Printable View
nisam primijetila da je netko govorio da sreća ovisi isključivo o partneru ili nekakvim romantičnim sanjarijama. naravno da je nerealno da smo non-stop sretni pa život se sastoji od uspona i padova, a sreća je kad i u jednoj i u drugoj situaciji imaš nekoga uz sebe.Citiraj:
sirius prvotno napisa
nije me bilo mjesecima, a rado bih se nadovezala na ovo Ifigenijino...
prakticirala sam principe koje Ifi navodi, trazeci od sebe apsolutni maksimum. kada nisam bila zadovoljna, izvlacila sam i posljednje atome zadovoljstva, ocekujuci, nadajuci se, da ce barem djelic preci na partnera. u medjuvremenu naucila biti sretna, ispunjena, naucila zivjeti sama unatoc braku.
i zato, kad je brak prestao, niti jednog djelica sumnje nije bilo u tome da li cinim pravu stvar. znala sam da sam poduzela sve sto mi je u moci i s radoscu ocekivala osobu koja ce me takvu, osnazenu, znati cijeniti i voljeti.
sta hocu reci - razvod i "Ifigenijini" principi nisu nespojivi, naprotiv.
Lijepo :-).Citiraj:
Tashunica prvotno napisa
Mislim da je vrijedno razmotriti mogućnost da su i neke druge manje drastične pojave, kao karakterne osobine naših muževa (i njihovih žena), neke stvari koje nas iritiraju, zbog kojih kvocamo... naprosto zadana stvar, viša sila, nepromjenjive kao i ove nedaće koje spominješ.
Pa porazmislimo koje su to osobine i navike i je li vrijedno trošiti energiju na pomicanje planine ili da nađemo način da se, kao što kažeš, priviknemo da "prožvačemo takve stvari" i smanjimo njihov utjecaj na naš zajednički život, dapače, zamijenimo ga nečim boljim. One će i dalje ostati neugodne, naši nam životni suputnici neće biti savršeni i neponovljivi, osjetit ćemo da smo izgubili malo sebe i svojih ideala... ali pa šta? Ono što preostane, vrijedno je tih gubitaka.
Smeta mi kad se tu odmah povlači doživotno unesrećivanje, razvod kao izlaz i slično. Nije rješenje, barem ne optimalno.
Čak i kad imaš nekog uz sebe , ti si uvijek sam u svemu. Drukčije doživljavaš situacije , drukčije se razvijaš (ili ne razvijaš u vezi) i onda se samo jednog jutra probudiš i shvatiš da tvoj partner i ti ne želite ići u istom smjeru.Citiraj:
Tashunica prvotno napisa
Dok god su vam smjerovi isti, sve ostalo su nijanse. Naravno, govorim o braku u kojem postoji obostrano minimalno poštovanje i ljubav (čak i ako je zaljubljenost davno izblijedila).
Isto tako mislim da većina imalo zrelih ljudi ne bi nikada ostavila partnera u teškim krizama, ali ono što se događa u godinama nakon kriza je promjena u nama samima . Ili preveliko trošenje energije i vremena na problem tako da se ljudi pogube putem...
Kad nestane krize tada pucaju ili opstaju dobri brakovi.
Slazem se. I cini mi se da su Ifini postulati primjenjivi dokle postoji ovo:Citiraj:
mendula prvotno napisa
S tim sto bih ja rastegnula postovanje sa minimalnog na vece mjere.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Krize su kao i ratovi - iznesu na vidjelo sve najbolje ALI i sve najgore u braku... A kad kriza prođe, stvari sjednu na svoje mjesto. To ne znači nužno da će ljudi ostati skupa. Znam neke koji su procvjetali kad su se rastali - našli sebe, a onda našli i neku drugu osobu koja im je bolje pasala. Ključna stvar je iskrenost, ali ima tu puno sivih nijansi između crnog i bijelog.... tak da nije to jednostavna matematika, ali ni jako komplicirana. Treba biti iskren prema samom sebi. To je ključno.
Stavila sam minimalno jel sam svjesna da su nam (nama ljudima) jako različiti kriteriji.
Vjerojatno je nekome moj minimum njegov maksimum , pa to uzimam u obzir. Meni npr. neiskrenost u vezi obilk nepoštovanja, a nekom drugom je potpuno normalno da laže ženi/mužu gdje se nalazi i sa kim (pa čak ako nije nevjera u igri).
