a kaj da ti ja pričam kad ti meni ne vjeruješ, pčelice,ti sve znaš
Printable View
a kaj da ti ja pričam kad ti meni ne vjeruješ, pčelice,ti sve znaš
žalosno je koliko se moramo pravdati za svoja uvjerenja
ali nije čudo kad tema ima naslov "da li kućanice razmišljaju" lol
inače krumpirić mislim da nitko tko ne misli svojom glavom i nema sobodu izbora bio u kuhinji ili izvan nje nije sretan. Meni se samo čini da su prijašnji okviri bili očiti, pa i kad su bili krivi, a da su sad prikriveni i da treba dobro mućnut glavom da ih skužiš jer često drže isped sebe lažne izbore i slobode
Ma, baš sam ja glavna u kući. I djeca i muž su glavniji od mene. Držim tri ugla, ali recite mi koja to od vas emancipiranih žena ne radi. Zaposlena ili ne. I naravno da može bez mene. I ja putujem (povremeni honorarni posao) i sve štima i kad nisam doma. Pa, nisu muževi djeca da ne znaju napraviti sve po kući i oko djece. Znaju to svi, ali to što im se neda i tako im može biti, je druga stvar. Naš još uvijek patrijalhalni mentalitet.
No, batine ne postoje u mom svijetu, ni u svijetu none (valjda ni pranone), ni u obitelji. To nije nešto o čemu bih ja ikada razmišljala. Biti će da krećemo sa sasvim različitih pozicija.
Ili sam ja idealist koji brak vidi kao zajednicu ravnopravnih partnera, koji se dogovaraju oko podjele poslova i zabave.
Zašto ja ne bih mužu napravila ono što voli, kad i on udovoljava mojim željama.( Bez intimnih konotacija).
I trudim se da i sinovi (i kćer kad poraste) gledaju na brak tako da jednako vrijedi žena i muž ( hoće li mi nevjeste zahvaljivat? sve mi se čini). Da li bi bili bolji muževi da oboje roditelja rade? Da li bi tako imali bolji primjer? Da li bi bili bolji ljudi?
Pčelica Mara, nikome nije bajno, ali se trebamo truditi da nam bude u okviru datih mogućnosti.
Glavno je da smo zdravi i sretni s onim ča imamo. ( A ja sam sad sretna što na forumu imam društvo s kojim mogu pričati i polemizirati. Hvala vam, drage cure. Pikula, sviđaju mi se tvoji stavovi, ali to je i za očekivati, zar ne?)
Ja sam se malo pogubila pa sad ne znam jel izdajem revoluciju, sve žene itd , ako sam napisala da bih voljela biti domaćica bar dok mi sin ne završi osnovnu školu....
Jer moje će dijete sticajem okolnosti biti jedno od onih boravkaša i sa ključem oko vrata, a ja kao radim u sličnoj instituciji, koju boli ona stvar jel mi dijete jelo hotdog ili varivo....ali će se učiteljica sigurno znat prigovarati jerbo mama neće moć nasjeckati sva slova, izdubiti sve bundeve, ispeći kruh za dane kruha itd, jer ima posla oko sjeckanja svojih slova , odgajanja tuđe djece i sl...
Priznajem, najverojatnije sam loša u time managmentu i nisam od onih koje jednom rukom kuhaju, drugom pišu znanstveni rad, nogom šivaju a na turu imaju prikačen klofer... nisam i ne mogu biti....Kao što ne mogu biti neboder, npr
Znam da takve žene postoje ,ali ja nisam ,i zašto bih se ja morala sramiti?
Iz ormara danas izlaze svi ,pa evo izlazim i ja !
Želim biti doma!!! Ali ne mogu jer bi to doma u ovoj situaciji bilo ispod mosta.
jao, u sto se ovaj topic izrodio :-o
ja sam zvala moderatore ima već par strana, ali ni a ni be :-)
Ali i dalje ne znam što si ti htjela reći onim postom i smatraš li zaista zaposlene žene lošijim suprugama i majkama kao što si tamo navela.Citiraj:
pikula prvotno napisa
Ali, nema veze. Ne trebaš odgovoriti.
Ustvari, mislim da si mi odgovorila ovim upornim izbjegavanjem konkretnog odgovora.
