Strašno kako mediji krivo prenose. Ne mogu naći čkanak od jučer.. znači pisalo je da su 2 liječnika odlučivala i odobrila.Citiraj:
lunja prvotno napisa
Printable View
Strašno kako mediji krivo prenose. Ne mogu naći čkanak od jučer.. znači pisalo je da su 2 liječnika odlučivala i odobrila.Citiraj:
lunja prvotno napisa
Po meni da - ali ja nisam pravnik - ne znam postoji li kod nas DNR opcija.Citiraj:
betty blue prvotno napisa
Ja ne znam je li itko imao prilike vidjeti oboljele od anoreksije koji se hrane na sondu?
Ja jesam, prije točno godinu dana, na dnevnoj bazi, jedno mjesec dana.
I to je stanje od kojeg se MOŽE oporaviti i oporavlja.
Članak daje naslutiti da je to stanje od kojeg se ne može oporaviti što uopće nije točno.
I anoreksija i depresija se uspješno liječe, možda ne u 100% slučajeva, ali odustati sa 17 mi je apsolutno prerano.
BTW, to "pravo na smrt" ili na tako ekstremne rizike me mučilo i kod filma Free Solo. Zaključila sam da, ako po njegovoj mami ima, ko sam ja da kažem da nema. Uopće - ko sam ja u njihovoj priči. Kad gledam slike influencera koje mahom dobivaju "diiivnoooo" na FB-u - a slike tipa ona radi stoj na rukama i balansira na stijeni što samo što se nije odvalila u provaliju... isto se pitam. Svi su punoljetni, pa je tu odgovor na moje pitanje - iako, kad vidim masovnost toga, razmišljam da je možda 18 prerano za punoljetnost. Svom djetetu hajlajtam opasnosti toga - ali ne mogu ja znat što je u njenoj glavi i 100 posto garantirati da uvijek sve ispravno hvati. Takva neka besmislena smrt izlaganja opasnosti i ginjenja zbog nepromišljenosti bi mene - ako razmišljamo teoretski - više pogodila.
Ne znam nista o ovome, srecom, ali u nizozemskim clancima pise da su nju morali staviti u induciranu komu da bi je mogli hraniti na sondu.Citiraj:
Barbi prvotno napisa
nisam liječnik i ne znam ni približno dovoljno o tome, ali pretpostavljam da netko može biti anoreksičan cijeli život i hraniti se na sondu cijeli život, a da se nikad ne oporaviCitiraj:
Barbi prvotno napisa
hoću reći, izbjeći smrt nije isto što i živjeti
ne znam, tema je prestrašna, dok pišem i pričam o tome sam na autopilotu jer si ne mogu dozvoliti nikakvo emotivno uključvanje
ne znam kako je bolje rješenje tjerati nekog da živi u patnji
zapravo sam htjela reći, ali mi autopilot zapinje, da mi je dostojanstvenije rješenje eutanazija ili DNR nego šok samoubojstva bliske osobe
to sad pišem i ne osjećam ništa i ne mislim na nikoga
Ma ja se s emotivnom distancom slažem s tobom betty.
Ali se ne mogu potpuno emotivno distancirati jer imam djecu te dobi a i dijagnoza mi je bliska.
Ja ne znam - pokušavam zamisilti što bi mi bilo lakše i ne znam. Moguće da bi mi bilo lakše jedno, jer ne uključuje moje spoznaje, a moguće i drugo, jer bih se mogla oprostiti i biti uz dijete. Fakat ne znam, ovo promišljam uz male pokušaje da pripustim svoje emocije koje isto automatski blokiram.Citiraj:
betty blue prvotno napisa
Sa emotivnom distancom bi sve bilo opravdano i dopustivo jer nikoga ne bi bilo briga. Ali nije nam to uopće prirodno. Koliko bi nas ovdje podržalo eutanaziju bilo koje osobe koju volimo? Vrlo vjerojatno nitko. Ne bih ja rekla da je to sebično, to je jednostavno prirodno. Napravljeni smo tako da imamo emocije i da se vežemo i da volimo. Tužni smo i plačemo i kad umre stara osoba koja je bolesna godinama i kad znamo da će joj brzo doći kraj, kako je onda moguće podržati nečiju vlastitu odluku o smrti? Ljudi smo, nismo roboti.
