A ti pričaš o kolko možeš dobiti za najam a ne za kupiti
Printable View
A ti pričaš o kolko možeš dobiti za najam a ne za kupiti
Ne, ne i ne. Iz toliko razloga da ne znam otkud bi krenula pisat.
I dobro, pa ti sigurno u mirovini ili starijim danima nećeš štednju spiskati na krstarenja i štajaznam silikone, nego ćeš pomoći djeci s tom ušteđevinom.Citiraj:
Vrijeska prvotno napisa
Pusti grižnju savjesti, tako vam je pao grah da ste dobili i da klapa. Ja sam doduše negativna osoba i samo bi vidjela da sam ulupala u nekretninu koju neću moći prodati, mrgud šta ćeš.
Tko zna gdje će djeca završiti, na kraju uvijek možeš prodati i podijeliti lovu na tri djela.
Ne.
Iz jednostavnog razloga da djeca sama biraju gdje i kako ce zivjeti nekad.
Govorim iz iskustva, zivimo u kuci koju je svekar gradio i nisam sretna ni s prostorom ni s okolisem ni situacijom. To sto nam je lakse financijski pokvari prisila da zivim u nepozeljnom prostoru i okruzenju.
Voljela bi da smo MM i ja odlucili gdje i kako cemo zivjeti. Na zalost MM je tradicionalan i nije dolazilo u obzir nikakvo seljenje, pa ni danas.
Djeci stedim koliko mogu i pomoci cu im financijski kad krenu u zivot a na njima je da odluce gdje ce se skrasiti
Ne.
Jer si to ne mozete priustiti. Nemate love. Drugo je da imate visak kesa koji vam stoji u banci.
Sparajte lovu ili otvorite stambene za klince. Kredit ne gine ili vama ili njima.
Pa nek mladi onda sebi kupe sto i gdje njima pase , ako ce uopce htjeti imati vlastitu nekretninu (mobilnost, porez na nekretnine, osjecaj slobode itd.).
Da. Imala sam svoj stan i na njemu sam roditeljima beskrajno zahvalna. Prava pomoć i odskočna daska. Da su sa tim novcima mogli na Tenerife, mogli su, ali odlučili su drugačije. Isto planiramo mm i ja, odreći se nekih stvari u korist našeg sina.
30 kvadrata u Zg više vrijedi nego naša kuća u ovom mom obožavanom gradiću.
Mi kupimo stan, a ako sinu neće trebati/ odgovarati, lako ga proda i ima keš.
Upravo toCitiraj:
čokolada prvotno napisa
X X X
Nit sam ja nešto dobila nit mm, sve smo sami stvorili.Ne osjećam se da smo za išta bili zakinuti i baš mi je drago da je tako bilo. Nemam ništa protiv da i moja djeca idu takvim putem.
Imam dojam da se “dužnima“ osjećaju više oni koji su i sami naslijedili nekretninu.
S tim da je kod nas situacija da i financ.pomažemo roditeljima (mirovine iz BIH) e to bi voljela izbjeć kod svoje djece da ne trebaju o tome brinut.
A svoju starost itekako zamišljam
A svoju starost itekako zamišljam i u putovanjima, s bogatim društv.životom a vjerujem da će i djeca bit sretna da vide roditelje da žive a ne životare u poznijim godinama. I za to treba unaprijed odvojit lovu ;-)
A djecu odgajamo da znaju znanje, da budu vrijedni i radišni te nađu svoje mjesto pod suncem.:-)
stvorit će si kao što smo i mi sebi i njima.
Imam ih troje i odlučno “ne” :mrgreen:.
Nekretninu bih kupila samo da imam neki višak, npr. da uleti neka otpremnina, neke dionice i sl. Tako su neki od mojih prijatelja dobili od roditelja nekretninu ili novac za dio nekretnine. Drugi dio mojih prijatelja su dobili kat u kući ili “deku” da si sami dignu kat. Treći nisu dobili ništa i sve su sami. MM i ja smo u tom košu, dobili smo doslovce po tisuću eura od mojih i toliko od njegovih, ostalo su naše dvije plaće i draga nam banka. Zapravo, nismo se još pošteno ni skučili. Odbrojavam sitno da otplatimo stan od 45 kvadrata i dogovorimo se s našom dragom bankom za još jedan kredit do 67. godine da kupimo nešto vise kvadrata.
