e znam...
Printable View
e znam...
...ili ko mama od moje frendice koja u osamdesetprvoj ide na botox :-D
Sent from my iPhone using Tapatalk
Sivilo je sastavni dio života, ono kad te lupi da dođeš k sebi.
Ima kod mene dugi niz dana kad sam ujutro čim otvorim oči govorila "danas će biti predivan dan".
Al, treba to shvatiti kao školu, dobro iskustvo, i šibat dalje.
Ne dopustiti da te povuče dolje.
Poslano sa mog Lenovo P1a42 koristeći Tapatalk
danas je valjda nekakav filozofski dan...
dok sam prčkala oko večere baš sam pomislila kako sam baš sretna osoba.
unatoč hrpi padova, iskoprcala sam se nekako, nekad je samo nos virio iz vode, ali preživjelo se.
inače mi je ovo vrijeme uvijek bilo teško, jer se približava godišnjica sestrine smrti, za koji dan će,
i uvijek sam bila silno tužna, nesretna, puna gorčine i ljutnje.
sad sam nekako mirnija, samo silno tužna, ali sam naučila cijeniti te godine koje smo imali zajedno
i gledati ih kao poklon, jer nije da ja nemam sestru, fizički nije tu, ali je ipak uvijek tu negdje.
a bolest i stvari koje su se lijepile jedna na drugu i koje traju su me naučile baš tome da drugačije gledam na svijet i ljude oko sebe,
cijenim svaki dan, jer sam u takvom položaju da ga i trebam cijeniti.
i ovo što je ina rekla, sretna sam kad se probudim i bar jedna od stvari koje me muči miruje.
nisam ostvarila snove o faksu, niti o poslu,
ali radim, nije tako strašno.
ali zato imam divnu obitelj, muža, djecu koja ispunjavaju svaki moj dan,
roditelje koji su u najgorim trenucima za njih mislili na brata i mene, ja na njih
i tako smo opstali.
uglavnom, sretna sam.
*** I što vas je zapravo guralo svo vrijeme.
--- Zelja za dokazivanjem. Prvo roditeljima, a onda i ostatku svijeta. Srecom, postala sam (u svojim ocima) dovoljno velika i vazna, te vise nemam potrebu traziti potvrde od drugih.
*** Koliko planove ste ostvarile? Koje želje su ostale neostvarene, koje djelomično ostvarene.
--- Ostvareno je mnogo toga. Neostvarene su 3 stvari, jednu od njih jos nisam potpuno apsolvirala (tice se medjuljudskog/medjuobiteljskog odnosa).
*** Kako se nosite s neostvarenima? Jeste li odustali od njih?
--- Kako se nosim sam odgovorila prethodno, a jesam li odustala - jesam.
**** Žalite li za čim?
---- Da.
**** Jeste li imali plan?
---- Da.
**** I što učiniti s ostatkom života?
---- Sto i dosad - uzivati u svemu onome sto imam :)
o da, u ovome se totalno pronalazim, više me jednostavno nije briga.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Po svim kljucnim pitanjima: izbor partnera, posla, mjesta za zivljenje - zivot mi nije ispao kako sam ga zamisljala. Mislim, ne samo da stvari nisu ispale onako kako sam ih zamisljala, nego sam u zivotu napravila i niz stvari za koje sam mislila da ih nikad ne bih napravila.
Svejedno, koliko god se stvari izvitoperile, ne smatram se nesretnom.
Poprilicno sam i ponosna na to kakva sam fajterica postala u procesu.
U najtezim situacijama, prvo pitanje koje si postavim je: sto je najgore sto se iz ovoga moze izroditi? I (srecom) uvijek shvatim da su stvarno, stvarno grozne i nerjesive stvari dovoljno daleko od mene.
Uostalom, barem u mom slucaju, svako razglabanje tipa sbbkbb staje u startu - mojih klinki ne bi bilo.
Nego, nitko ne spominje svoje petoljetke? Planovi za buducnost?
Jedina stvar zbog koje ja jesam razocarana u zivotu je sto nisam iskoristila dvadesete za put oko svijeta. Prohujale su mi. Vise manje uludo. Ali ne odustajem. S 30+ sam shvatila da to nece biti stopom, s 40 shvacam da mozda nece biti ni pjeske (ok, onda biciklom), ili da nikad necu uspjeti obici bas sto bih htjela, prilagodjavam si mastariju, ali zelja u meni ne prestaje, ne gasi se povremenim putovanjcima ili naznakama starackih boljki. To je moje vidjenje slobode.
