Strana roditeljstva o kojoj se ne priča

Mishekica, dug ti je post :)
vidim da ti nije lako :love2:
ako si stvarno bolovala od ppd, bolje da si tražila stručnu pomoć nego odgovore na forumu, ljudi daju savjete koji su njima pomogli, no ne može ti nitko dati univerzalan odgovor kad ga nema
ili još bolje da si - ako ikako možeš - uzela tu i tamo plaćenu pomoćnicu (ja prva ne bih mogla zbog financija, pa nemoj misliti da mislim kako je to lako)
ili da ti je tm umjesto pametovanja preuzeo dijete na sat vremena dok se ti odmoriš, pa makar ti ne odobravala sve njegove metode odgoja

ukratko, nema smisla da se ubijaš, ako je dijete toliko zahtjevno učini što moraš

Citiraj:

---

Ne može razumjeti da ga u autu ne smijete držati u naručju i za mene je to puštanje da plače tijekom vožnje apsolutno jednako loše kao ostavljanje u krevetu da samo zaspi.

---

osvrnut ću se na ovo
moje je dijete užasno vrištalo u as - osim ako ne bi uspjeli pogoditi kad joj je doba za spavanje, derala se cijelim putem
i tako svaki put
jednom joj je i pjena izbila na usta
put od sat vremena mogao je trajati cijeli dan ako smo se zaustavljali da je izvadimo i smirimo, jer bi opet plakala kad bi je vratili u as
i na kraju sam radila što ne bih preporučila drugima - izvadila je iz as i podojila u vožnji da zaspi pa vezala - kasnije sam naučila nagnuti se nad nju i podojiti je dok je vezana - što je također opasno, jer ako auto zakoči, moje tijelo je može prignječiti i nanjeti joj ozljede
ali to je sve rizik - ako se dogodi sudar ili naglo kočenje, znamo što se može dogoditi

razlika između cry outa je u tome što sam, dok se ona derala, ja bila uz nju, smirivala, pjevala, govorila joj, koliko sam god mogla, tako da je netko uz nju - cry out je ostavljanje djeteta samog u sobi i ne obraćanje pažnje na plač - i to samo iz razloga da dijete "nauči samo spavati" a ne iz sigurnosnih razloga

no da mi netko ispriča tvoju priču i kaže da je na kraju pribjegao toj metodi, ne bih mogla osuđivati

jer nismo savršeni, činimo što možemo

ova mi je tvoja rečenica također bitna

Citiraj:

---

No, s druge sam strane naučila i gdje sam pogriješila pa se osjećam dvostruko gore zbog toga.

---

jasno i glasno - svaki roditelj u nečem griješi
nitko nije savršen, ali se trudimo biti što bolji, to je dovoljan razlog da budemo ponosni na sebe

zašto bi te pogađali komentari na forumu ili prijateljica koje nisu u tvojoj koži? Taj dio moraš riješiti sama sa sobom.

moja je također puno plakala
i na kraju sam mogla činiti samo to što su ti rekli na predavanju - nositi, umirivati, biti uz nju, ali što god činila nije pomagalo
dok nije narasla
pa je jedini savjet koji bih mogla dati - čekati dok ne prođe

mogu reći da mi je nekad pomogla ljuljačka, nekad marama, što ne znači da će pomoći tebi
i da nije većina mog života tih dana bio potpun kaos :)

Mishekica :love2:
Žao mi je što sve ovo čitam, potpisala bih mnoge stvari, ali neke ne bih jer sam ih drukčije riješila.

Prvo, reći ću ti da je nama s prema godini i pol počelo ići lakše, kako je motorički postala spretnija i kako je sve više počela pričati. Postala je sve suradljivija (tada sam shvatila da su se sva nosanja i pričanja isplatila), vrlo razumna (sve joj se može dokazati i objasniti), s 2. godine je prestala je urlati u AS, i počela je (ah, napokon) spavati. Ostala je tvrdoglava u stvarima za koje zapne, ali to je na nama da shvatimo kad ipak moramo popustiti i kad je njoj nešto važno. I dalje traži uključenost, pažnju, objašnjenja...znamo imati jako napornih dana, ali daleko je to od onog urlanja i potrebe za vječitim pokretom prve godine.
Tako da, eto, nadam se da će i vama postati lakše.

Tvoja curka je sad postala velika na nosanje za uspavljivanje. To ti govorim jer smo i mi imali slučaj da se uspavljivala ili nosanjem ili ležanjem na cici. Onog trenutka kad sam je prestala dojiti, odbila sam je nosati, malo je isplakala, ali u principu, naučila je zaspati uz mene ležeći...s tim da sam do prije mjesec dana pjevala svaku večer. No, bake je još uspavljuju nosanjem, jer ona tako želi, ali to je njihov problem za koji sam im rekla kako da ga riješe.
Dakle, curka ti je dovoljno velika da shvati da si ti kraj nje, da ležite jedna pored druge, i da ona mora zaspati i da je više nećeš nosati jer je teška. Bunit će se i plakati, ali to više nije onaj bespomoćan plač, već plač protesta zbog uskraćivanja nečeg što je njoj lijepo. A bit će joj lijepo i ovako. Dakle, prevelika je za nosanje, izdrži plakanje tu jednu noć i pokušaj plakanja druge noći, riješit će se brže nego očekuješ. Nije to cry out, ti si kraj nje, maziš je i govoriš joj...

