Printable View
Ma na drugu baku misli na njegovu mamu i njegovog tatu. I meni je bedasto kaj mi tak ona biberi pamet, ali što da joj radim. A moja majka je priliku da bude meni prava i pametna mater profućkala da. Ipak, neću se maknuti baš od svih jer mi kvragu netko i treba. Dobro, da barem moji imaju neke emocije. Ali, ih neću ništa slušati i super.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Uglavnom se sad osjećam puno bolje nego noćas i cijelo jutro. Imala sam kao neku krizu zbog svega i sve te neriješene situacije, ali sad sam izbacila sve što ću napraviti i posložila se malo, pa se nadam da noćas opet neću upasti u krizu, nego da ću biti stabilnija.
I morati ću vjerojatno do ginekologa po Normabele za ovakve situacije. Čujem da ih hrpa trudnica koristi i da nisu opasni. Očito sam u teškoj situaciji i ne mogu se prirodnim metodama izvući. Inače bih otišla trčati ili malo igrati košarku, a sad kako ne mogu, imam užasan problem da se izvučem iz nervoze. Kad me nervoza čopi, drži me ko blesava. Uopće si ne mogu pomoći.
Tako je i potraži stručnu pomoć, a ne gutati Normabele jer "oni kao ne štete bebi"Citiraj:
KrisZg prvotno napisa
Štete oni itekako i bebi i tebi. To nisu bomboni.
Draga, kompliciraš si dodatno situaciju.Citiraj:
bobicablue prvotno napisa
1.Muž ti je psihički bolesnik kojeg bi ja odmah strpala instituciju jer je opasan za druge. Ako je bolestan a ti imaš živaca/energije i sl. brinuti i o njemu dok ne bude bolje imaš izbor ostati uz njega ali tek kad sebe posložiš.
2. S obzirom na sve što sam pročitala imaš dvije opcije - otići kod roditelja dok ne rodiš pa se onda maknuti od njih jer ni oni nisu zdravi za tebe i/ili otići sama negdje ( moža kod prijateljice, rodbine itd.)
3. Nitko ne bira u kakvoj obitelji će se roditi tako da pusti te bapske priče na stranu. Geni su geni, krv nije voda i ostale bullshit ostavi za naslove kojekakvih serija.
4. Prvo pomozi sebi. Čeka te ostatak trudnoće,porod,roditeljstvo,odgajanje,nespavanje, dječje bolesti,briga i ostalo što uz neizmjernu ljubav nosi roditeljstvo,p a te molim da se makneš od dosadašnjih problema barem u dovoljnoj mjeri da ti ne ometaju normalno funkcioniranje.
5. POMOZI SEBI PRVOJ!!
Evo, bila sam jučer s roditeljima koji su mi puno pomogli i pričala sam s frendicom. Polagano stajem na svoje noge. Ono u ponedjeljak mi je valjda bio ogroman šok i zato su mi se javljale svakakve užasne misli kroz glavu i razne paranoje. Normalno da nijedna žena ne očekuje u trudnoći da će njezin partner nasrnuti na nju. Normalno bi bilo da me partner brani, da ne do bog netko nasrne na mene, a ne obrnuto. A okolo ljudi, rijetko tko je toliko bolestan da bi išao bez razloga nasrtati na trudnicu. To bi morao biti neki totalno bolestan psihički bolesnik, netom izašao iz Jankomira ili Vrapča i da čovjek ima tu nesreću da nabasa na njega. To su ekstremno rijetki slučajevi. Čak bi rijetko tko nasrnuo na trudnicu, da uđeš s njim i u neku raspravu. To bi trebao isto biti netko zreo za Vrapče ili netko tko se inače liječi od nečega od čega bi se trebao moj muž liječiti. A eto, mojem mužu je to normalno da ide nasrtati na trudnu ženu.
