Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

I još bih se htjela nadovezati na jedno, a to je prilagođavanje programa darovitom učeniku (moj osobni primjer).
To izvana djeluje tako jednostavno (banalan primjer, zašto ako on zna zbrajati i oduzimati do 20 u 1. razredu ne bi jednostavno radio do 100?)
E vidite, i ja sam tako mislila dok nisam to pokušala raditi ove godine za jednog učenika 1. razreda.
Problem je bio u tome što on, da se tako izrazim, zna to znanje, ali ne zna to "školsko" znanje. Recimo, on zna zbrajati i oduzimati do 20 i prema tome bi komotno mogao u 2. razred ali ne zna neke stvari i termine kao recimo uspoređivanje brojeva, znak <,>,=, pribrojnici, prethodnik... i masu toga što je sastavni dio "školskog" rječnika, a što baš i nije dio svakodnevnog govora i spontanog usvajanja tako da tu ima puno prostora za učenje i uvježbavanje, bez obzira što "on to sve zna".

Dodatan problem mi je bio što je on htio raditi samo i isključivo ono što je njemu zanimljivo, dakle, kao što netko gore napisa, sat vremena bi puhao nad nekoliko jednostavnih zadataka. Ako ono o čemu se priča i ja ga nešto pitam njemu nije zanimljivo, on demonstrativno šuti.
Ja sam to bila lijepo zamislila, kada on završi redovne zadatke ja ću mu dati dodatne ali što ako on ne želi riješiti te redovne iz razloga što mu baš tada nisu zanimljivi (a to gradivo još nije svladao kako treba)?
To je jedan vrlo nadaren ali emocionalno još nezreo dječak i s time treba izaći na kraj. Stalno traži pozornost, pada sa stolice, glupira se, pa onda moj rad s učenikom po posebnom programu doživljava kao nepravdu (Zašto on sada mijesi plastelin, a ja moram pisati?!).

Da odem malo u filozofiranje, samo proširenje programa uopće ne mora zadovoljiti njegove potrebe, karikiram, ako on zna zbrajati i oduzimati do 20 njega možda uopće ne zanima računanje do 100 već ga zanima svemir i postavlja se pitanje zašto bih ja njega onda "tjerala" da zbraja do 100 ako to nije predviđeno programom, a ni njega ne zanima?

Da zaključim, kao što je Zdenka napisala, rad s takvim učenikom zahtijeva poseban program krojen samo prema njemu i njegovim sposobnostima što je jedan veliki problem u redovnoj nastavi.

Mene zanima da li bi bolje bilo za darovite da idu u odvojene razrede, gdje bi se program prilagodio njima? Na stranu deficit stručnog kadra, financija i volje...Da li je uopće takva praksa negdje u svijetu?
sirius, da li je tvoj sin kroz godinu stekao radne navike, tj. da li je njegov otpor prema "nezanimljivom i dosadnom" opao? Ako da, imaš kakav savjet, naravno osim višesatnog sjedenja uz dijete? Pitam, jer i moje dijete je isto takvo i već me strah škole.
I još me zanima da li je bolje da dijete piše zadaće odmah kad dođe kući (naravno poslije ručka) i glavna motivacija mu je da može van s prijateljima, ili se treba malo odmoriti i ohladiti mozak, jer je cijelo dopodne bio u školi, pa da zadaću piše oko 17-18h? Ali tko će ga onda nagovoriti na zadaću? :-)

Nikako nije dobro odvajati darovitu djecu u posebne škole i razrede. Njima nije potrebna getoizacija nego normalna socijalizacija, uz (manji) dio posebnog programa. I, naravno, individualan pristup - to je potrebno svakom djetetu.

Lima, potpuno se slažem s tvojim opažanjima. Upravo zbog ovoga o čemu pišeš, akceleracija nije dobro rješenje za većinu darovite djece. Nažalost, to je jedino što se nudi.

lima, veliki potpis.

