bračni savjetnik ili što ako brak puca po šavovima?

Citiraj:

---

Kaae prvotno napisa

Pa kad, onda, treba odustati? Imam u neposrednoj blizini osobu koja je u braku 27 godina. A vjerojatno nije trebala biti ni 27 mjeseci. Mozda niti dana. Nesretna ona, nesretan on, nesretno dijete koje od te obitelji nema ama bas nista. Jer su za, da prostite, onu stvar svi skupa.

Njima svakako treba ohrabrenje. Ohrabrenje da prekinu tu agoniju koja je trebala prestati prije nego li je pocela.

Naravno da treba raditi na sebi i na vezi da bi neka zajednica uspjela i opstala. Ali treba je isto tako pustiti da umre u miru, ako treba. Neovisno o tome je li brak/veza sklopljen pred bogom, ovim ili onim, pred ljudima, zivotinjama ili apsolutno bez ikakvih svjedoka.

---

Nemoj tako!

Ja ne znam tko treba odustati ili ne treba. Ali svatko od nas ima mogućnost biti dobar, blag, istinski sretan, karakteran, i da je jedan u braku takav, ima i drugi šansu narasti.

Ove teške situacije u braku velikim dijelom nastaju kad se ljudi ukopaju i ulogore u svojim pozicijama i kad bore bitku u drugome, umjesto u sebi.

I nitko nije rekao da treba ostati u lošem braku svađa i debilane; dapače, boriti se da to prestane. Ali u sebi, a ne listom popisa prema drugome. Nasmijati se radije nego prigovarati, reći sve što želiš, ali nježno i blago.

Citiraj:

---

bubica27 prvotno napisa

Svega napisanoga ovdje ima, ali ja najviše vjerujem u otvoren razgovor i dogovor, tj kompromis.
Nema teorije da bih opstala i preživjela da zanemarujem ono što mi smeta i još sa smješkom na licu. Pukla bih za mjesec -dva i onda bi tek bila nejasna jer sam cijelo vrijeme glumila veselu ženicu.
Kroz život se mijenjamo ali zato se razgovorima usmjeravamo da idemo u istom pravcu gdje ćemo oboje biti zadovoljni življenjem.

---

Gluma... ne.
Iskrena dobrota, iskreni mir, iskreni humor, iskrena smirenost, tolerancija - da.

Citiraj:

---

Cubana prvotno napisa

Ifi, da ne drvimo više.
Slažem se da se treba truditi, da je brak i umjetnost i vještina, malo talenta i mnogo truda.
Ali ne želim da ovo boldano vrijedi za mene, MM i moju djecu kad odrastu.
Žao mi je onoga ili one kome je ovo životna premisa.

---

Biti skupa ne mislim onako mehanički. Nego čvrsta odluka, odanost, ono toplo zajedništvo - kao ratni drugovi u rovu. Ma kako nam bilo, ja ti čuvam leđa, i ma što bilo, drago mi je da si uz mene, to zajedništvo je dragocjenost sama po sebi. I blentav si nekad - kao svaki ratni drug, ali čuvat ću ti leđa uvijek. I ti meni. To sam mislila. Život nosi okolnosti u kojima je jako teško imati komociju, lagodu, pa čak i odmora dosta ili novaca, i u kojima zapravo sreća ne dolazi sama po sebi, e onda nije važno da su ljudi skupa sretni - nego da su srcem. Umom, pameću, tijelom, svakako.

Svimbalo, jesam, ja sam negdje napisala da je djeci bolje da su mama i tata u bilo kakvom braku (koji podrazumijeva normalne odnose bez nasilja i nenormalnog ponašanja) nego razvedeni. Pišem ti iz vlastitog iskustva. Kakvu poruku šalješ djetetu? Ne znam. Ja sam trenutno u sretnom braku pa ispada da sam samoj sebi poslala poruku da se ne treba žuriti i da svemu treba dati nekoliko šanski, ima nade..nemam pojma kako to sročiti. Djecu nije briga jeli mama ludo zaljubljena u tatu i jeli se tati tresu koljena kad vidi mamu, mašta li mama o nekom drugom kad je s tatom i ševi li tata neku drugu tetu kad je vani. Dok mama i tata funkcioniraju ko prijatelji za djecu je u svakom dlučaju bolje da su zajedno.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Dok mama i tata funkcioniraju ko prijatelji za djecu je u svakom dlučaju bolje da su zajedno.

---

Vjerujem da su rijetki slučajevi gdje mama i tata mogu funkcionirati kao prijatelji.
A brak u kojem se roditelji ne razgovaraju, ili kako Ifi opisuje, on radi sr..a, a ona se smješka i opsesivno radi tone domaćeg pekmeza kako bi istresla frustracije, nije predispozicija za odgoj zdravih odraslih. Jer i djeca odrastu.

ajmo se radije vratiti na situacije
ja cu kad stignem o svom braku, jer ocito ne ide hipotetski

ja iskreno više ne razumijem o čemu ifi priča :unsure:
mislim i ja sam za brak, obitelj i zajedništvo, ali ne pod svaku cijenu.
i nema šanse da bih držala leđa nekome ko radi s oproštenjem s.ranja.

meni se čini ifi da ti nekako sve radiš proračunato, ovaj mora ovo, onaj mora ono, a od toga nema kruha. gdje bih stigla kad bih analizirala svaku riječ i djelo onog drugog?!
meni se to čini nekako naporno i tek bih onda bila nesretna.