Pisala sam za Cubanu.
slažem se s tobom da je čovjek na neki način sam u svom problemu, što je i normalno, nitko ne može ono što se događa u tebi razumjeti na način na koji ti sam to doživljavaš.Citiraj:
sirius prvotno napisa
a da li brak opstaje ili puca u krizi ili iza nje, ne znam, vjerojatno i jedno i drugo.
ali sigurno je jedno, što je brak bio čvršći prije krize, veća mu je mogućnost opstanka, ako je bio na klimavim nogama - teško da će opstati.
Ja sam si iz Ifigenijinih postova samo iščitala ono što meni paše , ( sad sam u toj fazi, prije bih iščitala ono što meni ne paše )
i mogu reći da su mi baš lijepo osvježenje.
Drugačija perspektiva.
Djeca(rođenje) i kriza nikad nisu učvrstili brak. Brak, vezu, učvršćuje želja da budemo, ono što neko reče, dobri, strpljivi, voljni da dajemo i pružamo i više od onog što primamo, ljubazni, nježni, mudri i tihi ponekad. Jel lako-nije. Vrijedi li se- ja mislim da da. Naravno ako brak leži na pravim osnovama.
Čitam ovu temu uzduž i poprijeko po sto puta i čini mi se da sam ja jedina koja u mjesec dana svog muža deset dana mrzi iz dna duše, deset ga obožava a deset onako, trpi iz koristi. Lastane, jesam ja u ku..rcu?
Za moj gušt ovo je previše filozofije (ifigenija) jer mijenjam misli i osjećaje kako vjetar puše (štojaznam, mogla bi se nazvati emotivno/bračno labilna) pa za mene ne postoji pravilo. Ja sam svom mužu neko kratko vrijeme savršena žena, ono ekstra ljubavnica, fina, draga, mazna, pucam od volje i želje za njim a onda mi nekako splasne oduševljenje pa se pretvaram u Zvijer. Samo se još ne mogu načuditi kako jadan to može trpiti. Valjda čeka onu Ljubavnicu od prekjučer da se pojavi na kratko pa se prisili izdržati onaj teror sljedećih duplo dana. A on je meni ustvari baš dobar muž, trudi se (za razliku od mene). On pazi kako će što, sve bi nešto po mojim pravilima. Samo što se moja pravila mijenjaju. Čitam vas i zvučite sve pametne, staložene i zrele. Ja sam očito još mala beba. :mrgreen:
Ma sve veze teku u fazama. I ja sam nekad kvočka, a nekad predem.
Nekad dajem sve od sebe, a nekad se posramim kad vidim koliko se mm više trudi oko veze nego ja.
A ovo što kaže Žuži je istina. Njoj je sad i s četvrtim isto kao kao s prvim.
trina tako si lijepo opisala moju situaciju...samo ja nikako to posloziti u recenice...al eto...tocno u rijec je tako i kod mene...nisi jedina
nisam ni ja za ocuvanje braka pod svaku cijenu. bolje dobar razvod nego los brak :mrgreen:.
moje su misli kretale u smjeru - kada brak skripi, trebali bi prvo realno (iskreno!) sagledati sto mi sami radimo, odnosno ne radimo i koliko dajemo a ne poceti sa stavom ti ovo-ono...najlakse je drugome greske naci i brojati propuste. i raditi na komunikaciji. svi mi nakon nekog vremena upoznamo dovoljno svoje partnere. svade su dobre za ispucavanje no situacije se rjesavaju hladne glave.
onda vam je vrijeme da se pocnete truditi :P
trina, nije ni mome lako. u mirnijim je vodama, no ipak...
Trina, tu smo negdje :mrgreen:.
I kod mene se izmijenjuju razne faze. Bar našima nikad nije dosadno s nama: ne znaju taj dan što ih čeka. :roll:
E, da, i utješna mi je misao da je i s drugim, trećim, itd. mužem sve isto, da opet nakon nekog vremena sve uđe u kolotečinu i nestane onog prvotnog žara i zaljubljenosti.
To mi je za one dane kad me spopaju misli o razvodu. :roll:
Nekakd si mislim da razvodima pridonose i vijesti o razvodima (prekidima) slavnih, ono - o tome se stalno priča - razvodi se ovaj, onaj, nekako kao da je ušlo u modu biti razveden.