Mozda sam ja ipak robot.
pa računam da eutanazija barem dopušta mogućnost oproštajaCitiraj:
ina33 prvotno napisa
to bi trebala biti promišljena odluka, a ne impulzivna, pa onda daje i vremena za procesuiranje svega
samoubojstvo je iznimno nasilno
Zato je i dobro da ne odlučujemo za druge, ako ne moramo (nije im oduzeta poslovna sposobnost).Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
nije baš tako jednostavnoCitiraj:
Riri92 prvotno napisa
nije to "volim te stoga ne želim da umreš"
to je "volim te i ne želim da patiš"
X. I sigurno je i kod "volim te i ne želim da patiš" milijun žalovanja i želje "a da ipak", ali preteže osjećaj - ovo ovako nema smisla, ne želim to za ovu osobu. Valjda.Citiraj:
betty blue prvotno napisa
Ne znam. Slažem se da je previše komplicirano. Ali ja sam zadnji post napisala sa isključivo emocionalne strane. Koliko god shvaćala princip vašeg razmišljanja na ovoj temi, ne mogu to primjeniti na sebe. I razumijem da to djeluje sebično.
Meni je ova priča strašna. Kako roditelj može ne vidjeti da se 11/14-godišnjakinji takve strahote događaju?
Znam decka, ajd covjeka, manje od 40 god. Tj. Znala sam ga. Koji isao van na eutanaziju. Imao tumor od kojeg vise nije vidio, imao napadaje, bol da ni morfij nije pomagao.
Gledala sam njegov zadnji video i plakala. Sto je bolest od njega napravila
I bliznji su ga podrzali u odluci da to napravi,jer su vidjeli sto mu preostaje i kakav zivot, pomogli mu skupiti novce
Uzasno teska odluka,nisam par dana mogla prestati misliti o tome kako je odlucito da ne zelis vise zivjeti. Ili znati da ti smrt slijedi
Ali za psihicke bolesti, ne znam iskreno.. neki se nose s time, neki ne... Ubila bi se ona prije ili poslije. Bacila u rijeku/tablete/sigurno bi nasla nacin
Čoksa moja i ja sam odmah to zamijetila u članku.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Al sad članak uzimam s rezervom s obzirom da uopće nije ispravno preneseno.
Ja bih; jesam. To da jesam, to je u smislu da sam za to, da podrzavam. Nije se (jos) dogodilo. Imam neke ograde oko toga i situacije u kojima ne bih podrzavala, ali generalno, smatram da imamo pravo na smrt. U krajnjem slucaju, niti jedan zakon nas ne primorava na to da se lijecimo.Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
Ne mogu u ovome raspravljati bez emocija, ali i s emocijama mi zapravo uopce nije strano, a ni pretesko, u smislu da moram iskljuciti emocije. Trenutno imamo pravo odluciti u kojem trenutku ne zelimo vise da nam (ili bliznjima) zivot odrzavaju aparati. Zasto ne bismo tu granicu ucinili malo fleksibilnijom? Zbog cega bi aparat trebao biti krajnja granica izmedju zivota i potpomognute smrti (ili potpomognutog zivota)?
(Preskocila sam dio postova, sad se moram vracati nazad, na sve ispod ovog od Riri.)
jednom sam bila poslovno i privatno (obiteljska dobra poznanica) u kuci umiruce zeneCitiraj:
betty blue prvotno napisa
imala je manje od 60 godina, ca
i njena kci, tad je imala cca 25 god. mi je rekla: “voljela bi da je mama umrla jucer”
vjerujem da bi svatko (osim onih s jakim vjerskim uvjerenjem da je to grijeh) tko je preživio dugotrajno bolno umiranje voljene osobe sa svim popratnim komplikacijama vrlo lako podržao eutanaziju.
za sebe sam sigurna da bih, jer se sa silinom boli kada je gđa smrt došla mogla mjeriti jedino silina olakšanja koje sam osjetila.
svi imamo neko svoje, apstraktno poimanje dostojanstva i kvalitete života koju želimo sebi i svojima i nakon prelaska granice ne vidimo više smisao, ali ta je granica kod nas vrlo različito postavljena, a tek u konkretnom slučaju, suočeni sa izborom (ako ga imamo) možemo znati gdje je ona. da mi je bilo ponuđeno da se doza morfija pojača, preko dopuštene, bilo što drugo, znam da bih tada bila rekla, da molim vas.
za sebe bih voljela da mogu sada izabrati i reći kakav život ne želim, definiram tu granicu i da to znaju moji bližnji i da im olakšam jer znaju da sam ja izabrala dostojanstvenu smrt, društvo ih ne osuđuje i ne prijeti im kazneni progon.
ako možemo potpuno sje..ti svoj život, zašto a ne bismo mogli i prekinuti?
U Nizozemskoj, a i u jos nekim zemljama, Belgiji primjerice dozvoljena je eutanazija oboljelima od mentalnih bolesti. Inace psihijatrijska je dijagnostika znacajno slozenija od: bolovala je od depresije i anoreksije, iako su to dijagnoze koje obitelj i okolina prepoznaju i dozivljaju. Duboki strukturalni poremecaji koji su ponekad u podlozi takvih dijagnoza su u osnovi nereparabilni i lijecenje je simptomatsko, cesto slabo uspjesno. Inace elektrosokovi su legitimina i vrlo vrlo korisna metoda lijecenja odredjenih psihijatrijskih stanja, koriste se svuda u svijetu, i u Hrvatskoj, na Rebru konkretno.