Citiraj:

---

bundevica prvotno napisa

Mene zanima da li bi bolje bilo za darovite da idu u odvojene razrede, gdje bi se program prilagodio njima? Na stranu deficit stručnog kadra, financija i volje...Da li je uopće takva praksa negdje u svijetu?
sirius, da li je tvoj sin kroz godinu stekao radne navike, tj. da li je njegov otpor prema "nezanimljivom i dosadnom" opao? Ako da, imaš kakav savjet, naravno osim višesatnog sjedenja uz dijete? Pitam, jer i moje dijete je isto takvo i već me strah škole.
I još me zanima da li je bolje da dijete piše zadaće odmah kad dođe kući (naravno poslije ručka) i glavna motivacija mu je da može van s prijateljima, ili se treba malo odmoriti i ohladiti mozak, jer je cijelo dopodne bio u školi, pa da zadaću piše oko 17-18h? Ali tko će ga onda nagovoriti na zadaću? :-)

---

Otpor prema činjenici da ima obaveze bilo koje vrste bijo je jak na početku godine. Kako je školska godina odmicala on je prihvatio činjenicu da zadaću mora pisati , ali se otpor povremeno pojavljivao kad zadataka koji su njemu bili teški. Npr. njemu je bilo jako teško prepričari priču po slikaičicama ili izmisliti priču ako gleda u sliku. Uopće mu nije bilo jasno kako će on to bez jasnih smjernica , mislim da je on u glavi složio da postoje točno određene rečenice koje mora napisati, a kako sad da svatko može pisati svoje? Takvim zadaćama je prethodilo višestano poticanje...
Najvažnije pravilo za zadaću je bilo da se svaki dan piše sva zadaća dobivena taj dan, bez obzira da li je potrebna za sutra ili neki drugi dan. On je išao u smjenama; kad je išao popodne zadaću smo pisali nakon doručka, kad je išao ujutro , pisali smo ju nakon ručka i odmora .Petkom nije posao zadaću, to smo ostavljali za subotu (nikako za nedjelju).
Na početku je zaboravljao zabilježiti što ima za zadaću , pa sam molila učiteljicu da provjeri da li je zabilježio što treba, tako da je on to prihvatio nakon nekog vremena i više ga nije trebalo provjeravati.
Ponekad smo odgađali pisanje na dvadesetak minuta ako je baš pokazivao velik otpor, ali nismo odustajali od ideje da zadaća treba biti napisana .
Nemoj se bojati škole, svako je dijete različito, kod neke treba svarno puno energije i upornosti, sa nekima je lakše.
I, da , ja nikad , ali baš nikad nisam ništa radila da on nebi morao (npr. crtanje, iznenadila sam se koliko roditelja je crtalo svojoj djeci u radne bilježnice).

lima svida mi se tvoj doprinos ovom topiku.
ali u ovo sto si napisala:
"A o samom otkrivanju i testiranju nadarenosti, tu se ni stručnjaci još ne mogu dogovoriti, mislim da prema onim gore značajkama ustvari jedino roditelj (ili onaj tko se dulje vrijeme bavi djetetom) to može procijeniti."

nisam bas uvjerena.

inace za sve one koje se boje da djeca nece suradivati u skoli: to uopce nije pravilo. moja cura i jos par darovite djece koje poznajem su jako odgovorna, organizirana, ponasanjem uzorna i sl.
moje dijete nikada nije ni zaboravilo zadacu, niti opcenito odbijalo zadatke u skoli, niti na bilo koji nacin ometalo nastavu.

i jos da dodam. ni emocionalana nezrelost nije pravilo.

LIma, svaka čast - dobar i razuman prikaz realne problematike iz RL

Ovo moram nadodati - Zdenka, divim se tvojoj volji da tako razumno i dokumentirano obrazažeš usprkos nekim mamama koje ne isčitaju cijeli topic da bi se upoznale s problematikom. Još gore mi je kada netko tko nema nikakva iskustva s darovitim djetetom počinje "prosipati" pamet.
NIje lako biti roditelj niti jednom djetetu jer svako dijete je veliki izazov nama roditeljima da ga izvedemo na dobar put

