lavko <3
koliko dugo ces jos ici?
Printable View
lavko <3
koliko dugo ces jos ici?
lavko :heart:
Vjerujem da smo mnogi u ovakvoj situaciji, zato nekako i pišem, jer smo mi ljudi, usudila bih se reći žene posebno, sklone podnositi više nego što možemo/smijemo..i OK, kada znaš zašto podnosiš, kada ti se to negdje vrati..ali kada ideš protiv sebe, nemoj. Srce ima pravo jednako kao i mozak. I više. A kako kaže naš doktor, glava određuje smjer, tijelo samo slijedi, gotovo uvijek.
Program traje 6-9 mjeseci, ja sam s doktorom dogovorila 3 mjeseca i činilo mi se - wow, što ću radit 3 mjeseca. A sad mi se čini malo. Vidjet ću koliko će trebati.
Evo mene s nastavkom. Za zainteresirane, jel?
Kako je počeo travanj, ušla sam u jednu jako jako tjeskobnu fazu..i plačljivu i tužnu i depresivnu..na početku su nam rekli kako je prvi mjesec medeni mjesec, a nakon toga slijedi ledeni mjesec.
Ušla sam u ledeni mjesec. Sve ono što sam osvijestila dobilo je realne obrise u mom životu, shvatila sam kako sam živjela do sada, sve me pogodilo još jače i više. Sada smo počeli kopati po već nekim dubokim temama, nečemu što sam skrivala i od sebe same i nisam si htjela priznati godinama. Najgore od svega je što to dolazi s velikim strahom. S jedne strane ti je poremećaj kojeg dobro poznaješ i u koji bježiš od tog svog života, a s druge strane nepoznato nešto u što se sad kao trebaš baciti a pojma nemaš što je.
Na kraju mi je dr rekao da ne bježim od osjećaja..da prestanem već jednom to raditi jer to cijei život radim, da ne bježim ni od ružnih osjećaja..njih treba proživjeti, osjetiti, sve ostalo je potiskivanje koje vodi ako ne u jedan, onda u drugi poremećaj. Ima tu svega, plača za volanom, plača na terapiji, plača u kupaoni, normabela, razočaranja u ljude, svega.
Ono što dolazi s mojom promjenom je i otpor bliskih ljudi prema mojoj promjeni. Uh...tu smo na drž-ne daj. Ali ok..to je test. test mene da vidim koliko ću braniti svoje granice i svoje ja..test drugih da vidim koliko me poštuju i koliko su sami sa sobom u redu. I da, svaki dan važem, procjenjujem, ali odlučila sam.
Nešto je jako bitno u priči oko poremećaja hranjenja a što nam je gotovo svima zajedničko...svi mi imamo nekog "zlostavljača" - namjerno jepod navodnicima, reći ću zašto, nekog tko se liječi na nama, istresa svoje frustracije pod izgovorm da smo ih mi uzrokovali i tako s vremenom nas uvjerava u to što nam govori o nama, mi počinjemo misliti o sebi ono pto ta osoba misli o nama..postaje dio naše svijesti. "Zlostavljač" je takav jer mu mi to damo a damo jer smo često u emocionalno ovisnoj situaciji o njemu. nažalost, i taj "zlostavljač" je netko s pričom, netko tko nije shvatio da ima problem već je našao slabijeg.
Uh
Hvala ti Lavko :)
I samo hrabro dalje.
Ovo sto pricas se odnosi ne samo na poremecaj u prehrani nego na bilo koji poremecaj koji se desi u nama ljudima. Svi mi imamo svog zlostavljaca. Nekad je to netko drugi, cesto smo to i sami sebi.
Toliko kompleksno, veliko, i doista svaka čast na ulasku u tako mracan dio sebe, ne želi i nece svatko zalaziti tamo.
Lavko :ghug:
I po mom iskustvu, zaranjanje u tamne osjecaje je najbolji put da se iz njih izadje. Zapravo, hvala sto si me sad podsjetila na to!
