Ginger, mogla bi mozda razmisliti da uzmes doulu, mislim da bi ti mogla dobro doci sto se tice strahova i kretanja u rodiliste
Printable View
Ginger, mogla bi mozda razmisliti da uzmes doulu, mislim da bi ti mogla dobro doci sto se tice strahova i kretanja u rodiliste
i mene je bilo strah u 2. i 3. trudnoci kad bi razmisljala o porodu, ali kad je poceo sve je samo teklo i nisam se vise uopce bojala, strah mi nije bio ni u peti :mrgreen:
ginger, mene je bilo strah intervencija i jasno sam dala do znanja da ne zelim nikakve intervencije i ako prosude da trebaju da zelim ponovljeni carski. najteze mi je bilo vjerovati ako mi kazu da nesto treba jel to govore jer zaista treba ili je, primjerice, kraj smjene.
ne znam moze li ti pomoci moja prica s poroda, vbac bez ikakvih intervencija, porod za pozeliti.
i ja sam spavala/gubila svijest i to mi je pomoglo da ocuvam snagu za izgon.
pronadji lijepe price s poroda, posebno vbac da se napunis pozitivom.
mikka, ja zelim mm u radjaoni, tako da mi jos i doulu sigurno ne bi pustili uz njega
leonisa, tvoju pricu znam na pamet :-)
i mikkine isto
ma mogu ja njima reci sto god, al sumnjam da ce to ista znaciti i da ce uvaziti...
a i ne vjerujem im...
i prosli put su me plasili svime i svacime i za nista nisu pitali...
a u nesvjest sam padala od kombinacije prejakog dripa i dolantina
I dajte recite, kak se beba ponasa za vrijeme truda i izmedju?
moja se ritala dugo, dugo, dugo...skoro do kraja.
sjecam se da sam skuzila da se vise ne rita jedno sat i pol prije nego se rodila.
mozda je stala i ranije, al sjecam se da sam o tome razmisljala tada.
s doulom možeš biti do odlaska u rodilište, a onda uđeš s mužem
Jedna od rijetkih stvari koje se ne sjecam je to je li se beba micala pred porod, ili ne. Pretpostavljam da je, jer svako toliko, kad sam pristajala na CTG, stavljali su ga na drugo mjesto.
Novi se jako micao, svaki trud od pocetka do kraja je pocinjao njegovim ritanjem. Izi se dovoljno meskoljio da ga osecam, ali nije bilo intenzivno. Luna slicno kao Izi. ALI - Luna nije promenila polozaj, generalno, od 37. nedelje. Bile smo kicma uz kicmu, i tako se i rodila.
Hvala cure!
Pretpostavljam da je sve to individualno, ja na primer nisam uopšte primećivala ritanje i pokrete bebe tokom oba porođaja, ni u trudu ni između, a što se tiče trudova bez dripa, kad trud prođe osećala sam se potpuno normalno, ko da ga nije ni bilo. Ne mogu da kažem da ne boli dok je trud, naravno da boli, ali npr u drugom porođaju sam pred sam izgon na svojim nogama otišla iz ambulante za prijem do lifta, od lifta do porođajne sale, i nisam to osećala kao neki napor, a beba je doslovno rođena nekoliko trenutaka nakon što sam se popela na sto.
f. se ne sjecam, k. se ritala ko blesava, n. je bila mirna.
Ja već tjednima čekam ( čitaj:od 32) da se beba smiri,tj.da se umiri jer nema mjesta za živahnosta kad ono - ništ od toga :) Neka, baš smo lijepo naučile komunicirati ovako preko "opne", baš me zanima hoće li se to nastaviti na isti način nakon što ju rodim.
Ali dobro je znati da se ne mora smiriti jer se meni do sad činilo da neće tak skoro...
Jeste vi imale simptome prehlade prije poroda? to se navodi kao jedan od simptoma skorašnjeg poroda...
Do trenutka prvod udaha pluca bebe su prazna, doslovno. Alveole su skupljene i sljepljene. U njima nema ni zraka ni plodne vode. Prvi udah koji beba napravi puni pluca zrakom i ona se šire. To širenje pluca i prolazak zraka kroz disni sustav je bolan, dozovimo ga samo jednom u zivotu, ko prvog udaha nakon rodenja. Zato bebe place (manje ili vise) taj prvi put, jer to punjenje pluca zrakom boli.
Ovaj sam post htjela citirat prije nego napisem svoj komentar. Jos pokušavam skuzit forumske nehanizme na svom mobu. Sorry ljudi.Citiraj:
marta prvotno napisa
zato jer mi PRETPOSTAVLJAMO da boli. ne znamo.
moji nisu svi plakali na porodu. i to je normalno.