Ne razumijem kakva je poveznica između ovog što pišeš i teme? Ja se slažem s tobom da je agresija i nasilje problem, i prošlog i današnjeg doba, a bojim se da će nastaviti biti i budučeg, ali kakve to veze ima s tim da je netko domačica?Citiraj:
la_mama prvotno napisa
Ajme di ste došle s pričom, ne mogu vas pohvatati. Ne znam što sam zadnje napisala na ovoj temi, ne mogu naći a i ko bi to naša u ovoj raspravetini. Ja definitivno nisam više kućanica, ostadoh na poslu (izgleda da nisam toliko igubljen slučaj kad me šef odlučio ostaviti, ovo mi daje nekakvu nadu da još uvijek ima ljudi koji cijene rad i iskrenost) i dobro mi je. Zadovoljnija sam. Ali svejedno se ne mogu razvesti jer nemam dovoljno veliku plaću za takve pothvate:)
Citiraj:
maria71 prvotno napisa
ovo moram potpisati - pogotovo zadnju rečenicu! :-(
bila sam doma do kad je J. navršio četiri godine - onda sam konačno dobila posao, a J. je krenuo u vrtić
kad je krenuo u prvi razred radila sam noćnu i jutarnju smjenu i dolazila doma nakon 6 - 8 sati rada - sve subote su mi bile radne, a nedelje noćne
kad je krenuo u treći razred upisala sam fax - izvanredno, radila jutarnju smjenu - ustvari imala sam cjelodnevni boravak na poslu, studirala, trajalo 3 godine + diplomski - 6 mjeseci
na poslu - novo radno mjesto - rad u smjenama- također cjelodnevni boravak
i da želim biti doma i mislim da bi to bilo divno za mene i moje dijete i mog muža :-)
svi mi polazimo od sebe, pa ako gledam kroz prizmu pitanja koje mi se tako učestalo postavlja u zadnje vrijeme: a kad ćete imati drugo dijete, onda to meni izgleda ovako: suprug i ja radimo u smjenama - ako i jesmo u istoj smjeni onda nam radno vrijeme ne počne u isti sat; kamo da ja vozim dijete u jaslice u npr. jedan ili četiri sata ujutro? ili dođem po njega u osam navečer ili jedanaest u noći? Naše društvo inercijom riješava takve probleme - kak se tko snađe, pa je onda jako teško ako nemaš roditelje na raspolaganju funkcionirati kao Obitelj
uglavnom, ono što sam ja naučena u svom djetinjstvu - obitelj na okupu, dom (a ne samo zidovi stana ili kuće) - ognjište, oaza gdje si uvijek dobrodošao, rad, poštenje; to je ono što želim prenijeti svom djetetu
kada da mu prenesem? - to više nije pitanje kvalitativnog prisustva mene kao majke, nego kvantitete fizičke prisutnosti - ja npr. ne mogu s posla zvati njega nekoliko puta na tel. da se čujemo, razgovaramo.......ništa i nikad
i nije stvar u obavljanju ili ne obavljanju kućanskih i inih poslova - kad je to doma, taj odradi posao koji treba - kuha, spegla, opere veš, usisa itd.
ja čistim uz ostalo jednom tjedno - veće čišćenje kupaonice, prozori...
majke su imale kako je ovdje već više puta rečeno ulogu čuvarice ognjišta - one su držale na okupu obitelj i često i četiri ugla kuće, a to je značilo budućnost obitelji kao takve; ako žena radi i ima podršku svoje obitelji ona to i danas može - ili muž - to meni nije sporno, samo mi se čini da poslodavci očekuju prekovremeni rad, izostanak bolovanja - a kamoli radi djece, dostupnost u svako doba prvenstveno od muškaraca - u mom slučaju to se traži i od mene i onda se dogodi da ako želiš obiteljski život, doslovno možeš dati otkaz ( ili ga dobiti )
čini mi se da sam malo skrenula s teme...
nedavno sam s prijateljicom komentirala tri bakice-socijalističke kućanice-žene uvaženih liječnika,odvjetnika i veterinara.
stajale su na uglu,svaka sa svojim cekerom napunjenim stvarima s placa,imajući sve vrijeme svijeta za ćakulanje naširoko o svakodnevnim stvarima,o djeci,unucima,čak i praunucima.
kako žive u gradiću,tako o njima znam,poput svake kćeri malog mjesta,da idu na frizuru kod Marte petkom,znam gdje kupuju kruh a gdje i kada piju kavu-stariji ljudi vole svoje rituale-
a sve i da se ne radi o ritualima poznijih godina-ovako je otkada pamtim,nekih 35 godina.