Lavko, drzi se i samo hrabro dalje :-)
drzi se, nakon ledenog opet stize neki novi mjesec, nadam se suncani ;)
XCitiraj:
Jadranka prvotno napisa
lavko, sretno i dalje! Sve bu dobro, ali to traje...
baš sam ovo i ja htjela rećiCitiraj:
Apsu prvotno napisa
lavko, drži se, sigurna sam da ćeš se iščupati iz svih svojih dubina i dubioza, a uz tebe će ostati samo najbolji
ostali koji otpadnu po putu, niti ne zaslužuju ostanak
Ovo boldano mi je još zapelo za oko.... Da, bliski ljudi nas poznaju onakve kakvi smo bili, a ne kakvi želimo postati. Veze koje imamo s bliskim ljudima nužno se moraju mijenjati kako se mi mijenjamo na bolje. Neke veze se poprave, a neke raskinu, ali ako se mi mijenjamo na bolje - to je isto za naše dobro.Citiraj:
lavko prvotno napisa
lavko, hvala ti što pišeš. Baš rado čitam tvoje postove, dođe kao neki blog, a i očito je da se svi malo zamislimo.
Moj osvrt na zlostavljače je možda drugačiji. Jedna osoba iz kruga ljudi iz kojeg se ne mogu jednostavno 100% maknuti je potražila psihološku pomoć. Bila je jako zadovoljna, a mi ostali nismo baš vidjeli neki napredak. Uglavnom nakon nekog vremena smo svi mi prozvani njezinim zlostavljačima u okviru terapije. Ja bih se maknula od te osobe 1000 km da mogu, zauvijek, ne pada mi na pamet da ju zlostavljam, uglavnom sam u gardu samoobrane. Meni je upropastila baš bitne stvari u životu nepovratno. Tada sam doslovno fizički pobjegla 2500 km na tjedan dana da dođem k sebi. Sama. I to je najbolje što sam baš za sebe napravila. Tu sam prerezala svaku prisnost i odrađujem što moram, koliko mogu neemotivno (relativno bezuspješno), iako mi je žao svake minute svog života koju potrošim na neko održavanje kontakta koje moram odraditi možda jednom mjesečno dva sata.
Hoću reći, moj doživljaj je da se na nekim terapijama lako dodjeli etiketa zlostavljača. Sigurna sam da je ona sve nas iskreno doživljavala kao zlostavljače, a ja sam uložila veliku energiju da se zaštitim od nje. Štiti me jedino minimiranje kontakta, dok ona sad inzisitra ne revitaliziranju odnosa.
Lavko svaka cast. Lijepo je sto dijelis to s nama rad na sebi.
Zlostavljaci su svuda oko nas, mi smo sami zlostavljaci prema sebi u nekom trenutku pa tako i prema drugima.
Ima jedna knjiga: Geometrija božanske iskre - I kako smo
preživjeli roditeljsku ljubav. Knjiga po meni nije za svakog i u tom trenutku mi je sjela i objasnila puno stvari i puno odnosa. Knjiga je po meni vrlo teska (psihicki za podnjeti). Ne smatram tu knjigu nekom "biblijom", ali uspjela mi je objasniti neke zivotne odnose.
I knjiga zene koje trce s vukovima mi je jako pomogla da nadjem svoje mjesto u obitelji.
Go girl!
http://www.google.hr/search?q=it+was...4QsAQICw#spf=1
Lavko :heart:
Lavko, svaka cast na svemu :heart:
lavko <3
Poslano sa mog SM-G925F koristeći Tapatalk
Da, kako Jadranka kaže, jedino ako zaronimo najdublje u traume možemo iz njih izaći.
Ljudi se ne usuđuju nekada uopće pomisliti do kraja što osjećaju, kamoli izgovoriti. A posebno muškarci...ta količina blokiranih emocija kod muškaraca je strašna, oni se u liječenju najviše muče, toliko im je neprirodno izraziti što osjećaju da ni ne shvaćaju često što uopće osjećaju.
