Printable View
Mislim da su majstori i busenje oko bebe tu najmanji problem. Sigurno beba nije gluha od to malo busenja
Svaki puta kad ti krenes urlati,vristati, raditi scenu, svima samo potvrdujes ono lose sto misle o tebi. I dajes im goriva i materijala za dalje, da te nastave spustati.
Uzmi dijete, pregrizi jezik, izadi u tisini, makni se i smiri.
s druge strane, najmanji mi je problem što okolina misli o meni. Okolina me ne voli od mladosti, većina njih i jednostavno sam oduvijek nepopularna osoba tako da me živo zaboli što netko misli o meni. S druge strane, ne mogu baš biti sama na svijetu. Možda mogu i to.. Ima ljudi koji kao pustinjaci negdje žive. Dobro, to su ljudi koji imaju ogromnu smirenost u sebi i nemaju želju za ljudima istina. Imam dijete. Ona je isto osoba i kako će rasti će biti sve lakše s njom komunicirati.
Da sam trebala sama prekinuti to bušenje i izaći van s bebom, trebala sam, ali mi se barem sad iskristaliziralo koliko sam pasivna osoba i koliko se prepuštam svojim roditeljima. To nije rješenje. Svojem djetetu ću morati biti otac i majka u životu i moram izgraditi neki svoj stav, a ne se trošiti kroz svađu, da... Molim druge da mi pomognu, da se dobro slažemo a zapravo mogu sve sama. I odnijeti glupa kolica dolje i prošetati se s bebom i sve. A mislim da ne mogu...
Imam užasno toksične ljude oko sebe, strašno nešto. a jedinu frendicu slabo vidim. To mi isto može dati energije da sebe bolje izgradim u životu i svoj stav.
Bobice, neka ti prvi i najvazniji korak bude dobra i dugotrajna psihoterapija za vrijeme koje će beba biti s tvojima. Bit će zbrinuta i dok je sita, čista i na toplom, ne prigovaraj im.
S mužem ili što ti je on već, prekini sve odnose, to je nasilnik kojeg se moraš riješiti, a koliko sam shvatila to ćeš najlakše učiniti ako ga ne nazivaš i budi sretna što je to tako, a ne nekako drukčije. Komuniciraj s njim samo putem CZSS.
S roditeljima ne ulazi ni u kakve sukobe, sve prešuti i pusti da prođe mimo tebe. Nisi , koliko razumijem, u poziciji da ostaneš potpuno sama s bebom bez ičije podrške, pa ako to nečija mora biti, neka bude roditeljska, a ne ona nasilnog jebivjetra.
Ako sebi ne pomogneš kontinuiranom psihoterapijom sad odmah, najviše ćeš naštetiti upravo svom djetetu.
I da, dijete ce vidjeti tvoje reakcije i ono ce tako reagirati. Jel zelis isto to?
Ja sam puno ponasanja ispravila kad sam kod njega vidjela sebe. I nije bilo lijepo
Isto sam inace zivac i dosta eksplozivna. Al ja cesce odem u osamu pa se tamo isplacem ili u sobi udarim u jastuk pa mi bude lakse :D
Moći ćeš da ideš. Ako treba, beba će ići sa tobom, nećeš biti ni prva ni poslednja.Citiraj:
bobicablue prvotno napisa
Isprintaj svoju priču psihologici.
Ako beba bude mirna, moći ćeš da pričaš sa psihologicom.
Ako bude jako nemirna, objasnićeš situaciju i ostaviti joj neka čita napisano.
Termin ti tako neće propasti, možeš ugovoriti tada i sledeći. Jer si ozbiljna u nameri da ti život bude drugačijii, a ti samostalna.
Vidi se da si jako inteligentna osoba, jasno je da si dobra i brižna mama, isto tako se iz aviona vidi da nemaš neke nerealne prohtjeve i zahtjeve nego najnormalniji život. A zašto onda slažeš takve situacije? Bebi neće ništa biti od tri minute buke. Neće ni kolicima ako ih ostavih ispod stubišta. Muž je nasilnik, makni se ća od njega. To što ga voliš samo ti otežava situaciju, neće od od takvog čovjeka postati umiljati mačić. Nikad.