Mislim da je neki mali stan dobra investicija za imati... ali za odricati se za tri stana mislim da nije više dobra investicija nego previše odricanja za toliko neizvjesnog toga. Za početak samo to što je meni jednako vjerojatno da će mi djeca živjeti u ovom kvartu ko i ja (ko što su i moji i MM-ovi, i svi smo u krugu od jednog kilometra već 50 godina.) koliko mi je vjerojatno da će živjeti u Kanadi ili bilo gdje drugdje. U današnje vrijeme, ne samo iseljavanja, nego općenito veće mobilnosti, mi je zbilja zamislivo da danas sutra žive bilo gdje.
Prioriteti u starosti... da MM i ja možemo živjeti od svoje penzije. Starost je stvarno gadna. I danas moji roditelji koji su oboje u penziji i obje mirovine skupa su im oko 4500 kn od toga dio daju svojim roditeljima koji su još stariji, bolesniji i nemoćniji.
Prioriteti za djecu: školovanje... a pri tome ne mislim samo na faks (ako će ići na faks) nego na to da im mogu doplatiti ili pomoći ako će imati priliku za nešto vani. Imam dosta prijatelja ili poznanika koji su išli godinu-dvije van negdje na nekakvo doškolovanje, specijalizacije, magisterije i slično. Mnogi su dobili stipendije, no mnogi i nisu. Godina dana toga vani su ogromne pare. I ja bih ih radije dala za tu jednu crticu u CV-u koja im može puno vise financijski značiti u vidu moguće zarade nego za par kvadrata. Naravno, sve to pod uvjetom da uopće budu u tom nekom filmu. Ali ako budu, radije bih im par tisuća eura dala za to. Ako ne to, barem za vozački da im imam dati za početak.
Grižnju savjesti nemam dakle, valjda jer mi nismo ništa dobili... ali mislim da se mi ni ne možemo uspoređivati s prijašnjim generacijama, koje su stanove dobivali od poduzeća, koji su kredite zbog inflacije vraćali za kikiriki... (da ne zaboravim moju omiljenu ;), gradili kuće bespravno...) uglavnom, prije 30-40 godina je sigurno bilo daleko lakše steći nekretninu nego danas.
Kako mi (sad već par godina) gledamo kuce po oglasima i ono sto idemopogledati u velikom broju slučajeva budu kuce od 150 do 300 kvadrata koje prodaje bračni par 60+ godina čija djeca ne žele tu živjeti... nama će danas sutra (valjda) ostati svekrvina kuća. Mislim da ne bismo uspjeli dobiti vise od 50-60 tis. eura za nju. I to da ju netko sruši i sagradi novu... MM kaže da ćemo ju čuvati za djecu. Ja mu kažem da ne bude lud i da ne veže djecu lancima za te zidove, neka ih pusti da idu kud žele. To mi je nekako draža opcija u mislima. Svakome po 20 tis. eura i idu kuda hoćeš. A ne da ih vežem za zidove (bolje rečeno građevinsko zemljište jer realno kupcu to i je). I to još tamo ima kvadrata samo za jedno. Opet bi jedno drugo morali isplaćivati ili sto već.
Ako dobiješ na lotu kupi 3 mala stana. Inače nemoj ;). Tj. ja ne bih.
I sad će svi loto igrati ,......
Vrijeska, još si gore negdje napisala da misliš da imaš 100 kvadrata stana u zgradi da bi to više vrijedilo nego u kući... po mojem iskustvu, to je istina “samo u teoriji” ;).
Naravno stoji, ali stanovi od 100 kvadrata (barem u mojem kvartu) se jako teško prodaju. Nitko ih neće dati za manje od 120 tis. eura, a za to već možeš kuću kupiti (ako si za kuću). Tako npr. 5-6 od 10 stanova te kvadrature koje sam ja gledala u kvartu nisu prodani već cca dvije godine. Dok mi prijatelji koji gledaju manje stanove, cca 60 kvadrata kažu da “pogledaju stan u srijedu, ako ne odluče do vikenda već je prodan”. Ok, nije bas skroz sa svime pravilo, ali načelno se manji stanovi brzo prodaju. Veliki ne tako brzo. Pa onda ispadne “imaš vrijednost, ali samo na papiru”, ako ga ne možeš prodati 2-3 godine...