Ne spominjem ovo cesto van najuzeg kruga prijatelja: malo sto ne volim pricati o zecu u sumu, a malo sto mi se cini da ne pristaje gospodji u godinama.
nikad nisam imala klasika plan - faks, posao, predivna svadba, djeca... jesam, zavrsila sam faks, zapocela daljnji studij bez zavrsetka. nije mi zao sto nije uspjelo, mogla sam, ali zivot je vodio drugim putem. udala se jesam, bez velike svadbe na cudenje okoline. dijete imam, iako se nikad nisam vidjela majkom niti mastala o tome. i psa imam, iako nikad nisam planirala. nakon nekoliko promjena radim posao kakav nisam planirala i u kojem uzivam. doduse, ne znam kakav sam planirala jer nisam nikakav poseban, sigurno ne ovaj jer nisam ni znala da postoji.Citiraj:
Mojca prvotno napisa
sad kad vrtim film unatrag, shvatim da nisam uopce imala planove. nisam imala viziju sebe u buducnosti. osim eventualno putovati i voljeti. stogod to znacilo. isla sam kuda me vodilo. znaci li to da sam uspjela ili da nisam uspjela. ne znam. znam samo da sam zadovoljna i da ne bih gotovo nista promijenila. sitnice, tipa ne pojesti staklenku nutelle :mrgreen:
sada, sa 45+ ponekad radim stvari koje me vesele, ponekad stvari koje moram, najcesce stvari koje ulijecu nepozvane i traze da se odrade. ali sada po prvi put u zivotu planiram. ali ne dugorocno, ne planiram zivot. planiram male trenutke srece, nove uspjehe, nova postignuca. imam dovoljno godina i iskustva da znam sto me u zivotu smeta i sto ne zelim. kad mogu, izbjegavam. kad ne mogu, odradim i kompenziram s necim sto volim.
Ja cu biti pateticna, ali ja sam oduvek zelela da budem mama veceg broja dece, i to sam i postala.
Ima tu jos nekoliko stvari koje sam zelela i ostvarila, neke jos uvek ostvarujem, ali generalno sam zadovoljna kako je 'ispalo' za sad.
Ja nikad ništa nisam planirala nego oduvijek živim s mišlju-"Baš me zanima što će ispasti". Ispalo je svakako, kaos nemili. Ali nije loše. Neke stvari su čisti višak u mom životu ali hebeš ga. A jesam li sretna? Vjerujem da je to ustvari pitanje koje postavljaš samoj sebi. Ujutro nisam ,popodne jesam ,navečer sam baš baš jako sretna. Slažu se kockice svakako u životu, odvede te život u nezamislivim pravcima, dogode se situacije za koje misliš da se ne mogu ni preživiti. Pa jedva preživljavaš jedan period, ne može ni to sto godina trajati. Pa se digneš malo. Pa razmišljaš-"Bemti majku, pa jesam li ja mogla bii sad saborska zastupnica npr ili pjevačica, ili slikarica ili nešto tako? Pa se sjetim da sam mogla biti i zlostavljana žena, pokojna, mogla me granata u ratu ubiti, mogla sam i tako završiti. Onda mi odma bude lakše. Svi se pitaju. Svi se koprcaju. I saborski zastupnici i pjevačice..pa i ja. Baš me zanima kako će se dalje slagati sve
Ja nisam imala neke planove, znala sam samo što ne želim. Ne želim muža, djecu i uredski posao. Sve to imam, popustila sam čak i sa svadbom od 300 ljudi. I dobro mi je, našla sam nekog s kojim to što nisam željela je divno, čak i uredski posao se može izgurati.
jedino što mi nedostaje su putovanja, mada popravljamo se, puževim korakom. Koncerti, izložbe, kazalište..sve je to preudaljeno i često neostvarivo, to mi, onako malo fali.
Ja sam htjela biti biolog koji putuje svijetom pustinjom i prasumom. Sad radim u korporaciji za računalom i sastancim dan za danom :mrgreen:
Ali generalno nije loše, imam dvoje krasne djece, zanimljiv posao, pametnog i dobrog muža, kuću, svi smo zdravi... Čak i putujemo ponekad. Nije ono što sam zamišljala kao mlada, nego prilično prizemlje, morala sam se pomiriti sa sobom da nisam materijal za snimanje nove serije "Opstanak" (ako je se netko sjeća iz 80-ih)
No i dalje sanjam, da ću jednom dobiti na lotu, dat otkaz i putovati svijetom. Srećom backup plan mi je da će djeca odrasti, odselili, ja otići u mirovinu i backpack putovati svijetom. Ak nisam u 20-im stignem valjda u 60-im, što je najgore one čak i nisu daleko :lol:
Silly, sestro. Ja ciljam na dvadesete svojih klinki, kad vec nisam na svoje. Kad se osamostale, a prije unuka, da ne budem skype baka.