uopće nisam znatiželjna osoba,čak suprotno,no kažem,malo mjesto ima svoje zakonitosti i nesvjesno znamo o svojim sugrađanima više nego što nas objektivno to i zanima.
srčemo ja i frendica svaka svoju kavu,u mučno usklađenih sat vremena,s pravom operacijom istovremenog zbrinjavanja što mojih a što njenih klinaca i nekim poluzavidnim tonom komentiramo:ma gledaj ti ove žene,kako se drže,kako se nose i kako su uščuvane.u svoje vrijeme nisu imale ovakvih egzistencijalnih borbi kao mi danas,vremena koliko hoćeš,sve u lagano,sve se stiglo.
nisu radile.bile su kućanice,posvećene svojim obiteljima.
znam sve o njima.a ništa ne znam.
ne znam jesu li ,kad se povuče crta života,istinski spokojne i zadovoljne svojim životnim odabirom i načinom na koji su provele život,ili se ipak nisu ostvarile na način koji su u biti željele,uz život žene i majke.
a to ne znam jer generalizacije naprosto ne postoje.
različite smo.različitih vrijednosti,ambicija,stremljenja u životu.ono što jednoj odgovara,drugoj je smrtna kazna.
nijedna od nas naprosto,ne može tvrditi:
ja sam kao kućanica posvećenija svojoj obitelji i bolja sam majka svojoj djeci i žena svom mužu.
ili
ja sam kao zaposlena žena sretnija jer sam neovisna i život mi se ne svodi na krpu i kuhaču,što je zaostalo i pripada relikvijama prošlosti
jer svaku od nas zadovoljavaju različite stvari,as simple as that
uvjeravati bilo koga drugog u superiornost vlastitog svjetonazora jest pomalo patronizirajuće i sebeljubivo,prije svega.
svjetonazori su kao i ukusi,naprosto različiti.i u cijeloj ovoj raspravi kao da se o tome uopće nije vodilo računa.
poštujem cure koje se ostvaruju na način isključivo žena/majka.vjerujem da su one zadovoljne svojim životnim odabirom....toliko zadovoljne da i svima nama imaju potrebu dokazati kako su zadovoljne:mrgreen:
no već ovo mršavo životno iskustvo koje sam dosada skupila(mršavo naspram jednog životnog vijeka,barem) pokazalo mi je prekonekoliko kućanica otuđenih od svoje djece i muževa,kao i primjere duboke obiteljske povezanosti kod žena koje su cijeli život plesale na rubu poslovnih obaveza,i onih obiteljskih.
topla juhica je zdrava.
topla riječ i zagrljaj dopiru ravno do srca.bio taj zagrljaj u podne,ili u 17 sati.nevažno je.
moja baka bila je također socijalistička kućanica kao one tri s početka mog posta.muž direktor,jedan sin.
baš negdje prije nego što je umrla priznala mi je da joj je žao što u životu nije ,barem pokušala iskoristiti talent koji je imala:šivanje.
i tada kad sam razmišljala o tome,shvatila sam kako je život kratak,prohuja jednostavno,i kako uvijek treba slijediti svoje srce.
ono nam ustvari najbolje govori od čega smo sazdane i što zaista želimo od života.
kako si to lijepo sročila
svaka čast
to i je najbolji odgovor na temu - da bez obzira i unatoč spolu možemo IZABRATI kako ćemo proživjeti svoj život
Sve što pišete je na mjestu, svaka iz svoje perspektive ima viđenje života, obitelji, djece..i sve se trudimo najbolje što možemo. Ali morate priznati jednu stvar. A to je da zbog današnjeg načina života, prezaposlenosti, kroničnog nedostatka vremena itd gubimo obitelji. Nekakva skladna obitelj je postala više rijetkost nego uobičajena slika. To ne znači da su naše babe bile sretne u braku i da su se brakovi uspjeli održati samo zato što su žene bile čuvarice ognjišta a muškarci lovci i hranitelji. Ali sve je bilo nekako lijepo raposređeno, djeca su imala majke i očeve, roditelji su imali više vremena... Čitam ovo što piše Anitam i meni je to baš tužno. Ne konkretno njen slučaj nego činjenica da se žena ne može, ne smije odlučiti na dijete zato što nema vremena za njega. Isto tako činjenica da nam djeca više vremena provode u institucijama nego u kući s roditeljima. To ne može biti normalno. To mora negativno utjecati na djecu, na ljude i na brakove, kako god okreneš. Gube se obitelji, sve je više samohranih roditelja, isfrustriranih ljudi, djece koja izrastaju u frustrirane odrasle ljude i tako dolazimo do svega ovoga što čitamo po novinama i internetu. Koji je smisao života nego biti sretan? A na ovakav način to je teško izvesti.
