Printable View
nisam nikada pisala na ovoj temi,ali citam redovno. ja i muz smo pokusavali 6 godina da dobijemo bebu. nakraju smo se odlucili za donera jer moj muz ima azoo. prije sedmicu dana dosao je na svjet nas sin nase najvece bogastvo.
morate pozitivno razmisljati.
ma mene niko vise nista i nepita! sa muzeve strane me nije nikad niko nista ni pito to je za njih valjda sramota,a moje sestre se trude da budu u toku al neznam vise ni sta da im kazem :-(! moja se najmladja sestra bojala reci mi da je opet trudna,ono nije mi bilo lako al sestra mi je radujem se...najgore je sto mi svi u principu zivimo u nekom svom svjetu i ako nekoga pustis u taj svjet onda ti pocnu dijelit svakojakve savjete koji nemaju veze sa mozgom,mozda to nije zlonamjerno ali nakon sto mi jedna prijateljica rekla da posjetim vracaru ja sam pukla!! nekad bi voljela to javno objavit tako da me niko vise nepita na sta cekamo jer je divno biti roditelj...ma sta mi pricas!! al dat ce bog nama svima...
meni je bio najbolji savjet da idem svećeniku po posljednju pomast možda uspije ....pa nisam na samrti!!
iberc hahahah bas sam se nasmijala...hahahha al ljudska glupost ko more duboka :-)
Iberc, svašta sam čula od savjeta ali ovo još nisam :lol:
Cure puno vas grlim i ljubim :love2:
To me potsjetilo na onu misu..da Eden ustane iz kolica :nope:
Mislim da je najgore dopustit ljudima da budu jači od nas! Godinama sam se zatvarala u sebe, šutjela, htjela da nestanem di su bila okupljanja i poznata glavna tema a ja nemam šta o tome reć. Izbjegavala dječije rođendane, mrzila sve oko sebe! Samo sam šutjela i gutala slini dok su mi drugi pametovali. Sve do jednog dana dok se nešto preokrenulo u meni! Vjerujem da je veliki utjecaj imao jedan iskreni razgovor s mužem koji je rekao da ovako više nemože da ćemo propast i da se moramo pokrenut! Bol je još uvijek tu ali smo mi jači! Upisali se u teretanu i aeorobic, vikendom u prirodu, počeli se družit s ljudima...radimo sve samo da nismo doma u 4 zida jer tada je najgore!I dalje ljudi pričaju o dijeci a onda ja krenem di smo sve bili i šta smo sve vidjeli, na svaku njihovu imam i ja nešto za reć :-) Prije sam šutjela na svaku uvredu ili izjavu što mi je smetala e sad im spremno odgovorim! Ljudi nikad, ali nikad neće razumjet kako je nama i to moramo prihvatit na nama je samo da se naučimo nosit s tim. Znam da je teško, godinama sam bila osoba koju više ni sama nisam poznavala ali to nije život. Trebamo samo sebi pomoć jer drugi neće.
Iberc, posljednja pomast nije samo za pred smrt, može se dobiti i kad si bolestan ili npr. prije operacije...
Dobar je tekst. Sve to nas zaboli,iznervira. Ali ja pomalo razumem i one koji daju te komentare,ljudi ne znaju sta bi drugo rekli. Kao kad neko izgubi clana porodice,pa bi hteli da ga utesimo,a sta god bi rekli zvuci glupo i kao fraza.Ja i ne ocekujem razumevanje onih koji slican problem nemaju,fino kaze poslovica "sit gladnom ne veruje".