Ne odgađajte ništa, živite život sad tu a ne jednog dana kad ovo, kad ono.... :-)
Sad,tu, odmah.
Nisam sve ostvarila, niti sam od svega odustala, ali ono meni najvaznije sam ostvarila.
U mom odrastanju je velika sjena svim mojim planovima bila mogucnost nasljedne psihicke bolesti i tako sam zapravo oduvijek bila iznimno zahvalna na zdravlju. Taj strah me sigurno sputavao, jednako tako me i sacuvao... Naucila ssm i iskreno prihvatila da je covjek koji je psihicki zdrav sretan.
Je, lili, al neke mi stvari sad ne mogu biti. Pa skupljam pomalo resurse da ih ostvarim..
ja ovakoCitiraj:
magriz prvotno napisa
iako, dvije stvari koje sam željela (da sam bolje planirala, možda bi se ostvarile) - maraton s 40 i 4. dijete ...
godine prošle, boljke stigle, i dalje se nadam, ali ne djelujem ...
Meni je dosta polumarataon sa 42. kojeg nikad nisam planirala i dvoje djece koju jesam.
Sad iz ove pozcije mogu reci da maraton stvarno nije neka nedostizna kategorija ( ako ga bas netko zeli) jedino.sto zahtjeva silnu disciplinu i posvecenost u godinu dana priprema.
Ali vjerojatno je tako sa svim stvarima u zivotu koje se mogu planirati. Samo ih treba staviti u fokus.
Ja sam prilicno zadovoljna kako mi je zivot ispao. Posebno, jer nije krenuo bas bajkovito. U mnogim podrucjima je nadmasio moja ocekivanja :) Jedino sto se, u poslovnom podrucju, ne bavim onim cime sam se najvise htjela bavit, i sto je moglo bit moja strast. Ali, i ovo sto radim, mi je poprilicno drago.
A sug nalazim u nekim usputnim malim stvarima, odlascima na dobre predstave, kavi u dobrom drustvu, kavi solo sa knjigom, kavi u Zbirca kad je jugo ili bilo kad, povremenim izlascima na pivu s md-om, smijanju s dicom - onako kad se svi skroz opuste, bivanju u prirodi (ili otocnoj ili ovoj surovoj u dalmatinskoj Zagori), slusanju dobre muzike dok vozim... I pravljenju kolaca :)
Misim da većina nas ima puno zadovoljstava u životu. Samo nekima zivot nije bas ono što smo zamišljali nekad (kadgod to bilo). Meni su putovanja i dalje baš želja, prava putovanja, na drugi kraj svijeta pa dva mjeseca skitanja da ne čujem ni vidim nekog iz HR. Jednom smo kao obitelj to uspjeli na 3 tjedna i bilo je predivno no financijski je realno to jako teško. Plus škola, obaveze, posao... Tako da i dalje sanjamo o nekoj budućnosti kad ćemo nešto moći ostvariti, sto ne znači da sad isto ne živimo lijepo i sretno i ostvarujemo neke druge jednako vazne zelje (kod mene primarno sto zelim omoguciti djeci plus kakav posao zelim kad vec radim to sto radim)...
Kava u Žbirca.Citiraj:
Jadranka prvotno napisa
Lako tako.
;-)
:heart:
Ne stignem ništa pročitati osim prvog posta, pa samo kratko...
Nije ispao ni približno... ali koga briga, daj šta daš i idemo dalje vidjeti što se može s tim ;).
Jadranka, dobro uvatiš misto u Žbirca, ja kad god dođem nigdje slobodnog stola
Srećom, ima još mljac mjesta
što se tiče moga života, on je na privatnoj sferi amo reć onakav kako sam zamišljala. Puna kuća ljubavi. Ima stvari koje bih promijenila da imam čarobni štapić, ali sve skupa bilanca je u plusu i dosta u skladu s nekim mojim idejama kako to treba izgledati.