jucer navecer sam citala ovaj topik i mislih danas cu napisat svoje misljenje ali u međuvremenu je lima napisala svoj zadnji post pa mogu reci da ga samo potpisujem..
drugu stvar koju bi zeljela prokomentirati je konkretan Trinin problem posto sam i ja svojevremeno imala identican.
ja sam doduse sasvim drugacije reagirala na njega jer sam smatrala ispravnim to sto je uciteljica moj sinu koji je imao sve petice iz hrvatskog zakljucila cetvorku zbog nepisanja zadaca.
dakle,ja na to gledam ovako.učiteljica ne ocjenjuje samo znanje nego i rad,trud i zalagane.kod mog sina je znanje bilo na zavidnom nivou ne zato sto se mladi gospodin trudio nego jer mu je dragi bog dao fotografsko pamcenje pa je naucio nesto tako sto bi samo jednom procitao.
dakle trud je bio minimalan,isto tako i rad.a zalaganje da ne spominjem.ono gdje je trebalo pokazati trud i rad a to su bile zadace smo dobrano štekali.
smatram da nebi bilo ni pravedno prema nekom drugom djetetu koje se trudilo,radilo i zalagalo za svoju peticu da je mom malom zakljucena ista.
i ne smatram da je to na njega djelovalo nestimulirajuce jer mislim da mu je time poslala poruku da se i on mora truditi.
osim toga za mene je puno vaznije da se dijete nauci ispunjavati svoje obaveze,da se trudi,da ima radne navike nego da ima prosjek 5,0.
jer jednog dana kad bude svoj covijek nece mu na poslu biti svaki dan novi dozivljaj..
ovisno o tome sto izabere ali morat ce cesto puta radit i ponavljat iste stvari.
ako ga od malena naucim da je ponavljanje necega dosadno i da je dosadno sve ono sto vec zna na dobrom sam putu da ga ucinim nesposobnim za zivot...

Citiraj:

---

seni prvotno napisa

lima svida mi se tvoj doprinos ovom topiku.
ali u ovo sto si napisala:
"A o samom otkrivanju i testiranju nadarenosti, tu se ni stručnjaci još ne mogu dogovoriti, mislim da prema onim gore značajkama ustvari jedino roditelj (ili onaj tko se dulje vrijeme bavi djetetom) to može procijeniti."

nisam bas uvjerena.

inace za sve one koje se boje da djeca nece suradivati u skoli: to uopce nije pravilo. moja cura i jos par darovite djece koje poznajem su jako odgovorna, organizirana, ponasanjem uzorna i sl.
moje dijete nikada nije ni zaboravilo zadacu, niti opcenito odbijalo zadatke u skoli, niti na bilo koji nacin ometalo nastavu.

---

Da, imaš pravo, možda sam se malo nespretno izrazila. Dok sam to pisala na pameti mi je bio jedan moj učenik koji je ove godine zbog odgode 1. razreda (poteškoće u govoru) bio u postupku opservacije i 2 stručnjaka su zaključila da dijete treba prilagođeni program, jedan je zaključio da je dijete sasvim prosječnih sposobnosti (što sam i ja napisala u svom mišljenju). Riječ je o tome da je on kod ta dva bio vrlo uplašen, pa još s tim govornim teškoćama (tepa, ispušta glasove) i nije bilo teško onako odokativno ocijeniti da je to dijete s teškoćama, no, stvar je u tome kada se on oslobodi vidi se da je to jedan vrlo bistar dječak (ide mu teže čitanje ali sve je u granicama normale).

Isto tako, dogodilo mi se još kod dvoje učenika da sam ja pri upisu u 1. razred za njih bila sasvim sigurna kako nešto nije u redu s njima, bili su jako nepovjerljivi, mucali, općenito vrlo "čudnog" ponašanja... a na kraju su bili odlikaši.

A o emocionalnoj nezrelosti isto nisam mislila općenito već na konkretno dijete, iako i u prosječnoj populaciji dječaci na početku školovanja znaju u emocionalnom razvoju (jako sam se iznenadila kada sam naišla na ovaj podatak) znaju za djevojčicama kasniti čak i 18 mjeseci!

Citiraj:

---

nadica_b prvotno napisa

LIma, svaka čast - dobar i razuman prikaz realne problematike iz RL

Ovo moram nadodati - Zdenka, divim se tvojoj volji da tako razumno i dokumentirano obrazažeš usprkos nekim mamama koje ne isčitaju cijeli topic da bi se upoznale s problematikom. Još gore mi je kada netko tko nema nikakva iskustva s darovitim djetetom počinje "prosipati" pamet.
NIje lako biti roditelj niti jednom djetetu jer svako dijete je veliki izazov nama roditeljima da ga izvedemo na dobar put

---

Hvala Nadice! Istrenirala sam to na pitanju posvojenja koje sa sobom nosi još zanimljivija iskušenja nego ovo s bistrićem. ;) Ako odustaneš od educiranja i objašnjavanja dijelom kao da dižeš ruke od vlastitog djeteta jer mu ne može biti svejedno razumije li šira zajednica takve probleme ili ne. Mogu samo dodati da mislim da se i ti trudiš i da si glas razuma. :-) Meni je posebno dragocjeno što je tvoja cura već velika, pa me tvoja iskustva i mišljenja upozoravaju na ono što kod mog M. tek dolazi.