dugo se nisam javila ovdje... više nema niti jednog djelića gdje ne boli :-( i boli sve više :cry: šaljem vam svima :love2:
Sandra1971,grlim te puno,puno....i nadam se da ces ipak pronaci nacina da manje boli :love2:
Mury draga... ne znam....nekako mislim da uvijek negdje i nekako boli... i kad parovi uspiju ostvariti roditeljstvo i kada ne uspiju... ta činjenica o nesposobnosti ostvarivanja majčinstva i očinstva bez "pomoći" sa strane uvijek negdje čuči i ne možeš preživjeti niti dana da negdje ne "izvire" čekaonice, punkcije, injekcije, strahovi, boli, razočaranja... ta silna želja da svoje dijete zagrliš....nekad mi se čini da manje boli i da sam se pomirila s tim da je "tako moralo biti".... da sam sretna što nisam proživjela i gore (ne zamjeri ni ti ni drugi-možda sam sebična, ali "tješim" se da nikada nisam imala + i "tješim" se da je bolje i tako nego da sam proživjela nešto kao ti i mnogi drugi parovi ovdje... ne mogu niti zamisliti koliko bi boljelo tek tada.... da sam uopće doživjela sreću da imam troznamenkastu betu, a da se onda nešto grozno desi i da mi umre dio srca s neuspjehom).. onda razmišljam o tome da sam isto tako imala sreću jer su, u svemu tome, i doktor i sestre bili ljudi i bili su zaista dobri (u odnosu na to da nas je tamo more, a oni su uvijek bili ljubazni i susretljivi za nas)... a onda neki drugi dan boli još jače, guši me... i onda tražim grešku u sebi, u doktoru, u broju menopura, gonala.... tražim grešku u svojim godinama, ljuta sam i razočarana, ogorčena... pa me i to prođe, al svaki put kad boli, boli još jače i samo se vrtim u krug....
Da,uvijek boli,i uvijek ce boljeti...nekad malo manje,a nekad ce srce pucati.....ja znam da nema srece na ovome svijetu...zato cak jedva cekam odlazak na drugi svijet,tamo ce me cekat puno mojih andela,i napokon cu tamo negdi postati majka....valjda,samo da se ne razocaram,da nakon svega ne otkrijem da tamo neki svijet uopce ne postoji,a sad me jedino to drzi,nada u drugi svijet....:love2:
Ne, ne.... neću da čitam od tebe tako nešto.... uspjet ćete! Naravno da hoćete!!! Imaš zašto živjeti, svaki dan se može naći nešto lijepo i pozitivno za što vrijedi biti ovdje... to su TM, sunce, cvijeće, kiša, nečiji osmijeh, kava s prijateljicama..... svaki dan ima nešto vrijedno, tako sam ja sebi posložila stvari! Nije kraj svijete niti kraj života ako ne postanemo mame.... boli.... naravno da boli, ali ima jako, jako puno stvari da želiš ostati ovdje.... nemoj tako pisati, nemoj.. razmisli koliko nas je ovdje i za tebe smo sve...i sve smo jedna za drugu ovdje.... moramo na kavu da te malo nasmijemo... nemoj potonuti, isplati se živjeti :-D
Uf Mury. :( Teški, jako teški post....Nemoj tako razmišljati. Baš kao što Sandra kaže, neče biti kraj svijeta ako ne uspijemo postati mame odnosno tate. Ima i drugih stvari u kojima se možemo pronaći, samo je bitno ne potonuti. Treba biti pozitivan i razmišljati pozitivno. Na kraju krajeva tu su i alternative, tipa udmoljenja, posvojenja, možda donacije.... drži se...Citiraj:
Mury prvotno napisa
dr
mury nemoj tako....:( i mi smo se 6 god. borili sa sterilitetom, nadali se iz miseca u misec, pa čak se i svađali zbog tog problema. sada sam trudna 2 mj ali je i dalje ostao strah oće li biti sve u redu, oću li uspit iznit trudnoću do kraja... ustvari i budim se i idem spavat sa strahom, a prije je to bila nada. tila sam ti samo reć da sam se ja postavila na način - idemo probat sa mpo ako ne upali imamo i dugih opcija kao što je matt rekao - udomiteljstvo, posvojenje... nemoj posustat, nemoj samu sebe ubijat sa takvim razmišljanjem. imaš muža/dečka - siti se da na ovom svitu ima puno ljudi koji nemaju ni to, koji su sami...