Trina ovome o čemu pišeš je razlog otuđenost.
o razlozima otuđenosti bismo mogli unedogled,no ne bih čak krivila instituciju.od kuće sve kreće.
više nemamo vremena jedni za druge.
od 100 ljudi će 80,nakon radnog dana,polsvjesno buljiti u TV ekran(kompjuter),u svom vlastitom svijetu-ne dirajte moje krugove-nego provesti tri sata zajedno,razgovarajući.
zaboravili smo razgovarati.komunikacija nam je više manje svima na nuli.
ovo što vidimo oko sebe i što čitamo u novinama su posljedice toga.
no utješno je s druge strane da je u tom smislu svatko kovač vlastite sreće i da već večeras možemo stvar promijeniti nabolje.
divno si to rekla, bravo!Citiraj:
Trina prvotno napisa
anitam, svaka čast na iskrenosti. Slažem se s tobom i vjerujem da tamo gdje postoji iskrena želja da će se s vremenom naći i načina. Gle tko zna, može se meni sutra okrenuti situacija i opet ću biti na početku, tako da trebamo se stalo nekako ohrabrivati :)
maria71:yes: virni malo na stay at home mom's sajtove ima ih koji su godinama planirali da ostanu s djecom tek u pubertetu koju godinu jer drugo nisu mogli isfurati nikako.Oni koji su probali kažu da im je i tih par godina bilo dragocjeno, sori ne bih ti htjela ništa nametati,ali možda je lakše kad znaš da te to čeka za x godina, a ne nikad.
uglavnom, sad kad čitam unazad ne znam zašto sam se opet ufurala u ove svjetonazorske rasprave, a uvijek si obećam da neću. Eto ispričavam se svima koje sam napala uvjeravat u svoje, ako im nije pasalo :) i obećajem da ću se držati uže teme jer mi je stalo da raspravljam s kolegicama - Beti3 :-D i da svi nekako podjelimo svoja iskustva na temu, a ne da se kačimo crn-bijel. Nije da ne mislim što sam napisala, ali mislim da ovo nije mjesto za to. od sad odoljevam provokacijama.:angel:
Ne namećeš ništa, dapače :-)
potrebno je sagledati situaciju iz različitih perspektiva.
ovo bi po meni bio predivna konkluzija već pomalo razvodnjele rasprave o ovoj temi.Citiraj:
ronin prvotno napisa
lijepo sročeno i pogođena bit!
Ja predlažem da otvorimo drugu temu za razmjenu iskustava među kućanicama i onima koje taj životni izbor potencijalno zanima, tako da razmjenjujemo korisne savjete, bez pravdanja onima kojima to nije cilj u životu? Ima li tko ideju za naslov? Dosta nas se ovdje izjasnilo kao potencijalne ili aktivne kućanice, nisam brojala, ali bio je neki solidan broj
Mislim, ostajanje doma je dovoljno kompliciran i kompleksan pothvat sam po sebi, a tek kod nas, mislim da imamo materijala...
mislim da bi to bilo super
A gdje bi to spadalo? Na koji pdf? Nešto kao "kako ostati kod kuće?" ili ne znam, stao mi mozak
U 4 kuta našeg doma?
OT, maria71, kakav ti je ovo potpis, vau!
U iskrenu razmjenu mišljenja o temi!!Citiraj:
Storma prvotno napisa
Žene!Žene!Žene!
Čemu toliko nerazumijevanja??!
I čemu toliko krivih asocijacija:
1.Da kućanice trpe batine i peru noge muže...da su neispunjene i nesretne i sl...
2.Da zaposlene žene riskiraju brak, da su im djeca nesretna i sl...
Sve su to predrasude...a univerzalnog recepta za sreću nema...složit ćete se, to je već netko napisao, da je sreća ta kojoj težimo...sreća i ispunjenost, to su razlozi zbog kojih netko odluči ostat doma (ako se poklopi da ima za to materijalnih mogućnosti) a netko se odluči radit..