Mnogi ne dobiju "prostor za zivot" a čak i ako im se pruža ta mogućnost ne žele je koristiti. Kažeš da bi jedan stančić bio "vaša stednja" a ne za djecu - miim da će vam djeca biti neizmjerno zahvalna ako se osigurate u mirovini da ne moraju brinuti za vas. Recimo moja mama ima isto mali stančić s niskim rezijama, nesto ušteđevine i cim je navršila 65g se prijavila za gradski dom, trošak kojeg kako sad stvari stoje pokriva njena mirovina. I ja sam joj neizmjerno zahvalna što se sama pobrinula za sebe da ima za pristojan umirovljenički život i da ima gdje biti kad dodje u godine kad ce joj vjerojatno trebati tudja svakodnevna pomoć.Citiraj:
Vrijeska prvotno napisa
Nekad se u nekretnine ulagalo umjesto štednje i to je bila dobra investicija. Danas je već jako teško reći da li štednja ili kredit + najam tog stana. Jedno pojede inflacija za 15g a drugo može sa kamatom otići nebu pod oblake ako se radi o kreditu sa deviznom klauzulom. Ako se može dići u kunama onda još ajde de. Ali mislim da isto treba uzeti u obzir i dugo najavljivani porez na nekretnine, kolko sam pratila skoro sve političke opcije su na neki način za uvođenje istog.
Ako bi se mogao dići suvisli kredit u kunama za kupnju jednog stana od cca 40 do 45 m2 sa parkirnim mjestom, kratkoročni najam preko airbnb-a ili bookinga bi mogao pokrivat ratu kredita i da još malo ostane sa strane. Tu naravno najveću ulogu igra lokacija nekretnine. No i to kratkoročno iznajmljivanje je ipak posao i zahtjeva određeni angažman dnevno. I tak, sve ima svojih prednosti i mana...
Ja se bas nadam kao i Lili da ce mi dijete biti dovoljno samostalno da mu nece trebati nasa financijska pomoc. I mislim da je uredu da se covjek u mirovini zabavlja u skladu s mogucnostima. I isto racunam na dobru investiciju ulaganja u boravak u inozemstvu, ako nam budu financije dozvoljavale.
Meni se cini da to roditeljsko zaledje treba imati neku mjeru. Nama su roditelji mogli puno vise pomoci, a nisu. Moji su jako ponosni na nas kako smo skromne i kako smo bile poslusna djeca. I ponavljaju kako se svi cude. Ja to necu svom djetetu napraviti, jer se ne radi o vrlinama, nego o nedostatku izbora i zatiranju kreativnosti (normalno da se svi cude...). Ali ne moram ga zato ni potpuno osigurati.
XCitiraj:
tanja_b prvotno napisa
To imamo. Odavno.
Vrijeska, razmišljamo vrlo slično.
Prvo ću se referirati na to da je bolje ulagati u stambenu štednju - ja bih rekla da nije.
Nikad ne znaš gdje će put tu djecu odvesti i kakva će ona postati, bez obzira koliko ih mi usmjeravali.
Od poznanice mala je digla lovu i s*****la je, niš nisu mogli jer su stavili s koliko godina može sama raspolagati novcem. Dakle pušiona
Mi smo za svoje troje djece osigurali jedan stan pa nek ga koristi tko kad i koliko treba.
Kuća u koju se namjeravamo uskoro preseliti ima mogućnost pregrađivanja, izrade stana na zadnjoj etaži i sl.ali to ne želimo. Ako baš bude sila, ok. Inače bih im radje voljela pomoći da se skrase negdje drugdje, ne u istoj kući.
Al ono što smo mogli jest utjecati na najstarijeg sina i usmjeriti ga u ulaganje.
Ima 22 godine, zaposlen je i uskoro će biti vlasnik garsonjere od 35m2.
Neće živjeti u tom stanu već će ga iznajmiti i otplaćivati time ratu kredita na 15 godina i to bez ikakvih problema.
MM i ja ćemo sten srediti, izraditi namještaj i urediti ga. A sin kad odluči živjeti tamo, ako ikad odluči, do tad će već vjerojatno otplatiti dobar dio kredita.
Inače sam za ulaganje u nekretnine jer ako imaš samo malo žicu za to, super se može profitirati.
Citiraj:
nicky_111 prvotno napisa
po čemu misliš da je kredit bolji u kunama nego u eurima?
šta ako/kad dođe do uvođenja eura u hr pa kuna ode nebu pod oblake?
Eto kolega razmišlja o kupovini stana ali na svoje ime ali da da sinu tamo pravo stanovanja
Vrlo jednostavno, zato jer zarađuješ kune a ne eure. Da zarađuješ eure tada bi najbolje bilo imat kredit u eurima ALI bez konverzije u kn.Citiraj:
dolega prvotno napisa
I nema devizne klauzule pa ni kamata ne može porasti kao što se dogodilo sa švicarcima.