Sandra,m@tt,jojo.... :love2:...da,imam za sto zivjeti,prije svega prekrasnog muza,sto je danas rijetkost,on mi je velika radost i sreca,a i roditelji,prijatelji....pokusat cu izvuci max.od zivota...samo eto,nekako me drzi i ta nada u drugi svijet,i kad me Bog pozove,nece mi biti tesko,s radoscu cu se odazvati...ali do tad ce me drzat ta nada da me moja djeca negdi cekaju :-)...valjda...a da,i alternativa posvojenja je tu,sve procudure davno obavljene,zahtjevi na centre poslani...ali trenutno se jos mrvu nadam bioloskoj djeci,pa nisam na tom polju 100% angazirana... :kiss:
eto Mury... ja još nisam odlučila ništa vezano za posvajanje... ne znam ni sama što da mislim oko toga.... jako me strah i ne mogu sama sa sobom raščistiti što mislim, što želim, da li želim toliko da se odlučim na to.... veseli se tome, stići će vam vaše zlato da se nećeš ni snaći :-D zovi centre i čekaj da te pozovu da dođete po svoju bebu... u međuvremenu će stići, dok oko ovog budeš angažirana, vesela i sretna i prestaneš stalno razmišljati- i biološko pa ćeš vidjeti da ima razloga za veselje i sreću i da je život prekrasan :-D
Sandra, :love2:.....drzim fige da i ti nades plan B,a u meduvremenu....tko zna ;-)
Hej Mury, jednom mi je netko rekao jednu divnu vijest da Bog nikada na naše molbe ne odg sa Ne već na tri načina:Citiraj:
Mury prvotno napisa
1. Da
2. Ne još,strpi se
3. Imam nešto ljepše za tebe
ja sam se uhvatila za to i gurala naprijed hrabro i vjerovala da ima nešto ljepše za mene (blizanci možda :-)) i eto dočekala svoje dijete,priča već na veliko a to mi dalo nadu i snage da ga zamolim još jedno...misli pozitivno,vjeruj i ostvarit će se:-)
Mury moja, često te se sjetim i provjeravam tvoj potpis.
Drži mi se hrabrice moja, žao mi je što sam te upoznala u tako teškim trenucima, al sigurna sam da ćete primiti svoje maleno u zagrljaj.
Čuvaj mi se i pozdravi svog mužića koji se tako divno brine za tebe.
pusa
Tena789, Lili75.... :love2:! Lili, mila moja,bojim se da ce moj potpis jos dugo biti ovakav,jos je dug put do IVF-a,a kamo li ostvrenja sna :-(
ja vjerujem u tebe i u tvoju snagu,nadaj se,ne odustaj i uspjet ćeš :-*
Danas, sve zajedno šesti put idem vadit betu, nebi to bilo ništa da ja idem sa nadom... Svaki put znam da idem po 0..
Nemam više nade, moj problem je to što sam čvrsto vjerovala da ću uspjet u prvih pet pokušaja, moram, to je neki prosjek... Sa svakim daljnjim postupkom imam sve manje i manje nade...Neplodnost mi je oduzela snagu da se borim, jer ja inače dobijem sve što želim.. Boli me kad moram nazvat muža i kad se on rasplače ko malo dijete, a daleko je i ne mogu ga zagrliti... Samo jedanput, jedanput da ga mogu nazvat i reći mu da će postati tata... Taj jedanput vrijedio bi svih ovih suza.....
Kika :love2:Citiraj:
kika222 prvotno napisa
kika :love2:,nazvat ćeš ti njega jednom sa ljepim vijestima,samo treba strpljenja,znam da je to teško,ali nekima je suđen teži i duži put do sreće....želim ti puno,puno snage danas:love2:
:-*
Kika, razumijem te u potpunosti i znam kako ti je teško. I ja nakon 5 transfera nisam ni došla do bete. Međutim kako Iberc kaže potrebno je strpljenje. Doći će i vaših 5 minuta jednom, samo treba biti strpljiv. Drži se.
kika saljem zagrljaj!
kika...grlim te u mislima puno...bas sam se rasplakala:love2:
Draga Kika :love2: da te utješim i ja imam pet neuspjelih postupaka, al nisam još izgubila nadu. Tako nam se uvijek čini friško nakon neuspjeha, al skupit ćeš ti snagu za dalje, vjerujem da hoćeš.
Koliko je cura, maratonki (nažalost je tako), ali na sreću sa sretnim završetkom, pa eno ih na temi "mpo nakon svega"...