Meni je isto smetao nered, bila sam na rubu, ne znam jesam li bila u depresiji ili samo u baby bluesu, ali plakala sam na balkonu svaki dan. Onda sam našla tetu čistačicu koja i dalje dolazi dvaput tjedno i koja mi je donijela mir i vrijeme za curu, kad bi teta došla, mi smo obavezno išle u šetnju i vratile se u čisto i speglano. Znam da si to mnogi ne mogu priušiti, nije da i mi imamo ne znam kakve viškove, ali procijenila sam da je omjer onoga što platim i onoga što dobijem, nešto što nam treba da ne bismo dane provodili u predbacivanju i grintanju, a vikende u čišćenju. Ne znam možete li si to priušiti, ali za tvoj dobro - barem smanji malo standarde. Ja jesam. Ne svjesno i namjerno, ali smanjili su se. Prvih par mjeseci nakon poroda, sve u stanu morao je biti pod špagom, a sad je daleko od toga i ne smeta mi. Došla sam do toga...nekako. Pokušaj se opustiti...sve će biti u redu, bio stan uredan ili ne. Otpusti to, nebitno je.

I mi smo znali imati neke teške trenutke. Da moj dragi nije beskrajno tolerantna i dobra osoba i da mu nije jako stalo do mene, možda više ni ne bismo bili zajedno. Jer sam ja u tom nekom pomračenju od njega već bila zatražila ozbiljan razgovor u kojem sam mu najavila da se stvari moraju popraviti ili ja /mi odlazimo. Iskreno, sad se ne sjećam u čemu je bio problem, ali znam da sam bila užasno osjetljiva i premorena i da sam bila spremna na sve. I mi smo se znali pitati, gdje smo pogriješili. Pa smo vrtili film u nazad...i uvijek bismo došli do zaključka...jedino što smo mogli drukčije napraviti je lomiti ju. Puštati da urla. A to nam se i s udaljene perspektive čini jednako pogrešno, kao i tada kad je ona bila mala bespomoćna tvrdoglava glasna urlatorica, naš mali paketić s karakterom od prvog dana. Pokušaj proraditi na odnosu s dragim, malo više pričajte, malo se više grlite, neka dijete vidi da se grlite. Kad premorenost prođe, bit će lakše. Mnogi se rastanu u prvoj godini života jer ne mogu podnijeti promjene, teško je to... Ali stvari se promijene, vjeruj mi.

Što se tiče foruma, razumijem te. Da nije bilo nekoliko forumašica koje su me tješile i koje su uvijek imale volje napisati svoje iskustvo pa sam znala da ipak nisam prolupala, bilo bi mi stoput gore. A s druge strane, bilo je trenutaka kad sam dobila vrlo otrovne komentare da sam pomislila istog trenutka otići. Ipak, velika je vjerojatnost da sam među svojim postovima i ja bila ta koja nekad nekog povrijedila i da je nekome bilo teško zbog mene, pa ne mogu reći da je forum crno-bijela stvar. Pisana je to komunikacija, treba nekad nešto progutati.

O da, i još nešto. Kažeš, pokušala si biti savršena. To je najveća zamka za mlade mame. Prvo i osnovno što su nam na radionicama Rastimo zajedno tupili je - nema savršenih roditelja! Svi roditelji griješe. I to je istina. Potrebni su kompromisi. Ponekad znaš da ne možeš odraditi najbolju opciju za svoje dijete zato što je to loša opcija za tebe. Dijete će biti sretnije ako ima sretnu mamu i sretne roditelje, neovisno o pelenema, kolicima, trajanju dojenja i kvaliteti dohrane.
Ja sam isto pokušala biti roditelj koji pokušava dati ono što sam procijenila da je najbolje za svoje dijete često podcjenjujući vlastite potrebe i želje. I da, gledala sam krivo sve te mame po parku koje su djecama davale bočice, dude, smokije...i dan danas u sebi pomislim, gle i kolutam očima u sebi... Ali, znaš što - ta naša djeca na kraju ispadnu više-manje slična, smiju se, igraju se zajedno, radoznala su...i očito je da je svima stalo do te svoje djece i da ti smokiji i dude nisu granica određivanja dobar/loš roditelj. Da se razumijemo, sve bih slično odradila i s drugim djetetom, ali bila bih u sebi manje osuđujuća, manje rezolutna da nešto smije ili ne smije jer će se, ne znam, nešto loše desiti... Neće.

