Pa ne naravno. Ali odnosi s tim ljudima su mi bliski, vjerujem iskreni i puni povjerenja. Ne vjerujem da mi ne bi rekli da osjecaju krivnju radi svojih roditeljskih postupaka. U krajnjoj liniji ni Mm koji ponekad urla i prijeti ne osjeca krivnju radi toga.
Aha, oni se samo tako ne osjećaju, nije da i oni to nikad ne rade?
Da da, mozda nisam bila jasna. Dakle moj osjecaj krivnje je puno veci nego kod vecine drugih.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Sad sam skužila, dakle nisam ja njoj trebala prijetiti s rezanjem trikoa, nego npr. sa “smiri se ili odmah idemo doma i nećeš uopće na ručak i tortu”, i pokazat da to ozbiljno mislim. Čak je u tih 15 minuta to i bio jedan od scenarija da sam na jednom semaforu okrenula natrag, pa se primirila i krenula u bakinom smjeru. Ali nakon 200 metara se opet “bacila na pod”. Ma nema veze, ona je priča za sebe, nemamo o njoj sto vise na forumu ;).
I znam da je to teatar za mene. Oni su u javnosti divna djeca, nikad me Lili ne bi opomenula u kazalištu.
Sto se tiče bacanja igračaka, radila sam to na način da ih pobacam u vreću za smeće i ljutito iznesem iz stana u garažu, a oni misle da su u smeću. Plaču tu večer, sutra se vise ni ne sjećaju i mogu slobodno puniti novu vreću. Stoje te vreće tako u garaži, oni nikad vise ni ne pitaju za njih. Nisam to sad dugo ni radila...
Jučer me mali nešto pita i nešto se porječkamo i on meni da sam grozna. Ja njemu skulirano da nema on pojma sto su grozni roditelji. I ispričam mu kako je moj brat mom nećaku jednom zdrobio neki super autić nogama u komadiće kad ga ovaj nešto nije htio slušati (4 god. dijete). I ovaj moj se na to užasno naljuti da kako mu je mogao to napraviti i bas upadne u neki bijesan mod. Počne vikati i svašta nešto, ja pokušavam razgovarati, ali ništa i pošaljem ga na kraju u sobu. I bude on tamo pola sata, duri se, ne diram ga. I onda ga zovem na večeru i spremanje na spavanje i neće. I još je bezobrazan i lupa vratima i neće i neće ništa. I na kraju završi mojim urlanjem i jako ga povrijedim i on place i odradi sve to u placu. Grozno meni, grozno njemu. Jutros je prva stvar koju mi je rekao “oprosti mama sto sam se tako ponašao”. Stvarno je dobro dijete, ali eto dogode se te neke situacije kad ne znam sto osim biti grozna.
Pa se pitam je li moj brat isto morao baš zdrobiti taj autić pred djetetom.
I je l djeca koja gađaju učitelje kredom, govore im “kravo glupa” ili im s 8 godina kažu “samo ti upiši u imenik” to rade zato sto im nitko nikad nije zdrobio autić i grmio na njih užasno.
I još plus grižnja savjesti da se sigurno moglo još nešto učiniti da doprem do ovog svog, a izgubila sam živce.
Zdrobiti autić pred djetetom je - nasilje. Neću reći da je to jednako kao opaliti djetetui šamarčinu, jer nije, ali to jest nasilje.
Moje starije dijete ima ADHD . Njegovo cijelo djetinjstvo je
obiljezeno pokusajima ignoriranja i rusenja SVAKE granice.
I to ne zbog toga sto granice nisu postojale ili nisu bile jasne nego zato sto je on ima potrebu za tim.
Kad smo.dobili drugo dijete nikad mi nije palo na pamet zapitati se sto sa granicama. Kod nje su uvijek palile SVE metode iz prirucnika. Kod starijeg nije palila niti jedna.
Mima, u kojem trenutku bi ti kupila tu kiflu na putu na ručak? Odmah čim traži? Nakon 5 minuta pregovaranja, nakon 15?
Ozbiljno pitam, rekla si da bi kupila.