Jučer su roditelji rekli da mu se nikako ne javljam i da ga zaboravim. Dali su mi puno podrške i rekli da će biti uz mene u ovom procesu i pomoći mi. Kažu da nije ništa strašno da budem samohrana majka. Tako da su zapravo zbilja dobri. Ma, bila sam ljuta na njih pa sam ih onako istračala. Nisu baš bili idealni roditelji i puno su radili i bili nervozni, ali su mi cijeli život pomagali i dalje mi pomažu. SAd su oni uz mene i rekli su da ga ne zovem i ne tražim da se promjeni, jer neće. Ako nije do sad, neće nikad. A frendica je isto jučer bila ok i lijepo smo se smsale i smirilo me to.
Općenito je zaključak i vas i mojih da se OKRENEM VIŠE SEBI i svemu vezanom uz dijete, a ne da se bavim stalno mužem i kako mu pomoći. Očito mu ja ne mogu pomoći,a on ne želi tražiti pomoć. A prisilit ga čovjek ne može ni na rad, ni na terapiju. Jučer sam zvala policiju i pitala, da li se njega može nekako prisiliti da se liječi, ali kažu mi da ne može. Da ako on kaže, da sam ja njega napala da će i mene privesti bez obzira na trudnoću i samo nam odrapiti ogromne kazne, jer nije prvi prekršaj. Mama mi je rekla da uzmem knjige o bebi i da to čitam, umjesto da se bavim time zašto mi je muž takav i što da napravim.
Ja sam smješno mislila da ga mogu nekako pogurati na rad i da se promjeni, ali ništa od toga. Tako da bi se trebala više posvetiti sebi i djetetu.
Uglavnom se svi slažu da trebam prestati tražiti od njega nešto i nastojati to naći u sebi. Tražila sam od njega zaštitu i brus sam ju dobila. Tražila sam od njega financijsku pomoć i brus sam to dobila. Tražila sam od njega pomoć s kućanskim poslovima i brus sam to dobila.
Očito iz nekog razloga ne mogu dobiti baš ništa od njega. Dobijem samo to da kad se ne vidimo dugo vremena i nađemo negdje vani, onda je prvih dva dana super prema meni i pažljiv i kao falila sam mu, ovo, ono. Odemo negdje van i bude dobro. Ali čim pređu ta dva dana, eto ti starih problema i svađa i histerije i bijesa.
Zašto je to tako i zašto ne mogu živjeti normalno s nekim i da on radi i da bude normalan muž, ne znam niti ću to ikad znati. To je na žalost u mojem slučaju ovako. I ne mogu ništa učiniti glede toga.
I dobro sam tu dobila savjet, da zaboravim muškarce i da ako se neki u životu pojavi kao prijatelj i partner dobro, a ako ne, opet dobro, posvetiti se djetetu. Da životu nisu samo ljubavne veze i muškarci. Na žalost, previše sam bila pod utjecajima žena koje ne mogu bez muškaraca, pa sam valjda i sama postala takva. Pogotovo sad, kad ih ima puno prepotentnih i bezobraznih, a ja sama nisam takva pa sam u njima tražila neku podršku i zaštitu.
Ali zbilja moram sama u sebi naći tu neku zaštitu i postavljanje prema svijetu. Očito sam kao ona neka mala nezaštićena curica, koja to traži u muškarcu... :roll:
Tako sam se navikla... Ovaj moj je to onako nekad i ulijevao, kad smo bili u dobrim odnosima ali sveukupno od muškaraca danas je to rijetkost dobiti.
Većinom vlada ono - da ako si ti ljubazna prema nekom muškarcu, on će to biti i prema tebi, a ako nisi onda su užasno osjetljivi.
I još za kraj, pa idem raditi nešto pametno. Poznajem neke razvedene muškarce, koji ništa posebno ne izgledaju i svi ako žele mogu si naći hrpetinu žena. Jedan je nakon razvoda proveo s 30 žena u vezi i većinom prekidao jer su sve htjele biti s njim, a tip na ništa ne liči.
Dok npr. ja sam čula da većina muškaraca kaže nešto u stilu - da šta će im neka žena s djetetom i da je tada rijetkost naći nekog muškarca za nešto ozbiljno. Da moraš biti valjda hiperzavodnica za takvo što.