A ako dođe do promjene valute tada ćeš zarađivat eure, kredit će se cijeli konvertirat u eure a konverzija ide po srednjem tečaju koji se utvrdi na dan promjene pa opet ne gubiš.
i onda smo opet na istom
znači da onaj tko digne sad kredit u kunama, koji ima veću kamatu od onog u eurima, će ionak završiti s istim u eurima jer će se konvertirat bar 6 mjeseci prije promjene valute
a to je za cca 2-3 godine
Ja sam isto razmišljala kako kad riješimo jedan kredit moramo dići drugi kako bi djetetu kupili stan. Promijenila sam mišljenje. Mislila sam kako ćemo taj stan iznajmljivati pa će otplaćivati dio rate, no kad sam vidjela koje probleme godinama kolegica ima s podstanarima to je užas. Da, ima dobrih ljudi pa 3-4 g ima sreće a onda dođe netko tko rasturi stan do neprepoznatljivosti. U 10 g. 3 je puta morala raditi velike zahvate u stanu koliko su ga uništili.
Po meni najbolja opcija neki oblik štednje ili više njih. Ako možete iznos rate kredita stavljati na stranu, skupiti će se fina svota.
Tko zna gdje će nam djecu život odvesti.
Zanimljiva tema.
Ja i dalje smatram da djeca trebaju sama svojim radom doći do svog krova nad glavom i da im ja osim dobrog obrazovanja nisam dužna osigurati nekretninu.
Mi smo sve sami stekli, ništa nismo dobili, ne vidim razloga zašto ne bi tako mogli i oni. :-)
Da sam nešto i sama naslijedila/dobila, vjerujem da bih drugačije razmišljala.
U potpunosti se slazem s Lili
Koliko godina moraš rentati garsonjeru da bi pokrila trošak kredita za nju?
Čak i ako je na vrhunskoj lokaciji. A dovoljno je da jednom uzmeš loše podstanare i da ti naprave više štete nego koristi.
Mislim da je ulaganje u nekretnine u Hrvatskoj promašena investicija. Osim što su nekretnine precijenjene, broj stanovnika pada, stanove je teško prodati, a tko zna što se sve može dogoditi s porezom na nekretnine.
Mi štedimo za djecu (i sebe) u dionicama i fondovima. Kasnije neka od toga kupe nekretninu ako odluče da im je to potrebno ili ulože u nešto drugo.
)Tehnički gledano trošak kredita za garsonjeru je kamata a glavnica je sačuvana u vrijednosti stana. Kamatu se relativno lako pokrije rentom ;)
Citiraj:
annvilli prvotno napisa
Evo, ja se s ovim nikad ne bih slozila.
Potencijanim podstanarima se uzima kaucija koja ostaje za slucaj stete. Dakle, osiguravas se. K tome i ovjeravas sve kod javnog biljeznika.
Rizik? Je, sve je rizik. Meni bi, recimo, bio rizik ulagati u dionice i fondove. S tim nikad nisi ziher i lovu mozes izgubiti preko noci.
A zidovi ostaju
Ulaganje, pak, u trziste nekretnina je itekako isplativo. Pogotovo u Zagrebu, na koji Vrijeska i puca. Potraznja je nenormalno velika i nema sanse da pad stanovnika ikako utjece na stanove u metropoli.
Mislim, pobogu, ona zeli djeci rijesiti stambeno pitanje pa i ne znam kakve veze sve ovo gore navedeno ima veze s tim.
Ja nisam naslijedila nekretninu u gradu gdje bih mogla lijepo preseliti. Bila sam podstanar i kad je trebalo dici kredit nisam. Moja zivotna odluka je bila temeljena time da mi se cinilo besmislenim raditi sljedecih dvadesetak godina kako bih na kraju poskedovala nekretninu koja zapravo ne zadovoljava potrebe moje obitelji, ne one da svako dijete ima svoju sobu, vec da svako dijete ima krevet, radni stol i ormar i mm i ja isto. Mogla sam birati pa sam i birala.
Imam cetiri krasna sina kojima bih voljela osigurati tih pocetnih 20 kvadrata. Svjesna sam da cu vjerojatno dozivjeti neuspjeh na tom polju i mirno spavam. Stedim svakom od njih novce od rodenja i to cu svakom dati na odlasku. Ako u meduvremenu, uspijemo i stancice kupit super.. Isla bih u kredite da imam stalni radni odnos i kupila bih jednu nekretninu koju bih iznajmljivala na kratki najam. U obliznjem gradu. To mi se cini suvislim ulaganjem. Kasnije bih istu prodala i podijelila novce ovisno o prilikama.
zato baš što ja nisam ništa, baš ništa dobila od svojih roditelja, moja kći će dobiti.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
I obrazovanje će dobiti, a ima i stambenu štednju od rođenja.
Zapravo dvije štednje ima, ali je jedna na moje ime kad na svoje može imati samo jednu.
U tu štednju sad ulaže svoju stipendiju i ono što je zaradila tijekom ljeta, a tata i ja doplatimo još cca 5000 kn.
Što će ona s tim novcima nije nas briga.
Mi smo ju odgajali da zna vrijednost novca i mogu sa sigurnošću reći da ona neće pogriješiti.
Što se tiče podstanara, Dolega, cure su u pravu.
To je takvo s..nje da nemre biti veće.
naime; postanar može prestati plaćati režije i najam i ti tu ne možeš ništa jer je podstanar u posjedu nekretnine što ima veću važnost od tvog vlasništva.
Možeš tužiti podstanara, ali naše sudstvo je takva užasna katastrofa da bolje ne pišem što se meni i mužu konkretno događa s predmetom gdje je moj muž brutalno pokraden, ima sve dokaze i spor već dvije godine miruje da bi u petak došla odluka o izuzeću sutkinje jer je njen otac prijatelj s osobom koju je moj muž tužio za krađu.
Užas!
Nadalje, podstanare ne možeš iseliti prisilno, pogotovo ne ako imaju dijete mlađe od 12 godina.
Ovrha za neplaćene račune sjeda, tebi, vlasniku na račun.
Imala sam i ja podstanara iz pakla, ali smo na svu sreću to uspješno riješili s relativno podnošljivom štetom.
Sada imam super podstanare, ali trebalo ih je naći.
Ma, mozes i raditi pa ne primati placu... Ono, shit happens. Da sam pokretacica teme, kupila bih jednu malu garsonjeru, opremila ju skromno i iznajmljivala.
Tanči, posve razumijem. Mi ćemo jednog dana ćemo naslijedit stanove naših roditelja (viksu i ostalo ne jer je rat odnio), ali ja bi da to bude što kasnije da su oni nama živi i zdravi, pa na te nekrentine nekako ni ne računam.
Ja se slažem s dolegom, mi iznajmljujemo garsonjeru godinama, imam jako pozitivna iskustva, naravno kredit se već isplatio rentom, sad recimo odvajamo tu lovu za naša obiteljska putovanja (odemo bar na 2 godišnje neka malo konkretnija putovanja u inozemstvo),a nije mi/nam uopće palo na pamet da tu lovu odvajamo za budućnost djece jednog dana kad odu nego da sada u ovom trenutku živimo i da imaju lijepe uspomene za čitav život i obogate se iskustvima s putovanja. Ja mislim da im time dajemo jako puno. Različiti smo :-) naravno imamo neku ušteđevinu za nedajBože situacije. Znam u užoj obitelji slučaj gdje su djeca "dobila" finu lovu za start al recimo nisu nikad sa svojim roditeljima bili na izletima i putovanjima jer to košta. Poštujem svačiji odabir, ali meni je moj dobar :-)
inače MM puno bolje zna s novcima nego ja pa zahvaljujući njemu imamo neke stvari koje smo sami stekli.
inače nije mi palo na pamet da bi jednog dana djeca mogla naslijedit tu garsonjeru (do ove teme), prije bih rekla da ćemo dalje tržit i "obrtat" je. jedino što je isplativo danas u RH na tržištu je upravo ulaganje u nekretnine.
Zdravi smo, nismo bolesni, nismo stari roditelji (koliko toliko :-) ) pa valjda nemamo te neke realne strahove koje bismo vjerojatno imali da je situacija drugačija.
casin savjet nije loše, možda kupit jednu manju garsonjeru, neka se pokriva kredit rentom, neka glasi na tebe ili muža a onda jednog dana kako se djeca dogovore, hoće je prodat ili nešto drugo, samo da ne bude kamen smutnje jer ih je troje. zato vlasn.list na vas roditelje.
Nekretnina nije loša investicija, ali momentalno su cijene istih, pogotovo manjih, jako skočile.
I ja sam se šokirala kad su mi ispričali kako se nas štiti posjed a ne vlasništvo.