Ne moraš reagirati prežestoko s roditeljima. Ako su dobri djed i baka, snizi kriterije malo jer iz takvog odnosa tvoje dijete može samo profitirati. To što se oni drže zajedno, to je plus njima i njihovom braku i nemoj im to zamjerati. Zamjeriti im možeš to što te vrijeđaju i to isto tako možeš reći. Mirno. Smirenim tonom. Očito im smeta deranje, vika, histeriziranje. to se da popraviti i promijeniti ako pripaziš malo.
Prinčevi na bijelom konju ne postoje. Postoje konji kojeg si našla već. Ali postoje i normalni muškarci koji, osim što nisu nasilni, mogu biti sasvim dobri partneri kroz život. To ne možeš na silu naći nego ćeš naći kad bude trebalo. Dok si s mužem nećeš nikada.
Što znači kad kažeš da si labilna? To mi nije jasno. Što to znači? netko drugi upravlja tobom? Sve odluke, sva djela, svi potezi su tvoji i ovise o tebi.
vrijeme kad si bila popularna u školi je prošlo svršeno, to možeš izbrisati iz glave. Sad si odrasla osoba i imaš svoje vrline koje možeš ponuditi prijateljima, roditeljima i svima kojima želiš. Ako želiš. To nije teško. Kontroliraj se, kontroliraj lude emocije i ispade bijesa.
Podsjećaš me na moju staru prijateljicu. Strašna ženska (u pozitivnom smislu), jak karakter, kvocijent inteligencije sigurno puno viši od prosjeka, frajerica, svoja..sve naj naj, obožavala sam je. Ali uvijek nekakvi cirkusi s njom. Kad su muškarci u pitanju radila je takvu budalu od sebe da je sve ovo što sam gore napisala padalo redovito u vodu. Puzala je pred njima, padala na koljena, silno željela biti nekome br 1 a bila prenaglašena u svemu pa su je na kraju svi pravili budalom i vrtili oko malog prsta. Živac, kratak fitilj,..par puta se potukla da mene zaštiti. Bez razloga naravno. S roditeljima isto cirkusi, napadi s obje strane. Ona je tvrdila da su naporni i nenormalni, oni da je ona prežestoka i predivlja.
Prošlo je puno godina otkad smo se rastale, sad je ona sofisticirano divlja (ima godina isto ko i ti). Ima svoj biznis, rastura u njemu jer grize. Udala se baš i nije, ne znam kako stoji po pitanju veza i muškaraca detaljno. S roditeljima se dobro slaže jer živi jako puno km dalje pa se vide jednom u pola godine na par dana. Naučila se kontrolirati i više se ne tuče. Naučila je svoje vrline okrenuti u svoju korist a mane zatomiti malo. Ne znam jel išla kod psihologa ili je sama to sve postigla. Znam samo da nije bila u pravu onda kad je tvrdila da je. A ona je mislila da su se svi urotili protiv nje
U svakom slučaju mislim da muško ženske veze nisu za mene. Apsolutno. Nema svatko talenta za to. I bolje mi je da se toga klonim, jer sam cijeli život bila u tome samo ranjavana. Od najranije dobi u školi. Ima drugih stvari u kojima sam vjerojatno bolja, samo moram otkriti koje su to. Pošto nisam baš bila uspješna ni u poslu. Valjda mi može nešto ići u životu, pa da se mogu brinuti za svoju najdražu kćer. Valjda nisam u svemu loša. Ali u svakom slučaju mi odnosi s muškarcima ne idu. Međuljudske veze mi momentalno nešto ne idu, ali mogu poraditi na tome,ako bi se bavila s nečim što uključuje druge ljude. To ne bi trebalo biti baš toliko strašno teško, malo poraditi na tome. Ali odnosi s muškarcima su za mene - pakao. To ni pod razno.