Mene je uvijek čudilo to što sam u školi bila poželjna i sviđala sam se dosta dečki i htjeli su nešto sa mnom, a poslije u dvadesetima apsolutno preokret. Samo za nešto kratko su me htjeli i bye bye.
Poslušaj roditelje i ne zamaraj se glupostima.
Kakve veze ima nečiji izgled s uspjehom u ljubavnom životu?
Ovo mi je u rangu časopisa Teen kojeg su i trinaestogišnjaci već prerasli.
I ne, nemoguće je mijenjati ljude.
Možeš promijeniti samo sebe, a to podhitno moraš.
Eto, ispuhala si se tu, dobila dobre savjete i sad se pokreni.
Poduzmi nešto.
Ja nisam ni rekla da sam ikad bila neka ljepotica... Rekla sam samo to da su me u školi iz nekog razloga muškarci obožavali, pa sam se bila navikla na to i onda kad sam ušla u dvadesete, apsolutan preokret. Postali su užasni prema meni.Citiraj:
Tanči prvotno napisa
Ne znam koji je razlog tome
I već sam napisala da se lagano pokrećem. Ljudi kad dožive neku traumu, nije da mogu isti čas se srediti. Kod nekih to traje jako dugo. Ovo je meni bila velika trauma i desilo se prije tri dana.
A od njega nisam dobila još ni ispriku. Normalno da ne pucam sva od entuzijazma, sreće i veselja, ali pokušavam polagano poslušati tuđe savjete i malo se pokrenuti.
A momentalno sve što mogu je da učim te tečajeve, sviram instrument i možda upišem pilates za trudnice i neke tečajeve, te da čitam knjige o bebi. Mogu izaći jednom tjedno kod roditelja i jednom tjedno s frendicom i to je to. Drugih ideja nemam. Pošto mi sigurno u ovom stanju ne pada na pamet ići na dejtove s novim muškarcima, niti bi oni bili zainteresirani za trudnicu hahaha.
Ali tu i tam malo mozgam o njima, radi čega su mi stvari ispale tako loše, a krenulo je u školi tako dobro. Hrpa njih je mislila tad jbt, da ću se udati za princa Williama ahahaha. A ja prošla najgore što se tiče braka, od svih ženskih iz razreda.
Da sam se barem s 17 odlučila za jednog super tipa s kojim sam bila. A tad sam bila totalno nespremna za bilo kakvu vezu. Ali sad kad razmišljam, možda je razlog tome što sam s 17,18 bila totalno neozbiljna i voljela sam se samo zafrkavati s tipovima, a njima su takve ženske privlačne, dok su dvadesetima kad sam se uozbiljila i doživljavala muškarce jako ozbiljno onda su me samo ponižavali.
Zato ženskice koje se druže neopterećeno s muškarcima ili su im prijateljice samo, na kraju se oni znaju jako zaljubiti i zavoljeti, a ja sam stalno nešto srljala i forsirala i brzo bi dobila nogu. Valjda bi na silu htjela neku ozbiljnu vezu i onda su udrili bježati od mene, koliko ih noge nose.
A s 14 - 18 me bilo totalno briga za njih i samo sam ih vrtila oko malog prsta. Žalosno, kako moraš igrati neke taktičke igre da bi nekog dobio. To mi se gadi i ne zanima me uopće.
Pusti sad to traženje onog nečeg u sebi, uspoređivanja s drugim samohranim roditeljima, tu ulaziš u krug-kako je biti sam s djetetom.
Na stranu sve što si napisala o nadam se, uskoro bivšem mužu, on te tukao!!! i da nisi trudna te tukao! A još si i trudna! Ja mu ne bi dala ni da vidi dijete dok ne bi dokazao da je prošao sve moguće terapije i da nije opasan za druge ( za sebe očito nije). I još bi ih stavila pod nadzor.