Malo sam se zamislila nad Jeleninim postom o zlostavljačima, stvari treba sagledati iz što više kuteva..to je višeslojni problem. Pitanje je koliko je objektivna osoba u opisivanju svojih emocija, koliko se terapeut potrudi uvjeriti se u objektivnost toga svega, i koliko se nakon svega okolina potrudi shvatiti, ili bolje, pokušati shvatiti što za tu osobu znači zlostavljanje. Dijagnoza duševnog poremećaja znači da osoba ne percipira realnost kao zdrava osoba, da je njoj trauma nešto što zdravoj osobi vjerojatno nije..treba, što je teško, ući malo u poremećaj da bi se shvatilo zašto je osobi to i to baš traumatično. Plastično opisano, ako je netko npr. dijabetičar, nećete ga ponuditi čokoladnom tortom. Iz nekog obzira. Duševni bolesnici imaju razne brije, i razne često strašne priče iz djetinjstva. Ako imamo uvid u to, možemo lakše shvatiti oboljelu osobu. Nije to lako, to su iskreno naporne situacije i ja bih osobno isto maknula se. Ne znam situaciju ali njoj je sve to očito nešto značilo, samo što to nitko nije dužan trpiti, osim onoga kojemu je posao i onoga tko je odabrao da želi.
Mi smo što se tiče poremećaja prehrane, čini mi se, u realitetu, naši "zlostavljači" ostavljaju materijalne dokaze, pa ih nije teško takvima okarakterizirati. Al kako sam rekla, i zlostavljač je netko s pričom iza sebe. Nema tu kriv-prav, crno-bijelo..poklopi se tako a i jedna vrsta ljudi često privuče drugu vrstu ljudi. Baš nam je doktor ispričao primjer...recimo hodate ulicom i netko dođe i i iz čista mira vas izvrijeđa. Ono što djeluje kao luđački potez i nije. Ovo je karikirano ali cijeli naš stav, ponašanje, ono što kao cijela osoba odašiljemo govori o tome kakvi smo. Ako smo nesigurni, preplašeni, nesamostalni.. postoje osobe koje to jako dobro nanjuše i koje se vole hraniti slabijima. I tako se nakače. E sad, zašto su s jedni ovakvi a drugi onakvi..naravno postoje razlozi, iskopaju se..cilj terapije je da se to osvijesti i da osoba pronađe sebe i stvori jednu zdravu sliku o sebi iz koje gradi sve ostalo.
Bravo lavko ! :heart:
Samo da se osvrnem na boldano - to sam morala na brzinu riješiti sama sa sobom dok sam odgajala djecu vrtićke dobi. Ne može te netko izvrijeđati jer TI IMAŠ MOGUĆNOST IZBORA hoćeš li se osjećati izvrijeđano ili ćeš pomisliti "ufff, ovom se zacrnilo pred očima" i produžiti dalje svojim putem ne misleći više na to.Citiraj:
lavko prvotno napisa
DakleM - treba razgraničiti osjećaje iznutra i poticaje izvana. Djetetu kažeš "Ako ti netko kaže nešto ružno, to ništa ne govori o TEBI, ali govori jako puno o NJEMU". To je čarobna rečenica koja pomaže da se prevladaju frustracije koje nam izazivaju drugi. Ali za to je ključan unutarnji OSJEĆAJ SIGURNOSTI. Tko to nema ili nema dovoljno razvijeno, podložan je raznim zlostavljačima i "zlostavljačima". Nije problem izvana nego iznutra. Ništa ne možemo učiniti izvana, ali jako puno možemo iznutra. Zvuči jednostavno jer i jest jednostavno. Ali to ne znači da je lako izvedivo. Meni je trebalo pol života i dulje da to postavim na pravi temelj i ponavljam - odgajajući djecu da budu snažni radi sebe usput sam pomogla i sebi. Tapš tapš po ramenu. Ja sam sebi dobra. A ako nisam dobra drugima, to je njihov problem - nije moj.