Dijete koje odrasta uz majku ili oca koju prezahtjevni prema sebi, koji ne poštuju vlastite potrebe i stalno ugađaju djetetu, nema dobar uzor. Dobar uzor su roditelji koji drži do potreba svoje djece, ali drže i do svojih potreba. Djeca od nas uče gledajući nas kako živimo, a manje ono što im pričamo. Imaj to na umu. Čini nešto i za sebe, čini nešto što te veseli, gledajući te kako uživaš, i dijete će uživati. Možda sad ne stigneš, ali vremenom će ti se osloboditi prostor i vrijeme i imaj na umu da je dijete zaslužilo gledati sretnu i zadovoljnu mamu. I zdravu mamu. Ja sam od prošlog ljeta do zime dizala imunitet, osjećala sam se toliko iscrpljeno kao nikad u životu. Trebali su mi mjeseci. Pazi na zdravlje, pregledaj si krvnu sliku, uzmi suplemente, šetaj, vježbaj...Bit će ti bolje.

U svakom slučaju, ono što ti mogu ponuditi je da ti pošaljem knjigu The Fussy Baby Book od Searsa, to je knjiga o zahtjevnoj djeci i meni je bilo žao što je nisam imala te naše prve godine, ali ipak mi je drago da sam je kasnije pročitala. Mogu ti poslati i materijale s UNICEF-ove radionice "Rastimo zajedno", ima korisnih savjeta, mada ako si čitala dosta knjiga, onda u principu ništa novo nećeš saznati, ali ok je imati za podsjetnik. Javi mi se na pp ako želiš.

I drži se. I piši. Baš te briga :)

Mishekica :heart:

Jako mi je žao zbog svega kroz što prolaziš. Ipak, voljela bih ti napisati neke stvari uz rizik da ćeš me proglasiti bezosjećajnom, da te napadam i slično. Moje osobno mišljenje jest da mnoge stvari shvaćaš preosobno - tipa savjete i mišljenja forumašica, ono što ti prijateljice govore. Nitko ne želi TEBE proglasiti lošom majkom, nesposobnom ili bilo što, nego ti drugi žele izreći svoje iskustvo da bi možda mogla nešto naučiti iz toga.

Druga stvar, sjećam se da sam ti pisala na ovoj temi - ne da mi se sada tražiti svoj post, i da sam ti dala nekoliko prijedloga iz vlastitog iskustva za koje mislim da bi možda mogle i upaliti kod tebe (a možda i ne bi, ali vrijedi pokušati) - i na većinu si mi odgovorila NE, jednostavno jer ste ti i suprug tako odlučili i gotovo. Mislim da je jedna od tih stvari bila i co-sleeping, nije bitno sada.

Ono što ti želim reći jeste ovo - previše stvari uzimaš i shvaćaš osobno, a ujedno se i previše kritiziraš i previše si predbacuješ. Nemoj odbacivati druge ljude - svog supruga, svoje prijateljice. Nikada u životu ne možeš imati dovoljno ljudi koji te vole i koji bi ti mogli pomoći. A za svaki odnos je potreban trud i rad na njemu.

Meni osobno su knjige o roditeljstvu, a i ovaj forum, jako puno pomogle, ali ja sam opet iz svega izabrala ono što odgovara meni i mom djetetu, da oboje budemo zadovoljni. Pa ako je to bila vožnja u kolicima umjesto non stop nošenja, spavanje svatko u svom krevetu umjesto u zajedničkom, prestanak dojenja nakon godine dana... što onda? Roditeljstvo je ponekad i osjećaj, nije sve u pravilima.

I svatko je od nas i pogriješio. Ja sam bila uvjerena sa prvim djetetom da sve savršeno radim, pa sam opet s drugim bila pametnija i uvidjela neke greške koje sam činila. Sa trećim ću možda biti još pametnija. Dušo draga, roditeljstvo se, nažalost, sastoji i od pokušaja i pogrešaka. Da ne bi mislila da ti popujem i pravim se boljim roditeljem od tebe, nije tako. I ja sam svog sina rodila sa velikim teretom na duši i isto sam se znala osjećati izgubljeno i kao da ne činim ništa dobro. Znala sam i zovnuti svoju psihologinju u trenucima kada nisam znala kojim smjerom ići. Ali, nekako mislim, dok god se propitujemo i trudimo, dovoljno smo dobri roditelji svojoj djeci.

Jesi li razmišljala o tome da potražiš stručnu pomoć radi ppd-a i svega kako se osjećaš, čisto da znaš što i kako dalje?

I ustvari, sada tek vidim da je Zuska napisala sve što sam ja htjela i mislila reći, eh... potpisujem Zusku :mrgreen:

lulu-mama rekla je pedica da je to predug period između hranjenja, i da je mogao dobiti kojih 100g više. A dobio je 3800g u 4 mjeseca.
mishekica ja te razumijem i šaljem zagrljaj! Napisala sam da kod nas sve štima, jer u odnosu na početak, sad je super - nemamo problema s bolovima, bolestima, kakanjima itd. ALI, jedva čekam da malo naraste jer još uvijek velikim djelom funkcioniram kao i ti - dok muž ne dođe s posla nema ništa osim bavljenja s djetetom jer tako on diktira. Nema kuhanja ručka, spremanja, čišćenja... jer on traži konstantno i konstantno zabavljanje. Sad kad je ovo grozno vrijeme i vjetar pa ne idemo van, krv mi pije na slamčicu - samo cendra i svake aktivnosti mu je 5 minuta dosta. A igračke ga uopće ne interesiraju...ma koje zvečke i slična zvrndala. Iskreno, slatki su takvi malecki, ali da mi je genijalno, nije. Koliko puta poželim da ne živimo sami, da imam nekog za popričat prije 16h dok ne dođe mm.