Poslovni dio nije onakav kakav sam zamišljala ni približno, ali pronašla sam neka zadovoljstva i na neočekivanim mjestima, generalno još radim na tome što ću biti kad odrastem (tek sam nedavno odlučila, a možda se još i predomislim). Računam negdje oko 40. rođendana da bih bila tu negdje
Ja sam jako zadovoljna, imala sam ideju već u osnovnoj što želim raditi, to sam i realizirala, i više od toga. Željela sam veliku obitelj, recimo da je imam, sad bih možda još malo veću :-)
Ali, mora bit ali, sav taj trud i visoki ciljevi kojima sam težila su me prilično istrošili, pa se sad ponekad nađem u situaciji da sam preumorna da uživam u nečemu što me zapravo veseli. I onda se pitam što ne bi bilo bolje da radim manje zahtjevan posao, da sam više vremena doma i imam više vremena za obične svakodnevne sitnice i u njima uživam.... pa se tješim da će djece narasti i imat ću više vremena a u istu ruku mi je žao što će brzo narasti, i tako u krug.
Putujem za moj pojam dovoljno, jednom godišnje odem na neko mjesto gdje još nisam bila tako da sam dosta toga obišla, drago mi je ali nije mi to nikad bilo napeto, ipak sam ja rak po horoskopu i najsretnija kad pređem kućni prag.
I ja sam rak. Al volim putovat. I još se više vratiti doma.
E meni je jedino žao da nemam troje djece. Al tko mi je kriv kad sam kasno krenula.
Zanimljiva mi je ova tema, otkad ju je Mojca otvorila razmišljam o pitanjima i svojim odgovorima.
Imala sam plan mada nisam ni bila svjesna da je to neki plan - otići od kuće na faks (odrasla sam u malom gradu pa je odlazak na faks svakako bio odlazak od kuće), završiti faks u roku i dobro se pritom zabaviti, putovati, upoznati puno novih ljudi, u nekom trenutku se zaljubiti pa završiti faks, a onda naći neki dobar posao, imati djecu....
I sve sam napravila po planu uz male promjene i usklađivanje putem. Stvari koje se nisu pokazale kakvima sam ih zamišljala sam promijenila (npr. muža 8-)) i kad gledam ovako unatrag žao mi je što nisam imala više želja i planova jer očito sam ih imala premalo ili su bili svi prerealni.
A sad se osjećam kao da sam taj neki unutarnji kapacitet želja i planova prerasla i nemam potrebu planirati puno dalje od idućeg godišnjeg odmora, uživam u svakodnevnici.
To valjda znači da sam sretna.:heart:
Hah Barbi, sad si me podjetila. Poznam nekog tko je išao na razgovor za posao u korporacijski HR, friško nakon što je doktorirao. Radi se o normalnom čovjeku, bez nekih enormnih drama u životu, al nije ni lili :) Pita ga HR stručnjakinja koji mu je bio najveći izazov u životu. Čovjek kaže - doktorat. A ona pita - je l mu bilo jako teško. Čovjek odgovori da i nije. A ona nastavi posprdno - i to vam je bio najveći izazov?! :lol:
Nije dobio taj posao.
Pa i nije neka strucnjakinja.
Ja sam na jednom takvom intervjuu, rekla Mamina shizofrenija od djetinjstva. Zena me stvarno pitala sto vam je tu bilo tesko... Ne znam sto sam rekla, posao dobila nisam...
i ja ovako nekako kao barbi
plan nisam imala nikad konkretan, nisam se nikad tim zamarala, samo sam gurala u smjeru za koji sam smatrala da je ispravan
nacelno je ispunjen, faks, dobar posao, stan, obitelj, djeca, male zivotne radosti
cak i neki neplanski dijelovi su super ispali, kao nakon faksa odlazak u inozemstvo, godinu i pol, super iskustvo
evo i neplansko planski razvod braka, pa sad imam novih planova u vidu novog stana i neke nove buducnosti, da mi ne bude dosadno :D
da mi je netko u mladosti rekao da ce ovako biti, mislim da ne bih imala primjedbi :mrgreen:
Razocarana sam u svijet oko nas. Mislila sam da cemo putovati u svemir kad odrastem ili bar rijesiti problem gladi i siromastva. Kako sam bila naivno dijete
A ja sam oduševljena što možemo pričati s ljudima koji su na drugoj strani zemaljske kugle i gledati se pritom, čak možemo hodati po cesti i to raditi. I još je besplatno. :-o Za mene je ta budućnost o kojoj sam nekad sanjala zaista stigla.
Jelena, da, ja sam ti točno takav lik. Ništa što sam napravila u životu nisam doživjela kao neki poseban napor. I porodi su mi bili skroz laki i ugodni čak. :lool: Ništa što sam sama napravila ne doživljavam kao neki poseban uspjeh i ne, nisam uopće ambiciozna. Zapravo, ni ne mislim da je to mana.
