Bezveze mi je što se zorani cijelo vrijeme spočitava da ne zna što to znači biti zaposlena majka, kada niti jedna od vas koje joj to ponavljate nije probala biti u njenoj koži, biti 24/7 prisutna majka troje male djece.
Tu ne računam povremena iskustva bebisittiranja susjeda, probala sam i to, nije isto kao odgajanje vlastite djece.
Majka sam skoro devet godina, od čega skoro sedam zaposlena majka (da, odradila sam i trudnoću ;) ) i probala sam sve kombinacije, svaka ima svoje dobre i loše strane, ali ne mogu nikako izjednačiti prvi porodiljni kada sam imala samo jedno dijete (iako zahtjevnu bebu) i drugi, kada sam bila sa sama sa njih dvoje malenih (od čega jedan uvijek bolestan :( ) , a suprug dolazio tek navečer, ako nije bio na službenom putu.
Ne znam kako izgleda biti sama sa njih troje, ali ubrzo ću i to saznati.
Na poslu mi zna biti zaista naporno, ali se nikada, baš nikada ne osjećam onako iscrpljeno kada sam bila po cijele dane i noći kod kuće sa malom djecom. Ponavljam, malom djecom, jer sa mojima je sada već pjesma.
Možda zato što su moji klinci bili kronični nespavači, možda sam ja bila neorganizirana, možda sam si zadavala nerealne ciljeve, ali bila sam potpuno na rubu snaga.
Sjećam se prvog radnog tjedna, emotivno sam se teško nosila time (kao sigurno i svaka majka koja ostavlja dijete prvi puta), ali sam osjetila veliko fizičko i psihičko rasterećenje. Isto tvrde sve moje zaposlene prijateljice.
Nekako sam prestala biti napeta, osluškivati svaki šum, skakati na svaki dječji glas, situacija je bila potpuno pod mojom kontrolom i osjećala sam olakšanje.
Eto, jedno iskustvo zaposlene majke, koja svakog mjeseca dobrano puni državni proračun, koja u praskozorje razvozi pospanu djecu da stigne na posao, koja u sumrak sa istom djecom ulazi u kuću u kojoj je sve čeka, od kuhanja ručka nadalje, ali koja nije zaboravila kako to biti sa druge strane.