S ovim zadnjim što si rekla se potpuno slažem. Svako dijete nosi sa sobom posebne zahtjeve u odgoju. Imam jedno darovito i jedno prosječno dijete i doista ne bih mogla reći s kojim mi je lakše/teže. Svatko od njih ima svoje probleme, a mi im pomažemo da ih riješe.

Citiraj:

---

adria prvotno napisa

jucer navecer sam citala ovaj topik i mislih danas cu napisat svoje misljenje ali u međuvremenu je lima napisala svoj zadnji post pa mogu reci da ga samo potpisujem..
drugu stvar koju bi zeljela prokomentirati je konkretan Trinin problem posto sam i ja svojevremeno imala identican.
ja sam doduse sasvim drugacije reagirala na njega jer sam smatrala ispravnim to sto je uciteljica moj sinu koji je imao sve petice iz hrvatskog zakljucila cetvorku zbog nepisanja zadaca.
dakle,ja na to gledam ovako.učiteljica ne ocjenjuje samo znanje nego i rad,trud i zalagane.kod mog sina je znanje bilo na zavidnom nivou ne zato sto se mladi gospodin trudio nego jer mu je dragi bog dao fotografsko pamcenje pa je naucio nesto tako sto bi samo jednom procitao.
dakle trud je bio minimalan,isto tako i rad.a zalaganje da ne spominjem.ono gdje je trebalo pokazati trud i rad a to su bile zadace smo dobrano štekali.
smatram da nebi bilo ni pravedno prema nekom drugom djetetu koje se trudilo,radilo i zalagalo za svoju peticu da je mom malom zakljucena ista.
i ne smatram da je to na njega djelovalo nestimulirajuce jer mislim da mu je time poslala poruku da se i on mora truditi.
osim toga za mene je puno vaznije da se dijete nauci ispunjavati svoje obaveze,da se trudi,da ima radne navike nego da ima prosjek 5,0.
jer jednog dana kad bude svoj covijek nece mu na poslu biti svaki dan novi dozivljaj..
ovisno o tome sto izabere ali morat ce cesto puta radit i ponavljat iste stvari.
ako ga od malena naucim da je ponavljanje necega dosadno i da je dosadno sve ono sto vec zna na dobrom sam putu da ga ucinim nesposobnim za zivot...

---

Fantastičan post, posebno ovo boldano :klap:

Sad idem, neću ni riječ više napisati, da me nadica ne bi pokudila kako ovako prosipam pamet, a nemam nikakvog iskustva s darovitim djetetom 8-)

svimbam svimbi, odličan post adrie

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

U diskusiji nisam htjela nikoga povrijediti, samo sam izvela logične konzekvence navoda.

---

u logici postoje i logičke pogreške, namjerne ili nenamjerne

Aleksandra, poruka tvojih retoričkih pitanja je bila jasna svima, što pokazuju i postovi Čokolade i Mime. Nisam promašila logičko zaključivanje ni namjerno ni nenamjerno. Nemam ja ništa protiv tebe niti protiv toga da misliš drugačije od mene. Sve što sam učinila jest da sam izrazila svoje neslaganje s tvojim stavom i iznijela svoje mišljenje i iskustvo, na pristojan način. Diskusiju možemo nastaviti, ali razmjenom mišljenja, ne prepucavanjem.

Svimbalo, jasno si mi dala svoje mišljenje i poštujem to. Drago mi je da sam postavila pitanje ovdje i što ste se sve javile. U svakom slučaju, za koji dan ću vidjeti odluku i što bude-bude.

Na ovu se temu javljam i kao netko tko je jedno dulje vrijeme radio u školi.