I još nešto, kad mi je teško, i kad pomislim na razvod sjetim se one - najlakše je odustati i prekinuti, a puno teže je zadržati i nastaviti dalje.
Pa tko bi mogao živjeti u braku gdje je sve po crti :)
Ako uzmem u obzir i ostatak tvojega posta, ja sam fetus: ne treba mi ni vjetar da promijenim sve što mogu u sebi (i oko sebe).Citiraj:
Trina prvotno napisa
I ja to mislim i slažem se sa svime osim koncepta prave osobe. Koncept prave osobe je meni previše ekspoatiran na krivim mjestima.Citiraj:
eris prvotno napisa
Mislim da je stvar u tome da se bude dobra osoba, a ne "prava" jer ja mislim da to baš i ne postoji; ja vidim da ljudi često pod svoj osobnost uguravaju neizgrađenost karaktera. Uvijek ćemo bit koji jesmo, i trebamo biti, ali na način da nam je bit ista, ali ponašanje izbrušeno. Ne možeš dobit dar za slikanje ako ga nemaš, ali možeš naučiti biti ljubazan i smiren. Čak i ako su ljudi vrlo različiti, ako su odgojeni i samoodgojeni naći će način da se dogovore i da puste slobodu onom drugom. Nije to do toga kakva si osoba, nego kako se ponašaš prema drugome, a i kako se postavljaš u interakcijama s drugima. Žene često pitaju - hoćeš li mi donijeti vode. I onda oni kažu ne, pa mi plačemo. Pa što ga pitaš. Sad će meni moj king-kong donijeti vode. I amen. Kažu klasični učitelji damskom i gentlemanskog ponašanja - u svaki svoj (opravdani) zahtjev uložiti onaj touch da se drugi osjeća počašćen, da se osjeti dobro i poštivano.
Princip je uvijek isti - graditi svoj karakter tako da smo skromne, jednostavne, obzirne osobe koje se znaju vladati tako da iza sebe ostavljaju trag dobrote i mira, ali isto tako stajat iza sebe, znat tko si, što trebaš, kamo ideš i što je važno. Uz appendix - u obitelji i braku moramo odustajati od mnogih svojih ideja i zamisli. Jednostavno moramo. Ali kad se odrekneš nečega jer znaš da iza toga stoji viši cilj - onda nije tako strašno. Nadoknadi se na drugom polju. Nitko ne može imati sve i odmah, niti bi to bilo dobro.
Mislim da se često naši sukobi (moji sigurno da) vrte oko toga što uvijek na isti način idemo nasjest drugom na jedanaesticu i kao - onaj drugi kreten i ne razumije nas. Teško je razumjet drugoga, pogotovo drugi spol. Sitne modifikacije čine čuda, ali nas to nitko ne uči.
Meni je stogodina trebalo da naučim da se mom mužu ne isplati reć - meni je teško, znaš kako sam umorna, ajde ti meni ovo ili ono. Njemu se kaže - jube, idem ti ja sad leći, cmok, vidimo se. On poludi kad vidi da ja nisam za pet. On ima tu ideju da sam ja sretna, da on meni sve daje, da daje sve od sebe, da on meni pušta mnoge izbore i osjeća se nesigurnim kad ja nisam zadovoljna. Zapravo, koliko čujem i vidim, to je temeljni muški problem.
Oni naše nezadovoljstvo doživljavaju kao vlastiti neuspjeh jer muškarac sve prevodi u pojmove svoje sposobnosti: nije dovoljno stvorio, dao, privredio, izgradio, omogućio, nije dobro poljubio. Stara ženska mudrost kaže - budi zadovoljna kako god je, pa ćeš imati sve što treba da budeš zadovoljna. Ali prvo - zadovoljstvo.
Jel to dobro s muške strane - nije. Ali imam i ja kao i svaka žena svojih bisera, pa sam to prihvatila. Kad mi je teško, ja se dogovorim sa sobom što ću učiniti da se odmorim, napunim, i onda mu saopćim i odlepršam dok nije stigao usta otvoriti. Koliko smo se puta svađali - kao ti si umorna, a ja, a što ti misliš kako je meni, što kako je tebi, ti si htjela ovako, pa ti ne paše, ma nemoj, a ti nisi... ojoj.