Čitala sam neki dan nešto o sreći na jednom drugom forumu, pa evo malo copy-paste, mislim da se uklapa u našu temu:
ima ljudi koji su sretni a imaju malo ili nimalo novca
ima ljudi koji su sretni a imaju jako puno novca
ima ljudi koji su sretni jer imaju roditelje
ima ljudi koji su sretni jer nemaju roditelje
ima ljudi koji su sretni jer su zdravi
ima ljudi koji su sretni jer su bolesni
ima ljudi koji su sretni jer imaju posao
ima ljudi koji su sretni jer nemaju posao
ima ljudi koji su sretni jer imaju lijep i skup automobil
ima ljudi koji su sretni a nemaju lijep i skup automobil
ima ljudi koji su sretni jer imaju ruzan i skup automobil
ima ljudi koji su sretni jer nemaju ruzan i skup automobil
ima ljudi koji su sretni jer imaju petero djece
ima ljudi koji su sretni jer imaju cetvero djece
ima ljudi koji su sretni jer imaju troje djece
ima ljudi koji su sretni jer imaju dvoje djece
ima ljudi koji su sretni jer imaju jedno djete
ima ljudi koji su sretni jer nemaju petero djece
ima ljudi koji su sretni jer nemaju cetvero djece
ima ljudi koji su sretni jer nemaju troje djece
ima ljudi koji su sretni jer nemaju dvoje djece
ima ljudi koji su sretni jer nemaju jedno djete
ima ljudi koji su sretni sto putuju
ima ljudi koji su sretni sto ne putuju
ima ljudi koji su sretni sto zive u Americi
ima ljudi koji su sretni sto ne zive u Americi
ima ljudi koji su sretni sto imaju bazen
ima ljudi koji su sretni sto nemaju bazen
ima ljudi koji su sretni sto puno jedu
ima ljudi koji su sretni sto puno ne jedu
ima ljudi koji su sretni sto su ozenjeni/udati
ima ljudi koji nisu sretni sto su ozenjeni/udati
ima ljudi koji su sretni pa su kasnije zbog toga nesretni
ima ljudi koji su nesretni pa su kasnije zbog toga sretni
No da se vratim na uvodni post, reći ću da ima jako puno zaposlenih žena, koje si unatoč zaposlenosti ne mogu "priuštiti" razvod, samostalan život i odgajanje djeteta isl...Možemo li tu govoriti o njenoj ravnopravnosti i ispunjenosti..
I da, naravno da žena koja ne radi, kad dođe u neke godine u kojim je djeca manje trebaju, ima višak slobodnog vremena, a teško će ili nikako pronaći posao...No što je sa ženama koje cijelo djetinjstvo svoje djece provedu radeći godinama na određeno, da bi im kad djeca poodrastu, ugovor istekao bez produžetka..Ne smijemo idealizirati, kako ni ostanak doma, tako ni zaposlenost...živimo u početnom kapitalizmu tranzicijske zemlje...nije to isto kao kad se radilo do 15 - 16 h sa slobodnim vikendima...
Mozda na neki pdf podrške?Citiraj:
pikula prvotno napisa
Anin - sviđa mi se tvoj post. Naći sreću u onome što imaš.To je to.
Pikula, možda na" izazove roditeljstva"? Napiši da je tema za razmjenu iskustva . Možda:Citiraj:
pikula prvotno napisa
Kako postati i ostati mama kod kuće ?
Ja ne govorim, žene ajmo sad sve na njivu ili žene idemo na bauštelu ili idemo gledati 1001 noć.Govorim i pišem o sebi.
Dovoljno poznam sebe kad kažem da mi posao neće faliti , da sad ostanem doma, kad mi sin bude imao 18 godina ili 28.I ni jedna nabrijana forumašica neće promijeniti to mišljenje. Da ostanem doma , za 10 godina od sad , bila bih sretna i ispunjena , a ta moja sreća bi vama bila trivija , i to je ok, ali ono bek of, valjda ja znam što je za mene najbolje ( ili mi to mora netko reći ?????? )
Pa valjda imam nešto mozga i životnog isukustva sa 39 godina da znam što mi treba i što želim , drugi par cipela je to što si to sad ne mogu priuštiti.
Potpis je pjesnički uradak godpođe vjekosalve huljić, totalno me je očarao :mrgreen:
pojasnit cu - meni je drago da se o tome pocelo razgovarati, naspram dosadasnje borbe izmedu majki koje su kod kuce i majki koje rade.