Mishekica, lijep post.
U puno toga sto si napisala sam prepoznala sebe i svoju situaciju.
Nemam sto pametno napisati sto drugi vec nisu. Nemam sto reci, a da ne zvuci kao popovanje.

Prije nego je nas E dosao, imala sam ideju kako cu ga odgajati. AP, odgovarati na sve njegove potrebe, biti 100% posvecena, nikad duda, ma imala sam 100 ideja. No brzo je krenulo drugacije. Od stalnog plakanja, ja i mm smo bili neispavani, na izmaku snaga, zivcani zombiji. I onda smo otkrili cari cry-out metode. Taj osjecaj nemocnosti da dijete umiris, i osjecaja krivice sto ga ostavis da place. I nemislim da je to dobra metoda. Nikad je nikom ne bi preporucila. No meni je pomogla. Pomogla mi je ideja da nije strasno, da nisam nemajka ako mi dijete place. Bila sam luda i trazila i strucnu pomoc po svuda, vodili malog na razne terapije, kod raznih strucnjaka. Kad se tog sad sjetim smijesno mi dodje. Ja i mm se ismijavamo jedan drugome na tu temu.
To plakanje i pustiti ga da place mi je rak-rana, ali ja ne znam kako (ponekad) umiriti svog sina. Stvarno imam osjecaj da mu to plakanje dodje kao ispusni ventil. Da treba da se isplace.
I opcenito, mislim da bas ne utjecem na to kako se on nosi sa svojim malim zivotom. Naravno, zadovoljavam sve njegove potrebe: ljubav, draganje, kontakt, hranjenje, spavanje, topina, ... Ali on ima svoj zivot, svoje osjecaje koji ponekad nisu vezani za to sto ja i mm cinimo. Eto, tako se meni cini.
Puno pomogne kad se opustis, kad se ne krivis sto nesto radis ili sto ne radis, kad poslusas mm i ucinis na njegov nacin, ...

A evo i na temu roditeljstva i nase (lude) zelje da nam djeca (uvijek) budu sretna
zanimljiv filmic

Vrci, čestitam ti na bebici!!! Malo sam propustila novosti :)

Zahvaljujem svima na odgovorima. Velika većina toga što ste napisale je točna i ja sam toga svjesna, no ipak je potrebno malo vremena i ne znam čega da stvari sjednu na svoje mjesto.

Sjećam se jedne vrlo teške životne situacije, kad mi se sve činilo beskrajno crno i besperspektivno. Svi su mi tada govorili da će proći, a meni je to bilo teško povjerovati jer je bol bila preogromna. No, zanimljive li životne ironije, točno 5 godina nakon tog događaja koji me toliko pogodio, rodila se moja mishekica. Isto mi je tako jasno i da će sve ovo proći, samo ne želim da bude 5, 10 ili 15 godina, a da ja još uvijek čekam neku promjenu. Jer, prvo su mi rekli da će biti lakše kad napuni mjesec, pa 6 tjedana, pa 3 mjeseca... pa dok se posjedne pa dok propuže pa dok prohoda... sad je trenutno u điru ona da će mi biti lakše kad propriča. I ja tako sve čekam, čekam... a nikako da mi bude lakše. Ljepše mi je, u to nema sumnje, ali i dalje teško.

Slažem se s onim vašim tvrdnjama da ljudi samo iznose svoje iskustvo i da, valjda, ne misle ništa loše. Ali ako imaš samo potrebu izjadati se i čuti da nisi jedina koja se tako osjeća, onda ti ne treba (barem meni ne) "ja sam ti to tako i tako i naučila sam bebu na to i to..."

Istina, u vrijeme kad sam zadnji put pisala po ovoj temi nismo prakticirali co-sleeping, no počeli smo vrlo brzo. Izokrenuli smo stan uzduž i poprijeko da to uspijemo realizirati, ali, eto, jesmo. I tako već oko godinu dana spavam u rupi između dva madraca. :) Sjećam se koje sam otkrivenje doživjela kad sam shvatila da, ležeći na jednom boku, zapravo mogu dati obje cice, odn. da ne mora nužno cicati onu koja je "dolje". :lol:

Nisam rekla da muž ne sudjeluje u odgoju i da ne uzme dijete na sat-dva da ja imam vremena za sebe ili da nešto obavim. To je nama normalna praksa. No, nažalost, otkad radim, to mi je vrijeme s njom toliko dragocjeno da mi uopće ne pada na pamet trošiti ga na, recimo, čišćenje kupaonice. To zamolim mamu da napravi. :)

Kad sam spominjala sling, viper i ostalo, zapravo sam htjela reći da moja cura u tom nije htjela biti, odn. vrištala je kao da je koljemo pa nisam vidjela nekog smisla u "navikavanju" na to....