Ili one fore - ti odeš vani, piješ kavu, a tuljan zove na mob kroz pet minuta - mali plače. Nisu oni zlotvori koji nam kvare zabavu samo zato da nam napakosti. Nekompetentni su iako u novinama piše da moraju biti, boje se, ne usude se, boje se neuspjeha, ne nose se sa plačem dobro, svašta tu ima. Kad nisi u nečem dobar, onda to jelte izbjegavaš. Kad muško pokušava svalit svoju brigu na drugoga fino ga se sasluša, ali s dubokim uvjerenjem da je dobar, naučit će, ali i da neće ako letimo da ih spasimo i putem ih psujemo.
Mali plače? A jel. Ojoj. Bit će bolje,, ti si divan tata, volim te, bok, vidimo se za dva sata. I kraj razgovora. Ako treba pet puta isti razgovor vodit, vodi. Šesti put će naučit. Ne dolepršat doma, ne bit mama svima, pa i mužu. Granice, granice granice :)
Meni Ifigenija u svojim postovima ostavlja dojam da smatra da maltene uopće nije važno tko je muž (dok je samo jedan) jer ako se ponašaš lijepo, nježno, mudro i zadovoljno- brak će sigurno štimati.
Ja se ne slažem- znam mnoge mirne, drage ljude, nježne itd s kojima nikada ne bih bila sretna- i ne mislim da iz našeg finog ponašanja i nesebičnog žrtvovanja dolazo ljubav, nego baš obrnuto, barem kod mene iz ljubavi dolazi sve to što ifigenija nadugačko razlaže.
također mislim da je divna stvar da je razvod sada više manje dostupan svima, i nisam sigurna u ovu priču da su ljudi ostajali prije u braku jer su nam majke i bake bile mudrije- poznajem neke koje su ostale samo zato jer nisu mogle otići.
brak nije nešto što se treba očuvati pod svaku cijenu, te također sretna obitelj nije uvjetovana brakom.
mislim da nije sve tako egzaktno kako ifigenija tvrdi i da je u toj njezinoj jednadžbi jedna nepoznanica- ljubav prema partneru- ne osjećaj poštovanja, zahvalnosti etc, nego baš drhtaj za tom osobom. I to je to. ako toga nema ja ne bih ostala u braku.
i odmah da kažem, ne pričam o zaljubljenosti nego o dubokoj žudnji mene za njim- koja ako nestane, nikakve fine manire i skuhana kava, halteri i nasmiješeno lice neće pomoći.
Poznati stepfordski princip.Citiraj:
sasa prvotno napisa
sasa, mislim da ovaj topic govori krizama u braku pa od tuda nase ideje o postavljanju prema muzevima i ponasanju. mislim da problem nije (uglavnom) nedostatak ljubavi vec svakodnevnica, neslaganje u naravima itd... zato naglasavamo komunikaciju.
Ifi, čitanje tvojih ogleda na temu "brak" i "muškarci" u meni izaziva izraziti osjećaj unutarnje nervoze.
Tvoj stav oko ostajanja u braku pod svaku cijenu, "zbog djece" pokazuje da gledaš vrlo usko, pretpostavljajući neke (možebitne) kratkoročne prednosti onim dugoročnim, ne vidiš bigger picture. Već je negdje na ovom pdf-u čini mi se Trina pisala o tome na sličan način, da je djeci samo važno da su mama i tata skupa, a ne jesu li i sretni.
OK, ako smatramo da djeca vječno ostaju djeca, da su tu samo sad, u ovom trenu. ALI, jednom kad počnu odrastati i shvaćati što je to što vide i osjećaju, što onda?
Kakvu se po(r)uku djetetu daje ustrajući na ostanku u lošem braku (pritom govorim o braku kojem zaista više nema spasa) o muško-ženskim odnosima, ma o međuljudskim odnosima općenito?
Sumnjam da svojoj djeci želiš takvo što i sumnjam da ih i inače učiš da su manje bitni oni i njihova osobna istinska sreća od zadržavanja privida idealne (kršćanske) slike.
Potcjenjuješ li i svog sina na način na koji potcjenjuješ muškarce općenito (ako je suditi po posljednjim pasusima tvog gornjeg posta)?