nama nije pomoglo ni bračno savjetovanje...nakon mnogih godina koje smo proveli, nakon mnogih bitaka koje smo vodili (sami sa sobom, jedno s drugim i sa ostalim stvarima koje su nailazile u životu).
na kraju sam spakirala stvari baš zbog djeteta. znat će svi oni razvedeni da to nije odluka od danas do sutra. to je nešto što obično duže vremena sazrijeva. a kad se to dogodilo, u meni se samo odlomio jedan dio i znala sam da je gotovo... i da nema više tog bračnog savjetnika koji bi mogao održati na životu naš zajednički život.

teško je ostati prijatelj nakon razvoda, čak i onda kad se upregne posljednji atom snage da tako bude zbog djeteta. to je lijepa misao, plemenita, velika, ali jako teško ostvariva. tako da, u našem slučaju, nastojim da održimo korektan odnos (bez sipanja otrova, podmetanja). nije egu baš uvijek milo progutati neke stvari, ali uspije se čovjek postaviti tako da bude veći od trenutne frustracije. ja eto uvijek pomislim na dijete, kako bi ono nešto moglo percipirati...a to mi pomogne da amortiziram neke udarce koje dolaze s druge strane. i ne osjećam se zbog toga slabom, dapače...

ifigenija jako me smiruju dijelovi tvojih postova u kojima govoriš o partnerskom odnosu, odanosti, strpljenju...a valjda sam i samo malo previše puta čula kako ljudi (mladi posebice) lako odustaju od partnera, olako shvaćaju brak, kako se brzo izgovara "zahtjev za razvodom" i sl.

Samo da repliciram Trini -oprosti što sam to bila napisala kao nešto negativno, a znam da si ti bila otvorila topik u situaciji u kojoj sad, srećom, više nisi.
Slažem se s tobom (mislim da je i vidljivo) da sasvim malom djetetu takav odnos njegovih roditelja odgovara, ali ukoliko se taj odnos u kojem nema topline i zajedništva (shvaćenog nešto drugačije no što ga shvaća Ifi) nastavi i kad dijete počinje shvaćati zašto mu je atmosfera loša, onda to više, po meni, nije najbolje rješenje.
To je ta šira slika o kojoj sam govorila.
Nisam htjela tebe navoditi kao primjer, zaista mi je drago da ste ti i TM riješili svoje probleme :)

Jestel gledale kada Zvjezdane staze? Pa oni što putuju svemirom imaju na kombinezonima bedž u obliku zvjezde, pa ponekad stisnu i hop, nestanu. Valjda se teleportiraju u neku 7.dimenziju. Eh, i ja sam jučer voljela da imam taj bedž pa da nestanem, il ja il MM. Nek ga teleportiraju negdje, ma ne znam ni sama. Razumijem Trinu, samo što su periodi mene, žene pauka-osvetnika, ljubavnice, majke, paćenice i krvoloka mnogo kraći i brže se smjenjuju. Često se pitam jel može bolje!!??? Pa vidim neke parove , koji meni izgledaju ko sa reklama, mirni, brižni, tihi, taman pričaju, ni puno ni malo, smiju se odmjereno a rijetko tuguju. Opet, ti isti, po meni su dosadni, nema tu uzbuđenja, niko nikog ne "fata" za gu...cu kao pozdrav za dobro jutro, ne plaču zajedno, niti imaju običaj opit se zajedno, nije im svejedno da kraj partnera hodaju bez šminke i nesređeni, generalno, izgleda da nema strasti. Samo ima finog podnošenja i pristojnosti.

Citiraj:

---

eris prvotno napisa

Pa vidim neke parove , koji meni izgledaju ko sa reklama, mirni, brižni, tihi, taman pričaju, ni puno ni malo, smiju se odmjereno a rijetko tuguju. Opet, ti isti, po meni su dosadni, nema tu uzbuđenja, niko nikog ne "fata" za gu...cu kao pozdrav za dobro jutro, ne plaču zajedno, niti imaju običaj opit se zajedno, nije im svejedno da kraj partnera hodaju bez šminke i nesređeni, generalno, izgleda da nema strasti. Samo ima finog podnošenja i pristojnosti.

---

Nema šanse da itko sa strane svojim "slobodnim promatranjem" doista uvidi koliko kvalitetan odnos ima dvoje ljudi. To znaju samo oni sami,a ponekad ni njima samima nije baš 100% jasno.
(Ovo o opijanju zajedno i nesređenosti ne bih komentirala:mrgreen:)

Ja mislim da je u cijeloj priči najvažnija osobna odluka - koji je odnos vrijedan spašavanja (pa se ponašaš onako kako Ifigenija piše), a za koji nema nade. Nema tu univerzalnog pravila, fakat dobro rosa kaže - to ne zna nitko nego oni koji su unutra, a ponekad ni oni....

Meni su Trina i Ifigenija definitivno filozofkinje teme(jel postoji ženski naziv za filozofa!?). Samo što Trina opisuje stanje/mišljenje/odnos u kome se većina nalazimo baš sada(ili smo se dugo nalazile) a Ifigenija stanje/mišljenje/odnos kojem težimo i ponekad uspijemo ostvariti. Puno vam hvala, a i svim ostalim što su ,e pogodile u sridu, što sam imala priliku da vidim da ne osciliram puno od " normalno očekivanog" ponašanja, te da sam na dobrom putu da radim to još bolje.
A sad scena od maloprije:
Napolju 35 stepeni u hladu, nama crko bojler, pušta vodu. Mala plače jer joj je vruće, MM skida bojler i svo mutilo iz bojlera se prosipa po njemu i po kupatilu, ovo dvoje starijih hoće na bazen(jer je i njima vruće) auto je na popravci koja traje duže od predviđenog optimuma, u kući je haos jer je vruće, ja lončiram malu iz neke kante, MM traži račun i garanciju za bojler, našao garanciju, računa nema, sin neće da jede bundavu za ručak, traći hamburger, ja kaćem "ok, kupi hamburger", sad ni kčerka neće bundavu, ona hoće ćevape, ja kažem"ok, idi i ti kupi ćevape2, pitam MM da li je gladan, kaže da nije , jer mu je vruće, a ni pita od bundave mu se ne jede, mala se ukakila, ja je u kupatilu rješavam belaja, opet lončiranjem, i onda sjedam za sto i jedem tu prokletu pitu od bundave koju niko neće. I onda osjetim kako mi je vruće, pravo vruće, mala kmeči, a ja se polako pretvaram iz uloge brižljive majke i žene u ...... Ma pogodit će te i sami:)
E moja, Ifigenija, stvarno zna bit teško vodit se dobrim duhom!