Mislim, i to je nešto što je normalno. Nije samo jedna stvar normalna, "normalno" je cijeli spektar stvari.
Cure, otvorile ste mi oči! Iako je tema bila zahuktana 2013.g. nadam se da će forumašice koje zagovaraju neometani porod naći vremena odgovoriti i na ovaj post.
Treći put sam trudna i mislila sam da znam sve što trebam znati o porođaju. Kad sam pročitala naslov teme, zbunila sam se. Ne, ne znam fiziologiju porođaja i sram me je toga jer sam znanstvenica i k tome sam već 2 puta rađala. Znam pun klinac o dojenju i zbog toga sam mislila da pripadam ovom forumu. Ali nisam znala da ne znam puno o porodu.
Moje porode okarakterizirala bih kao lagane i nadasve uspješne. Bila sam pobornica mišljenja "sve je dobro što se dobro svrši" i "važno je samo da se beba rodi zdravo". Nikad ništa nisam tražila za sebe od trenutka kad sam kročila kroz vrata rađaone. Prvi porod sam "odrađivala" kod kuće, od 3-10 ujutro, u tišini doma svog, dok sam klečeći ribala wc i signalizirala mužu kad dolazi idući trud da zapiše vrijeme. Teklo je kao po špagi, kao po udžbeniku-20min, 10 min, 5 min...nije otišao ni sluzni čep ni plodna voda, ali znala sam da je i to ok-jer sam mislila da sam dovoljno čitala i slušala o porodu. Bilo mi je nekako čarobno biti u svom tijelu koje je počelo rađati iako je bolilo koliko trudovi već moraju boljeti. Čekali smo da se trudovi ustale na 3-4 minute, ali vožnja do bolnice je počela unositi neki nemir u mene. Čim sam došla pred rađaonu, trudovi su se prorijedili na 20 minuta i ctg očitao skoro ništa. Nikad nisam razmišljala zašto se to dogodilo.
Je li tu došlo do narušavanja prirodnog tijeka mog porođaja, stresa koji mi nije trebao? Jesam li trebala još ostati kod kuće?
Na pregledu sam bila svega 2 cm otvorena i pustili su me kući-pa pretpostavljam da se upravo to dogodilo. Ali i to mi je razbilo koncepciju jer sam se psihički pripremila da ostajem roditi to prijepodne. Čim smo sjeli u auto i krenuli kući, dobila sam trudove na 4 minute.
Je li se moje tijelo opet opustilo jer sam bila u određenoj intimi (iako je riječ o autu i zbunjenom mužu pored mene)?
Pitam ovo sve jer pokušavam retroaktivno shvatiti što se s mojim porođajem zapravo događalo.
To make a long story short, u rađaonu se vraćam u 4 popodne, trudovi su na 2 minute, osjećam se kao da nemam kontrolu nad svim što se događa. Posvuda je previše svjetla, bolničkih mirisa, novih lica, razdrljenih krutih spavaćica..buše mi vodenjak bez pitanja, a ja se ispričavam što sam se upiškila i nasmijem doktora. Taj osmjeh doktora i topli glas babice koja me pozna su mi godili pa se prepuštam njima. Daju mi klistir u trudu i ne želim ga, ružno mi je, padam u wcu zbog niskog tlaka. U boxu sam na leđima 3 sata, na infuziji, daju mi glukozu, ručno me šire, ne treba drip, mm je sa mnom iako ga nakon dolantina nit vidim nit osjetim. U 7 krećem tiskati, naliježu mi na stomak bez najave, režu me i beba je vani. Prelijepa, ljubičasta curica. Nismo dobile "koža na kožu" tretman, dali su nam je umotanu u jastučić i mazimo se 2 sata svi troje.
Uvijek sam govorila da sam imala dobar porod i da nije bilo teško. I sad smatram da nije bilo teško i da je bilo ok, ali čini mi se da je moglo biti bolje?
Nisam htjela klistir, nisam htjela da me režu, nisam htjela da mi je loše i da ne mogu ustati s kreveta. Ali nikad to nisam rekla naglas.
Drugi porod-druga priča. Na redovitu ctg kontrolu dolazim 5 cm otvorena, doktor me šalje izravno u rađaonu. Ne želim, hoću ići kući, nisam psihiči i fizički spremna. Trudove sam osjećala kao malo jače BH kontrakcije. Ne dopušta, govori da će mi beba ispasti iz trbuha putem. Uplašena odlazim u predrađaonu, dobivam klistir i tipkam poruke. Ne osjećam se kao da sam u porodu. Daju mi drip-pristajem jer želim da sve bude što brže gotovo.
To mi ne zvuči kao pozitivni pristup porodu-"želim da što brže završi". Porod bi trebao biti katarzično iskustvo nakon kojeg se ponovo rodiš i ti sam (bez obzira što si već majka), a ne nešto slično mučnom čekanju u banci.