I ja mislim da je to s auticem nasilje. I ono je sto sam ja svojem sinoć izgovorila i kako sam ga zgrabila za majicu. Ali nisam znala više sto drugo kad je počeo lupati vratima i svašta nešto...
Kod mene situacija slična kao u prvom postu :)
U susjedstvu je jedna mama s 3 djece, užasno urla na njih. Srce mi se stiskalo dok sam na porodiljnom ljeti kraj otvorenog prozora i svog anđelčića slušala tu dreku. A sad kad je anđelak porastao i počeo teror evo i mene kako se derem :) Sa starijom sam imala povremeno ispade, ali sada prečesto. Ali je činjenica isto tako da prije toga kažem bar pet puta mirno. LJubazno. Odlučno. Autoritativno. Kako god hoćete, ali ne posluša me nitko dok ne urliknem.
Najgora kazna manjoj je da ću je odnijeti s mjesta akcije na hlađenje (ja s njom uvijek ostanem, ali to je njoj grozna kazna). I to smatram dobrom disciplinskom mjerom, jer ako nije upalilo što sam joj lijepo rekla, nego i dalje radi ozbiljna sranja (recimo udara sestru tvrdim predmetom), onda je moje pravo i dužnost da je maknem s mjesta zločina i onemogućim joj da ozlijedi sestru. Nije prazna prijetnja nego sam zbilja spremna to učiniti. Ali ona tada krene u takav strašan plač, ridanje, da se čovjeku srce slama :) ako me krene pri tome udarati onda je držim i mislim kako joj sigurno sad radim traumu o kojoj će pričati jednog dana psihijatru i još mi kroz glavu prolazi sve ono o neželjenim fizičkim kontaktima i kako moramo djecu naučiti da imaju pravo na fizički integritet. E pa jbg, bolje rješenje nisam našla.
Kupila bih kad vidim da dijete inzistira, kad procijenim da će od toga nastati incident.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Dakle, realno, svojoj kćeri teško da bih kupila jer ona ne bi inzistirala na tako nečemu. Ali joj nebrojeno puta dozvolim stvari koje po forumu čitam da su roditeljima neprihvatljive. Bolje rečeno, uopće mi ne padne na pamet tako nešto braniti.
A tvojoj bih kupila bit će odmah i nadala bih se da će zaboraviti kiflu u slijedećoh deset minuta.
Je zaboravila bi ju, pa jela bi ju odmah putem, jesi ti naivna :lol:.
Ja ne samo da bih to rekla na prvu, ako se mala ne bi smirila na prvu loptu, nego bih i učinila bez osdtupanja. Ne bih triko izrezala, jer ipak je plaćen pa je to glupo, ali bih ga štajaznam zaključala u ormar na 2 tjedna. Pa nema mala 2 godine....Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Da, oni ispituju naše granice. I da, ja sam svojima višekratno dozvolila da ih i nađu tj. da udare glavom o njih. Nekoliko puta su plišavci bili na hlađenju u podrumu, kao i kabeli i druge stvari. Također i mobitel, ali kod 10godišnjaka.
Svaka dob ima svoje metode. Ono što je primjereno dvogodišnjacima (skretanje pažnje, kako je lijepo zutaminuta opisala) nije primjereno za klipaču predškolku koja baca stvari po cesti. Da je moja, dobila bi mjesec dana zabrane društvenih aktivnosti tipa pozivanja prijatelja i odlazaka k njima, odlazaka na rođendane na koju ju pozovu i slično. I još bih je natjerala da prijateljima objasni zašto. Ovo je kod mojih bilo primjenjivano od pete do desete godine, stim da su jako jaaako brzo izvukli pouku. Treba imati u vidu do čega im je jako stalo i opaliti po tome, bez dizanja glasa, bez uzrujavanja, ali i bez odustajanja od odluke koju smo donijeli. Bez uključivanja previše emocija. Kraj priče.
U konkretnoj situaciji ja bih na traženje peciva odgovorila kao i casa: ne može, idemo. Nakon togabih je uzela za ruku i odvukla.
