zašto ne ide (uz ostale komentare djece u razredu i same učiteljice)
mama je otišla u školu i naišla na dosta mlaku reakciju
tako da bih iz te perspektive rekla da je puno zaštićenije dijete koje je agresivno prema drugima nego dijete koje ne ide na vjeronauk
Da, nazalost, slicnih slucajeva znam nekoliko. I u vrtickoj grupi od moje cure je bio takav slucaj. Nazalost, nasilniku se puno toga oprastalo radi *dijagnoze*, jer kao on ne zna drugacije.Citiraj:
pulinka prvotno napisa
Različita su, baš kao i djeca sa posebnim potrebama. I imaju pravo da se predmet njihove različitosti nikome ne obrazlaže i objašnjava, jer je to privatna stvar, baš kao i nečija medicinska dokumentacija i propis o školovanju.
Inače, bez obzira na perspektivu, vjerojatno ti je jasno da djeca sa pp čuju i dožive svakakva pitanja, uvrede i odbacivanja.
Tako da nisam baš sigurna tko bi pobijedio u tom neslavnom natjecanju.
Ali od kuda sad usporedba djece sa PP i nepohadjanjem vjeronauka? Iskreno ne vidim nikakvu vezu, tim vise jer se zna koja djeca ne idu, a ako se u razredu provodi IP to se koliko tu citam, i ne mora znati.