A s obzirom na policiju reći ću ti samo da potražiš pravnu pomoć koja će cijeli proces voditi umjesto tebe osobno - tome oni i služe. Neka ta osoba zastupa tvoje interese i interese tvog nerođenog djeteta.
Stara moja, bježi glavom bez obzira i potraži stručnu pomoć da se izvučeš iz svega ovog što pišeš. On je ovakav, on je onakav,ja sam ovakva,ja sam onakva - vjeruj mi da je nama bilo sasvim dovoljno pročitati - nasrnuo je na mene i to još trudnu. Sve drugo,ama baš sve drugo je aposlutno nevažno.
Ma, što se tiče stručne pomoći kad popričam s roditeljima i frendicom bolji su mi od bilo kojeg terapeuta.Citiraj:
nanimira prvotno napisa
A što se tiče pravne pomoći, ne znam jel ima to besplatno pošto sam rekla da živim na minimalcu. Nemam love plaćati odvjetnicima basnoslovne tarife.
Ovo drugo, malo filozofiram ovdje. :-) Čim filozofiram i dođem do nekih odgovora samoj sebi mi je bolje i diže mi se mizerno samopouzdanje. A samopouzdanje će mi itekako trebati, ako želim biti samohrana majka. One moraju biti snažne i za oca i za majku.
Samohrana majka mora biti i otac i majka bebi i ne može pitati muža za pomoć ili se osloniti na nikoga. Tako da to nije lako. Prije sam se divila takvima,da mogu nešto tako i to mi se činio kao nevjerojatan podvig.
A ja nije da imam djecu od 10 godina pa me muž ostavio, nego ovo jadno malo dijete se još nije ni rodilo. Tako da normalno da me trta.
Zato malo pričam i o drugom, da zaboravim na sve ono što me čeka. Besmisleno mi je stalno mlatiti o pravnoj pomoći, terapiji, policiji, razvodu i najgorim mogućim stvarima. Moram se malo i opustiti i pričati malo o nečemu drugome, da ostanem opuštena i normalna.
Sve je u redu, samo se ne daj zavarati da će se on promijeniti. Jer neće a čak i da želi nemoj biti tu i čekati kad će se to dogoditi..
Budi hrabra! Sretno dalje....!
Drago mi je da imas podrsku roditelja i rekli su ti sve prave stvari. Ne brini se da li ces biti dobra samohrana majka. Bit ces jer si i vec dugo samostalna i imala parazita na ledjima. Zaokupi se drugim temama, idi u knjiznicu po knjige kakve inace volis (ne ljubavne), citaj o bebi i trudnoci. Posjeti roditelje cesce. Pokusaj o njemu misliti jos manje, a ni o drugim muskacima. Ti sad trebas biti u nekom drugom filmu. Djetetova ljubav te ceka, a muskarceva, sto kazu ljudi, kad se budes najmanje nadala.
Hvala ti na komplimentu. Apsolutno se slažem s tobom. Evo, ako ništa drugo, barem sam sad napravila kompliciraniji ručak za sebe i bebu. :) Do sad mi se nije dalo ništa raditi za sebe,kad bi bila sama i rijetko bih kuhala. A eto, sad sam napravila ručak, malo sam učila taj tečaj, poslije moram do banke i svirati ću. Nađe se posla, kad se hoće. Samo ručak oduzme barem jedan sat.Citiraj:
Marijaxy prvotno napisa
A moram se naviknuti da kad beba dođe, da ću tako stalno morati kuhati neka dobra jela za mene i nju. ;-) Neće bebica biti na hrenovkama i tijestu sa sirom.
On nam na žalost neće nikako pomoći. Pogotovo ne financijski. Ja sam ga uzdržavala sve ove godine. Nikad mi nije pomogao ništa. A njegovi roditelji su nevjerojatno bezobrazni, tako da su ga slali kod mene bez love. Dali bi svake prijestupne njemu po 400 kuna.
Znam da nije na njima da moraju uzdržavati odraslog sina, ali znaju kakav je i nije mi jasno radi čega je bilo na meni da ga uzdržavam i radi čega su to tako bezobrazno prepustili meni. Znam da sam mogla odbiti, ali to nije bilo tako lako jer je čovjek nasilan i ne možeš ga se riješiti kad dođe kod mene.