Znam, naravno. Da bi zaboravila nakon 2-3 griza, to sam mislila.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Ne znam, nemam pojma... to je onaj dio s granicama koji ne razumijem. Ali mi je i nešto u tvom pristupu čudno ;). Moja bi već imala doma farmu jednoroga da se tako ponašam prema njoj.
Ja ne bih ni jednom objasnila tolikom djetetu zasto ne moze, vec bih samo konstatirala da ne moze. Bez ikakvih ja poruka, vec to se tako ne moze. Kao da je bogom dano pravilo da subotom u 13:18 ne mozes kupit pecivo. Tako smanjujes razinu osobnosti sukoba. I ja kad trecem tako kazem, pa ubrzam, on place, pa ga ja poluvucem, pa ga dignem i za dvadesetek min se smiri. Kad tako kazem prvom, drugom i cetvrtom tiho cvile desetak mib i nevoljko hodaju. Sigurno nije jednako burno sa svakim djetetom.
Ne osjecam se ni vjesticom ni krivom kad srezem na vrijeme. Osjecam se krivom kad dopustim da nas troje, cetvero, petero stoji ili gmize 20 minuta jer jedan ima show. Onda viknem i dignem. Nedavno sam tako digla drugog sina koji ima devet godina. Inace, je prilicno suradljiv pa je od soka sto sam ga digla a gotovo me dostigao visinom, odmah prekinuo. Moje najgore prijetnje nisu tako mastovite.. Ja prijetim oduzimanjem... Recimo za skidanje jakne, to histericno kazem ako ju skines, ja cu ti skinut i majicu i onu ispod. I onda se osjecam krivom. To mi se sve rjede dogada. Jednostavno, od psihologa i truda i brige, sam valjda u tom aspektu dorasla.
I moji su mene isli tuc u bijesu i tu drzim ruke uz tijelo i pricekam. Ili nosim i drzim ruke na ledima. S tim da smo to rijesili prije sestog rodendana. Ne mogu zamisliti da me toliko dijete ide udarit.
Svi biramo bitke i to je u redu. Nekad popustim da ne dođe do frke a nekad se bogme držim svoje odluke jer se mora i dijete naučiti da ne može biti po njegovom pa sve da se baca po podu pola sata. I da sam ja ta koja o tome odlučuje.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Pa svatko postavlja granice tamo gdje misli da treba i kad treba.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Ne postojie univerzalne granice za svu djecu i sve roditelje.
Ja sam sa svojim starijim jako pazila na cemu cu inzistirati. To su u pravilu bile stvari opasne po zivot i zdravlje. Sve ostalo je bilo prilicno fleksibilno. Jer bi se u protivnom nas i njegov zivot sveo na jedni veliko - NE i urlanje po cijele dane.
Ne kazem da nije bilo takvih urlajucih dana nakon kojih sam se osjecala potpuni prazna i bez energije.
A ovo s granicama i radionicama je zapravo dvosjekli mac. Ako tu djecu izbacimo, jednako kao kad svojima prijetimo i nikom nista, ne ucimo ih kako drugacije...pa onda nas ne bi trebalo cudit da to eskalira na razne nacine. A kad ih uz razumijevanje saljemo na radionice dok oni socno psuju ili objasnjavamo kako je pecivo nutritivno mabhe vrijedno od bakina rucka dok se oni koprcaju u grcu placa, opet ih ne ucimo kako drugacije. Treba naci kako ih poduciti drugacijem i primjerom i rijecima bez da dopustimo rastezanje takvih situacija. U skoli mi se zadatak cini tezim nego kuci. A i kuci mi zna biti tesko.
Bome Peterlin sličnih smo promišljanja s tim da si ti još strožija :-) ajd nek nisam jedina s ovakvim “autoritativnijom“ pristupom na forumu. :mrgreen: baš me razveseli.
Sirius pa naravno da se drugačije postupa s djecom s dijagnozom adhd-a ili nekom.drugom, mi tu pričamo o situacijama koje traže postavlajnje granica prosječnom ili malo zahtjevvnijem djetetu (rekli smo da fokus nije na.srednjem.djetetu).