Mene strašno zanima što znači prepustiti se osjećajima, dozvoliti si da se tako osjećaš i sl.. moje emocije su nekad toliko jake da doslovno preplavljuju i ne mogu funkcionirati...to najčešće rezultira napadajem tjeskobe i/ili panike, koji ponekad zna trajati po par sati,..nakon toga se osjećam užasno, icrpljeno,slomljeno.. to traje..
...da napomenem da sam i ja krenula na psihoanalizu...
Slažem se, to je osjećaj koji se gradi iznutra i naravno, možeš birati kako ćeš se osjećati. Ako možeš. Nama je dr htio reći da takvi nesigurni ljudi često privlače ljude koji će ih zlostavljati..manipukator prepozna. A mogućnost izbora dolazi kada se osvjestiš i kada nabildaš svoju sigurnost. To je nastavak..to nesigurni ne znaju,neki nikad ne saznaju a neki se odluče saznati.
Kako nas uče, napadi panike, opsesivne misli i sl su naša obrana od emocija koje ne želimo osjetiti, s kojima se ne želimo suočiti. Nekada ni priznati. Zato se radi analiza da vidiš što je u pozadini i kad to iskopaš, onda pustiš van...zapravo uvijek trwba biti u kontaktu sa svojim emocijama, znaš ne pod tepih...Citiraj:
nanimira prvotno napisa
U moje vrijeme to se zvalo "kosturi u ormaru" - nasljeđe prošlosti za koje nisi kriv, ali te svejedno smeta. Treba to izbaciti van, ali kao i kod bilo kojeg velikog spremanja - ne ide to odjednom nego treba vremena. Ne možemo podnijeti iskrčiti svu tu furdu odjednom.Citiraj:
lavko prvotno napisa
Ont. lavko - odlično ti ide. Ovaj topic je također dio terapije. Samo nastavi! Hug!
Ova tema je od čistih tehnikalija oko prehrane postala pravi healing topic u punom smislu :heart:
baš mi je korisno čitati sve ovo. hvala ti lavko što dijeliš sve s nama :*
a kako si pomoći osim da se ne uzme još jedna doza xanaxa, normabela itd? Meni nedostaje taj tehnički dio...
Čuj, nisam prava osoba da dijelim savjete, ali imam nešto trivijalnog iskustva. Ja sam imala problema s ulaskom u tramvaj, lift i slično - na prvoj godini studija, kad sam tek došla u Zagreb. Nisam jednom izašla iz tramvaja, pješačila sam po gradu više nego je trebalo i tako... Gušilo me. Isti osjećaj mi stvaraju podzemne garaže i danas, nisam ljubitelj tunela, ali ZNAM što mi stvara teškoće i unaprijed se pripremam na to + pobrinem se da osobe iz moje okoline znaju za to (ako putujemo autom do Njemačke i moram voziti na smjenu s kolegom, on mora znati da ja ne volim tunele...ali sad mi je to već lakše. Nije mi ugodno, ali MOGU to odraditi.)Citiraj:
nanimira prvotno napisa
Kako sam to rješavala - postepeno, kako je nailazilo. U tramvaju mi je znalo biti doslovce zlo, pogotovo kad bi petica šibala po Vukovarskoj, pa sam morala izaći. Pješačila sam na 14 kat jer me bilo strah da ću ostati zarobljena u liftu. Ne znam da li se to računa pod napade panike. Znala sam se onesvijestiti bzvz u vlaku i tramvaju (niski tlak, hormonska neravnoteža, ali ni psihička komponenta nije zanemariva). Drukali su me normabelima i apaurinima (Rebro - neurologija, nisam nikad dogurala do psihijatrije iako sam možda trebala). Odustala sam od terapije jer su me lijekovi činili tromom i bilo mi je teško učiti. To je bila ispravna odluka.