eris, nemoj se ljutiti, ali crknuti bojleri i malo temperamentnija komunikacija među supružnicima nije isto što i spašavanje braka koji puca po šavovima, što je tema.

sasa, kako reče tashunica, potpisujem do zadnje točke.

Mislim da nikome ne trebaju savjeti tipa "potruditi se oko braka jer s 2., 3. mužem itd.- sve se svodi na isto", kako kaže Ifigenija Pa bolje s prvim i odmah, nego nakon tri muža reć - sve ti je to isto. Jer u osnovi je. - Meni je ovo prestrašna tvrdnja, uvredljiva za žene, muškarce, djecu, ma sve... Ifigenija kaže da kod problema u komunikaciji treba poći od sebe i tu se slažemo, ali tu prestaje svako naše slaganje i počinje niz njenih naširoko elaboriranih situacija koje se svode na to da je svejedno s kim si u braku i da se svaki brak gdje se supružnici ne mlate može i treba spasiti.

Sumnjam da ikome na ovoj temi treba trljati na nos koliko je vrijedno potruditi se oko braka i koliko to teško i zahtjevno može biti. Tko se god tu javio sa svojim problemom, toga je svjestan i trudi se. Ne treba ljudim pomoć i pametovanje oko toga, svatko će dati svom braku onoliko koliko mu taj brak znači, ali kako reče Cubana It takes two to tango - to da se oboje trude i žele ostati u braku je condicio sine qua non, bez toga su svi bračni savjetnici ovoga svijeta suvišni. Ne moraju biti u tome jednako uspješni, nije život ni ljubav matematika pa da uvijek očekujemo da ravnopranost i uvažavanje dovodi do toga da je sve 50-50 % među bračnim drugovima. Ali ako jedna strana uvijek sve vuče, trpi, guta, a druga se šlepa- to nije brak to je farsa. I takvima treba pomoći da iz tog začaranog kruga izađu. Kaae je napisala jedan primjer, iz onog što vidim oko sebe takvim ljudima puno češće nedostaje pomoć i hrabrost da prekinu agoniju, za razliku od onih koji brak obostrano žele poboljšati, spasiti- oni će u tome najčešće uspjeti, treba im pomoć u tome kako, a ne motivacija da to učine. Motivacija mora postojati u njima, brak nije robija nego dobrovoljno sklopljena zajednica. Klišej od tvrdnje "najlakše se rastati" koji se provlači kroz mnoge postove ovdje isto je strašno uvredljiv za rastavljene ljude, a to najčešće izgovaraju oni koji nemaju hrabrosti za rastavu pa zavidno gledaju na one koji su nakon rastave izgradili život iznova. Vjerujem da se većina ljudi ne razvodi olako, da je za to potrebno puno snage i hrabrosti čak i onda kad znaš da dugoročno činiš pravu stvar za sebe i svoju djecu.

I htjela bi još nešto reći Trini- kažeš da je djeci svejedno da li mami klecaju koljena kad vidi tatu, i da li tata ševi neku drugu tetu kad je vani. Tako jednodimenzionalno i bukvalno shvaćeno- da, djeci je svejedno. Ali nije im svejedno kad to dovede do toga (a život nas uči da je tako) da jedan dan kap prelije čašu pa mama pukne i izbaci tatu iz kuće, ili se pred vratima pojavi ta druga teta sa djetetom koje je plod te ševe i traži alimentaciju i postane dio života te djece. Ili se sve ni ne otkrije, ali mama zna, jer žena osjeća, pa plače kad misli da je nitko ne vidi. A djeca malo pomalo postaju svjesna razloga zbog kojih se još kao mali nisu ugodno osjećali u svom domu. Ako je nešto na trulim temeljima, kad tad će se raspasti i nastat će još gore posljedice. A ako netko zna pročitati forsiranu bliskost, usiljene osmijehe, svađu u zraku- onda su to djeca. I svako će dijete reći da bi htjelo da mama i tata budu skupa, ali oni pritom zamišljaju sretnu obitelj, a ne farsu. A mi odrasli smo ti koji moramo znati biti iskreni prema sebi i svojoj djeci. I onda kad nam se to sviđa i onda kad je bolno.

I da odmah razjasnimo: ako netko iz ovog mog posta iščita da treba biti sebična Cosmo djevojka- nije shvatio ni riječi.

Citiraj:

---

Zubic vila prvotno napisa

A djeca malo pomalo postaju svjesna razloga zbog kojih se još kao mali nisu ugodno osjećali u svom domu.A djeca malo pomalo postaju svjesna razloga zbog kojih se još kao mali nisu ugodno osjećali u svom domu.