Što se tiče djece koja gađaju profesora kredom u leđa,meni je to dna dna i pokazatelj da si ti roditelji totalno podbacili u odgoju svoje djece.
Što se tiče bacanja krede profesoru u leđa, meni je to strašno i pokazatelj da su ti roditelji totalno podbacili u odgoju svoje djece.
Inače danas sve više vidim negativne posljedice današnjeg “slobodarskog“ odgoja djece.
Sorry na dupliću nije dao edit.
BB ti trebas korigirati svoje ponasanje tako da regiras fizicki prije nego popizdis. Nije to tako tesko skuziti, samo je lakse eksplodirati nego se iskontrolirati. Ali nije nemoguce.
Pokusaj preskociti sva upozorenja izmedju drugog i predzadnjeg upozorenja. Ono sto bi im rekla kad popizdis, modificiraj u nesto sto ti nece izazivati grizodusje i to odmah na drugu upotrijebi i budi spremna odmah, istog trenutka tu prijetnju i ostvariti. Naravno da ti nece odmah to glatko sjesti, ali moze se nauciti. Ja jos koji put poludim, pa urlam, ali puno manje nego prije.
http://forum.roda.hr/threads/91504-q...uot?highlight=
evo moje teme od pred dvije godine sa starijom.
Nakon toga sam došla do toga da je zdravo i normalno ako dreknem i prekinem dramu koja traje toliko dugo da je muka cijeloj obitelji pa i onome tko dramu proizvodi.
Možemo kasnije i razgovarati i zagrliti se, ali i tantrumašu dobro dođe da ga netko zaustavi.
Ono što se trudim je da koliko god da urlam, ili kakve god disciplinske mjere provodim, ne budem van sebe. Ljuta jesam, ali pod kontrolom. Radim što moram, ne zato da maltretiram dijete.
I to je u redu. Prekidanje tantruma kako god je ok, dok si cool.
Zapravo sa djecom se postupa potpuno isto.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Samo sto odgovor i reakcija djeteta nije ista.
Pa samim tim niti uspjesnost odgovora na postavljenu granicu.
Plus, M. je dobio dijagnozu , tj. Nama objasnjenje za njegove reakcije tek sa 7,5 odina. Do tada smo ga odgajali uz kritike i osjecaj neuspjesnosti .
Sirius ma sve kužim samo nekako nemam osjećaj da oboje djece od BB imaju baš tu trenutno prikrivenu dijagnozu.
Marta dobro sugerira. Marta jel možeš dat BB neki konkretan primjer kako se postavit vjerujem da bi joj bilo lakše razumljivo.
Potpisujem Mimu i Lili u cijelosti.
Ja bih isto kupila kiflu i nastavila dalje. Neka ju pojede. Neka ne ruča poslije toga.
Nema veze.
Pogotovo zato jer bih tako eventualno spriječila tantrum.
Ako bi mala i dalje zezala, nju pod ruku i doma.
I nikuda ne bismo išle.
I tako svaki puta kad bi radila cirkuse.
Bez rasprave, bez vrištanja, prijetnji i nervoze.
A onda, kad bi se smirila,lijepo bih joj objasnila zašto. Odnosno pitala bih ju je li zna zašto smo se vratile doma i ako ne zna, objasnila joj.
I tako svaki puta.
Moram napomenuti da sa svojim djetetom nikad nisam imala takvih situacija jer se njoj lijepo dalo objasniti i ona je to uvijek i prihvatila, no znam da ima djece kojima je teže objasniti i koja su sklona dramama pa bih s takvim djetetom ovako kako sam napisala.
Poanta je samo u tome da BB nadje nacin da se ne osjeca lose poslije neke epizode. A to je stvar ocekivanja. Sirius, rekla bih, govori istu stvar samo iz malo drugacije tocke.
Ne mogu se svi tantrumi sprijeciti. Al se moze sprijeciti da dobijes gastritis.
Ja sam sinu skinula vrata od sobe kad ih je koristio za lupanje.
Bez objasnjenja. I posla dalje svojim poslom.