Kad s darovitima radiš intenzivije u onom području koje ih posebno zanima i na način koji je njima blizak, i u grupi sličnih onda dobiješ sljedeće:
– vrlo asertivnu situaciju
– poštovanja vrijednu suradnju, sposobnost da čuju drugoga i njegovo rješenje i sposobnost da ga prihvate, ako je bolje i argumentiranije od njihovog
– vrlo inventivna rješenja, nerijetko bolja od onih koja si imao na umu
– osobu koja otkriva svoje sposobnosti djelatno i koja otkriva sebe
– osobu koja dobiva potvrdu o vlastitoj vrijednosti koja niej nužno samo u toem da ne stršiš (oni daroviti koji izgledaju bahati, a imala sam i takvih, često tom bahatošću skrivaju duboki sjećaj manje vrijednosti koji dijelom proistječe i iz neuspjelog truda oko bivanja istim kao drugi, a dijelom nema veze čak ni s tim pa ni s odgojem u obitelji nego s vrlo visokom unutarnjom ljestvicom, oni su često puno stroži prema sebi nego prema drugima, iako se to na van može pokazivati i kao pretjerano bahaćenje i kao pretjerana sramežljivost) i kad to prepoznaš i daš do znanja da si prepoznala, bahatost i neprimjereno ponašanje nestanu gotovo u tren oka, barem na tvom satu.
– i dugoročno poštovanje pa i ljubav koju vrijeme ne slabi (a to nastavniku isto dobro dođe da ne izgori, tim više što njegovo ulaganje i trud ni sustav, ni novac ni ugled, pa ponekad ni razumijevanje roditelja ne prate).

A i ima li većeg učiteljskog, nastavničkog, profesorskog užitka od toga da si svakom omogućio da maksimalno (koliko si mogao) razvije svoje potencijale?


I da, potpisujem mariu71, ako je to moguće u srednjoj školi ili osnovnoj na predmetnoj gdje je i veći broj razreda i veći broj učenika, ne bi tebalo biti posve nemoguće ni u nižim razredima.

Da je teško, da ima konkretnih problema od kojih je jedan tako lijepo opisala lima (svaka čast na doprinosu na ovoj temi) svakako ima.

Ali ima i učiteljica koje rade u malim mjestima kombinirane razrede (1. i 3. npr. ili 2. i 4.) u istom razredu i u isto vrijeme i još po jedno do dva djeteta s posebnim potrebama. Tako da mi je teško povjerovati da je baš tako nužno da svi sve isto rade upravo u istom trenutku, jer, eto, kad je sustavu potrebno, onda učitelji, nažalost, nemaju izbora.
Pogubno je i da sustav učitelja tjera da gotovo trećinu svog vremena utroši na administraciju, umjesto na ono što mu je primarni zadatak. Ali to sigurno nije do učitelja.

I, na koncu, rasprava je krenula od zalaganja: može djetetu, naravno, i zalaganje smanjiti ocjenu kad se na vrijeme i jasno postave pravila.
Ali onda budi duboko siguran da je taj izbor uistinu radi njegova dugoročnog dobra, a ne radi tvog dokazivanja tko je gazda u razredu ili podsvjesne potrebe da se baš svi u baš svakom području moraju jednako mučiti. Ne moraju.

Meni je da uspijem točno otpjevati pjesmicu trebalo pola dana vježbanja, a i onda s neizvjesnim ishodom, moja prijateljica je čula jednom i otpjevala. I imala 5 glazbeni, a ja 4. Nikakav dobitak ja ne bih bila osjetila da su joj dali 4 samo zato što nije vježbala cijelo popodne poput mene, niti bi bilo realno da sam ja dobila 5 samo zbog truda.
No, ona bi bila osjetila dobitak da su joj dali još težu pjesmu ili neki drugi intenzivniji glazbeni zadatak.

Evo da vam javim, prošao je s 5. Nastavničko vijeće je odlučilo tako i to mi je potvrda da sam napravila dobru stvar kad sam reagirala.

Drago mi je!

I meni!

Meni nije jasno zašto je ova tema na topicu Djeca s posebnim potrebama?

Pa valjda zato što i darovitost spada pod posebne potrebe. Taj pojam ne obuhvaća samo djecu sa smetnjama u razvoju.

Molim ako netko ima svježija iskustva - u zadnje 2 - 3 godine - sa kampovima u Višnjanu da mi napiše dojmove. Može i na pp

Meni je frendica baš neki dan pričala o iskustvu sa tim kampom,
njezin je mali upravo tamo, po drugi puta,
uglavnom, oni su jako zadovoljni, a djeca oduševljena,
imaju ispunjen dan raznoraznim radionicama,
od biologije, astronomije do arheologije.
Ne znam što te točno zanima,
rekla mi je da za prijavu moraš priložiti presliku učeničke knjižice,
preporuku učitelja i djetetovo motivacijsko pismo.