Na prvu meni ide super s drugima, jer u velikoj želji za ljubavi se jako puno smiješim i užasno trudim s drugima da me vole i da budem popularna ali nekako se to uvijek rasplete unešto loše jer smatram da u vezama s drugima dajem previše i dajem se cijela, a ne dobivam ni deset posto toga pa se uvijek osjećam iskorišteno. Čak i s prijateljicama. Dam sve od sebe, a ne dobijem skoro pa ništa. Zato bi bilo super, kad bi sve to umjesto njima dala - sebi. A s drugima krajnje površno. Ali kad to ne znam već uvijek odem u neke duboke odnose, u kojima se osjećam loše jer ja idem do kraja sa sobom a dobijem - nulu ili nešto malo više od nule. Ja ću i platiti kave i kupiti najbolje poklone i može me se nazvat u tri ujutro s nekim problemom, a drugi povlače granicu nakon obične zabave na kavi i malo chata. Tako da mi svi ti odnosi nemaju smisla, jer se samo uzrujavam non stop i zato ispadam bijesna, ljuta, bez kontrole, divlja i sve to što vi ovdje navodite.
Nije da sam ja takva stalno, nego sam takva kad je netko bezobrazan sa mnom, manipulira me ili iskorištava. a muž nije jedini takav. Moji roditelji se trude, ali su mi dojadili s dominantnosti i manipulacijama. Uz njih se nikad neću nimalo izgraditi kao osoba i srediti. Uvijek ću ostati kao njihova sjena. Zato ću ih moliti za pomoć ali ne svaki dan jer ovo nije baš dobro da se tooooliko oslanjam na roditelje. Moram se više na sebe osloniti.
btw. pred djetetom ne izvodim nikad te scene ja, već drugi. ja sam jedino jučer izvela pred njom pojačanu scenu, ali kako je bila u drugoj sobi ne znam jel ona to skužila.
Moj muž mi se prije činio osoba da isto daje cijelog sebe u odnosima, pa sam mu se zato i prepustila, ali više mi se tako ne čini. Sad mi se čini da daje jedino toliko koliko mu se da. Onda se ja zateknem gdje druge preklinjem i silujem da mi nešto daju.. pa ukrug.
Moram priznati da mi te je teško razumjeti. S jedne strane je jasno da je roditeljima jako stalo do tebe i da ti puno pomažu u svemu, s druge strane oni su tvoji najveći neprijatelji. Onda opet, kad pričaš o mužu, on je nasilnik koji svako malo porazbija stan, s druge ti njega svaki dan zivkaš da dođe i da ti pomogne?! Jesi ti ikad razbila stvari u stanu? Jesi prijetila roditeljima, napravila žešću scenu? Misliš li da je dužnost tvojih roditelja da ti pomažu s djetetom? Jel to tvoj ili njihov stan? Jel te muž ikad udario? A ti njega? Oprosti na pitanjma, ali meni tu neke stvari nisu jasne, pokušavam složiti priču u glavi.
Koliko sam shvatila Bobica je žena u tridesetim godinama života, a nema sređenu ni poslovnu ni bračnu ni stambenu situaciju. Teško je to .
Ona meni ne djeluje kao osoba nad kojom je moguće vršiti nasilje ikakvo, zato mi ništa nije jasno. Malo su mi zbunjujući njeni postovi.Citiraj:
maria71 prvotno napisa
Maria,
Pa šta nije žena napisala da je stan njen.
pa piše da joj se roditelji miješaju i u odluke o preuređenju stana, pa sam pomislila da je to njihov stan koji ona koristi
Ima svoj stan i svoj posao. I bebu od 3 meseca. I oca bebe koji je razbio već dva stana, roditeljski i njen.
Ili nema svoj posao? Hm, zbunila sam samu sebe...
Ima uskoro 40g. i svoj stan kojeg je muž već dvaput razbio.
Ima posao, pisala je da dobiva naknadu cijelu trudnoću.
Ajd, bar sam nešto pročitala kako treba...Napisala je da su roditelji sredili prethodno razbijeni stan, pa sam pogrešno zapamtila da je njihov.
Zapravo su roditelji sredili njen razbijeni stan. I sređuju ga ponovo, ili to bušenje zida nije vezano za popravke?