E, sad to treba sve izdržati. Čovjek se navikne na psihičkog bolesnika i da mu pomaže i u tome vidi kao neko ispunjenje i smisao života. A sad samoća i užasno puno vremena za razmišljanje. Nadam se da će mi za još koji dan biti dobro. Da će mi manje besmislene misli ići kroz glavu.Citiraj:
nanimira prvotno napisa
Nema nikoga već neko vrijeme. Uglavnom, najveći problem u cijelom procesu je prestati sa samosažalijevanjem i nastaviti dalje sam ( kako se nisi navikao). To je jedan potpuno novi sklop misli, na koji se moram naviknuti. Za sad mi se on još previše vrti po glavi. Meni se čini da je to između nas bila više neka zaljubljenost, zbog koje smo se privlačili, ali nikad to nije postala prava ljubav koja podrazumijeva brigu oko drugog, prihvaćanje tuđih mana i slično. A on ima i previše mana, a malo vrlina. To je najveći problem. Čovjek se nema kod njega za šta dobro uhvatiti, pa reći da ima nade da se stvari poboljšaju i taj brak spasi. Teško da će odjednom cijeli svoj mentalni sklop promjeniti. Tako da mi očito ne gine to da budem samohrana majka, a to mi nije bila baš omiljena opcija. Ali eto.. Tako život očito posloži karte. Kad si previše ufuran i umišljen u mladosti, očito te život poslije poklopi. Puno su bolje prošle sve ove skromnije ženske koje sam znala. Mene su u mladosti previše hvalili oko nekih mojih sposobnosti i talenata i to mi se obilo o glavu.
A najžalosnije mi je što mi je momentalno samopouzdanje otišlo kvragu. Ne osjećam se više ni najmanje ugodno, čak ni dok idem do dućana. Stalno imam neke fraze, da će me opet neki tip napasti. Jučer me taksist napao jer sam se zadržala minutu na nekom mjestu, a on je bio iza mene. Počeo trubiti i psovati kao divljak na mene.. Nema to veze što sam trudna jelte.. Tipa zaboli briga. I to mi se tak često dešava u životu. Pogotovo kad vozim. Malo sporije vozim i evo ti manijaka iza mene da se zabijaju, psuje, trube. Mama mi je dala potporu da im se samo nasmijem , jer da očito ne znaju drukčije.
Iz toga razloga sam se i držala muža, jer kad bi išli po vani barem sam se osjećala zaštićenom uz njega, uz ovoliko divljaka naokolo. Divlji zapad... Ne, da imam nekog ok tipa koji mi udvara i da mogu imati dobru vezu, nego me tipovi napadaju
1. ako ne vozim po njihovoj volji
2. ako moraju imalo čekati nešto negdje
3. ukrcavaju se preko reda svugdje, a ako im nešto veliš onda se povampire
4. ako su bezobrazni i ti im uzvratiš, možeš očekivati paljbu.
I onda mi zbilja nije jasno točno, kakva mene budućnost čeka u ovoj zemlji. Niti mogu naći normalnog tipa, nego su još i agresivni neki nepoznati. Čim mrvicu sporije vozim, već me neki onako živčano zaobilazi, buljeći luđačkim pogledom u mene. A ja sam sad malo sporija inače, jer me trudnoća dosta usporava.
Evo, to mi je najveći problem i ne znam kako da riješim taj osjećaj bespomoćnosti i uplašenosti od života u Zagrebu. Mislila sam da bi bilo najbolje preseliti se u London ili negdje u Njemačku, jer u Londonu ima svačega ali barem čovjek lako upozna hrpu novih ljudi, pa između upoznavanja se desi neko živčan. A u ovom Zagrebu jedini ljudi koje možeš upoznati su živčani luđaci,koji iskaljuju svoju negativu, frustracije i komplekse na random žene koje se slabije osjećaju jer ih doma valjda njihova tlači i boje je se. Pa onda nabasaju na mene, koja sam sva usporena od trudnoće, slaba, zamišljena zbog vlastitih problema i raspali dokazivati svoju "muškost".