A ove situacije zicanije po ducanima rjesavam kako stignem. Najstariji bi davio naizmjerno, al s njim je palilo da glasno ponovis njegova pitanja ili da mu nasred ducana glasno objasnjavas zasto ne moze nesto dobiti. Klinci osjete da nam je nesto neugodno, tipa da zelimo izbjeci scenu u ducanu, al ko drugome jamu kopa nos...
Znaci treba zadrzati neki humor u situaciji kad imas srednje dijete (ili jednostavno imas naporno dijete). Srednje dijete je prigoda da savladas sve tehnike pregovaranja s teroristima. Mm je to zvao talacka kriza.
Pomaze i kad znas kako ce se situacija odvijati pa im jos predlozis kako de se izraze il bace. Ako pogodis trenutak, odnosno uletis prije konacnog raspada, mozes sve zaustaviti uz smijeh i salu. Al da je lako, nije.
Tocni tako, marta.
Dijagnoza ili karakter nije bitan . Oni samo objasnjava djetetovu reakciju.
Ona je burna ili manje burna.
Na nju cesto ne mozemo utjecati.
Jedino na sto mozemo utjecati je nasa reakcija i nas osjecaj.
pa ja evo doista ne znam smijem li se javiti na temu a da me Lili ne prozove da ne dajem konkretan savjet (jesu li to neka nova pravila na forumu? neka nova vrsta moderiranja teme koja se testira???)
ali zariskirat ću i reći bubilo da je razumijem, i sama se ponekad nađem u takvoj situaciji. i kako sasa kaže, moje postupke oblikuje i krivnja zbog moj potencijalno grubog načina izražavanja a i osobnost moje djece kojoj doista smeta (više puta su to otvoreno rekli) grubi i odrješiti pristup
vjerujem da je slično i kod tebe, ali tantrum je nešto sasvim drugo, tj moj je dojam da bilo što rečeno u tantrumu i od roditelja i od djeteta nije admissible in court
a ako se radi o uobičajenim svakodnevnim pizdarijama, nakon što me se ne ne posluša na prvu (najčešće se radi o spavanju), ponovim još koji put, nakon trećeg puta ih pitam jel ja stvarno moram počet prijetiti - tu se ponekad smire a ponekad ne. ako se ne smire onda počnem prijetit i to tipa da ću im ukinuti ekrane ili da neće ići na nešto što im je obećano.
Kasnije se osjećam krivom (čak umislim da me i grlo boli od deranja - što je nemoguće) - ali stvarno mislim da je i taj osjećaj iz neke navike, a ne zato što doista postoje razlozi za krivnju. Osim što se osjećam krivom što sam vikala, osjećam se loše jer u tom trenutku dovodim djecu u stanje neugode, a to ni meni nikad nije ugodno. Baš sam im danas, nevezano za ovu temu, onako iskreno rekla da ja skroz razumijem da oni stalno žele visit na ekranu i moj primarni poriv je da im dozvolim što god im stvara ugodu. I sama sam takva, prirodno neumjerena u ugodi. Odnosno prirodno težim stanju bez kontrole. Pa sam im onda objašnjavala zašto njima treba kontrola i ograničenja (kao što i meni samoj treba kontrola).
Nemam prirodno savršenu djecu kao neki na forumu, moju djecu treba odgajati. I ne mislim da imam najbolji pristup na svijetu, samo dijelim svoje iskustvo.
Pratim sve i pokušavam razumijeti...
Ali nije čak toliko ni problem u tome da ja popi.dim. Nekad se zna dogoditi da ja cijeli taj put objašnjavanja odradim usput i na kraju odglumim vješticu, samo da njima bude vještica, a mene ni ne zaboli želudac bas svaki put. Ono, nisam se naživcirala nego sam rekla, ok, 8 minuta ozbiljnog i argumentiranog razgovora nije urodilo plodom, ajde izbaci vješticu.
Nego me više boli zbog njih, što oni moraju gledati tu vješticu, a obična pure ozbiljnost i argumenti ne pale. Ja se ne iživciran putem svaki put. Ali oni dobiju vješticu svaki takav put kad do toga dođe.