---

I ovom svemu još bih nadodala da, nažalost, koliko god bili svjesni često ponavljaju loše obrasce koje su usvojili od roditelja.
Ja se isto slažem s Ifigenijom da je najbolji put k sređivanju odnosa poći od sebe. Ne očekivati da nas usreći partner, nego pokušati usrećiti njega. Umjesto zamjeranja i mrzovolje razmisliti koje su naše greške i pokušati ih popraviti, sve do savršenstva.
Ali nisam za pometanje pod tepih. Treba i reći što nas muči. I očekivati sličan trud i s druge strane. Jer ako ja šutim i trpim, moja kćer će od mene naučiti šutjeti i trpjeti. Možda i gore stvari od mene. I to sam vidjela da se događa - pametnim, dobrim, obrazovanim ženama koje vuku loše obrasce iz svog doma. To ne želim svom djetetu. Želim je naučiti voljeti i tražiti ljubav. I svog sina, budem li ga imala, želim naučiti slično.

Jedan moj pijatelj je rekao da se spasio kad su mu se roditelji rastali i da od tada pamti samo sretne dane...teško je o tome raspravljati.

Ja kažem:moji su se i svađali i obožavali,ali ono što ja pamtim kao dijete je osjećaj sigurnosti doma i bez obzira na bolje ili lošije dane uvijek sam bila sigurna da će mama i tata biti zajedno jer način na koji su se gledali (tek danas sam svjesna da mi je to ulijevalo sigurnost) je odražavao ljubav i odanost.

Mislim da djeca osjete više nego što mi mislimo.

Uh, koliko različitih stavova i mišljenja. Kome se prikloniti? :mrgreen:

Mislim da je svakako bolje reći partneru šta te muči, nego šutjeti i očekivati da on skuži.

Ja sam dugo šutjela jer sam mislila da će on skužiti kaj me muči, a on ni da bi.

I onda sam jednom pukla i rekla mu šta me taj tren zasmetalo. Posvadili smo se (ne prejako i preglasno, umjereno), bila je malo tiha misa - oboje smo bili uvrijeđeni :mrgreen: - ali je nakon toga bilo bolje. I on je to osvijestio, i sad se trudi malo više oko toga.

I ja sam nedavno osvijestila ono kaj njega smeta (prigovara mi da sam površna i da niš' ne obavim do kraja), pa, eto, trudim se biti manje površna i završiti sve kak' spada.

A isto kao i većina neki put sam sretna kaj smo skupa, a neki put bih nas oboje katapultirala kroz prozor.

Zubić vilo, što reći osim svimb na svaku svakcatu riječ!

zubić vilo potpis na svaku tvoju

X

Ja bih rekla da ovo što je Ifigenija napisala, vrijedi za bračne partnere kojima je stalo do onog drugog, koji žele pridonijeti braku, koji se žele truditi. Pa po tom obrascu se ponašamo suprug i ja - nastojimo poći od sebe, sebe mijenjati, svoj doprinos davati i tako izvući od onog drugog najbolje što možemo. Da, teško je, nekada puknemo, nekada ne uspijemo, nekada se posvađamo....

Ali manje-više bih se složila sa njom no... Zubić - vila je spomenula brakove u kojima jedan partner sve tegli, sve odrađuje, a drugi, da se tako izrazim, češka jaja u hladovini. I nevjerojatno je koliko takvih ljudi ima. Npr., naši poznanici razvode se nakon x godina braka, već bi trebali djed i baka biti. Svi smo bili šokirani kako, zašto? No ona veli - godine šutnje, godine svađe i mrzovolje, sve pokušavaš ne bi li ga umilio, povezao s obitelji, on više ni sa djecom ne želi razgovarati. Jednostavno puklo je u njoj, shvatila je da ne želi više svoj život tako provoditi. Jednostavno, ima ljudi koji se ne žele truditi i takvima nikakav bračni savjetnik, pa ni ova tema, ne bi mogli pomoći. To je čisti nedostatak ljubavi i želje, a ne možeš nikoga puškom natjerati da te voli ili barem poštuje, pa iz poštovanja prema braku, obitelji i djeci pokuša dati svoj doprinos.

I osim toga, ono što mogu vidjeti u svojoj okolini i prema ljudima koje ja poznajem, rijetki su oni koji se razvode iz obijesti ili zato što im partner ne ide skokom kud oni okom. Ipak su to većinom istinski bolne životne priče koje nisu mogle imati bolji ishod.

I da, vjerujem da ima djece koja su sretnija nakon razvoda roditelja. I ja sam kao curica žarko željela da se moji razvedu iz xy razloga. Nasreću, brak im se ipak drastično poboljšao, ali sada razumijem i vjerujem da je nekada bolji razvod od ostanka.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Djecu nije briga jeli mama ludo zaljubljena u tatu i jeli se tati tresu koljena kad vidi mamu, mašta li mama o nekom drugom kad je s tatom i ševi li tata neku drugu tetu kad je vani. Dok mama i tata funkcioniraju ko prijatelji za djecu je u svakom dlučaju bolje da su zajedno.

---

Mislim da je ovo podcjenjivanje djece. Djeca imaju šesto čulo za takve stvari, samo što iz straha ne žele progovoriti o tome. Mislim da djeca puno traže od nas i da im nije dovoljno da su tata i mama u mirnim, cool odnosima. Mislim da djeca žele osjetiti ljubav između svojih roditelja i da im to donosi sigurnost i ništa ih ne može zavarati. I mislim da prijevara jaaako štetno utječe na djecu i da im nije nimalo svejedno.
Imaju ta naša djeca ono nešto što ih ne da zavarati - oni žele ljubav, ljubav između tate i mame i ljubav između sebe i roditelja, oni to osjećaju i trebaju.

I ja mislim da je podcjenjivanje djece...
Gledam svoju djecu...Oni kad vide da se MM i ja poljubimo, mazuckamo ili grlimo točno im se na licu vidi da su sretni i odmah dolete i uguraju se među nas da se svi skupa volimo.
Isto tako ako se pokačimo (nisu to nikad nekekakve gadne svađe, ali dovoljno da se malo dignu tenzije) vidi im se na ličekima da su zbunjeni, da im se to ne sviđa, kao da im je neki "strah" u okicama...