Neki moji dragi bližnji su već godinama redoviti tamo - oduševljeni su i puni pohvala. Reci, što te točno zanima?

zanima me:

1) u kojoj su mjeri ciljevi kampa i program transparentni roditeljima - kada se radi o mlađoj djeci - odnosno samim polaznicima - kada je riječ o starijoj djeci i mladima?

2) s obzirom da je kamp selektivnog karaktera - potrebne su preporuke, motivacijska pisma, određena postignuća i nivo sposobnosti - te organizatori imaju unaprijed dosta podataka o potencijalnim sudionicima - u kojoj mjeri (i da li uopće) se pristupa individualno i postoje li diferencirani programi ili su svi sudionici (unutar iste dobne skupine) "podvrgnuti" istom programu?

3) procjena jesu li i u kojoj mjeri voditelji radionica educirani, motivirani i iskusni u radu s darovitima (naravno izuzev korada korlevića)

4) komunikacija sa voditeljima i organizatorima tijekom samog trajanja kampa - koliko su dostupni i suradljivi?

Pitat cu ih kad se vrate, pa cu ti poslati odgovore.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Pitat cu ih kad se vrate, pa cu ti poslati odgovore.

---

Hvala Ti puno unaprijed!
btw pod 4) sam mislila koliko su voditelji dostupni i spremni komunicirati s roditeljima, ali zanima me i sa samim sudionicima kampa

1) u kojoj su mjeri ciljevi kampa i program transparentni roditeljima - kada se radi o mlađoj djeci - odnosno samim polaznicima - kada je riječ o starijoj djeci i mladima?
Cilj je jasan. Rad s darovitima (područcje prirodoslovlja i arheologije) tako da djeca uče na drugačiji način nego što se to može u okviru redovite nastave. Djeca imaju šansu da rano prepoznaju sto im "leži" i da u tom smjeru krenu od rane dobi. Oni koji su ušli u program i za koje se vidi da im se to sviđa i da žele raditi na taj način, u programu ostaju i dalje. Psihologica VM ih prati kroz osnovnoškolsko razdoblje.
Srednjoškolci teže ulaze u grupe. Uzimaju se u obzir njihovi uspjesi na natjecanjima i motiviranost. Za srednjoškolce postoje dva programa: VSA (Višnjanska škola astronomije) i S3 (prirodoslovlje). Osim navedenog, za S3 moraju i razgovarati s ljudima koji ih biraju (znanstvenici).

2) s obzirom da je kamp selektivnog karaktera - potrebne su preporuke, motivacijska pisma, određena postignuća i nivo sposobnosti - te organizatori imaju unaprijed dosta podataka o potencijalnim sudionicima - u kojoj mjeri (i da li uopće) se pristupa individualno i postoje li diferencirani programi ili su svi sudionici (unutar iste dobne skupine) "podvrgnuti" istom programu?
Djeca koja su završila treći i četvrti razred osnovne škole imaju zajednički program. Voditelji ističu da im je to najteža i najzahtjevnija dob. Od petog razreda nadalje imaju ponudjene teme (4 do 5). Sa svakom grupom (oko četvero djece) radi jedan mentor i jedan asistent. Ako se roditelji slažu, ispita se i inteligencija.

3) procjena jesu li i u kojoj mjeri voditelji radionica educirani, motivirani i iskusni u radu s darovitima (naravno izuzev korada korlevića)
Neki voditelji vec dugo rade i imaju veliko iskustvo. Ima i mlađih mentora s kojima se radi i upućuje ih se u posao. Problem je nedostatak mentora.

4) komunikacija sa voditeljima i organizatorima tijekom samog trajanja kampa - koliko su dostupni i suradljivi?
Postoji broj telefona na koji roditelji mogu dobiti informacije. Voditelje nije lako dobiti jer su angažirani oko polaznika. Na kraju kampa svaki roditelj može individualno razgovarati o svom djetetu.

Tekst sam prenosila iz poruke koju sam dobila - ne znam zašto, slova su mi ispala premala i nisam to uspjela povećati. Molim administratora da uredi poruku.

Zdenka2, hvala Ti na trudu:)

Da li još uvijek djeluje udruga Bistrići?
Stranicu na webu nikako ne "freshaju".
Postoji li i dalje neka njihova radionica za nadarenu djecu?