Prema onome što čitam, vaš (tvoj i djeteta) najvažniji problem jest nasilje i to treba ODMAH početi rješavati. Nazovi neku od onih udruga da te upute na neku sigurnu kuću, ne radi smještaja (mada, imaj u vidu da i to može biti opcija u nekom trenutku), već radi pravnih savjeta i vođenja kroz proces. Bilo bi dobro da odeš i u Centar za socijalnu skrb. Nasilnika treba udaljiti od vas. Ali najprije sama sa sobom moraš raščistiti da ga više ne želiš u vašem životu, inače nema smisla ako ćeš ga u trenucima slabosti ponovo zvati. On je opasan za vas i bilo kakvi tračci ljubavi koje misliš da vidiš ili stvarno vidiš nisu ljubav jer ljubav se ne iskazuje nasiljem. Nasilje je rezultat nasilnog odgoja ili odgoja u kojem nisu postavljane granice, nezrelosti osobe i njenog ega, nedostatka ili nemogućnosti upravljanja emocijama, nedostatka empatije, način iskazivanja moći itd itd, dakle, ničeg dobrog. Ništa dobro iz toga neće izaći. Ni sad, ni za 10 godina.
Maknite se i osigurajte si da vam nasilnik više ne prilazi.
Druga stvar na kojoj trebaš paralelno raditi jest osnaživanje sebe i to kroz redovitu psihološku pomoć. Ti moraš najprije naučiti voljeti samu sebe i svoje potvrde i snagu izvlačiti najprije i sebe, a ne iz okoline, odnosa s drugim ljudima i njihovom percepcijom sebe. Ti nisi ono što drugi vide u tebi, već ono što sama vidiš u sebi. I na tome trebaš raditi, na vlastitoj slici o sebi, o svojim postupcima, o tome kakva osoba želiš biti. Onog trenutka kad sama sebi budeš dovoljna i kad sama sebi budeš najbolje društvo, kad prestaneš očajnički tražiti druge i od drugih, tada će ti ljudi doći. Ljudi u principu bježe od osoba koje se nameću, traže sebe u drugima i drugima nameću osjećaj odgovornosti za svoju sudbinu i dobrobit. U odnose s takvim osobama u principu ulaze one osobe koje također imaju velikih problema, samo s druge strane. I to vodi do ovoga u čemu si ti.
U komunikaciji s institucijama (Centrom, sudom itd.) pokušaj se zadržavati na faktima - ono što se dogodilo, pokušavaj savladavati emocije, (samo)optuživanja i sl. Ti kao žrtva nasilja imaš pravo na zaštitu i micanje nasilnika od sebe, odnosno vas.Točka. Ali reci da si svjesna i vlastitih problema i da si potražila pomoć kako bi se osnažila kao osoba jer želiš biti najbolja majka i uzor svome djetetu. To je odraz zrelosti, imam problem i rješavam ga. Ne optužujem druge (koliko god to i bilo istinito), već znam što želim - bolji i kvalitetniji život bez nasilja kojim ja upravljam najbolje što mogu.
Ti i tvoje dijete možete same. Svi to mogu. Život nije i neće biti možda onakav kakvim si ga zamišljala, ali igraš s kartama koje trenutno imaš i pokušavaš izvući najbolje iz toga - u ovom trenutku to je sigurna okolina. Uskoro, ukoliko iskreno i predano kreneš rješavati svoje probleme, te karte će se polako mijenjati. Bit će boljih karata. I lošijih. Kao i svima nama.
Roditelji - to je također tema koju rješavaš s psihologom. Postavljanje granica, komunikacija, razumijevanje prošlosti itd. Ne znam jesu li tvoji roditelji znali ili mogli bolje, ali uskoro ćeš 40. Vrijeme je da preuzmeš konce u svoje ruke, život je samo jedan i nitko ti ga neće olakšati ako sama u to ne kreneš.
Imaš kakav takav sustav u zemlji kojim možeš rješavati svoju situaciju (razvod, zabrana pristupa, psihološka pomoć itd.), imaš forum, imaš parkove u kojima možeš čavrljati (što manje nametljivo) i kreni. Polako. Ali kreni.
Potpisujem cure - najvažnije se maknuti od nasilja i završiti taj odnos.