Uglavnom, nakon svega sam dobro. Vratila sam se opet katoličkoj vjeri i ona mi apsolutno pomaže da budem normalna osoba. Nije mi bilo dovoljno samo to "da čitam knjige" i radim neke sitnice zato jer me to ne može duhovno ispuniti.
Koliko god neki brak ili veza bila loša, većina ljudi je u njoj jer ih na neki način duhovno ispunjava. Tako je bilo i sa mnom. Ali pošto se u zadnje vrijeme to razvilo u pojačanu agresivnost, jednostavno zbog djeteta više tako ne može.
Ja tog svog muža ne želim kažnjavati s ničim i voditi neke bitke s njim oko nečega. On je takav kakav je i nema mu pomoći. Nije ni njemu samom lako sa samim sobom. A za moju psihičku ravnotežu ću mu oprostiti. Jer nekakva ljutnja i bitke po meni ne doprinose ničemu pametnom.
Meni je bitno da s njim ne živim skupa, pošto ne možemo, a želim i bebi pružiti katoličku vjeru i neke temelje u životu, a on jednostavno nije ZA TO. Tako da se oboje jako razlikujemo i nema tu sreće jer se ja ne želim mijenjati tako da budem ateistkinja, koja psuje naveliko i ništa joj nije sveto a on ne želi postati katolik.
Razilazimo se i zato to ne ide. Meni sad moja vjera u Boga u ovim trenucima mnogo pomaže zato jer pokušavam uspostaviti vlastiti mozak i mišljenje njime, A NE STALNO DA U NEKOM MUŠKARCU TRAŽIM DUHOVNOG VOĐU I GOSPODARA. Pa vjerojatno zato i stradavam svako malo od njih..
bobicablue, nisam dobro shvatila, on je odselio?
ili si ti odselila?
Jer je općepoznata činjenica da ateisti psovke koriste umjesto točke na kraju rečenice, a katolici rečenice završavaju sa Aleluja :roll:Citiraj:
bobicablue prvotno napisa
Ajde, ne hvataj se tako negativno za ono što sam napisala. Kako ti imaš pravo biti ateistkinja, tako ja imam pravo biti katolkinja. I odgajati dijete na način koji to ja hoću, a ne ti.
Ali vidim da je mnogima trn u oku, kad netko spomene da je katolik ( slučaj Blanka Vlašić). Više to ne smiješ ni reći. Moraš glumatati, kako ti je sve lako i ne treba ti nikakva pomoć i kako ti je genijalno biti samohrana majka i bez ičije pomoći.
Kao prvo, ja sama živim svoj život, a nije da ga netko s foruma živi sa mnom i pomaže mi, tako da mi par savjeta ovdje nije dovoljno da svoj život u potpunosti promjenim. Ljudima treba veća pomoć od par površnih savjeta sa strane
A sa svojom se vjerom ponosim i to mi ne može nitko uskratiti, niti me može mijenjati.
I btw. nigdje nisam napisala da su ateisti u globalu ovakvi i onakvi. To je tvoj problem što si to iščitala izmojeg posta i samu sebe percipirala takvom!
Moje pravo je da vlastito dijete odgajam na način kako to ja hoću, a ne kako mi netko drugi naredi! A ljudi vrlo vole naređivati - "Nemoj ovo, nemoj ono, simte tamte". I to sve sneke površne razine..
Ono, ja sam stvarca kojoj ne treba ništa.
Dovoljno je da se tužim i sudim i tužakam i budem samohrana majka i to mi je odraz ispunjenog i sretnog života. Svatko traži ispunjenje na svoj način. Neke ženske imaju sreću naći genijalnog tipa, koji ih ispunjava srećom, mirom i pomaže financijski i onda mogu tak živjeti da ne razmišljaju o ničemu nego sve četri u zrak i uživanje u trudnoći, a poslije i odgoju djece.