Ako je ovo navedeno tvoja osobna formula sreće, i zadovoljava jednako tvojeg muža kao i tebe, to je u redu. Ali mi se čini daleko od univerzalno primijenjivog recepta za sreću.
Ovo je nešto toliko strašno da ne znam koji se muškarac ne bi osjećao kao budala da to čuje.Citiraj:
Mali plače? A jel. Ojoj. Bit će bolje,, ti si divan tata, volim te, bok, vidimo se za dva sata. I kraj razgovora.
Koga to motivira?
Za koga je dobro?
:klap:Citiraj:
sasa prvotno napisa
potpisujem od prvog slova pa sve do zadnje točke.
Svimb, ja uopće ne vidim ništa strašno ni potcjenjujuće u onome gore što je opisala Ifi.
Možeš malo bolje objasniti zašto misliš da je maknuti se i prepustiti brigu o malom djetetu mužu strašno? Mužu koji misli, ali samo misli, da to ne može pa stalno zivka. Kako bi ti pristojno skinula dotičnog s telefona i suočila ga i prepustila onime što zaista može? Jer je mogla i majka kad je dobila dijete u ruke u rodilištu, zašto ne bi mogao brižljivi i predani otac.
Mendula, patroniziranje i manipulacija ne bi trebali biti načini ophođenja u braku.
Mendula, krivo si me shvatila.
Strašan mi je način na koji je to izrečeno, potcjenjivački i kao prema malom djetetu.
A istodobno iz Ifinih postova iščitavam stav koji je dijametralno suprotan ovome, koji me jako vuče na one neke priručnike iz pedesetih godina prošlog stoljeća.
Ni sama nisam na čisto s time da li se Ifi prema svojem mužu odnosi kao prema djetetu, ili kao prema Mužu. Veliko je slovo namjerno ;)
MM me uglavnom nije zvao s takvim sadržajem, osim jednom, kad se stvarno problem nije mogao riješiti bez mene (čitaj - sise), ali možda bi se i mogao, da je bilo više volje i manje straha s njegove strane.
To ne smatram pozitivnim, ali bilo je lakše da ipak uskočim ja.
Ja pišem ove stvari iz jednog jedinog razloga - da ohrabrim mlade žene koje ovdje čitaju i koje ponekad misle da su svačiji muževi zakon, a da su im brakovi katastrofa jer je na početku braka ponekad teško, uz dijete i sve stresove koje početak braka nosi.
Kad se koja žena otvori, spopadnu je komentari - ja to ne bih mogla, joj grozno, joj ja bih ga ostavila, bolje razvod, koji kreten... i ponekad to može odvesti ženu u katastrofu - ako joj nitko ne kaže - brak je odanost, vježba strpljenja, ljubavi i nema ništa preko noći. I ako joj nitko ne kaže - sve to što prolaziš, sve je to dio normalnog braka, punog ljubavi.
Ponekad se OSJEĆAJ ljubavi zagubi, pa ljudi misle da nema ljubavi. Ma samo se hrani onog zlog vuka, pa on ima snage. Čim izađe na vidjelo dobrota i mir, vrate se i one stvari zbog kojih smo odabrali svog partnera - naša posebna ljubav, naše zajedništvo, one spike koje ti tjeraju suze na oči od smijeha, radost, endorfin i sve drugo. Važno je znati da se za to treba ponekad potruditi i prosurfati kroz dane pune samoće, stresa i bola elegantno, pametno, mudro i promišljeno, što većinom znači svjesno sebe, a zatim i drugih, njihove krhkosti i potreba - umjesto da se etiketiramo - kao muž loš, nezainteresiran... ne znamo što je u njima.
Ženice se istresu i ispričaju neku svoju priču iz svog umora, samoće, neznanja, neiskustva, a dobiju to da im etiketiraju brakove i muževe ko crne đavle. A ljudi su vrlo vjerovatno čist okej. Iako idu na ribičiju, surfaju ili ne mijenjaju pelene. Da ih ostave na cesti da vidiš kako bi ih brzo neka skupila sebi doma. To su sve normalni ljudi, dobri ljudi.
Ja sad znam da je povod glupom ponašanju kod muških češće strah od neuspjeha ili neadekvatnosti od ičega drugog u većini mušakraca koje znam. I to je važno da se zna.