Ne znam kako kod vas izgleda to kad legnete s djetetom u krevet i ležite tako dok ne zaspite, ali kod nas je to naprosto nemoguće napraviti. Ona ne leži. Ako je pocicala, a nije zaspala, ona se diže, silazi s kreveta, odlazi. Ne možeš je ostaviti da leži. Jedino je mogu fizički onemogućiti da ustane, tako da je pritisnem uz krevet, ali to mi je grozno. Zato i imamo onaj problem sa "staviti dijete budno u krevet" - to dijete, ako je budno NE leži. Nema te sile koja bi je na to natjerala. S tim sam se pomirila. Sad vjerujem u onu da će ju vrtić naučiti zaspati kad već ja nisam. :alexis:

Drzi se misekice. Tesko je sa zahtjevnom djecom. Moj prvorodeni je toliko zahtjevan, da mi drugorodena cura uz sve svoje zahtjevnosti nije njemu ni do koljena. On me i nakon 4 godine crpi, tako crpi da tek sad kad imam drugu bebu vidim da djeca mogu i lezati, spavati, biti budna u horizontali... i tisucu drugih stvari ... ima dana kada je divan. Ja sam u fazi da cekam da napuni 4g da ga upisem na kakve dodatne aktivnosti iza vrtica, on se mora trositi.

Sent from my GT-I9195 using Tapatalk

Draga mishekice, potpisala bih u potpunosti Zusku (već sam rekla da se naša djeca ne smiju nikada upoznati :lol:) i došla sam ti pružiti podršku. :love:
Ne dobijemo uvijek djecu kakvu priželjkujemo. I u tvom iskustvu vidim sebe, prije. Od tog nekog predivnog blaženstva u trudnoći nama je ta prva godina bila užasna i nikada to neću moći prežaliti što nam svemir nije bolje okolnosti podastro, a nije. I kako je rekla Zuska tamo negdje oko godine i pol djetetove starosti sve je krenulo na bolje, jer više razumije i sa vremenom prihvatiš da imaš taj hm, dar, to čudesno zahtjevno dijete i naučiš živjeti s tom spoznajom. I trudiš se, nalaziš kompromise, energetski se prazniš jako, pa nađeš način kako se i napuniti. Pa moraš paralelno i puno raditi na sebi, na partnerstvu, na odnosu sa djetetom i rasteš skupa s njim. Nikada se ne bih toliko u detalje analizirala i popravljala da nisam dobila dijete kakvo imam. Nijedna forumašica ni knjiga (pročitala sam sve dostupno u knjižnici) neće imati čarobnu formulu za tvoje dijete, nego samo ti i tm.
Ne brini, osjećala sam se i ja kao najgora i najlošija, najnesposobnija mama na svijetu, ali sada znam da to nisam bila niti sam sada. Nisam se snašla (a i tko bi?) sa tako od rodilišta autonomnim djetetom. Nisam mogla misliti na sebe, pa se također otkidalo i nešto prijateljstava, ali prišivala su se i neka nova, svježa, ljepša. Da te utješim, nama je sada napokon super. Znakovni jezik se isplatio, ma, sav se trud isplatio, puno toga traži i energetski i emotivno, dosta smo bliski, dan nam je beskrajno popunjen i dug, mada budemo i krajnje iscrpljeni. No, nismo frustrirani, ljuti, nervozni. Velik dio mene uživa u toj samovolji, tom karakteru, energičnosti, toj usmjerenosti, tom optimizmu i senzibilnosti utjelovljenoj u tako malom biću.
Uvjerena sam da ćeš isplivati iz svog stanja, jača, bolja i pozitivnija. :-)

Moja cura je bila toliko živahna,uporna i gurala je svim silama da dođe do onoga šta želi. Ja sam bila na izmaku snaga,napola luda...ali bojala sam se poželit da je drugačija jer su mi se negdje u dubini duše baš sviđale te borbene osobine :-)

Ni dandanas se nebih usudila sjesti u kafić s njom da popijemo kavu jer je njoj dosadno,pa to izbjegavam. Nema smisla.

Ovaj mini,drugo djetešce je podigao ljestvicu,na prvi pogled čini mi se da će ona njena priča biti mačji kašalj za ovu koju on piše. Neznam šta me čeka,ali s vremenom sve je nekako lakše,ja sam mirnija a koji je recept.......neznam


Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk

Ja sam s prvim djetetom doslovno križala dane do početka dohrane, pa do prestanka dojenja... Užasno su me živcirali oni sati i sati dojenja. I sjećam se da sam ju sa njezinih osam mjeseci vozila u kolicima i pomislila "o Bože, ovo je prvi put da uživamo u šetnji". Koja je, ipak, bila brza, ali svejedno. Nisam je morala vaditi i vraćati non stop. Jedino olakšanje u odnosu na vašu zahtjevnu djecu je bilo to što je odlično spavala i prihvatila dohranu. Ali uspavljivanja i višesatna nacicavanja su bila noćna mora. I, što veli Zuska, mogao ju je probuditi tračak svjetla kroz ključanicu ili let krila leptira na drugom kraju grada.