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

I ja mislim da je podcjenjivanje djece...
Gledam svoju djecu...Oni kad vide da se MM i ja poljubimo, mazuckamo ili grlimo točno im se na licu vidi da su sretni i odmah dolete i uguraju se među nas da se svi skupa volimo.
Isto tako ako se pokačimo (nisu to nikad nekekakve gadne svađe, ali dovoljno da se malo dignu tenzije) vidi im se na ličekima da su zbunjeni, da im se to ne sviđa, kao da im je neki "strah" u okicama...

---

E tako je i kod nas. Odmah leti između nas i skupa s nama se ljubaka i mazi i smije. A nedavno smo se posvađali pred njom, ona ima 13.mj. i kad je vidjela kako sam tužna, prišla mi je i počela me maziti i ljubiti. Zamisli ti to!! Nadam se da se nikada više nećemo pred njom posvađati :(

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Svimbalo, jesam, ja sam negdje napisala da je djeci bolje da su mama i tata u bilo kakvom braku (koji podrazumijeva normalne odnose bez nasilja i nenormalnog ponašanja) nego razvedeni. Pišem ti iz vlastitog iskustva. Kakvu poruku šalješ djetetu? Ne znam. Ja sam trenutno u sretnom braku pa ispada da sam samoj sebi poslala poruku da se ne treba žuriti i da svemu treba dati nekoliko šanski, ima nade..nemam pojma kako to sročiti. Djecu nije briga jeli mama ludo zaljubljena u tatu i jeli se tati tresu koljena kad vidi mamu, mašta li mama o nekom drugom kad je s tatom i ševi li tata neku drugu tetu kad je vani. Dok mama i tata funkcioniraju ko prijatelji za djecu je u svakom dlučaju bolje da su zajedno.

---

sa cijelim ovim bih se složila, ali sa naglaskom na boldano. Iako nisam sigurna da bi to prijateljstvo odnosno takav prijateljski brak potrajao. Treba biti malo poseban da živiš sa nekim tko izletari po vani ili da onaj drugi ima doma prijateljicu, a vani neznam... ljubavnicu...ženu koju voli. Ali složila bih se sa Trinom da ako su odrasli pametni i NORMALNI djeca ništa ne moraju znati.
Pa dajte bračni supružnici godinama ponekad imaju ljubavnika/icu, a da onaj drugi a specijalno djeca ništa ne znaju. Nećemo se sad valjda ovdje praviti da to ne postoji. Ma dajte.

Mislim da pojasnim šta sam htjela reći.

Nije pravilo da djeca sve vide i osjećaju. Njihov vid je u rukama roditelja. Ja osobno znam nekoliko svojih frendica koje su već žene, a čiji roditelji da li mama ili tata ševe nekoga sa strane već gooooodinama. Isto tako to se po mjestu zna gooooooodinama. Te frendice i njihove majke i očevi pojma nemaju. I to su "sretni" brakovi. U 4 zida ne ulazim, i ne tvrdim da se ništa ne zna, ali je činjenica da ta djeca, danas ljudi vidno i očito svoje roditelje vole i obožavaju kao da sve to ili ne postoji ili oni ne znaju.
Ja recimo isto tako vjerujem u brak svojih roditelja i mislim da su sretni i da nikad ne bi i nisu, ali sad kad sam malo odrasla i kad vidim da svega ima, ne bih baš ruku u vatru stavila da je tako. Ne bih niti za svog muža da nije, niti da neće. Za sebe bih...za sada, a tko zna možda konačno dođe princa sa onog bijelog konja koji je stigao pred x godina, a ja ga oženila (šaaaalaaa), a vjerujem, na žalost, da ima i među nama forumašicama onih koje su svašta proživjele u braku i koje bi mogle reći "DA POŠTEDILI SMO KLINCE" i forumašica koje guraju i izgurale su takav brak.
Naravno da niti jedna vjerojatno ne bi to priznala jer je to neka vrsta sramote, ali izmotavati se tu kako smo sve oženile princa koji ne vidi dalje od naše aureole na glavi, i koji svaki dan klečeći utrčava u kuću noseći ružu u zubima i sladoled za djecu...i svi trčimo za ručice u zalazak sunca...ono please. Mislim ako je tako ja sam onda ovdje zalutala.

Ne znam baš nenaa, ja znam neku djecu - ili već ljude - koji su to doznali (za svoje roditelje) i nije im baš bilo svejedno. Ma uostalom svi ih znamo.
Naravno, sve je to za ljude, ne bih moralizirala, i osobno ako bi mm poželio nešto sa stane, tko sam ja da mu branim. Ali nek onda ode s tom drugom pa nek nju usreći. I zbilja nisam neki ljubomoran tip, čak naprotiv, dok nisam imala djece mislim da bih to puno lakše oprostila. A ovako, da živim u braku, s djetetom, i pravim se da ništa ne znam? Teško. Ne zbog sebe, nego baš zbog djece.

Sigurna sam da ničiji brak nije trčanje u zalazak sunca držeći se za ručice i da ni mi ni naši muževi nismo savršeni. Svi se svađamo i mirimo, imamo svoje razlike, veće i manje probleme, bolje i lošije dane.
Ali "sama gurati i izgurati brak", "poštedjeti djecu", "vid djece je u rukama roditelja"- mora da se šališ. Fenomen braka i razvoda, međuljudskih odnosa istražuju neki puno stručniji od tebe i mene, i davno su u proučavanju prevazišli ovakve floskule.