Ali ti meni zvučiš kao moja kći u najgorim fazama puberteta....mene nitko ne voli, nitko me ne doživljava i sl.
Prvo moraš krenuti od sebe i toga kako se ti odnosiš prema drugim ljudima, a iz ovog što pišeš ne čini mi se baš najbolje. Vikati i psovati na roditelje? Pa gdje je tu ikakvo poštovanje? I tata ti je dobro rekao, osramotila si ga pred majstorom i to bez razloga.
Budi si dobra s roditeljima i ostavljaj im dijete na čuvanje, a ti samo ajde psihologu
Ja se ne bih usudila donositi ikakve zaključke o roditeljima, odnosi su očito jako opterećeni, teško je nama ovdje zaključivati kako je do toga došlo.
Ali svakako mislim da ne treba odustajati od terapije. Ako roditelji i inače ipak čuvaju bebu, nema razloga da je ne pričuvaju i u to vrijeme. Ako je zaista više ne želiš dati njima na čuvanje, onda se treba snalaziti drugačije. Nije realno stalno ići s bebom na terapiju jer beba nije stvar, ali iznimno možda sljedeći put, da se ne radi prekid?
Napisala sam kilometarski post i onda mi se glupi Chrome zatvorio i sve izbrisao.. Ugl Zuska, super post stvarno. Išla sam psihologu i pričam dosta s tatom u zadnje vrijeme. Pokušavam dokučiti razloge radi čega sam uzdržavala godinama nasilnika i dokonog tipa koji konstantno radi neke scene. A nema trun odgovornosti za bebu, koja će uskoro četri mjeseca,a s njim je provela od toga svega jedan mjesec, a on živi dvadeset kilometara od nas. Nevjerojatno mi je koliko je tip nezainteresiran za svoje dijete. Ok, svađamo se mi i bolje da mi nije blizu jer je totalno neuračunjiv i tko zna što može izvesti da se nađemo skupa. Mogao bi poluditi, pa namjerno iz inata mi na silu uzeti bebu i otići... Ne želim riskirati sa tako neuračunjivom osobom. Ja sam mu rekla sto puta da ode psihologu kao i ja i da se ide liječiti, ali on ne želi. Moj najveći problem je krajnji nedostatak stava i samopouzdanja kad sam u blizini muškog spola. Zato sam ga se vjerojatno i držala. S muškarcima mi nikad nije išlo. IMala sam neki sram ili strah u njihovoj blizini. a nakon hrpe loših iskustava je to postajalo sve gore. taj sram i strah.
tatu možda i jesam onaj dan osramotila pred majstorima, ali nakon što su me ladno izignorirali i prevarili su jednostavno počele sve te mržnje i bijesovi izbijati iz mene. taj dan.. mislim da nikako nisam zaslužila situaciju u kojoj sam se našla. Ne samo ja, nijedna žena to ne zaslužuje. ne bi to poželila smrtnom neprijatelju. mislim da ja ovakva nisam ni najmanje za nekog tipa. pogotovo ne nekog osjetljivijeg. eventualno nekog, koji je isto prošao sito i rešeto i snažna je osoba. na žalost,takvi su jako rijetki i ako išta valjaju imaju već nekog. tak da, osim ako odem u neku stranu zemlju gdje ima višak muškaraca, vjerojatno ću ovdje provesti život sama. Ja i dijete. tu čovjek ne može ni nove poznanike lako naći, a kamoli partnera u nekim godinama.. Bilo bi super kad bi to prihvatila i počela se više oslanjati na samu sebe,a ne non stop razmišljati o tome da sam jadnica jer sam sama i neću nikoga naći.. te idiotske misli me i vraćaju bivšem. kadbi to riješila sasobom i kad bi se prestala osjećati jadnom, jer nisam ugrabila nekog mužjaka, mislim da bi tek onda normalno živjela
i mislim da ovi naši muškarci padaju na snažne, manipulativne žene koje super glume. tako mi se čine. ja sam apsolutno obrnuto od toga. slaba sam, naivna i sve govorim drito u facu svima. teško se kontroliram u glumi. ovo društvo je za mene hiperlicemjerno i lažno i volim biti autentična. na žalost, to ne prolazi, da.. da glumatam neku finu, savršenu ženskicu koja nema nikakvih problema vrlo vjerojatno bi našla nekog, ali kako da to radim kad to nije istina. a na žalost, filozofski tip muškarca s kojim bi iz dubokih prijateljskih rasprava ušla u neopterećenu vezu kod nas nema. Nismo mi neko društvo intelektualaca s Manhattana, oslikano u filmovima Woodya Allena, gdje lagano upoznaš nove ljude i sveučilišnog profesora ( Hannah i njezine sestre), te se iz neopterećenih i lakih odnosa razvije nešto. Iz nekih dubokoumnih razgovora. Ovdje se osjećam, kao da smo na placu pa svatko gleda kako da se što jeftinije domogne one sjajne, crvene jabuke ( špricane koječim). Nitko ne želi onu osušenu, napuknute kore eko jabučicu koja je usto i skupa. Haha. Eto, sad sam malo slikovitije objasnila svoju situaciju, a to je da mi se sviđaju neki dubokoumni i pametni tipovi s kojima bi mogla voditi zanimljive razgovore koje bi se pretočile u nešto. A tu sve neki cajka tipovi, kao onaj Orky iz Big Brothera. Tipovi toliko prosti i tupi kao plitak potok, a zamišljaju sebi nerealne stvari da su najveće face na svijetu.
Na žalost, pa je vjerojatnost da ću upoznati nekog iz prethodnog opisa i to u Hrvatskoj mizerna. Nikome se od preostalih slobodnjaka ne da zaj... s nekim kompliciranim poput mene. takve razgovore mogu voditi jedino s frendicom, tatom ili psihologicom. tako da mi se život čini da će mi proći bez da ikad ikoga novog i zanimljivog upoznam ovdje. samo i isključivo razočaranja i ništa drugo. nismo mi Amerika da je tamo normalno otići na kavu s profesorom i razmijenjivati misli. I tu je kraj svemu. Kod nas su "staleži" predobro posloženi i ne miksaju se. granice su postavljene i ako nemaš super radno mjesto, ne možeš ti do nekoga koji radi dobar i pametan posao. Eventualno si opet mogu naći nekog skladištara, zaštitara ili konobara, kako sam do sad uvijek nalazila mada imam dva fakulteta završena, a jedan je jako težak. Na žalost, i ja radim slabo plaćena SSS zanimanja, pa mi nisu dostupni neki pametniji tipovi. Tak sam našla i ovu budalu, a do tad sam bila s zidarima, konobarima, nezaposlenima i sl.. Nikad s nekim pametnijim...
A koji su ti pametni?
Usput ja da imam tak sitno dete ne bi razmišljala o muškima ,posvetila bi se detetu
a zašto sad toliko spominjanje poslova i ispada kao da degradiram neka zanimanja. nije da ih degradiram, već samo navodim da među zidarima, zaštitarima, konobarima i nezaposlenim tipovima s kojima sam bila je rijetko koji bio imalo pametan i rijetko koji je htio voditi zanimljive debate o raznim stvarima ili ići o svojem trošku na neka kulturna mjesta. moj muž je htio, ali da ja platim a nakon toga bi radio i scene. tako da hoću reći, da nije da tražim nekog prekrasnog, bogatog i dobrog, pa ga ne mogu naći. Tražila sam nekog malo pametnijeg, da možemo voditi dublju komunikaciju, a bez da odmah čovjek pomisli da hoću s njim u krevet. A to da samog sebe uzdržava bi se trebalo podrazumijevati. Umjesto toga sam našla tipa s kojim se ne može pričati o ničemu bez svađe i kojeg ja hranim.
Znači gore sam opisala svoj tip muškarca, koji bi mi se jako svidio i da sam dobila obrnuto od toga. Da svi tipovi koje sam upoznala su tupi kao plitak potok, pa kad vidiš da su svi isti onda ti je više i svejedno s kojim si. misliš si, bolje išta nego ništa.
Sad će se vjerojatno naći neki negativci koji će me izvrijeđati da sam snob glede obrazovanja i pameti, a da sam i ja glupa jer sam bila s ovim i da sigurno nisam nešto pametna. Ne bih rekla da sam glupa, već sam bila zavedena time što je društvo takvo kakvo jest i pošto ga ne mogu mijenjati sam se samo prilagodila društvu trenutno kakvo jest. Ne možeš ti željeti fakultetskog profesora, ako ti se nude samo zidari.. ak imaš samo špricane jabuke, ne možeš željeti eko jabuku..
Ugl. jako rado bi htjela nekog sličnog meni, da ima jedan ili dva fakulteta, da radi ono što može dobiti posao, da je vrijedan, odgovoran i zreo. da mu je stalo. ALI NEMA TOG, NITI ĆE BITI. tu mogu dobiti nekog ružnog starkelju, od šezdeset godina kojemu su proste fore vrhunac humora, a kome je Lisinski i HNK nešto što je vidio samo izvana. a da slučajno i nađem nekoga tko voli operu, taj bu ispao impotentan itd, itd... Lista paradoksa je podugačka i besmisleno je tražiti muškarca, mada 90posto u našoj zemlji živi u lijepim, katoličkim, sretnim obiteljima s dva partnera...i ja bi to užasno rado, ali ne mogu.
ona dosta hvala Bogu spava i nije hard maintenance, pa moja luda glava ima previše vremena za razmišljanje koji je problem sa mnom. pogotovo otkad idem psihologu.
Da, zasta je vazno da muskarac ima jedan do dva fakulteta.
kao sto je vazno da ih ima i zena .
To bi trebalo govoriti o necijim kvalitetama ( bilo kojem smjeru)?!
Daj malo propitaj svoje prioritete i sklonost stereotipima opcenito.
I misliim da bi se prvo trebala okrenuti sebi i rjedavanju svojih problema. A onda tek o novom muskarcu.
S ovim se nisi razvela, a vec planiras gdje naci novog i kakav mora biti
Bome, stvarno i trebaš razmišljati o sebi, da u nastavku života ne upadneš u ista sranja ili možda još i gora.Citiraj:
bobicablue prvotno napisa
Prvo, trebaš se fokusirati na sadašnji trenutak - imaš dijete koje je BROJ JEDAN u cijeloj priči. Njoj se okreni, a ostalo za sad zanemari. Kao što vidiš, sva tvoja stručnost nije ti pomogla riješiti zdravoseljačke prizemne stvari kao što je odabir normalnog partnera. Sorry na iskrenosti.
XCitiraj:
jelena.O prvotno napisa
Mislim, ženo božja, mogla bi stavit prst u uho i pjevat.. u odnosu na mnoge druge žene.
Imaš stan, pomoć roditelja, posao, ne moraš se boriti s bivšim za skrbništvo..a ti nasilnika sama zoveš nazad u svoj i djetetov život?? Nogom ti je udario u kinderbet? Je li beba bila u kinderbetu?
Pa daj se zbroji fakat.
XCitiraj:
jelena.O prvotno napisa
Osim djetetu prvo se posveti sebi, kad ti budeš sretna, zadovoljna sama sa sobom bit ćeš i bolja mama. Nije nam potreban muškarac da bi sve bilo na mjestu.
Cijeli život gledam moje dvije najdraže koje imaju potrebu biti s muškarcem, bilo kakvim. Jedna se 30 godina nije mrdnula iz lošeg braka jer sve su ionako budale pa neka su joj kćeri s ocem budalom, bolje nego s nekom drugom budalom. Druga je svako malo s nekom drugom budalom jer treba biti s nekim, sama ta nesigurnost valjda privlači ljude koji imaju određene lošije obrasce ponašanja.
Polako, kad se ti zbrojiš doći će stvari na svoje mjesto.
Možemo joj mi vikati da se zbroji, ali psihički nestabilna (bolesna) osoba ne može se zbrojiti bez dobre psihoterapije u koju će biti uključena i obitelj bar utoliko što će razumjeti da im dijete ima problem i da joj moraju biti podrška pa taman to dijete imalo 40.
U kakvu postporođajnu depresiju inače psihički labilne žene mogu upasti, to valjda ne treba naglašavati. Imala sam u široj obitelji takav slučaj i - nije dobro završilo.