U tramvaj sam ulazila s društvom, pa prvo jedna stanica, pa više... polako. Kad sam se na drugoj godini faksa odselila u Dubravu, bilo mi je neizvedivo pješačiti, pa sam si mislila - bratemili, ako mogu vlakom i busom, mogu i tramvajem. MOGU ja to. Nekako se zakrpalo... Motivacija je nevjerojatna stvar. Nisam htjela da me moje smetnje ograničavaju, a svaki polovični uspjeh bio je napredak.
Kasnije, napadi panike su se ponovili kad sam dobila zahtjevni posao za koji se nisam osjećala spremnom. U to vrijeme sam već radila pa sam si mogla platiti profesionalnu pomoć. Irena Bezić (Idemo dalje) je to sa mnom odradila savršeno, a i danas ju pamtim po dobru.
Još kasnije, napadi panike su krenuli opet kad sam se udala (vidi uzorak - svaka veća promjena u životu mene zaljulja, pa čak i izbaci iz cipela) pa sam opet potražila pomoć - obiteljskog terapeuta. I to je dobro prošlo, a zahvaljujući prethodnom iskustvu zapravo jako brzo.
Bome, kad su došla djeca, nisam više imala vremena za sebe, pa sam morala hvatati krivine, aliiii roditeljstvo je zahtjevna uloga. Unicefova školica uspješnog roditeljstva pomogla je i meni osobno barem isto toliko koliko i mojoj djeci.
Moj osnovni problem je u svakoj situaciji to što pokušavam zadovoljiti sve oko sebe, a to je teško izvedivo. Jednostavno si postavim letvicu previsoko. Guram dok se ne počnem raspadati. Morala sam naučiti prepoznati tu granicu i "povući crtu" na razini s kojom mogu izaći na kraj. Život nam donosi svakakve izazove, a meni je najviše pomoglo da osvijestim kako moja djeca OVISE O MENI i kako je moje dobro zdravlje (fizičko i psihičko) preduvjet njihovog zdravlja i dobrobiti. Pa sam počela drugačije voditi brigu o sebi. To je klasična win-win kombinacija: što je dobro za moju djecu pokazalo se dobrim i za mene. U normalnim okolnostima trebalo bi biti obrnuto - najprije se pobrinemo za sebe, a tek onda za djecu, ali sigurno ima puno ljudi (pretežno žena) koje osvijeste da trebaju biti dobre prema sebi tek kad postanu majke, pa vide da je to važno zbog djece. A onda shvate da je to važno i zbog njih samih, u svim situacijama.
Sretno!
Tako da razvijes mehanizme nosenja sa zivotnim situacijama a tu terapeut pomaze. Peterlin je tu sama napravila velik posao samom motivacijom uz dodatnu pomoc terapeuta. Taj xanax, normabel i slicno ti ne pomaze sa nicime vec samo potiskuje i postaje ti svejedno, tebe vanjski svijet ne dira.Citiraj:
nanimira prvotno napisa
Lavko, bravo!Nema osobe koja je rodena a da ju transgeneracijski prijenos nije zmrdao, nekoga vise nekoga manje, ovisno o shvacanju samoga sebe. Poremecaji u licnosti oslikavaju samo intenzitet.
Druge ne mozemo mijenjati vec samo sebe a svaka akcija uzrokuje reakciju koja u narusenim odnosima obicno bude negativna jer se "jacoj" strani bas i ne svida novonastala situacija.
"Medeni mjesec" i je termin koji se koristi nakon pocetka ljecenja bilo koje ovisnosti a vidim da je tako i u tvom slucaju, uvjeravam te da je prolazan kao i "ledeni" koji je cista adaptacija i u kojem je sve moguce :) Prode euforija i ostaje cista, gola istina a svi se promjene bojimo.
Samo hrabro dalje, obavila si lavovski posao!