Oni koji su se rastali pisali su tu na temi kako se radilo o odluci koja je dugo sazrijevala i kad se prelomilo- znali su da nema natrag. To cijenim. Za to treba hrabrosti. A ostati pasivan u svojoj muci izgovarajući se na djecu- to je kukavičluk.
Već sam pisala da ako oba bračna druga žele poboljšati svoj odnos, i raditi na braku- imaju sve preduvjete za uspjeh. Ako jedan partner to ne želi- što mi to zapravo onda spašavamo i pod koju cijenu?

Citiraj:

---

Zubic vila prvotno napisa

Sigurna sam da ničiji brak nije trčanje u zalazak sunca držeći se za ručice i da ni mi ni naši muževi nismo savršeni. Svi se svađamo i mirimo, imamo svoje razlike, veće i manje probleme, bolje i lošije dane.
Ali "sama gurati i izgurati brak", "poštedjeti djecu", "vid djece je u rukama roditelja"- mora da se šališ. Fenomen braka i razvoda, međuljudskih odnosa istražuju neki puno stručniji od tebe i mene, i davno su u proučavanju prevazišli ovakve floskule.

Oni koji su se rastali pisali su tu na temi kako se radilo o odluci koja je dugo sazrijevala i kad se prelomilo- znali su da nema natrag. To cijenim. Za to treba hrabrosti. A ostati pasivan u svojoj muci izgovarajući se na djecu- to je kukavičluk.
Već sam pisala da ako oba bračna druga žele poboljšati svoj odnos, i raditi na braku- imaju sve preduvjete za uspjeh. Ako jedan partner to ne želi- što mi to zapravo onda spašavamo i pod koju cijenu?

---

Ali ja se u potpunosti slažem i sa tobom. Samo mislim da se ne može generalizirati ili uspoređivati niti jedan brak. Ni ja ne znam što bih. Mislim da ne bih nikada oprostila npr. nevjeru, a opet znam cure koje su gorljivo govorile isto i kad se to na žalost desilo, oprostile su radi djece, a djeca su mala pa ništa ne znaju niti dan danas. Mislim da ne postoji savršen brak i da je njegovo savršenstvo upravo u tim manjim ne savršenstvima i raspravama gdje svaki supružnik ima svoju glavu da misli i svoja usta da govori, i da ga se čuje.
Ja ne mislim da djeca uopće trebaju vidjeti i proživljavati naše krize, nije to lako ne prenositi na njih i ne mislim da oni nešto ne vide i ne naslućuju, ali pa niti mi nije cilj operirati ih od tjeskobe i strahova od života u određenoj mjeri. Pripremamo ih na život, a ne na bajku. U stvari ne znam šta sam htjela reći.

Samo da brak nije romantična pričica i da djeca mogu i nemogu svega biti pošteđena, a da to uvelike ovisi o nama roditelima i da smo mi ti koji tu imamo najveću ulogu.
Ali definitivno nisam tip osobe koja može unapred govoriti na način "ja nikad nebih mogla ovo i ono..." jer život je nemilosrdan i mene ponekad razne situacije iznenade i pokažu mi kako me trenutak čini svaki put nekom novom osobom. Možda bih oprostila prevaru, možda i nešto drugo... bo...kad bi bilo onda bih promišljala, sad ne znam.

Citiraj:

---

nenaa prvotno napisa

Ali definitivno nisam tip osobe koja može unapred govoriti na način "ja nikad nebih mogla ovo i ono..." jer život je nemilosrdan i mene ponekad razne situacije iznenade i pokažu mi kako me trenutak čini svaki put nekom novom osobom. Možda bih oprostila prevaru, možda i nešto drugo... bo...kad bi bilo onda bih promišljala, sad ne znam.

---

Ovo ne tvrdim.
Ali stojim iza toga da brak nije "One woman/man show" i da ako su oboje spremni na rad i trud da onda ni nevjera nije nepremostiva prepreka.
Nije svaki brak isti i generalizacija je nemoguća. Ali osnovne postavke ne bi trebale biti jako različite.

Citiraj:

---

nenaa prvotno napisa

Mislim da ne bih nikada oprostila npr. nevjeru, a opet znam cure koje su gorljivo govorile isto i kad se to na žalost desilo, oprostile su radi djece, a djeca su mala pa ništa ne znaju niti dan danas.

---

E sad to je jedno ako se dogodi pa se oprosti, a drugo ako traje godinama pa se trpi...
Ajde neću ni ja reći "ne bih nikad" da ne bih jednom pojela što sam rekla, ali ne bih si to zbilja poželjela. Iz ovih cipela smatram to scenarijem iz pakla. Ja da glumim krasnu ženu i majku zbog djece, i toleriram stalne izlete sa strane. Samo mi to još fali :mrgreen:

Ne bih komentirala ničiji brak konkretno, otkud mi pravo. Pravi uvid imam jedino u svoj brak, a sreću u njemu mislim da mogu zahvaliti ljubavi i žudnji koju osjećamo kao i činjenici da ništa ne uzimamo zdravo za gotovo, trudimo se i onda kad nam je lijepo, trudimo se da nam bude još ljepše, pričamo, poštujemo se, kažemo iskreno i kad nam nešto smeta, posvađamo se, izljubimo se i sve to dolazi samo po sebi pa ne mislim kao Ifigenija da je pojam "prave osobe" precijenjen. Imala sam nekoliko recimo ozbiljnijih veza prije braka, i kad sad iz perspektive nekog tko je roditelj i iza sebe ima pristojan bračni staž pokušam zamisliti sebe da s bilo kim od bivših dijelim život- nezamislivo mi je. Ne samo zato što mi se svi u odnosu na MM-a čine bezveze, nego sam sigurna da s nekim drugim ni ja ne bi bila ova svoja ja. Meni je MM najbolji prijatelj, najdraži sugovornik, ali prije svega je on moja ljubav. Sasa je u svom postu pisala o toj nekoj žudnji koju bi trebali osjećati. To je to. Nije isto što i zaljubljenost, koja prolazi, nije isto što i ljubav, koja je konstanta. Baš žudnja.
I još nešto jako važno, što je netko spomenuo na prošloj stranici. Pogled između mame i tate, koji i djeca vide, osjećaju. Ne znam jeste li gledali film "The story of us" sa Bruce Willisom i Michelle Pfeifer, glume bračni par pred rastavom. Pravi bračni savjetnik među filmovima. Jedno od njih u nekoj sceni istresa dušu i kaže da mu nedostaje "the look that says we are on the same side"- to je to.