E da, gledajući svoju okolinu, migu napisat da ljudi il imaju djecu ili nekretnine. Rijetki su oni koji imaju oboje. A da ne velim da znam dosta jedinaca koji su naslijedili ili će naslijediti toliko nekretnina da će im vrijeme i novac curiti na njihovo održavanje.
:lool:Citiraj:
NanoiBeba prvotno napisa
istina sad su cijene jako skočile, mi (MM) smo pametno kupovali tj.u pravom trenutku i to nekretninu koju iznajmimo u roku keks kad je objavimo, nikad duže od 2 do max.3 dana. Tako da oko nje nemamo puno posla i obaveza a meni je to jako bitno jer bi ta obveza pala na mene :mrgreen: Obično podstanare imamo godinama.
Preduga je priča da ispričam šta je kolegica prošla sa zadnjim podstanarima. Sve je imala, ovjeren ugovor, plaćala porez. Godinu dana psihičkog i fizičkog maltretiranja, policija je svaki dan dolazila. Ona je doslovce obolila. Ne možeš ništa, ona je vlasnik ali oni su u posjedu, moraš sudskim putem tražiti da ih se izbaci iako su i fizički nasrnuli i bacali boce, maltretirali cijeli kvart. Tako da to imaš ovjereno ovo ono, mačku o rep. Kaucija, koja kaucija, vrata su bila iščupana, štokovi.. ma strava.Citiraj:
dolega prvotno napisa
Aauu :-( baš je imala peh.Grozno iskustvo.
Al opet to ne znači da nije pametno investirat u nekretnine i da se toga treba općenito klonit. ;-)
Slazem se, koma iskustvo
Ali bi jos veca koma bila onom koji bi to meni pokusao napraviti :ulje::oklagija:
Mislim ima i stanodavaca koji su hmm ...svakakvi. Eto, mozemo otvorit temu i o tome, ali to ne mijenja cinjenicu da kad nemas svoj stan, najam jest dobra opcija. Ako naletis na budalu, lose ces se provest. To je tako u svakom segmentu zivota.
Inace, vi onda mislite dijelit jednako djeci. Kad? U trenutku kad su sva djeca odrasla? Razlika medu mojim najstarijim i najmladim je 15,5 godina... Nekako kad za dvije godine ode na faks najstariji, moj je plan dat mu njegovu stednju... I naravno, san bi bio imat i za malu garsonjeru. Kako sada stohe stvari, to nece biti izvedivo. Al, da je, kupila bih mu je, ne bih cekala da i najmanji odraste pa da onda svima kupim. I ne mislim da moram svima kupit isto. Ako za petnaest godina budemo u mogucnosti kupit garsonjeru najmladem, kupit cemo. Ne cini mi se nuznim da svi dobiju isto. Ono, prilike se mijenjaju.
Zbog ovakvih strahova i mi držimo rezervnu nekretninu u ok stanju, ali u njoj nemamo podstanare. Plaća se telefon (minimalno), a ostali troškovi nisu veliki jer se ne grije, ne koristi struja itd. MM i ja smo zaključili da ćemo tako dok možemo. Druga stvar bi bila da nedajbože netko od nas ostane bez posla ili slično - za takvu situaciju ovo je dobar buffer, može se iznajmiti da nemaš suvišnih troškova, pa možda čak i nešto nazubačiti, ali srećom - nije nam sila. A djeca su dovoljno stara da nije daleko dan kad će se odlijepiti od nas... Nekretnina je obiteljsko nasljeđe mm-a koji je godinama brinuo o članovima obitelji bez djece. Što će dalje biti - vidjet ćemo.Citiraj:
mitovski prvotno napisa
Mi isto tako, uopće ne iznajmljujemo stan koji imamo. Imali smo nekoliko godina podstanarku koju smo poznavali, a otkad je ona otišla stan je prazan.
Isto sam čula za kojekakve horor priče sa podstanarima, tako da mi se ne da upuštati s nepoznatim ljudima.
Možda ako čovjek ima stan na nekoj atraktivnoj lokaciji, pa može birati stanare, a na kraju krajeva i dobro naplatiti stanarinu - ovako, što kaže Peterlin dok možemo bez iznajmljivanja, ne iznajmljujemo.
A sto s ovom razlikom u godinama? Ili recimo kad imas jedan stan viska, mislite ga prodati pa podijeliti novce ili dati onom kojem treba? Pitam nacelno za stavove...