O dusevnim se bolestima zna uglavnom malo ili nimalo, pa se mijesaju subjektivna vidjenja sa znanjem. Elektrosokovi na ciji se spomen mnogi sokiraju su pravi primjer za to.
Danas je dan oboljelih od dusevnih bolesti, ja im zelim vise dostojanstva i manje stigme.
Slažem se sa Sašom.
Iz iskustva znam da oboljeli od npr. depresije ili bipolarnog poremećaja dožive promjenu ličnosti i jako su skloni suicidu.
Psihičke bolesti nisu vidljive, opipljive, ali po mom mišljenju su teže, puno teže od svih drugih bolesti.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Evo... za ovu konkretnu rečenicu ne znam čuju li je pacijent i njegova obitelj ikad od psihijatra. Ne znam, zapravo, je li kontraproduktivna (iz perspektive psihijatara). Bojim se da bi vodila obitelj brže nekoj institucionalizaciji tj. odustanku od pacijenta. A ona je, recimo, neka moja istina. Doživjeli smo to da nam je psihijatar rekao da je osoba "još i dobro" i da "moramo bit zadovoljni kako može biti", ja sam to shvatila ono... može napadat naokolo i ono u nije baš gola na stablu i ne viče "io voglio una donna" kao u Amarcordu, pa možemo bit "zadovoljni". Više puta sam zamišljala kako bi oni privatno bili "zadovoljni" živjeti u stanu s takvom osobom npr. I koliko bi dugo izdržali. I je li to uopće dobro - jer kao posljedica ostaju oni koji su mogli biti zdravi, a sada i oni kljucaju tablete (bliža obitelj).Citiraj:
sasa prvotno napisa
Koliko je to bilo dobro - bilo je toliko dobro da smo mlađi u obitelji sklopili dječji pakt da, ako se nama to dogodi, onaj zdravi će tu osobu izmaknut iz obitelji.
Teška tema.Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
Moja mama je u domu 5 godina i boluje od Alzheimera i prije cca 6 mjeseci je pala izmaknula se kost u kuku i 6 mjeseci je u krevetu. Pretpostavljate kako izgleda takav pacijent u krevetu. Godinama već nije svjesna ničega, priča nerazumljivo.
Da, nedavno sam joj rekla da slobodno ode i da ne brine da smo mi svi dobro.
Ona se pati, koliko ne znam ( ne pokazuje znakove da trpi bolove), ali to nije život, živa je utoliko što diše. Nebrojeno puta sam pomislila da joj se bar skrate muke. Borim se s osjećajima da je bolje da umre i tugom što će umrijeti, užasno sam potrgana između ta 2 osjećaja.
Kad je bila zdrave pameti uvijek je govorila da ne želi tako živjeti. Ono što mene muči je što je i neke druge stvari rekla pa kad je došao taj trenutak se predomislila i baš sam neki dan razmišljala da postoji eutanazija i da ja moram odlučiti ne znam kako bih odlučila iako sam svjesna da i za nju i za nas koji ju gledamo ovo nije život.
Imali smo predivnog clana sire obitelji koji se odlucio ma eutanaziju. On je puno ranije poceo uplacivati za to, jer je rekao da ne zeli zivjeti pod svaku cijenu. Jos mu nista nije bilo. Onda je jedan dan dobio rak, operirao, svejedno metastaziralo na mozak. On se jos dobro osjecao, al je prognoza bila jako losa i umiranje u groznim uvjetima, smrt u nekoliko tjedana. Odlucio se. I popio "lijek" pod nadzorom lijecnika i bliskog clana obitelji. Morao je "unaprijed", jer je morao biti sposoban sam uzeti lijek.
Dan ranije smo se culi telefonom. To mi je jedan od emotivno najtezih momenata. Na kraju je on meni rekao kako predivno odgajam sina i da nam zeli svu srecu. Ne vjerujem u zagrobni zivot. Osim sto mi je taj covjek duboko u srcu i zivi u nama, dok ima nas.
Nisam se mogla osloboditi toga da je mozda neka greska u pitanju i da bi trebao pokusati zivjeti. Premda racionalno znam da se spasio velikih muka. Gledali smo u sat. Znali smo kad je termin. On se okruzio bliskom obitelji, jos im je skuhao rucak dan ranije. Nama je predaleko bilo putovati s jednogodisnjakom.