Što se tiče uspavljivanja, mishekice, ja sam s ovim djetetom bila pametnija pa sam mu odvojila jedenje od uspavljivanja - ali isto je užasno aktivan i stalno pokušava pobjeći s kreveta. Vidim u tom trenutku kao da je preuzbuđen od umora i nespavanja i otkrila sam da je ključna stvar umiriti ga, isključiti motore u guzici :mrgreen:

To činim na tri načina - kada se pođe pridizati na puzanje i bježanje, vratim mu noge nazad u ležeći položaj i blago ga pritisnem rukom na leđa ili guzi (ne jako, jer to ne podnosi). Ako je potrebno dodatno smirenje, nježno mu prislonim svoje lice na njegovo ili ga počnem lagano ljubiti po licu, ali bez onih zvukova coktanja. Facinantno je kako mu se u trenutku smiri puls i uspori disanje :mrgreen: lagano tako radim dok ne osjetim da sam ga dovoljno smirila. Onda mu počnem pjevati tihim, dubokim glasom, onako kao meditativno, ne znam kako bih opisala :mrgreen: Treba mi cca 15 min za uspavljivanje.

Što se tiče plakanja - ja sam davnih dana otkrila da djeca nekada plaču i nikako im se ne može pomoći. I sve što roditelj u tom trenutku radi oko njih, zapravo ih još više razdraži i tjera da dodatno podivljaju. Tako i ja nastojim u tim trenucima samo biti uz svoje dijete, da osjeti da sam tu, ali mislim da se tada jednostavno moraju isplakati i izbaciti te frustracije iz sebe, nema druge. Istina, sa kćerkom je se to često događalo, a sa malim jedino kad se tek rodio.

Duda me je spasila u oba slučaja, iako sam se umalo razvela od MM zbog toga :mrgreen: kao i kratki crtići kada porastu (ni slučajno kao male bebe!). Ništa od toga nije vele pedagoški, ali spašava roditelje, da.

Zdravo cure, citam vase postove i divim vam se. Meni je danas devet meseci kako sam se porodila i trudim se svakim danom da budem jaca, otpornija, ali mi bas tesko ide. Po ceo dan sam sama sa bebom i onda se samo nesto preispitujem, kakva sam sad osoba, ocekujem da budem ista kao pre..., hormoni me razvaljuju (isla sam na vto), svasta nesto, ali se opet trudim da budem ok, da moja bebica nista ne primeti.
I tako..., proci ce i to, :bye:

Mademoiselle drzi se :love2: svima nam nekad bude tesko,jos si stalno sama s bebom pa nije ni cudo da se opterecujes glupostima. Sve ce to proci. Malo izadite,prosetajte,potjerajte dosadu. Sritnoo


Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk

Samo jedna od tisuću situacija ...ja baš došla iziritirana iz grada. Vrijeme genijalno, ugodno, nije mu vruće, nije mu hladno, ne svjetli mu sunce u kolica, nije gladan...a on cvili čitavo vrijeme. Uzmem ga van i ne želi se ni smiriti. I onda se pitam kak se druga djeca vole voziti u kolicima, gledati okolo, zaigrati se s igračkom...to je mojem nepoznanica. I onda se pitam zašto je baš moje dijete toliko komplicirano. I onda se frajer nasmješi s onim svojim desnima i ja se po tisućiti put rascvatem...takvi su kakvi su - naši su i ne možemo bez njih :-) Svaki dan je pun uspona i padova, ali baš svaki.

Hahaha Muma, moram komentirati:
Subota, špica, pola 10, prerano za prave "špicere", samo roditelji s djecom šetaju ... i sva djeca u kolicima, neki spavaju, neki "dumaju" (tu sam riječ nedavno čula, nakon ohohoho godina, i baš mi u ovoj situaciji super paše), samo je naša u nosiljci i vrti se u njoj koliko god je to moguće, a uz to ispušta i popriličnu količinu decibela. Neki prizori (roditelja i djece) su stvarno idilični, čeznutljivo ih gledamo, ali odavno smo odustali od ideje transporta našeg djeteta u kolicima (zbog situacija identičnih tvojoj) pa se samo pogledamo i uzdahnemo. I uhvatimo našu malu opernu pjevačicu za ruke i zapjevamo nasred špice "Magarence Njako" :-)

Oooo da, slična situacija i ovdje. Do prije nekoliko dana mali nije htio ni čuti za kolica. Sad se vozi pol sata, ali onda mu dojadi pa ga se treba nositi. A spavanje u kolicima nula bodova. Sa ljbomorom gledam roditelje čija djeca spavaju u vožnji :-)

He he
Prve dvije cure sam setala u kolicima ovako - one na meni u nosiljci, a ja guram prazna kolica :mrgreen:
Voznja u autu - drece od tocke a do tocke b, cijelim putem, nema veze kolika je udaljenost izmedju te dvije tocke :mrgreen:
Jedini nacin da se smire - nagnuti se iznad njih i gurnut im cicu u usta, pa tako ja i moje sise visimo iznad autosjedalice
Tek treca curka (puj puj - potaknuta temom uroci :lool:) se vozi u kolicima i as, a da pri tom ne dreci :mrgreen:
Al njoj sam za te situacije uspjela uvaliti dudu :-)

Aha, nema šanse u kolica, to je vrištanje živo čim ih vidi.. Al zato je u slingu ko bubica.. A treba nosit stalno 7 kila..sve čekam da pocne sjedit, onda ce mu valjda bit zanimljivije u kolicima..

Citiraj:

---

Apsu prvotno napisa

Aha, nema šanse u kolica, to je vrištanje živo čim ih vidi.. Al zato je u slingu ko bubica.. A treba nosit stalno 7 kila..sve čekam da pocne sjedit, onda ce mu valjda bit zanimljivije u kolicima..

---

Hoće, malo :-P

I ja sam se navozala praznih kolica i nanosala u Ergu uspavanog djeteta.
Sva sreća da nisam potrošila planirane novce na kolica, duša i srce bi me boljeli koliko ih malo koristimo.

Ma da...uvijek zaboravim da nas upravo takvih u biti ima hrpa, samo vjerojatno uočavamo male spavače u kolicima a na drekavce smo oguglale :lol: Ma moj mališan postaje nekako sve gori što se tiče i ono malo situacija u kojima sam obično predahnula. Znao je barem odspavati u kolicima i as, ali sad je to već prošlost. I eto, ljuta sam jer sutra ujutro moram na put 20km sama s njim (radi jednog jedinog papira :-x) jer to znači jutro prepuno muke i nedostatka živaca...pa mi se trenutno svega skupilo... Plače kad mijenjam pelenu, plače na sve što se navlači preko glave i na ruke, plače kad mu je dosadno (a vječito mu je dosadno jer ga sve zabavi max 5 minuta), plače u slingu i klokanici, plače u viperu...i još 103 puta dnevno. A ja sam sustav za zabavu non stop ilitiga zaustavljačica plača. I znam da sam si sama kriva jer...jer sam prvi put mama, jer on ne priča da znam kad nešto nije u redu/boli ga/smeta a kad samo jednostavno za*ebava... polako mi je dosta svega...npr. toga da mi se roba suši 2 dana jer ja kraj njega to ne uspijem pokupit i složit :cupakosu: Jedino me stvarno utješi kad se sjetim da smo prešli sve one početne probleme + mjesec i pol prehlade, i da je sad zdrav...pa ništa ipak nije toliko crno! Morala sam se ispucati...mislim da mi je sad lakše pa možda mm ne nagrebusi :lol:

Mene uglavnom zovu prije da mi se pojadaju jer su ih bebe digle 2 puta u noci. A jaa :raspa: vise ni ne brojim. Svako pola sata. Nije uopce uzas. Kolica...sta je to :?: tek sad kad sjedi moze proci nakratko. Spavanje u kolicima jednom u 14 voznji. Ima nas stvarno na hrpi,samo ih ja ne sretnem nigdje nego na forumu. Valjda ne izlazimo od srama :mrgreen: Sve sto vidim oko sebe su spavaci. Ali kad tad spavat cu i ja..kad tad

Citiraj:

---

Apsu prvotno napisa

Aha, nema šanse u kolica, to je vrištanje živo čim ih vidi.. Al zato je u slingu ko bubica.. A treba nosit stalno 7 kila..sve čekam da pocne sjedit, onda ce mu valjda bit zanimljivije u kolicima..

---

Ja sam svoje nosila do godine dana, tek su im onda kolica postala zanimljiva.
To su bile prave egzibicije. Mlađe sam nosila i gurala kolica, a starije (3 i pol g.) u isto vrijeme vukla na biciklu jer nije mogla hodati i bolile su je nogice :-)
+ još i danas imam traume od njihova urlanja u AS jajetu brrrrr

Ajde, vaši bebači sad sigurno već spavaju pa imate vremena za sebe? Mi tulumarimo, svaku noć barem do pol 1 :)
A svi su mi pričali kako bebe idu spavat u 20h .. Moš si mislit :lol:

Kada po danu spava Apsu? Jeli bar ujutro produži? Moj zaspe oko 9-10,a do ponoc se zna probudit 4 puta. Sta da kazem. Evo sad spava 2h u komadu,ne sjecam se kad se ovo dogodilo zadnji put. Ko bi reko cuda da se dese :-)

Ma spava do 9 uz 2 cicanja, pa je budan do pol 11 i spava opet do 12.. Onda spava u šetnji dokle ga god ne izvadim iz slinga i zadnje spavanje nam je uglavnom gotovo do 18, ja ne znam kak on izdrzi tolko budan do ove dobe.. Evo sad je u kreveticu, noge u zraku, maše rukama, sav se baca, guguce, njemu super.. Hahaha strasno

Zara1 sjecam se tog prizora s kolicima i biciklom - tjesilo me da nisam jedina :lool:

Muma, a vidis kak je dobar u setnji kad je s curom :-)

Drzte se cure!

Moj u kolica nije htio ni u ludilu orvih 8 mjeseci... I onda jednog dana pokusamo, a on sav zadovoljan razgleda okolo :) od tada su setnje postale uzitak. Nikad nije spavao u kolicima, samo razgledao okolo...
Apsu, sad ce mu 3 i jos rijetko zaspe prije ponoca :( a ustajanje oko 7-8... Ne znam kako tako malo spava, ali tako je... Najgore sto ja pokusavam da ga stavim ranije pa svako vece na uspavljivanje trosim 1,5 h i tonu zivaca i budem skroz slomljena...