Uglavnom, drip šljaka, otvaram se brzo, trpim mučno bušenje vodenjaka, doktor je ugodan i smijemo se jer me trudovi ne bole jako. Rađam brzo i lako nakon samo 10ak minuta jakih trudova. Opet rezana iako sam tražila bez epi jer je babica nešto neuspješno rastezala dole (osjećaj je bio kao da razvlači pitu od 3 dana starog tijesta i bilo je neugodno) i šivanje me bolilo ovaj put.
Iako govorim da mi je drugi porod bio piece of cake, ne mogu u sebi zatomiti glas koji mi govori da sam trebala otići kući i da bi mi to onda bio savršen porod.
Nakon što sam iščitala 16 stranica ove teme, vidim greške u koracima. Pripremam se na treći porod i psihički sam u glavi druga osoba. Želim drugačije iskustvo ovaj put, želim biti ponosna na sebe i svoje tijelo, stopiti se sa svojim iskonskim bićem žene, zaroniti u porod i prepustiti mu se.
Nemam podršku okoline niti s kim podijeliti što osjećam. "Moja" bolnica je prijatelj djece, ali ne i osobit prijatelj rađanja. Stolčić i kadu imamo, ali ih ne daju.
Molim vas za koju riječ ohrabrenja da ustrajem u što "prirodnijem" porodu (ako ga tako mogu nazvati) jer ću biti prva iz svoje okoline koja će se pokušati izboriti za tako nešto.
Također, ne želim osuđivati intervencije koje su nužne da bi se dijete rodilo i to mi nije namjera. Liječnici su tu s razlogom i vjerujem da će učiniti sve što mogu da spase bebu i mamu. Ali ne mogu se oteti dojmu da kod mene zbilja nije trebao baš toliki "tretman"...
Vratih se s pregleda u bolnici gdje sam procakulala s lijecnikom o drugacijem tijeku poroda od dosadasnjih. Pitala sam kako lijecnici i babice u nasoj bolnici (rijec je o brodskoj bolnici) gledaju na zahtjev rodilje da se ne busi vodenjak. Rekao mi je da to mogu traziti i da cu (najvjerojatnije) to i dobiti. Ali da je busenje vodenjaka dio 'aktivnog poroda i da ce njegovo neprokidanje usporiti porod kad se zena vec dosta otvori'. Hmm..onda sam se osokolila pitati kako ce reagirati kad zatrazim da ne rezu pupcanu dok ne prestane pulsirati i tu sam dobila sljedece:
-kolicina krvi koja bi pritom usla u dijete je nepovoljna zbog toga sto ce mu se previse povisiti zeljezo i takva djeca cesce dobiju zuticu i jos svasta sto nisam zapamtila
-da se ne reze pupcana bas bas odmah vec eto prodje malo dok ociste djetetu nos pa stave klemu i tako
-kolicina krvi koja dodje iz dijela pupcane nakon stavljanja kleme je dovoljna
-pupcana je jako dugacka i ne treba dijete svu tu krv
-mogu ja traziti da ju ne rezu,ali..jel..
I za kraj sam dobila da 'zna on za te rode i babe i on vec jako dugo radi i redovito se usavrsava' pa zna sto struka nalaze. I da su te rode i protiv klistira iako je on potreban i bezbolan. (tko je dobio klistir u trudu zna koliko je ovo posljednje netocno)
Inace je lijecnik ugodna i mirna glasa, nijezan na pregledu,slusa upite rodilja i uzme si vremena objasnjavati im sto ga pitaju.
Ali ja se osjecam obeshrabreno..obespravljeno u startu.
Hej! Tu sam! Pratim te!Citiraj:
QueenBee prvotno napisa
Nakon puuuno vremena otvorih ovaj forum iz pravac na tvoja dva posta. Najezila sam se i zasuzila. Jesi li rodila? Tek treba?
Sjajna si, znaš.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Rodila na potpuno fizioloski nacin, bez dripa, bez epiduralne, bez epiziotomije, mojim samostalnim trudovima o mojom zeljom sa nacinom poroda u smislu stolcic ili kada...bio je to stolcic jer do kade nisam stigla koliko je bilo brzinski i da dvije babice i doktorica su klecale ispred mene...stolcic slozen u sekundi bez ikakvog pogovora...
Haret-ja tek sad vidim tvoj post!
Rodila sam prije ravno 3 mjeseca-napisala sam pricu s poroda :)
Meni je bol rađanja grozna, i prihvatila sam objeručke sve intervencije (rezanje, prokidanje, i drip drugi put). Ne znam koliko mi je to bilo pametno. Čitala sam na Rodi dosta o svemu, i kako nije potrebno, i kako može štetiti djetetu. Ali u tim trenucima nisam mogla o ičemu razmišljati osim o tome da proooođe. Još sam čula da je žena u rađaoni pored odbila sve, prokidanje, drip, sve. Nisam to mogla shvatiti.