I meni je drago da se o tome piše, da se više ne osjećam kao troglavo čudovište XD
Ja sam prije ne znam ni koliko stranica govorila bas o ovome sto maria prica. MENI je (nakon sto sam pregrizla dvojbe u glavi) bilo lako ostati kod kuce jer NISAM imala posao koji me ispunjavao, odlicnu placu, divno radno okruzenje, vec samo izvor opakih frustracija u svom zivotu. Da jesam, ne bih ostala kod kuce. I kako razumijem krumpiric, koja uziva u svome poslu i ne zeli ga se odreci, razumijem i zenu koja radi (fizikalu) u npr. konzumu za malu placu i kojoj je buducnost poprilicno crna (nije to posao koji se radi do penzije, kao ni u autopraoni npr.).
Jesu li bolje majke ili ocevi...divno je kada dijete ima kod kuce nekoga tko je prisutan. Neovisno o spolu.
ma daj :)Citiraj:
maria71 prvotno napisa
Osvrćem se isključivo na prvi post. Imam frendicu koja se eto sa 39 godina rastala od muža koji ima 50 i našao je mlađu. Ona je rodila i udala se sa 19. Ima sina od 18 godina. Ni dana radnog staža. I eto snašla se je. Nitko nije mrtav svi zdravi. Uzela je čuvat dva klinca doma jer drugdje je nitko neće jer nema staža. Dok ne nađe nešto to će je održati. Snalazi se.Citiraj:
mama od formata prvotno napisa
Ali inače se ljudi snađu. Pokrenu se i nekako se sve smjesti di treba.
U biti ne radim neki pretjerano težak fizički posao, zahtjevan je u smislu rada na 2 škole različitih profila za istu plaću kao što netko radi na jednoj školi i nakon 5 godina mi je već dosta.( ne znači da bih ja veću plaću, ja bih jednu školu ,ali od tog nema ništa na obzoru )
I drago mi je da mogu ,bar ovdje napisati, ja bih drugu polovicu svog života ili koliko mi je još ostalo provela onako kako ja želim.
Naravo, to sam i ja pokušavala objasniti. I očevi su roditelji.Citiraj:
...divno je kada dijete ima kod kuce nekoga tko je prisutan. Neovisno o spolu.
Ali teško je doprijetri do nekih majki.
Međutim, i dalje me smeta to uvjeravanje (ne pravdanje, nego baš uvjeravanje) par forumašica kućanica kako je njihov izbor najbolji, ne samo za njih i njihove obitelji, nego i za cijelo društvo :roll:
Ili kako su one divne maje i predane supruge samo zbog toga jer nisu zaposlene.
Ma ustvari, niti ne smeta mi, tu i tamo me snerva, ali jasno mi je da su to najobičnije gluposti i nepotrebna vrijeđanja.
ne mora biti fizicki posao da ti bude dosta. odlazi li covjek na posao kao da ide na robiju...
Jako je teško suočiti se sa sobom u ogledalu i reći ja nisam trkaći konj, ja sam magarac.
I koliko god trenirala, vježbala , ulagala bit ću magarac koji će na utrci doći posljednji jer je i najlošiji konj brži od najutreniranijeg magarca.
(Posudila sam ovu parabolu od jedne fb frendice )
Eto, ja sam se pogledala u ogledalo, ja sam magarac i želim živjeti po magareći .
I ne znači to da ću ići okolo ubjeđivati vrance, lipicance , preponaše da postanu magarci, samo želim da me oni puste da budem tovar, svoj na svome, sa sepetom koji mogu ponijeti.
Pcelice, treba vremena za dostizanje tocke na kojoj prihvacas svoje izbore i ono sto izlazi iz njih, pozitivno i negativno. do tada imas potrebu za dokazivanjem kako si u pravu. nakon toga, bas te briga za druge. zivis svoj zivot ;)
da ne bi krivo shvatili ono "bas te briga" - znas da si donio najbolju odluku u trenutnoj situaciji i ne dozivljavas osobno tude komentare. cak i kada pricaju o tebi.
o magarcima i konjima
jako, jako je vazno odakle si dosao, kakvo si zalede imao/imas i koji su ti putevi otvoreni. postignuca se mjere po mjestu odakle si krenuo, a ne kamo si stigao, znas.