Ima, evo maila: nadarenost@hi.htnet.hr . Ja sam baš danas od njih dobila mail tako da provjereno radi. A baš sam i ja htjela nešto pitati - ponuđeno nam je mjesto u Bistrićima (preporuka vrtića). Pratim ovaj topik već dugo i znam da se puno pisalo o iskustvima na radionicama kod Tanje Sever (tamo idemo za desetak dana na testiranje), ali me zanimaju neposredna iskustva s Bistrićima. Jeste li zadovoljni onime što djeca tamo dobivaju? Ja sam jako, baš jako neodlučna. A ugovor im je prilično rigorozan pa ne bih htjela potpisati pa zažaliti.

Freja, kakav ugovor? Zašto?
Ja se nadam da cemo dobiti mijesto kod Severice (mi smo u veljaci bili na testiranju) jer njihove radionice rade iskljucivo na emocionalnom i socijalnom planu nadarene djece (tako mi je receno), a to nama treba.
zvala sam ih i koliko sam shvatila, javiti ce mi se kada oforme grupe po dobi djece.
a koliko sam čitala radionica Bistrića se odnosi na njihovo daljnje intelektualno razvijanje?

Ugovorom se obvezuješ da ćeš dijete dovoditi 10 mjeseci, da ćeš djelomično pokriti i troškove radionica sa kojih se izostalo, neovisno o razlozima itd. Ja se još uvijek dvoumim, a nitko se ne javlja s iskustvima. Smeta me što zapravo ne znam što se s djecom tamo radi. Ispričali su mi na razgovoru načelno da se strukturirano igraju, spomenuli neke posebne didaktičke i računalne igre, da je sve podređeno djetetu pa rad ovisi o njemu samome, ali to mi zapravo ništa ne znači. Da, u svakom slučaju njihov je cilj ponajprije intelektualna stimulacija. Osim toga, nisam sasvim sigurna da je baš to to što mojem sinu treba. Vjerojatno mu ne bi škodilo, ali za tu cijenu i broj sati... Ne znam. Nekako mi se čini da bi i on imao više koristi od radionica kod T.S.
Moram odgovoriti ovih dana, a ni sama ne znam što :-|

Pfuuu... dosta su strogi. Pogotovo ovaj dio o pokrivanju troškova ako se ne pojavite na kojoj radionici. Ne znam koja je cijena radionica ali...

Baš čudno da se nitko nije javio čije dijete pohađa te radionice.
Ja sam odavno zaključila da mom djetetu definitvno ne treba više intelektualne stimulacije, jer on sam sebe toliko stimulira da katkada poželim da samo "bulji" u zid, o ničemu ne razmišlja ili skače po krevetu...
Nama su itekako potrebne radionice od Severice...

Bistrići su 700 kn za 2x mjesečno.

To je dosta skuplje nego u PC Medveščak.
Što se tiče intelektualne stimulacije, slažem se sa Shiny.

Bistrići hrane intelektualnu glad djeteta kojemu je sve lako i dosadno.
TS poboljšava njihove slabe točke - emocije i socijalizacija.
Svaka priča je dobra, samo u slučaju neimanja novca, roditelj treba odrediti što je za njegovu obitelj prioritet
Mi smo išli ispočetka na obje radionice, pa smo na kraju morali (zbo novca) odustati od Bistrića

Mi smo isto tako procijenili da M. ne treba intelektualna stimulacija, jer je na tom planu jak i voli slobodno učenje. Dodatna stimulacija mu je i čitanje, glazbena škola, matematika... On voli slobodno učiti i razmišljati (trenutno je u fazi zaokupljenosti hipotetskim fizikalnim problemima). A i slobodnu igru smatram dodatnom intelektualnom stimulacijom.

[QUOTE=Val;1574027]emisiju nisam gledala, iako jednu djevojčicu i osobno poznam.

imam pitanje, možda će čudno zvučat, pa ću pojasnit.
zanima me ima li darovitost "rok trajanja"? i što se, kod nas, smatra darovitošću?

objašnjenje-naime, nisam se jednom susrela s komentarom ovo ili ono dijete je darovito, a ta darovitost, kasnije, kao da nestane.
QUOTE]
Mislim da se puno darovitih prerano "potroši", upravo zbog tih emotivno-socijalnih razloga