Evo kad vidim ovo sa skidanjem vrata, ono svaka čast, i mogu zamisliti da to napravim bez uzrujavanja za sebe, ono, ne bi se iživcirala, skulirano bi skinula vrata... ali poslije bi brinula kako sam mu mogla to napraviti :psiholog:.
P.S. Mislim da je Lili htjela samo pomoći s ovim da mi Marta da savjet ;).
Ja se uglavnom nisam mogla nagovoriti, pa su to djeca shvatila. Njihovo moljakanje nikad nije dalo rezultat.
Kod situacije peciva prije ručka, pecivo ne bih kupila ali bi im ponudila da kupimo neki drugi dan ili taj dan kasnije (nakon ručka ako ga još uvijek žele).
Kako si mu mogla napraviti što konkretno? Ukloniti mu alat za neprikladno ponašanje?
Ja se stvarno ne mislim kako sam mu mogla priuštiti skidanje vrata. Krivnja za skidanje vrata je isključivo na njemu. Tako da ti zapravo moji savjeti ne mogu pomoći. Moraš promijeniti svoju granicu grizodušja, da bi si pomogla.
Sigurno si u pravu Marta samo to još ne mogu shvatiti :).
Mene je spasilo ono - budite autentičan roditelj.
Pa tako radim sve ono što osjećam "svojim" (i ja ponekad "skidam vrata") koliko se god kosilo s knjiškim preporukama.
Da ja radim ono sto sam autentično ja, pokenjali bi mi se na glavu. Ja želim biti dobra prema njima pa da oni budu dobri :mrgreen:. Sve to oštro discipliniranje ne volim ni malo.
Meni je autentično išlo na jetra ako su moji sinovi divljali po stanu, pa sam ih često vodila van. Doma nisam dozvoljavala trčanje, skakanje, urlikanje, a morali su se negdje isprazniti. Sad bi mm rekao da smo kupili vikendicu da djeca imaju gdje urlikati i divljati i to nije daleko od istine. Sirius je napisala da ih treba često voditi van i to je debela istina.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Isto mi je autentično išao na živce kaos i nered koji su ostavljali za sobom. Tu smo išli na kompromis. Ja ne spremam njihove stvari, a oni ih ne ostavljaju u mom životnom prostoru.
Autentično mi je išlo na živce kad su se svađali i to sam im pokazala svaki put. Autentično bih zaustavljala svaki nagovještaj tantruma prije nego su i shvatili što se događa. Ali moj mlađi je bio autentična cvilidreta i trebalo je to izdržati. Čovječe, odahnula sam kad je dorastao do puberteta. Danas se sasvim dobro slažemo.
Isuse. Genijalno. :naklon:Citiraj:
marta prvotno napisa
Velika me s puno ljubavi zove "moj najdraži hitleru" i ponosno kaže da nitko nema takvu mamu.
Mala sad na početku puberteta koristi samo ove zadnje 4 riječi. U drugom kontekstu, doduše...ali narast će i ona :coffee:.
Da drago mi je da si skužila BB, htjela sam pomoć. I opet potpis na martu.
Trebaš maknut to grizodušje, promijenit način viđenja, bit će ti puno lakše i bolje.
I slobodno uvedi malo više te discipline koju baš i ne ljubiš. ;-)
Pa vidi Peterlin i čokse (a možeš i mene dodat) kakvo bi tek one grizodušje trebale imat ;-)
Ovih dana sve neke dobre i vrijedne ženske otvaraju teme-ti,Mojca, a okolo ekipica koristi vašu dobrotu ;-)
Ovo sa skidanjem vrata mi je izmamilo suzu divljenja, da sam bar ja tako autentična.
Kod mene isto ne upali ni 5, ni 25 na lijepo, na ozbiljno, na argumentirano, na molećivo, na prijateljski, na zapovjedno, na prijeteći...upali 26. put na deračinu ili suludo siktanje. Zato jer on tek u tom momentu shvati da sam ozbiljna. Dakle, ja ne mogu uvjerljivo odglumiti (iako se trudim) da mi je prekipjelo dok zaista nije.