Eto, ja ga jučer dobro istračala a on je meni bio super u as u oba smjera! Malo gledao van, malo čorio! I danas je jaaaaaaako dobar! :-) I odspavao je punih sat vremena kod bake i dede :-D Još ne vjerujem kad ga danas gledam...jel to moje dijete? Ok, nećemo previše hvaliti jer onda obično postane ponovno nepodnošljvo 8-)
Ginger pa zna frajer kaj radi 8-) Mora se pokazati i dokazati...

Meni od svega najvise zivaca trosi uspavljivanje. Spavao bi na meni,a ja necu i tocka. Imam i nosiljku,i nosim ga stalno tako da mi nepada na pamet jos ga nositi i dok spava. Radije nek onda ne spava uopce. Osnovna higijena mi se svela na prolazak pored kupaonice,a jedem s nogu. Linija mi je na zavidnom nivou al se ne primjeti od podocnjaka :mrgreen: uspavljivanje po danu odnese cca 2h a on spava 3 puta po 20-30min. E

Stalno je grintav. I kad je prehladen toliko je neprimjetna ta razlika grintavosti. Nevideno. Spava po noci dobro. Od 22-9. Bilo bi idealno da spoji bar 2h ali ne,ne moze. Mora cica bit u ustima,staaaalnoooo. Opsjednutost cicom,nema sta drugo biti

I sva sreća da ga volim nemoguce inace bi već poludila :psiholog:

meni je srednja bila koma za uspavljivanje.
u jednom času sam odustala, jednostavno bi ju pustila da baulja okolo dok ne padne negdje na pod i ne zaspi.
ili dok se ne počne derati od iznemoglosti. tješenje bi je u ovom slučaju uspavalo brzo.

inače, svo troje su u jaslicama naučili zaspati sami bez cice i to vrlo brzo.
samo što su naučeno s vremenom prestali primjenjivati doma.

Istina, ta ljubav je jedino što spašava situaciju :zaljubljen:
Mi smo na početku imali problema s uspavljivanjem.Trebalo mu je po sat vremena, pa i duže. A najteže je to, naravno, bilo u noći...budili ga svaka 3 sata da jede, pa uspavljivali :gaah: Sad zaspi za 10 minuta, koji put me čak odguruje ako ga nosim da ga uspavam pa ga stavim u kinderbet a on mirno leži i zaspi! A ja legnem u naš krevet koji je, naravno, uz kinderbet, i držim ga unutra za ručicu da se ne osjećam ko nemajka koja pusti dijete samo zaspati. I spava čitavu noć do 5h ujutro. I sad biste rekli - savršeno - e šipak! U 5h se probudi i ne želi jesti jer nije gladan. U zadnje vrijeme je teeeeežak za jesti! Nadam se da će ga ta faza brzo proći jer je ovaj mjesec dobio strašno malo na kilaži. Ja bi rado da se probudi u noći, čak sam ga pokušala i probuditi da jede, i dati mu dok je u polu snu, ali vrišti i ne želi. Htjedoh reći - i kod spavača se nađe neki problem...jednostavno ih mora biti! :drek:

Mi smo poceli da sojimo i da se dizemo na prste, tako da nema sanse da hoce da bude u necemu sto je veze, kao sto su kolica, stolica za hranjenje, setalica i slicno, samo sloooobodaaa:-):-D

Eto bas :drek: uopce se ne smatram nemajkom,jer htjela ne htjela moram dati 200% od sebe.

Mi smo poceli da stojimo i da se dizemo na prste, tako da nema sanse da hoce da bude u necemu sto je veze, kao sto su kolica, stolica za hranjenje, setalica i slicno, samo sloooobodaaa:-):-D

Evo i mene šta ste mislile da je kod nas sve super kad nas nema ha ha smijem se samoj sebi!jučer smo ja i bebač skupa plakali više neznam šta ću spava mu se umoran je grintav a neće da spava prestrašno kao da nemože san ulovit zaspe i nakon 10 sek plakanje ,noći su isto postale ajme sve nešto u snu luduje i noćas sam ga prvi put stavila kraj sebe jer više nisam mogla , i onda nisam mogla spavat jer me bilo strah da ga ne zgnječim ili pokrijem dekom ,malo je reć da sam luda!:lol: a to uspavljivanje me dotuče mučim se sat vremena da bi on odspava 20 min.

Muma :lol: i ja bih bila takva nemajka - spustis dijete u krevet i ono spokojno zaspe
Al kod mene to izgleda ovako - spustim dijete i ono urlaaaa :lool:
Niti ne pokusavam vise - sa svakom sam to probala 2-3 puta i uvijek isto

Mishekice, dugo te nije bilo.

Jesam li ti ja kad digla tlak? :-)

Ginger spustio ga je mm neki dan u krevet, poljubio ga i rekao "Laku noć sine"...i ovaj je zaspao :lol: Ajme, svakoj od vas želim takvo uspavljivanje! :-) Barem smo po tom pitanju sretnici jer znam kako je bilo na početku :-(

Muma daj pošalji muža na jug!:-)
mi navečer još brzo i zaspemo al po danu je ajme dajte koji savjet da to ubrzam?