A ja očito nemam ništa od toga i moram se sama boriti da budem danas sutra mojem djetetu jedini zdravi psihički roditelj, koji će joj dati pozitivno od sebe. Tako da je moja stvar na koji ću to način učiniti. Sigurno to neću učiniti tako da se sudim s mužem unedogled, zovem policiju, maltretiram dijete da se ne druži s ocem i slične "POzitivne stvari" koje su mi sugerirane a koje su zapravo put u to da mi dijete bude psihički bolesnik.
Ja sama najbolje znam koliko je moj muž lud ili pametan i šta ja mogu išta hoću, a ne da drugi iz svoje perspektive sugeriraju plitke savjete , a potom se vrate laganini svojim životima dok ja očajavam doma.
Ja općenito mislim da je vjera mogla pomoći puno i mojem mužu da se smiri i unormali da je samo htio i imali bi nešto dobro. A ne bi morala biti sad kao "Pale sam na svijetu" sama i boriti se sama sa osjećajima nemoći. A dragi Bog mi u tome pomaže i na sva usta ću zboriti o njemu.
Jer - ljudi mi nikako ne pomažu.
Znači moje je pravo da živim kako ja želim, pa ako mislim da će dugotrajna molitva na račun mojeg muža pomoći da se on zbroji i pruži nešto mojem djetetu danas sutra, hvala Bogu. U svakom slučaju mislim da on u sebi ima uz agresiju i puno ljubavi i da može biti od neke pomoći i koristi danas, sutra djetetu i da shvati da ima i oca.
Sigurno mi nije san ljetne noći da mi malena misli da nema oca i da ga nikad ne upozna. Ne bi ni ja tolike godine provela uz njega, da je čovjek apsolutno očajan, beskoristan i da mi baš ništa nije pružao. Pružao mi je, ali je očito i prenestabilan, emotivan i slab pa se ovako ponio u ovoj situaciji.
A s druge strane, nisam ni ja bolja od njega i znam da će mi dragi Bog pomoći da postanem kvalitetnija i bolja osoba nego što sam do sad bila! Koliko god to netko ironizirao ili pravio sprdnju od toga.
Koliko sam ja shvatila bobicablue je bila napisala da se odselila od njega.Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Citiraj:
bobicablue prvotno napisa
Oči me peku kao da ih zmije sišu.Citiraj:
bobicablue prvotno napisa
Jedno ti isključuje drugo.Citiraj:
bobicablue prvotno napisa
Ti i dalje tražiš vođu, samo mijenjaš tko te vodi.
Ne možeš uspostaviti vlastiti mozak i mišljenje na taj način.
Jedna je stvar u teškim situacijama nalaziti snagu u nečem "većem od tebe", ali ovo što ti radiš - nije to.
Katolkinja ili budistica, tak svejedno.
Al pazi da te ne zavedu.
Inače, sretno.
Pa naravno da ću dati Bogu da me vodi... Šta ja sama kao blentava osoba uopće znam?
A i očito je da mi u životu nedostaje pravi temelj, koji su mnogi dobili odgojem.. Ja nisam dobila odgojem puno. roditelji su mi dobre osobe, ali su ljudi koji mi nisu na duhovnom planu pružili neki temelj i da vjerujem u nešto ili sebe.
Kako sam zapravo slabo postojala, više sam se oslanjala na muža i što on misli.. A sad kako ga nema, moram se opametiti što prije.
Točno ova izjava pokazuje da ne vjeruješ u vlastiti mozak.Citiraj:
bobicablue prvotno napisa
Šteta.
To je ionako sve što imaš, ono što je tvoje.
Ne ponižavaj ga.
I usput, dokle god je otac djeteta živ - ti ne možeš biti samohrana majka. Možeš biti razvedena, ali samohrana nećeš biti. Tako da ne upotrebljavaš taj izraz, nije točan.