Njen tata je liječnik, sama je napisala i vjerojatno će i s profesionalne strane pomoći, unatoč odbijanju.
A ova maštanja o idealnom muškarcu, neka njih, ali su trenutno baš neprimjerene. Treba prvo riješiti situaciju sa sadašnjim mužem.
Velik dio tvojih postova se odnosi na teške roditelje i probleme s njima, nerazumijevanje itd. I onda napišeš da o nekim stvarima možeš pričati samo s tatom i frendicom?!
Ovo što se tiče muškaraca...ti ga baš silno jako želiš, a?
Malo zvučiš razmaženo ustvari.
Ne znam gdje si ti shvatila da 90% živi u lijepim sretnim katoličkim obiteljima s dva partnera... to ni statistički nije točno, a ne znam ni otkud ti takav dojam.
Ok, u velikoj većini brakova i obitelji koje znam nema ovakvog nasilja, razbijanja i sl. Ali daleko od toga da je to idila koju ti zamišljaš. Brak je težak posao. Jako težak posao. Uz svjetle, vesele i sretne trenutke... ali i ima i natezanja, kompromisa, popuštanja... ima lakih dogovora, ima teških... ima posla za raditi svaki dan na njemu... od toga tko će prati suđe do toga kako ćeš preporoditi teške bolesti u obitelji, nenadane financijske situacije... brak je posao koji zahtjeva trud s obje strane. Nije brak prekrasna divlja ruža koja raste sama od sebe u polju.
Našalit ću se na kraju... tebi možda treba Bruno Šimleša ;). On kaže da ne možeš tražiti princa na bijelom konju ako ti sama nisi princeza ;).
Radi na sebi. Kad sebe središ shvatiš ćeš da ti ni ne treba princ na bijelom konju, niti da oni postoje.
Vjerojatno postoji netko uz koga bi se mogla dobro osjećati. Ali prvo trebaš naći sebe, onda možeš tražiti njega. Onda će ti i sam doći.
Ako se "doktor" odnosi na doktor medicine, onda im je nesuočavanje sa realnošću porodična tradicija i stil života.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Jer nema drugog objašnjenja zašto dete jednog dr-a ima takve stavove i odabire u životu sa 40 godina, a tek sada dete traži adekvatnu stručnu podršku.
Mada, najteže je biti objektivan kod svojih najbližih, i to je istina...
Istina. Jer ovakva kakva sad jesi, privući ćeš opet, u najmanju ruku manipulante i jebivjetre, a u najgoru nasilnike, i opet se neminovno razočarati, jer takve ne želiš (ne želi ih nitko :mrgreen:).Citiraj:
Radi na sebi. Kad sebe središ shvatiš ćeš da ti ni ne treba princ na bijelom konju, niti da oni postoje.
Vjerojatno postoji netko uz koga bi se mogla dobro osjećati. Ali prvo trebaš naći sebe, onda možeš tražiti njega. Onda će ti i sam doći.
A to da je neko manipulant ili jebivjetar ili nasilnik ne mora uopće imati veze s obrazovanjem.
Samo što sad nisi više sama u toj priči i više ne smiješ gledati samo na sebe, već i na to koga dovodiš djetetu u život. Nemoj tražiti frajere dok se psihički ne središ, stvoriš samopouzdanje, i budeš znala odabrati.
Nije život s muškarcem cilj u životu kojem bi trebalo stremiti, cilj je biti ispunjena osoba, a ne tražiti nekog da tebe kompletira. Ne treba ti to, već jesi kompletna.
A to malo biće upravo tebe treba najviše na svijetu i imaš ogromnu odgovornost prema njemu.
Slažem se s čokoladom, svim srcem.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Sve ovo što joj pišete: zbroji se, imaš dijete, šta sad misliš o novim muškarcima...ona je već sama sebi napisala u ovim postovim, puno puta. Samo, jedno je ono što kaže racio, a drugo je postupiti po tome, kad si loše.
Ne znam zašto vas tako čudi što o istim ljudima piše i loše i dobro. Ljudi si mogu pružati i loše i dobro istovremeno, pa to je vječna priča.