Barbi , previse si skromna. Dodaj malo drame. :-)
Tako mene uci trener kad ono skromno trepnem na svoj uspjeh u mrsavljenju, kondiciji i promjeni zivotnog stila.
Pa kad nešto promijeniš u životu kao što si ti promijenila, izađeš iz nekih dotadašnjih okvira i obrazaca ponašanja, to meni zaista jest uspjeh na koji treba biti ponosan. Kad promijeniš nabolje naravno :lool: ne da recimo počneš piti ili drogirati se.
Ja sam cijeli život ista, imam osjećaj da se nisam uopće promijenila od osnovne škole. Niti karakterno, niti u razmišljanjima, niti u životnim vrijednostima.
Malo sam se umorila s godinama, dobila koju kilu i koju boru i nešto više sijedih :mrgreen: ali ja sam sebi uvijek ista ja.
Naivna i neambiciozna. :-P
Pa i ja nemam osjecaj da sam se promjenila karakterno ili u zivotnim vrijednostima, a sto se razmisljanja tice rekla bih da sam tu postala fleksibilnija.
Ali , da, mozda je u tome stvar. Nisam imala nikad neki poseban moment koji mi je promjenio razmisljanje i karakter.
Imala sam momet kad sam tocni znala da iza njega nikad nece vise biti isto, ali nisam plakala za buducnosti koja se nece dogoditi. Jednostavno ju je zamjenila neka druga.
Ali sto se tice zivotnog stila i promjene nekih obrazaca, shvatila sam da je to turbo jednostavno i lako kad se jednom odluci. I da je turbo jednostavno i lako kad si sam ti u pitanju , a ne netko drugi .
Tj. da mozes samo sebe mjenjati i da rezultati budu odlicni . Odlicni uz puno manje truda nego kad pokusavas mjenjati ( najcesece bez rezultata) nekog drugog.
Ne kazem da je sve bezbolan proces, ali sve vise manje tece u pravom smjeru ako se ima fokus.
Barbi i ja imam osjećaj da sam karakterno ostala ista kao u 7.razredu osnovne, da imam identične životne vrijednosti i razmišljanja.
I da ništa mi nije teško, sve se može kad se hoće a izazovi su mi primamljivi.
Vrijeska pa nećeš valjda ostavit taj maraton neostavarenom željom. Dođi nam na vježbačice bodrit ćemo te, tm također je iskusan trkač, ako čvtrsto odlučiš istrčat ćeš ga garantiram ti.
Ajde tako rado bi te bodrila u pripremama.
Što se tiče života ja sam prezadovoljna i privatno i poslovno. Samo da,tako ostane. Ne sjećam.se da sam nešto posebno planirala ono klasika faks i ostalo, al najviše pamtim da sam htjela putovanja-njih sam željela da mi budu sastavni dio života.i jesu. :-)
Šaljem svima pusu iz Bratislave
Sirius divan post :heart: samo odluka a uz nju trud i disciplina vojnička
Nisi samo ti iz te vreće... Cijela generacija (zapravo, više od jedne) slušala je i vjerovala u priče o boljoj budućnosti, miru u svijetu, svemiru, rješavanju problema gladi i brojnim drugim stvarima. Nažalost, neke stvari su se čak i pokvarile od tih vremena...Dok sam odrastala, imala sam osjećaj da živim u naprednoj i civiliziranoj zemlji, da smo bolji od okruženja, da ime naše države nešto znači u svijetu, a sad...:unsure:Citiraj:
mamitzi prvotno napisa
Nisu pitanja o izazovima bila za posao presudna, skoro sam pa sigurna.Citiraj:
casa prvotno napisa
Ina, ni ne mislim da je to bilo presudno, samo mi je bilo nevjerojatno bescutno od nekog zaduzenog za kadrove takvo pitanje. Da sto vam je tu bilo tesko... Ocekujem socijalno mudriju reakciju...
Inace, meni je taj poslovni aspekt najneostvareniji, djelomicno mojim odlukama, djelomicno okolnostima. Al vjerujem da sam jos dovoljno mlada da i to ostvarim. Tesko mi bude kad prestanem radit to sto zelim pa ponovno krenem na te intervjue za poslove koje bas i ne zelim radit. Cesto se brzo zaposlim pa trazim pozitivno u novom radnom okruzenju. Tu sam se bas utrenirala naci sug... Ako cete sad zasto ne radis sto zelis... Zato sto posla nema, pogotovo bez veze. Mogla bih se opet preselit u veci grad pa ga pronaci, ali nanovo biram bolje za cijelu obitelj, pa tako radim svasta...