Citiraj:

---

Zubic vila prvotno napisa

Sigurna sam da ničiji brak nije trčanje u zalazak sunca držeći se za ručice i da ni mi ni naši muževi nismo savršeni. Svi se svađamo i mirimo, imamo svoje razlike, veće i manje probleme, bolje i lošije dane.
Ali "sama gurati i izgurati brak", "poštedjeti djecu", "vid djece je u rukama roditelja"- mora da se šališ. Fenomen braka i razvoda, međuljudskih odnosa istražuju neki puno stručniji od tebe i mene, i davno su u proučavanju prevazišli ovakve floskule.

Oni koji su se rastali pisali su tu na temi kako se radilo o odluci koja je dugo sazrijevala i kad se prelomilo- znali su da nema natrag. To cijenim. Za to treba hrabrosti. A ostati pasivan u svojoj muci izgovarajući se na djecu- to je kukavičluk.
Već sam pisala da ako oba bračna druga žele poboljšati svoj odnos, i raditi na braku- imaju sve preduvjete za uspjeh. Ako jedan partner to ne želi- što mi to zapravo onda spašavamo i pod koju cijenu?

---

zubice ja te mogu samo potpisati, tako lijepo i pametno zboriš.

život je jedan i jedini i nema šanse da bih ga protratila nesretna u lošoj vezi, bilo kakvoj, od bračne do prijateljske.

Zubićka, jesi mozda imala u planu pisati blog?





:mrgreen:


Potpisujem te naravno od prvog do zadnjeg slova.

Citiraj:

---

Cubana prvotno napisa

Zubićka, jesi mozda imala u planu pisati blog?





:mrgreen:


Potpisujem te naravno od prvog do zadnjeg slova.

---

Cubana "zloćo" jedna. Nisam ja blog tip ženske :angel:

On topic- stvarno je film "The story of us" bračno edukativan i pozitivan. Može i kao preventiva, ne samo za one kojima brak puca po šavovima.

The story of us - hvala što si me sjetila, trebala bi ga pogledati ponovno.

Citiraj:

---

a opet znam cure koje su gorljivo govorile isto i kad se to na žalost desilo, oprostile su radi djece, a djeca su mala pa ništa ne znaju niti dan danas.

---

meni se često čini da "oprostile su radi djece" je velika floskula, oni koji su oprostili ili koji se prave da ne vide, tj. ostaju u braku kojim nisu zadovoljni to rade radi sebe a ne radi djece. Uopće ne dovodim u pitanje legitimitet nečije odluke, ali vjerujem da je autribucija pogrešna, tj. lakše je reći sebi i okolini da se "žrtvujemo" radi djece nego mozda zato jer nismo sigurni imamo li snage se sami nositi sa životom, da se bojimo osjećaja neuspjeha, ili što god...

Ja vjerujem da djeca osjećaju i vide puno toga i da loša atmosfera u obitelji njima ne može promaknuti. Ne vjerujem u to da, da bi bili sretni trebaju gledati zaljubljena srčeka koji frcaju iz roditelja ali trebaju osjećati stabilnost, sigurnost i mironoću, koju će par teško postići ako ima ozbiljnih problema u njihovom odnosu (kako god taj odnos nazvali). Par može živjeti stabilno zajedno u svakojakim modalitetima odnosa ako svaki član para preuzme odgovornost za svoje odluke i bude miran s tim odlukama, a to zapravo nije nimalo lako.

Ja razumijem i ovo o čemu Ifigenija priča, da bi promijenio druge moraš prvo promijeniti sebe, ali to je puno lakše reći nego ostvariti. Do te točke treba sazrijeti - ja još nisam...

Citiraj:

---

*mamica* prvotno napisa

Mislim da je ovo podcjenjivanje djece. Djeca imaju šesto čulo za takve stvari, samo što iz straha ne žele progovoriti o tome. Mislim da djeca puno traže od nas i da im nije dovoljno da su tata i mama u mirnim, cool odnosima. Mislim da djeca žele osjetiti ljubav između svojih roditelja i da im to donosi sigurnost i ništa ih ne može zavarati. I mislim da prijevara jaaako štetno utječe na djecu i da im nije nimalo svejedno.
Imaju ta naša djeca ono nešto što ih ne da zavarati - oni žele ljubav, ljubav između tate i mame i ljubav između sebe i roditelja, oni to osjećaju i trebaju.

---

Nadam se da ne postoji dihotomija - ili se volimo uvijek i svagda tako da padamo u nesvijest od ljubavi, ili razvod.

Mislim da je korisna lekcija za djecu i trenutci krize (ako je sve uljuđeno i pristojno u smislu da se nitko ne dere i ne reže žile napuklom čašom na terasi pred susjedima i to); da postoji tjesnac među ljudima, u poslu, sa samim sobom, i da je to dio koji se izdrži, to je dio koji nas sljeduje. Sreća je, naravno, ako se to prevlada na dobar način, to je sreća za cijelu obitelj.