Htjela sam reći ""mpo trudnoća nakon svega"...
kika grlim!:love2:
dugo citam forume,placem,ali s nekakvom utijehom da nisam sama. Trudimo se iz mjeseca u mjesec,iz dana u dana i tako vec dvije godine. Ljutnja,zavist, tuga,ocaj zivu me izjeda. Samo ja i muz znamo, sto je istovremeno tesko ali nekako i lakse. Svaki dan je izazov da ostanemo pri zdravoj pameti. Svaki izlazak iz kuce pogotovo po toplom vremenu kada trudnice,djeca i kolica preplavljuju ulice je mucenje. Vrijeme prolazi tako brzo a situacija se ne mice s mjesta. Podsjetnik na ono sto zelim vise od svega na ovom svijetu je svugdje svaki dan,filmovi,serija,reklame,novine,ljudi,situacije, price.....I onda se dogodilo prije 4 mjeseca,kasnila mi je dva dana. i prije mi je kasnila i vise al ovaj put nekako sam osijecala da moram napraviti test. Plusic. Takvu srecu u zivotu nisam dozivjela. Olaksanje,ljubav jednostavno koda mi je sto kila palo sa srca. Svaki dan je bio prekrasan. Zivot mi je tolko laksi bio,svaki dan izac van je bio uzitak,obiteljska okupljanja zabava,tolko spokojna sam bila u dusi. Sve do 12 tjedna. prokrvarila sam malo. Muz mi je bio na poslu i nazvala sam ga ali smo si obadvoje govorili dogodi se to ipak je malo prokvarilo par tockica. otisla sam na hitnu. I dr me pregledavala,vidla sam joj na licu sta slijedi dok je gledala u ekran. Nisam mogla disati,srce sam osijetila u grlu. Koda nisam bila na ovoj planeti uvjeravala sam sebe da sanjam. Kad smo dosli doma samo smo se gledali otupljeno,rijeci nisu postajale u tom trenutku. Suze su dolazile u valovima. svaku noc prije nego sto sam otisla spavat molila sam se da sutra probudim i shvatim da je sve to bilo samo jedan odvratan san. kada bi se probudila nisam htijela otvorit oci jer sam znala da onaj tren kad otvorim oci nemogu vise pobjeci od stvarnosti. onda sve one pretrage prije kiretaze satima i satima bit sa trudnicam slusat njihove price,sto ljudi me ispitivalo u kojem sam mjesecu,biti u onim kabinama i slusat otkucaj srca tude bebe znajuci da od moje vise ne kuca. na dan kiretaze sam bila u sobi s trudnica cekajuci kiretazu slusala ih kak se zale na kilazu i gluposti doslo mi je da se pocnem derat na njih. koncano su me maknuli iz te sobe i vodili na kiretazu ispred sale,cekala da se oslobodi. i onda sam skuzila da zena u sali ima carski i kad se djete rodilo i cula njegov plac,vidjela kako ga sestra iznosi van mislila sam da cu umrijeti kolko mi se srce steglo. I sad opet sve ispocetka. Svaki dan je borba. Dan koj prode bez suza je rijetkost i uspijeh. Sve mi to tako nema smisla i stalno se pitam zasto, i nije mi jasno nikako.
neznam kak da opce dodem k sebi
Draga bubaa tako mi je žao da je došlo do toga i to je toliko nepošteno da se to desi nakon tolike borbe :cry: mislim da ne postoje riječi koje bi te utješile, želim ti da samo da nekako preživiš te dane, i potpuno te razumijem koliko si ljuta na sve oko sebe i da se pitaš zašto baš ja, da i svaki dan je borba, ma i svaki sat i minuta, ali ako si ovo sve do sad izdržala izdržat ćeš i dalje i nemoj se predat :love2:Citiraj:
bubaa prvotno napisa
Draga bubaa nemam riječi koje bi te utješile, samo ti šaljem jedan topli zagrljaj:love2:
Znam da moj mali andeo je dobro i pravi drustvo Bogu i ceka da mi dodemo gore jednog dana. Hvala vam puno na podrsci,to mi jako puno znaci,jedino mi preostaje da se nastavim boriti,makar sam nekad toliko umorna od svega i imam osjecaj koda se vrtim u krug.
Oh draga bubaa, tako me rasplakao tvoj post :love2: :cry: