Sigurno je zdravo.
Printable View
Sirius, sad nemamo temu na koju bismo mogli staviti link na članak koji nije informativan, nego je kolumna.
Naime, upravo sam pročitala Klauškog na temu Lauca i njegovog izbacivanja iz Znanstvenog savjeta. Ta tema ne pripada ovdje (osim na način- razveselilo me je što je betty blue rekla istu stvar kao i on, pa je to, nategnuto, emocija u pandemiji :mrgreen:), a svakako nije ni za Jelenin topik.
Možemo li onda ovdje s tim?
Slažem se s Dotom Sirius, svaki put kad si pisala na onoj temi o tome kako radite suosjećala sam u potpunosti. Bila sam tijekom pandemije jednom prigodom par sati na hitnoj, ako sam dobro skužila baš tvoje bolnice. Bio je kaos od gužve, ljudi, buke. U tih par sati bile su dvije situacije gdje su, mislim liječnici, nisam sigurna, lagano pukli i vikali, sve se prebacivalo njima, baš se vidjelo da su na rubu, a ljudi su samo pristizali u ogromnim količinama. Ali to nije spriječilo jednu liječnicu da bude ljubazna, profesionalna i obavi super posao, a da se medicinski tehničar šali i pjevuši. Zato palac gore! Za profesionalce, radnike i prije svega ljude!
Može li itko pisati o iskrenim emocijama? Mogu i pisati i govoriti o njima, nemam problema s tim. Kao i o iskrenim i stvarnim problemima, ali ovdje očito ne jer mislim da i ti, Sirius, prebacuješ dinamiku zatvorene teme ovdje. Itekako. Pa ako si već ključala onu temu (u kojoj je očito Davor bio ta kap koja je prelila čašu), onda se i ti pokušaj suzdržati. Jer ti je komentar zločest i to jako. Samo ćeš ti stradati od burnout sindroma, je l' da?
A ako već ne želiš da se dinamika zatvorene teme ovdje nastavi pa i ti onda jedanput stani na loptu. Ne da nisi nastavila tu dinamiku, još si je i potaknula.
Svi idu na fini posao u gradski ured. Baš ružno.
Ali s obzirom na to da si napisala: "Sto ja znam, nekad treba izbaciti sve iz sebe . Kazu da je to zdravo." - možda si ljudi daju oduška. Ali čemu kad će tema opet pod ključ?!
Pa daj si oduska, Freyja, o emocijama. Samo pusti linkove i so-called cinjenice.
Ja se osjecam umorno. Doslovno i figurativno. Muz je dosao doma iz bolnice sinoc, nakon 15 dana. Gurala sam jutros stapic u nosic jer mi se cinilo da je isti, nos a ne stap, zacepljen. A nije. Niti je test pozitivan. Ne bih ga bila gurala za takav nedostatak simptoma, ali s obzirom da vise nismo sami doma, bolje sprijeciti nego lijeciti, jel.
Freya jab e ne shvacam.
Kazes nemas misiju a bome ne izgleda tako.
Davor t9cno zna kako i sto. Samo isto tako zna da mu mujica nece ovdje odgovoriti.
Stari forumasi se dobro znaju.
Tako da tema je zakljucana. Tu kolicinu buke vise ni gluh covjek ne moze ne cuti.
Ako imate sta na temu napisati izvolite.
Kuknjavu zabstarom zaboravite.
Puno tema je kljucano tu i na manju buku tako da....
Beti ni ti nisi bas pupoljak na rodi. Sve jako dobro znas. Tako da se uozbilji :)
Ni za linkove na pouzdane izvore, ali to smo vec dogovorili.
Ali, Sirius, kakvo prozivanje.
Napisala si ukratko da drugi nemaju ozbiljne životne probleme, da se vjerojatno iz hira ne cijepe, da bi tebi bilo lako da su to tvoji jedini problemi... Evo, odmakni se samo nakratko od naših prepirki na prošloj temi. Ja razumijem da si pregorjela, stvarno razumijem, ali što misliš, radi nekakvog budućeg mira na svim temama, ne bi li bilo lijepo da i ti te komentare zadržiš za sebe?
Kad bih ti samo na trenutak ispričala životnu priču svoje prijateljice s autističnim djetetom, koja se nije cijepila, koja ne da ne radi u finom toplom uredu, nego jedva preživljava ili kad bi je osobno poznavala, vjerujem da se ne bi onako izjasnila kako si se izjasnila. I meni je "zatitralo srce" dok sam čitala tvoj komentar, kao i Doti dok je čitala moj. Pa hajde pokušaj i ti bez neke stalne represije razmisliti i ne reagirati odmah na taj način.
Mislim da si osoba od krvi i mesa i da ti je svega dosta, pa i mene, i još mnogih drugih, često je i meni tako, ali mislim da bismo svi trebali stati malo na loptu.
Ja sam sigurna da se mnogi ovdje međusobno poznaju, ne bi bilo ovakvih tenzija.
Možeš li, ako ništa drugo, barem prihvatiti da nekoga boli i ono što si ti napisala?
Oprosti, ali kakvu vezu ima dijete s autizmom tvoje prijateljice i tobom , vezano uz ovu temu?
Naslov teme glasi:
Kako je pandemija djelovala na vas?
Vas osobno.
Mislim, imam i ja kolegicu koja radi samnom cijelu pandemiju i ima kod kuce dijete s autizmom.
Jos smo si i prilicno dobre pa ju mogu nazvati i prijateljicom. Ali zaista ne znam zasto bih nju spominjala na temi.
Ako pobrojavamo osobe s autizmom i kako je pandemija djelovala na njih, moja prijateljica (dovoljno bliska, bila je prisutna kad sam radjala kcer) ima dvoje djece s autizmom (od troje). Neverbalni su cak. Svo troje su cijepljeni, a tako i ona i partner. Ne samo protiv kovida, vec po kalendaru. Pandemija je uzasno djelovala na njih jer dvoje djece predugo nisu mogli u skolu koja je izuzetno bitna za njihovo opcenito stanje i dnevnu rutinu.
(Baš me briga :durise:, ja ću staviti svoj link https://www.24sata.hr/news/plenkovic...s-titom-797312 )
Dobro, ajd se vi dogovorite koja je tema za što
Budući da mi je ta osoba jako bliska prijateljica, tiče me se i osobno. Kao što se nje tiče i moj život. Nismo otoci. Sve je povezano.
Pandemija se konkretno dotaknula i života mojega sina, gotovo pa profesionalnog sportaša.
Pa ako me pogodi nešto vezano za njega, to će vrlo izravno djelovati i na mene. Pa je i na taj način pandemija djelovala na mene.
Tako sam ja gledala na ovu temu.
Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra?
Jutros sam bila u jednoj našoj velikoj bolnici, dugo čekala vađenje krvi.
Imala sam vremena promatrati i razmišljati.
Znate što je zanimljivo u pandemiji? Kad ljudi nose maske, nekako se sve na licu svede na oči. I ne možete ne vidjeti (naravno, ako gledate, ako ne okrećete pogled).
Ima blijedih lica s očima bez obrva, sakrivenih u turbane, šalove, marame, kape. U njima najčešće vidite strah.
Ima starih očiju u kojima ponekad vidite blagost, ponekad tugu, ponekad usamljenost. Ponekad i zahvalnost, naročito ako ih vodi nečija ruka ili im pruža oslonac. Često obiteljska, ali često i medicinskog osoblja.
Ima zabrinutih roditeljskih očiju, ima očiju punih nade. Ima praznih očiju. Ima očiju u čijim bojama vidite osmijeh. Takve su mi najdraže.
Ali takve su i najrjeđe, što je i logično dok čekate na takvom mjestu.
Ono što još vidite ako pažljivo gledate je da, što su oči zabrinutije, to je maska čvršće na licu. Što je zdravlje narušenije, to se više pazi gdje se sjedi i je li koji prozor otvoren.
Ima, naravno, i onih koji smatraju da je maska valjda masažer za podbradak ili modni dodatak, pa ih drže samo da ih drže (iako se vani, u „stvarnom svijetu“, vjerojatno busaju u junačka prsa da oni nikad ne nose te „krpe“). Naravno, kad dođe „stani-pani“ totalno će inzistirati da ih operira musavi kirurg bez maske i prljavih ruku jer „za slobodu se gine“.
No, ovog jutra o kojem pričam, ovo je stvarni svijet. Barikade su iza rampe koja dijeli ovo „bojište“ od „bojišta za slobodu“. Ovo je mikro univerzum u kojem će se sve naše sudbine prije ili kasnije naći. Ovo je „bojište“ u kojem se zaista gine.
I dok gledam sve te ljude, sve te oči, razmišljam jutros:
Tko je dao ikome pravo plasirati teze da se cijepiti trebaju „samo stari, bolesni, pretili, s ovim ili onim komorbiditetima …“(nastavi niz), koji naravno usput trebaju biti kuš i izolirati se jer „mi ostali moramo slobodno i nesmetano uživati svoja prava i slobode….“(nastavi niz). Tko je taj sv. Petar s ključevima raja koji će određivati tko su ti ljudi? Tko je toliko ohol da misli da se nikad neće naći u tom nizu? Ili netko njemu drag?
Tko je dao ikome pravo da oboljeli i umrli budu broj kojem se netko izruguje? Tko je dao ikome pravo da svoju komociju stavlja ispred elementarnog prava – prava na život?
Nitko. Jer nitko i ne može dati.
O da, namjerno sam patetična. Da mogu, uključila bih i dramatične bubnjeve i prelet aviona s probijanjem zvučnog zida. Da mogu, vikala bih sa svih krovova da su sve gluposti kojima nas svakodnevno zasipaju nevažne dok umiru ljudi koji nisu morali umrijeti. Da mogu, rekla bih svim nevjernim Tomama da je bolnička čekaonica puno informativnije mjesto od Facebook i YouTube teorija.
Eto kako se ja osjećam u ovoj pandemiji danas. I ne samo danas. A nisam ni došla do odjela.
PS. Gledam ja i u oči ljudi koji su ostali bez posla, ljudi koje je ova pandemija pogodila egzistencijalno. Vidim ja i njihovu bol, nisam slijepa.
Ali…nikada, nikada i opet nikada nečije „pravo na slobodu“, koje uključuje odbijanje i najosnovnijih metoda sprečavanja prijenosa zaraznih bolesti (koje nismo izmislili jučer i koje sasvim normalno provodimo kod drugih zaraznih bolesti) neće naići na moje razumijevanje i odobravanje. I ne mogu prihvatiti da se odobrava takvo ponašanje, čak i potiče.
To jednostavno mora biti krivo.
A ako me pitate kako znam, odgovorit ću vam .
Gledam oči.
Dota, plaćaju li te za ovo?
Za ovo ne.
Tebe?
Ne. I očekivala sam ovakav odgovor. Baš su te fino angažirali. Ja sam na forumima već ohoho god., prepoznajem klona na kilometre.
Možda bi trebalo da je plaćaju.
Ovo je dovoljno dobro za novinarsku kolumnu.
(Nadam se da je jasno da je ovo pohvala...)
Nije mi jasno. Kad napišem nešto što je, ako ja dobro čitam svoj vlastiti post (a valjda čitam kad sam ga napisala) poziv na suosjećanje, onda su me neki imaginarni "oni fino angažirali". Prvo, tko su to oni? Voljela bih znati tko me angažira da ispostavim račun.
Drugo - zašto misliš da sam klon? Nema drugih poput mene, koji misle isto kao ja? Nikad nisi pročitala sličan post na Rodi?
Ja jesam. Tisuće suosjećajnih postova. I, zanimljivo, nikad nisam mislila da su ih napisali klonovi.
Ali da, volim i Patetičnu simfoniju. I plačem na tužne filmove i knjige. Kriva sam.
Nema vjerojatno novaca još i za nju, uz sve te medijske, zdravstvene, političke plaćenike.
Stavljam link - iako vjerojatno lažu jer su dobro plaćeni, poznato je da se novinari valjaju u novcu, ali ipak stavljam link jer treba upozoriti i poštediti bebice od nepotrebnog izlaganja gužvama, zatvorenim prostorima i slično, kao i inače u ovo doba godine, a osobito sada.
https://www.index.hr/vijesti/clanak/...jesti_ostalo_d
Meni je cesto palo na pamet za neke druge da su placeni.
Jedino sto mi je preostalo kao nada u ovim vremenima da moze apelirati na ljude je poziv na suosjecanje.
Kada mi netko kaze (a cujem cesto) da je samo potrebno paziti se i imati dobar imunitet, namece se samo od sebe - a sto je s onima koji nemaju dobar imunitet?
Vec sam na drugoj temi slucajno napisaka odgovor...
Mene Beros placa, svaki mjesec. Ocito premalo jer ne pisem tako lijepo. :mrgreen:
Ali nekad davno bavila sam se mislju da pisem blog . Pa sam onda mislila da trebam bolji odmak od situacije o kojoj bi pisala na blogu, onda je dosao odmak pa su dosli neki drugi novi izazovi...
Ako Dotu placaju steta sto ju nisu poceli placati na pocetku kampanje cijepljenja. I za pisanje na drugim mjestima. Roda bas nije mjesto gdje ekipu treba uvjeravati barem sto se stava o ovoj epidemiji tice.
I prilicno sam sigurna da nije novinarka ( a nije da ih nije bil ona forumu) oni se obicno ne trude toliko. :mrgreen:
Otišla sam djeci napraviti večeru i razmišljam o Rodi i ovoj temi/ temama, u stilu "Što je meni ovo trebalo:mrgreen:?
I razmišljam o Tančinoj poruci kako smo ovdje svi na ti, ne trebamo biti na Vi.
I o mom stavu da, kad me se napada ad hominem, moj najdraži i najbolji odgovor je biti na Vi. Jer me Vi uvijek podsjeća da smo svi misleća ljudska bića, da se ne moramo slagati, ali se ne moramo ni napadati. I jer me Vi podsjeća da nisam s nekim "ovce pasla", a očekujem da onda i taj netko drugi zna da nije ni on bio na istom pašnjaku.
No, prihvatila sam sugestiju (hvala Tanči), a i zaista volim što nekima od vas ovdje mogu reći ti. Napisala sam već u prvom postu, puno godina ste bili sa mnom i moji:ghug:, i zaista sam zahvalna na tome.
Postoji onaj vic koji kaže: Crnogorac dobio sina, ali mali nije ništa govorio. Kad je imao pet godina najednom za doručkom progovori: – Dodaj mi soli! Svi se iznenadiše i zapitaše ga zašto nije prije govorio. – Dosad nijesam imao primjedbi.
E, pa i ja dosad nijesam imala primjedbi. Sada imam.
Zapravo, točnije bi bilo reći da sam primjedbe imala uvijek, na sve i svašta, ali su se većinom ticale samo mene i nisam ih imala potrebe dijeliti s javnošću. Ili, kad bih i imala, suzbila bih tu želju/ poriv jer bi se uvijek našlo forumašica koje bi sasvim dobro artikulirale i moje misli bez moje "pomoći".
Što se promijenilo? Odgovorila sam na to u svojim prvim postovima, naročito u onom u kojem sam objasnila zašto se zovem Dota, i nemam ih namjeru ponavljati. Ako je nekome prepatetičan odgovor da radiš nešto jer želiš svom djetetu moći pogledati u oči i reći mu da si pokušao napraviti bar jednu, malu stvar da bi možda nekome bilo bolje, onda opet ponavljam - da, patetična sam, što ću. Moji me svejedno vole.
Nemam namjeru više odgovarati na postove forumašica koje me prozivaju da sam nečija plaćenica, klon, što već sve ne. Zapravo sam poprilično iznenađena razinom netolerancije tuđeg mišljenja. Apsolutno mi je jasno da se ne moramo slagati ni u čemu, ali mi nikako nije jasno zašto to odmah povlači ad hominem napade. I svjesna sam da, ako nastavim odgovarati na te i takve postove, to će nužno i mene i moje riječi stavljati na razinu na kojoj ne želim biti.
Ja jesam i blagoglagoljiva i dovitljiva i znam se služiti i sarkazmom i kozerijom. Dovoljno sam i odrasla da znam razlučiti što jesam, a što nisam. Također sam vrlo, vrlo svjesna izgovorene i napisane riječi. Štoviše, smatram riječi najmoćnijim i oruđem i oružjem.
Moje riječi su moje oruđe. Nisu oružje.
Ako nekog dotaknu, moje oruđe je poslužilo svrsi. Ako nekog ne dotaknu, ima i drugih koji govore, za svakog će se naći ponešto.
Ovo nije ni mjesto ni vrijeme ni trenutak u našim životima u kojima se treba tako razgovarati. Previše je toga u javnom prostoru i bez mojih kaplji koje bi tkale takvu diskusiju.
I ne, neću prestati pisati, samo ću prestati odgovarati na poruke koje nisu dobronamjerne.
Na neki način, pomalo je i tužno da se u svojim postovima moram baviti odgovaranjem da nisam plaćenik, trol, novinar, tko već. Puno ljudi bi moglo napisati isto što i ja. Ali je vrlo simptomatično i porazno za nas kao zajednicu u cjelini da se veća buka diže oko mojih postova koji pokušavaju (ne znam da li i uspijevaju, ali pokušavaju zasigurno) pozvati na solidarnost i empatiju nego oko raznoraznih poziva na mržnju.
I da, Roda zasigurno nije mjesto gdje ekipu treba nagovarati, ali je mjesto na koje mnogi dolaze po odgovor.:heart: Pa onda i ja zalijevam spaljenu zemlju svojom malom kišicom ( ina, odlična usporedba, hvala).
Wow, visestruko citiranje s 16 postova, respect :lool:
(Ja jos uvijek ne znam)
:lol::lol: Rekla sam da volim smajliće i klikat uokolo. Baš mi je bilo fora kad sam to otkrila. (Usput sam otkrila da kad se u neki kvadratić koji se pojavi kad se hoće nadopisati nešto upišeš kao razlog" dodala sam rečenicu" nestane i kvadratića i rečenice:trep: Tako da , ako se negdje pojavi random post " dodala sam rečenicu", moj je :lol: ).
Na temu:
U donjem desnom kutu ima kvadratić s nečim što meni izgleda kao navodnici i plus. E, to je to, to se klikne.
I ne može više od pet smajlića. I to sam otkrila.
:) na kompu je lakše. Ja sam uglavnom na mobitelu, al se i ne trudim puno. Na mobu mozes lako dva citirati:
Oznacis prvi koji mislis citirati, pa kad ti se otvori u prozoru markiras cijeli tekst skupa s uglatim zagradama i kopiraš ga u clipboard. Onda oznacis drugi post koji misli citirati i u njega pejstaš iz clipboarda onaj prvi, pa ubacis tekst kamo hoćeš.
Na kompu je lakse prepisati cijelu sintaksu svakog posta, vidi se i broj i sve sto treba. Al ja sam se ulijenila, a na rodi pisem obicno dok nesto cekam i nisam pred racunalom.
Ja osjećam čistu zavist na Dotinu razinu pismenosti i stil izrazavanja. :) Razgali u mom STEM okruzenju.
Ma vidi ti Dotu. Pravi informaticar. :)
Ja sam odrasla na DOSu, mi sve rucno upisujemo :lol:
Hvala jelena, istina je, uglavnom pisem s moba pa ni ne pokusavam high tech r&d
I daj dosta te skromnosti, jest da si od rijetkih kojoj to dobro stoji, ali postoji i too much of a good thing :)
Nema smajlića za ovo. Neprocjenjivo. Zaista.
Morat ću uokviriti ovaj post i staviti ga u dnevnu sobu, okruženog lampicama koje ću upaliti svaki put kad me djeca krenu zezati dok vapijem - kako se ovo pali, kako se ovo gasi:idea:
I nekako ga poslati mom profesoru informatike (u mojim vrlo odraslim godinama) koji je vjerojatno posijedio sa mnom.
Hvala ti, Jelena, ovo mi je neizmjerno uljepšalo i razvedrilo dan, ni sama ne znaš koliko. I ti si mene razgalila :bouncing:
I da, napisala bih isto što i ti meni i o tvom i o izražavanju J. Gentle, kao i o izražavanju mnogih drugih na Rodi. Ja vas zaista čitam jako dugo i izuzetno poštujem. Zato i jesam poželjela biti tu.
ŽeMske, zabavno je, nema što. Laku noć svima.