Tragedija je kad se iz krize ne može van, i to - kao što ste dobro apostrofirale, a ja malo podcijenila taj faktor - ajmo reć krivicom jedne strane. Tada stvarno dobro treba razmisliti što i kako dalje, i kako izvući najbolje iz dane situacije... to ja mislim da nitko ne može reći za drugoga.

Ja sam htjela reći da treba pokušati modificirati, isprobati, oprostiti, prihvatiti, svašta napraviti da se dobro u drugom i sebi otkrije, ili izbrusi, ili već nešto - ako postoji, i ako ima spremnosti.

kad je točka odustanka - ne znam. Vjerujem da je ima, ali isto tako ću ponoviti - prebrzo se na ovom forumu zgraža nad nekom iskrenom pričom neke od mladih žena, i prebrzo joj se kaže - razvedi se, i ne bih ja nikad.

Ne bi nijedna nikad ništa, a tuljana oko mene i majmuna s prstenom koji se šepire u fakultetskim kafićima i šacaju hoće li uloviti koju, u kladionicama, debila svakakvih, a svaki ima prsten. Netko to ipak podnosi, s razlogom, i netko se ipak za svoj brak bori, ma koliko to bilo teško.

Tako da - svim ženama kojima muževi izgledaju kao nemani ja šaljem virtualni pozdrav. I ne dajte se. Svima nama ponekad muževi, djeca, roditelji, drugi ljudi izgledaju kao nemani iz džungle. Nekad smo mi ta iskrivljena leća, nekad jesu nemani iz džungle... nekad su ljudski odnosi ti koji generiraju to, nekad prošlost... to je tako.

Ljubav se osjeti ili ne i u načinu na koji se svađaš. Ona je tu ili nije, to znaju samo oni koji su dio tog bračnog odnosa. Pitanje je samo koliko su iskreni, prije svega prema sebi.

Citiraj:

---

prebrzo se na ovom forumu zgraža nad nekom iskrenom pričom neke od mladih žena, i prebrzo joj se kaže - razvedi se, i ne bih ja nikad.

Ne bi nijedna nikad ništa, a tuljana oko mene i majmuna s prstenom koji se šepire u fakultetskim kafićima i šacaju hoće li uloviti koju, u kladionicama, debila svakakvih, a svaki ima prsten. Netko to ipak podnosi, s razlogom, i netko se ipak za svoj brak bori, ma koliko to bilo teško.

---

Da te pitam- tko se bori za svoj brak sam, bez druge polovice- za što se bori? Ova koja se bori dok njen tuljan sjedi u fakultetskom kafiću i traži neku novu naivku? A ti bi joj savjetovala da nabaci iskren osmjeh i bori se?
Jel brak brak ako u njemu svatko živi svoj život? Jel obitelj obitelj ako nema zajedništva i povjerenja?

zubić vila - prekrasan post si napisala.
i tako je lijepo čitati da ima parova koji, vjerujem zato što se oboje trude da tako bude, žive ovako kao što živite vas dvoje. pričate, slušate, iskreni ste, posvađate se, izljubite se, i što je najbolje - to dolazi samo po sebi. osjećate i ljubav i žudnju.
trajati ćete vječno :love:

ali, ima brakova, bojim se da je većina takva, u kojima nije sve tako. jednostavno - nije. iako ovo što si ti opisala su u stvari male stvari, a opet velike, onako kako bi trebalo biti. ne mislim ja da je kod tebe sve savršeno, ali u nekakvim realnim okvirima i realnim očekivanjima - u stvari, takav odnos i možemo nazvati - savršenim.

i u stvari i sama se znam pitati da li to znači da su svi ostali brakovi onda osuđeni na - propast? razvod?
život je dug. ja vjerujem da ako su se dvoje ljudi odlučili na zajednički život, na obitelj, ako su se jednom voljeli, da to nešto znači. isto tako vjerujem da u tom dugom razdoblju, jednostavno, kod nekih, ima i faza kad bi se rastavili da nema djece, pa čak i da nema zajedničke imovine. a to ih priječi.
što nije loše. ostati u braku radi djece za mene ima svoj smisao. naravno, ne mislim ovdje na ekstreme, nego na ono što većina brakova prođe - fazu ajmo reć, nekakvog sivila. fazu u kojoj nema pogleda, ovakvih i onakvih. kad se pitaš, jel to - to? oću li ja sad cijeli život živjeti u sivilu, bez da djeca gledaju roditelje koji su sretni, koji se vole i koji se grle i izmjenjuju poglede. kad roditelji više funkcioniraju kao nekakvi poslovni partneri, a ne dvoje ljudi koji se vole.

jer ako ste se jednom voljeli, tko kaže da nećete opet? i tko kaže da to neće biti iznenađujuće brzo? možda kad se neka druga životna okolnost promijeni, nevezana uz sam odnos bračnih partnera.

ima brakova gdje jedna strana daje više, i ništa se neće promijeniti - uvijek će davati više. ima svakakvih brakova. ima ljudi koji ne znaju komunicirati, koji ne znaju pričati. ima ljudi s kojima je užasno teško živjeti. osobno mislim da je razvod roditelja velika trauma za djecu. i zato ja nikako ne bih nazivala floskulom rečenicu - ostati u braku zbog djece.

Ok, Ifigenija je ubacila pokoji ako, i opet se možemo složiti u prvom dijelu, ali onda u zaključku...

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Ne bi nijedna nikad ništa, a tuljana oko mene i majmuna s prstenom koji se šepire u fakultetskim kafićima i šacaju hoće li uloviti koju, u kladionicama, debila svakakvih, a svaki ima prsten. Netko to ipak podnosi, s razlogom, i netko se ipak za svoj brak bori, ma koliko to bilo teško.

---

...tu bih se ja upitala s kojim to razlogom netko podnosi...