Čitala sam nekidan članak jedne žene koja se nakon nekoliko godina preselila natrag u Novi Zeland jer joj je malo dosadio lockdown. Piše kako je mislila da joj pandemija nije utjecala na psihičko zdravlje, ali tek kad se našla na mjestu gdje pandemiju nisu osjetili i nemaju nikakve mjere, osjetila je promjene na sebi. Npr. odmiče se od ljudi - drži razmak, nelagodno se osjeća u gužvi i slično. Također kaže kako se povezala s ljudima koji su, kao ona, povratnici na Novi Zeland iz ostatka svijeta zahvaćenog pandemijom.
Tako sam se i ja uhvatila da se lecnom svakog spomena okupljanja pa čak i kad Agamemnom zove grčke junake u šator na savjetovanje, ja pomislim pa kud ćete svi unutra u zatvoreno. Ali to teško da je problem. Međutim, stvarni problem imam s maskom na poslu. Većinu vremena je ne moram imati jer sam sama u svom uredu, ali čim pomislim da bi netko mogao naići, navlačim je, a ponekad ništa ni ne pomislim, nego je jednostavno navučem i čini mi se da mi je sve teže ne imati je.
Doduše, maloprije je kod mene bila kolegica koja je vidljivo jako prehlađena i baš sam bila zadovoljna da mi je maska preko nosa (kad je već njoj pala).