A ja ne ostajem u braku zbog djece. To je šuplje. Ostajem jer svim srcem volim i voljet ću im čaču kao prvog dana, ma više, i to mi je najvažnije. Pogotovo kad je prošao prvi val lude zaljubljenosti, kad gubimo konce u kaosu života. Tu treba puno truda, odluke, izbora, izbrušenosti jezičine, skromnosti. Ne gledam djecu kao entitet koja bi imala primat pa da zbog njih donosim svoje odluke.
Djeca su mi samo dio obitelji, i trebaju OBITELJ. A temelj obitelji je koliko se volimo muž i ja, koliko smo si dobri, stprljivi, nasmijani, koliko uživamo u svom životu i zajedništvu. Svi znamo kako svi u obitelji patimo u svađama - ma kako u pravu bile. I koja je bol rastava. Pa bolje da do toga ne dođe. u tome treba puuuno humora, stoga zovem muža i tuljanom i kretenom i majmunom (i sebe isto tako), i kroz šalu i humor provodim ono što moram, a da ga ne rastavim deračinom na sastavne dijelove. Jel nekad teško, i najradije bih ga katapultirala, umjesto da ga gledam milo i tapšem po ramenu - je. Al bolje i po priručniku iz pedesetih nego nasrnut kao divlja neman. Tko zna što je on prošao tog dana, kako je njemu. Ponekad mi te muževe napadnemo teškom artiljerijom zbog neke situacije, a on je na poslu ili negdje drugdje jedva očuvao živu glavu... i tako. Treba tu bit jako nježan, obziran, strpljiv jer život baš ne mazi nikoga, ne gledat sebe i samo sebe nego upravo tu širu sliku.
Treba 10 000 sati za majstorstvo u nekom zanatu. Ja vjerujem da za brak treba nešto više. ma da je samo 10 000 sati, opet nemoš tek udanoj ženi reć - ne valja ti on. Nije pravo ni probala. Početak braka je plesna škola - hop ti nagaziš njega, hop on tebe, pa izgubiš ravnotežu ti, pa on. Pa se hrvete umjesto da plešete. Jel frustrirajuće - je. Al nećeš naučit dok ne naučiš. Pa bolje s prvim i odmah, nego nakon tri muža reć - sve ti je to isto. Jer u osnovi je.
Al je važno da oboje plešete, kako god to izgledalo, a ne da on stoji na tvojim nogicama dok se ti trudiš plesati i njega nositi.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Ovo prvo je zajednički trud i ulaganje, a ovo drugo žrtva.
Meni je trebalo puno da shvatim što je Urban mislio kad je napisao :Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
"Odlučio sam da te volim"
meni se jako sviđa kako i što ifigenija piše :klap:
nego, mislim da ljudi koji nisu in touch s vjerom (katoličkom) krivo shvaćaju neke njene postavke
i jednostavno im je semantika vjere nepoznata pa određene riječi shvaćaju 'svjetovno'
kao što npr., većina ateista zazire na riječ 'žrtva', i smatraju da je bit braka uz vjeru da žena gazi sebe
ma jok, upravo suprotno, cijeneći drugoga, cijenimo i sebe
a najbolje mi je što je pisala o davanju: samo slobodno davanje ima smisla, i s moje i njegove strane ;)
(inače, sretna sam i zadovoljna u braku, muža sam prvo upoznala, pa se ludo zaljubila, pa se nakon 4 g udala i još ga upoznajem i trudimo se jedno i drugo)
Ojoj, kad bi stvari bile tako jednostavne! Koliko puta netko pleše najbolje što može, a kao drvena marija je! Duša pleše, al noge ne slušaju. Pa onda utjecaj obitelji iz koje je došao. Da nastavimo analogiju s plesom - neki je tata rado plesao, pa će i sin, sve kuži, sve zna. A negdje je to bila sramota, pa ti i nauči ples, i pobijedi unutarnje demone, i još se nosi sa ženom-aždahom koja sve jasno zna, zacrtala granice, i brontula kad stigne.Citiraj:
Cubana prvotno napisa
Koliko puta netko treba samo ohrabrenje da nastavi, ili samo još jednu grubu riječ da odustane. Znaš onu foru - nikad ne bih uspjela da ovaj ili onaj ili ona, obitelj, trener... nije vjerovao u mene. O tome se radi. Da ma kako ovaj drugi bračno plesao da vjeruješ da želi, hoće - i može i da ma kako bilo gledaš iza svih propusta, grešaka, mana. Onda se lakše nasmijat i napravit vic od bračnih sukoba, pa se i lakše riješe. Proplesat će. Ne sad, ne sutra. Kad bude spreman. A ako imaš i svoj život, dostojanstvo, svoja veselje - pa nije ti to što muž kaže ili kako pleše sve na svijetu. Polako! Da nije htio - ne bi se ženio. Sve hoće, i želio bi biti najbolji, al ne zna, ne može, boji se, ima mane...