Meni je jasno da bi ti sad htjela misliti o svemu samo ne o prizemnim koracima kako posložiti svoj život dalje, ali ako se misliš rastajati - trebala bi.
Pusti boga i vjeru za dosadnije dane.
Zašto sa pustim, ako mi Bog pomaže? Više nisam ja jedna, pa mi svejedno kako ću živjeti nego sam postala netko tko nosi odgovornost za drugu novu osobu koja je tabula rasa. Ne želim pustiti mom djetetu da ju odgaja tv i internet i da postane jedna od bezbroj ženskica, koja se okolo skida gola i traži nekakvog tipa na silu da nekog ima ( kako je stotinjak ženska koje znam bilo glede muškaraca). Želim ju odgojiti da postane čvrsta i energična mlada žena, koja jako vjeruje u sebe i u Boga i da ima vlastito dostojanstvo i da se nikad zbog nikoga ne ponižava. ( ono što ja nisam naučena, već obrnuto).
Želim ju naučiti da bude poštena, hrabra, snažna, čvrsta i sve ono što ja nisam... A budući to nisam i ne mogu joj pokazati svojim primjerom, onda ću se morati promjeniti.. Kako mi Bog pomaže da se promjenim na bolje i budem čvršća osoba onda je valjda pametno da ga se držim....
Jer očito je da samoj sebi ne mogu pomoći baš puno.
Krhka si i podložna trenutno.
Pazi što radiš i kome se u ruke daješ.
Vjera ovakva ili onakva, svejedno koja je - predstavljaju je ljudi.
I ideš jako u krajnosti. Ustabili se prvo, ovako si kao list koji nosi vjetar.
Ma i ja sama ne znam što je sa mnom. Krhka sam prestrašno. Bila sam krhka ali nikad do ove mjere. Ko da mi se sve pomješalo u glavi.
Bila sam uvijek jako navezana za tog svog muža i tražila sam od njega hrpu stvari da mi napravi. Sad se osjećam jako nesposobno.
oprosti, ali nisam još čula da je nečiji muž iz kretena postao dobar muž. i to samo temeljem molitve :roll:
Kreten. Ah, moglo bi se reći i da sam i ja svojevrsni kreten. Krpa nađe zakrpu.Citiraj:
Cocolina prvotno napisa
On nije neki tipični agresivac, već je više psihički bolesnik.
Ja isto nisam baš neka kvalitetna osoba. Znam biti jako agresivna nekad. Neću se tu lagati, pa da ja ispadam neki anđelak a ovaj vrag. I ja sam agresivna osoba.
Jedino što sam ja sad svjesnija nove situacije, da ćemo imati bebu pa se nastojim primiriti i ponašati drukčije nego prije. A on ne. Pošto nije trudan, valjda nije svjestan toga da je to živo dijete.
Ali stvarno da se ne lažemo više i da ne glumim tu nekog anđelka.. I ja sam dosta agresivna osoba. Postala sam takva, zbog razočaranja time što sam završila fakultet i morala sam raditi najniže poslove i nikad nisam mogla dobiti normalan posao, a usto i nisam našla muškarca kakvog sam htjela. I onda sam postala dosta frustrirana i agresivna naspram ljudi.
Tako da vjerojatno i upadam u te nevolje i probleme s agresivnim muškarcima jer sam i sama agresivna. Ne bi u to upadala, da kad je netko bezobrazan da mu ne vratim, ali ja uvijek vraćam bezobraznim tipovima i onda to ide sve dalje i dalje dok ne prijeđe u agresivnost s njihove strane.
I s onim taksistom sam prešutila da kad mi je zatrubio prije njegovih psovki, sam mu pokazala srednji prst. Nakon toga je počeo psovati kao lud i da nisam brzo ušla u auto, možda bi mi se i približio. Očito je da sam i sama bedasta... Ko da sama tražim probleme takve.. Vidim da je netko budala i agresivan i onda bi se ja svadila s njim... Valjda sam se previše navikla na svađe s mužem , tako da mi je to postala i kao neka strast da to izbacim negdje kroz svađu s nekim.