Zuta-ako nemas iskustvo radjanja bez intervencije, onda nemas s cime usporedjivati pa ni znati sto je za tebe bolje. Ali ne znaci da bi tebi fizioloski porodjaj stimao ako u glavi nisi 'zrela' za njega. Hocu reci-svaka zena treba sama odlucivati o intervencijama ili ne-intervencijama tijekom poroda. I svaki izbor je ok-dokle god je zena ta koja ga provodi :)
Rodila sam, sad vec skoro prije tri godine, bez epiduralne, bez epiziotomije, bez dripa, na stolcicu i ne bih to mijenjala ni za sto.
Prvi porod je bio induciran. Indukcija e trajala danima, porod je bio brz i prosao ok, ali me sve ovo psihicki dotuklo. Plus tretman koji je bio bahat, neprofesionalan, kao da se mene to sve ne tice. Nikakva komunikacija, borba s osobljem da mi ne rade intervencije koje ne zelim. Trudovi na dripu kojeg su bez objasnjenja pojacavali kako je tko dolazio. Uzasna bol i tijelo koje ne mogu kontrolirati a moram lezati prikopcana na ctg i stolu. Uzas...
Drugi porod-trudovi koje sam skoro do kraja odradila doma u miru i tisini. Namjestala sam se i kretala kako mi je pasalo, sama u sobi. Jela sam i pila. Tusirala se. Trudovi koje sam ja kontrolirala i kojo su mi koliko god bolni bili donosili cudan osjecaj srece i euforije,svaki je vodio k mojoj bebi. Ja sam kraljica. Ja rađam. Ja to mogu sama i bez intervencija. Trudovi bez dripa. Spontano puknuti vodenjak.Ajme miline.
Imala sam panican strah od bolnice i intervencija na prvom porodu. Kad sam dosla u bolnicu imala sam osjecaj da sam nastavila sve od doma. Prigusena svjetla i mir, lagana muzika. Mirno i ljubazno osoblje koje radi sve da zeni bude dobro. Kretanje do zadnjeg trena. Bez intervencija, za sve me se pitalo i trazilo odobrenje, uz maksimalan trud da se ne dira u prirodni tijek poroda.
Predivne primalje i dr.koji prodisavaju trudove sa mnom, drze me za ruku,pokazuju kako zauzeti najbolji polozaj za prodisati trudove.
Bez epiziotomije, ljekova, pristala sam jedino na 8 kapi dripa ali tek pred izgon jer sam bila umorna i iscrpljena od svega.
Baš mi je drago da ti je drugi porod bio lijep!
Proučavala sam malo ove postove i ovaj porod (treci) mi je najblizi fizioloskom. Sve je bilo savrseno osim jedne stvari. Trudovi na svake 3-4 min. i traju po minutu. Osjecam nagon za tiskanje, zovem primalju beba se dovoljno spustila i puca mi vodenjak. Kaze ona tiskaj, kako da tiskam kad su mi trudovi stali? I onako osjecam samo vatreni prsten i trudim se tiskat samo da sto prije izađe (da bude sve u redu s njim, pregrozan osjećaj) i uspjela sam. Ni jednom mi se nije to desilo. Dali zbog straha, to mi nikad nece biti jasno!
Danas sam saznala da pokret za prirodni porod ima rasističku i mizoginističku podlogu (referenca na knjigu Dr. Amy Tuteur's book, Push Back) koja je potekla od muških američkih opstetričara sredinom prošlog stoljeća. Ideja prirodnog poroda je tako zapravo zamaskirana mizoginija. Tuka sebe zove visoko znanstveno educiranom.
Zuta
Aj zakaj to tebe tak dira?
A što misliš? :) Samoživa sam idiotkinja koja obožava ispravljati druge po internetu, u nedostatku vremena i načina da svoje frustracije ventiliram na pametniji način.
Hahaha
U svakoj sali ima istine ... ili
Znam kako bi trebao izgledati fiziološki porod, ali budimo realni, u rodilištu ga je jako težko imati.
U meni je oduvijek bila želja roditi doma, asistirano.
Za neasistiran porod ne bi imala hrabrosti, iako imamo prijatelje kojima zbog korone nije došla primalja iz Italije i rodili su sami doma - znači muž, žena i još jedna žena koja je rodila više djece, nitko školovan za porode. Drugi porod, beba je bila 5 kg, sve OK, jedino posteljica je izašla dosta kasno pa su bili u panici radi toga.