Iskreno, kadgod bih lansirala muža ili nekog drugog na mjesec da ga se riješim jer mi je digao živac pomislim - ej, pa to je ljudsko biće! Zamisli užasa - kad netko odustane od nekoga; ti si takav kreten da se ne mogu više zamisliti kraj tebe ni pod silom zakona. Ajme meni! Da ti netko samo tako nešto kaže - a kamoli učini. Koliko grozno mora čovjek se vladati da ga otpišemo... mi smo danas tako nekako strogi, i sreću bi odmah, i svoj prostor i vrijeme, sebični smo. A svi čeznemo za time da nam drugi daju šansu, da vjeruju u nas, da budu strpljivi s nama, pri čemu drugome to nećemo dat. Sad il šetaj macane... koma...
A sad dosta jer već sama sebi dosađujem. Htjela sam odgovoriti na postove koji polemiziraju, al ne znam nego ovako. Dugačko i dosadno i suhoparno. Šta ćeš. Kako je onom mom kad ja o svakoj životnoj stvari otvorim usta i ispustim ovako jednu tiradu, što mislite? Tko bi to trpio. A trpi...
Pa, to je valjda to... a i obećamo to na vjenčanju.Citiraj:
rosa prvotno napisa
Pa kad, onda, treba odustati? Imam u neposrednoj blizini osobu koja je u braku 27 godina. A vjerojatno nije trebala biti ni 27 mjeseci. Mozda niti dana. Nesretna ona, nesretan on, nesretno dijete koje od te obitelji nema ama bas nista. Jer su za, da prostite, onu stvar svi skupa.
Njima svakako treba ohrabrenje. Ohrabrenje da prekinu tu agoniju koja je trebala prestati prije nego li je pocela.
Naravno da treba raditi na sebi i na vezi da bi neka zajednica uspjela i opstala. Ali treba je isto tako pustiti da umre u miru, ako treba. Neovisno o tome je li brak/veza sklopljen pred bogom, ovim ili onim, pred ljudima, zivotinjama ili apsolutno bez ikakvih svjedoka.
Ja nemam živaca čitati ifine postove na ovu temu jer su mi predugački i prefilozfski...Ah...:-P
Ifi, da ne drvimo više.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Slažem se da se treba truditi, da je brak i umjetnost i vještina, malo talenta i mnogo truda.
Ali ne želim da ovo boldano vrijedi za mene, MM i moju djecu kad odrastu.
Žao mi je onoga ili one kome je ovo životna premisa.
Svega napisanoga ovdje ima, ali ja najviše vjerujem u otvoren razgovor i dogovor, tj kompromis.
Nema teorije da bih opstala i preživjela da zanemarujem ono što mi smeta i još sa smješkom na licu. Pukla bih za mjesec -dva i onda bi tek bila nejasna jer sam cijelo vrijeme glumila veselu ženicu.
Kroz život se mijenjamo ali zato se razgovorima usmjeravamo da idemo u istom pravcu gdje ćemo oboje biti zadovoljni življenjem.
dosta je kada znas da si dao sve od sebe. (odgovaram Kae)Citiraj:
Storma prvotno napisa
MM - u jedan sat u noći:Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
- Hoćeš mi napraviti kokice?
Ja:
- Ne da mi se!
- A ti radiš bolje od mene!
I šta ćeš s budalom.
Onda mu ja kažem da mora oprati šerpu i zdjelu da me ne dočeka ujutro, a on će meni u 4, onako umilnim glasom:
- A je l' moram baš sad? Oprat ću ujutro!
I šta ćeš s budalom. No, zato sam dobila masiranje!