S druge strane, moja baka je zivjela jako nekvalitetnim zivotom godinama. Nepokretna u domu. Nikakav vjernik, ni ateist, nije se time uopce bavila. Ona je bila za zivot kakav jest. Nju ne mogu nikako zamisliti da bi se odlucila. Moje roditelje mogu zamisliti, jednom. I sebe.
Razliciti smo. Mislim da treba covjeka pustiti da odluci za sebe.
Psihicki bolesnici pate iako sami stvaraju uzrok patnje...i to je tesko prihvatiti. Zapravo pitanje eutanazije mi se svodi na to je li zivot pun patnje vrijedan zivljenja. Meni osobno jest, i onda kad je osoba u potpunosti promijenjena. I ne govorim to olako. Kad covjek dobije tesku vrstu raka za koju nema lijeka, u osnovi samo bira da smrt dode ranije... kad covjek imatesku psihicku bolest za koju nema lijeka covjek bira odustajanje od takva zivota. A takav je zivot tezak, bolan i usamljen. Prihvatit bol bez svrhe je strasno tesko.
Problem je jedino sto se pravo na smrt ponekad moze pretvoriti u dozvolu za ubijanje. Ako je vec zakonski dozvoljena, treba je stvarno detaljno izregulirati i strogo nadzirati. Iako, ne bih htjela biti u povjerenstvu koje odlucuje tko moze umrijeti, tko ne.
Ne znam ima li bol svrhu, osim da covjeka umanji, ali znam da je dio zivota i ovako teoretski mi se cini da bih htjela zivjeti koliko god mi to medicina i lijekovi omogucavaju.
Jedna je stvar pomisliti "bolje je da umre" ,a nešto sasvim drugo je potpisati da se nekome da smrtonosna doza.
Jelena,taj bliski član je na neki način izvršio samoubojtvo,zar ne?Svjesno je prekinuo sam sebi život,dok su drugi gledali(nadgledali).
Rekla bih da se slažem sa Konfuzijom,to bi bio moj odgovor.
Kao netko tko je 18 god zivio s psihicki bolesnom osobom mogu samo reci ovo: da danas/sutra obolim, u prvom lucidnom trenutku bih se (nadam se) ubila. Nikad, nikad ne bih svojim bliznjima (zapravo nikome) pozeljela takav zivot.
Eutanaziju bih svakako zakonski regulirala.
Ja se pitam,da li bi iko od nas imao snage potpisati papire?Ne pričam o isključivanju aparata,to smatram vještačkim životom.
Evo čisto da pitam,bez ljutnje,nemam namjeru provocirati.
Martina,Mitovski,da li bi podnjeli zahtjev za eutanaziju vama bliskih osoba?Koje ne mogu same odlučiti?
Za drugu osobu? Mislim da ne bih.Citiraj:
silkica prvotno napisa
Da znam da osoba zeli izbjeci situaciju u kojoj se nalazi (a da ne moze sama odluciti), potpisala bih, ako je tako dogovoreno. Da nije tako dogovoreno, cisto sumnjam da bi me itko ista pitao, osim eventualno oko iskopcavanja aparata.
Ovo zapravo ne pisem hipotetski, vec onako kako stvarno jest u nasoj obitelji, a u okviru dostupnih procedura/zakona/cega vec. (A i nisam Martina ili Mitovski :unsure: )
Nisam ni ja. Ali prilično sam sigurna da bih mogla potpisati - ako bih znala da to i same žele (a slučajno znam da sve moje bliske osobe to žele).
Osim djece, ofc, oni su još premali. Za njih bih vjerojatno i ja čekala nemoguće/čudotvorno ozdravljenje do zadnjeg svog daha.
A sto ako se u medjuvremenu predomislila, a ne moze ti to reci?Citiraj:
Kaae prvotno napisa
Iskopcavanje aparata? Mislim da ni to ne bih mogla potpisati. Uf, nadam se da se nikad necu naci u takvoj situaciji...
Morala sam dati eutanazirati psa i macku i bome me je to bacilo u depru koja je trajala tjednima oba puta. A nisam ni za to bila, ali njima stvarno vise nije bilo pomoci. Pas uopce nije bio pri svijesti, a maca siroce.. ona je imala samo bol u sebi. Bili su jako stari obadvoje.. I dalje me srce boli za njima.
Naravno, nije to isto kao kad je rijec o covjeku, ali opet... zivot je zivot, ljubav je ljubav.
Sve mozebitne zahtjeve za potpis pristanka na eutanaziju prebaciti kolegici Argente, molim. ;-)Citiraj:
Argente prvotno napisa
Ja kao i kaae.
Ja sam 1000 puta rekla da bih radije umrla nego bila kao moja svekrva kad ostarim.Sad se samo mogu nadati da me niko nije čuo i da me ne drže za riječ.