Meni je prepustit se osjecajima znacilo ovo...Citiraj:
nanimira prvotno napisa
Kad mi je stariji sin imao dvije godine, ponovo sam zatrudnjela. Medjutim, trudnoca je kratko trajala, bebici nije prokucalo srce, i zavrsila sam na kiretazi. Nakon toga su me uhvatili opsesivni strahovi vezani za starijeg, svakakve simptome sam vidila, i svakakve bolesti umisljala. Mogla sam funkcionirat, al kroz sve sto sam radila zadrzavala sam taj panicni strah. Pametno bi sigurno bilo da sam zatrazila pomoc, al eto nisam. Pozitivne misli, racionalizacija, nista mi nije pomagalo. I onda sam, ne znam cime potaknuta, odlucila meditirati svaki dan, na nacin da se povucem na 10-15 minuta i samo dopustim sebi da osjecam to sto osjecam. Da se ne opirem, da se ne trudim pozitivno mislit, nego, ako me zahvati strah, da osjecam strah, da budem u njemu. Bile su to dosta mracnr meditacije. I jedan dan sam nakon te svoje meditacije spontano uzela papir i zapisala najcrnije misli, najgore ishode... a bila je tu i pomisao da ce me moj sin jednog dana gledati s velikim uplasenim ocima iza bolnickog stakla, onako kako me jednom davno u djetinjstvu gledao jedan drugi djecak i prijatelj koji je bio jako bolestan... pojma nisam imala da me slika tog djecaka (ozdravio je poslije) prati.. Iduce jutro sam se probudila bez straha, jednostavno ga vise nije bilo, ko da je nestao.
Sad, ja jesam malo hipohondricna, i zna me jos uvijek uhvatit strah, narocito za djecu, al nista nalik toj epizodi.
Al kad sam procitala post od Lavko shvatila sam da me sad proganja neka druga emocija (jedan los odnos) od koje uporno bjezim.
meni je ovo "divan, iscjeljujući" topic i vjerujem da će mnogima bit koristan.
Sad sam se sjetila ako smo sinoć an jednoj večeri nas nekoliko pričali o jednoj zajedničkoj poznanici kako je nekako čudnovata u zadnje vrijeme.
A komentar jedne moje jako dobre prijateljice je bio: "Probam ja s njom pričati a ona onako ozbiljna, baš vidim neće pričat sa mnom i mislim se: Da joj se ne sviđam ja kao osoba, ma nemoguće (ja ovakva)! koji li problem ona ima?"
meni je to bila tako simpatična sekvenca kako moja prijateljica razmišlja o sebi (i da divna je osoba, uz to psihologica) :heart:
to je ono što je Peterlin pisala gore.
i na kraju je ispalo da nam se ta poznanica upravo razvodi, pa prolazi kroz teški proces rastave :-(
Još iz studentskih dana dugo sam čuvala jedan crtež - noj koji je gurnuo glavu u teglu s fikusom...Citiraj:
nanimira prvotno napisa
Lijepo mi je prijateljica objasnila (u ono vrijeme studentica psihologije, danas s 30+ godina staža u toj struci) da lijekovi znače upravo to. Nekad pomognu, kratkotrajno, a služe upravo tome da prikupiš snagu i dobiješ predah da se možeš pozabaviti problemima.
Jer dok držiš glavu u pijesku, pametniji dio tijela ti je izložen i ranjiv, a to nije pametno dugo tako ostaviti.
Eto. Pamtim i danas.
Meni je doktorica rekla da lijekovi služe kao štake kad imaš slomljenu nogu. Nitko ne očekuje da s nogom u gipsu hodaš kao da ti nije ništa. Isto tako, kad noga (odnosno psiha) zacijeli, tada treba dalje hodati bez štaka. odnosno potruditi se dalje funkcionirati bez lijekova.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Sviđa mi se ova definicija. Potrudit ću se to zapamtiti.Citiraj:
roman972 prvotno napisa
Ja imam problema sa štitnjačom-hipotireoza...i doslovno u jednom danu mogu proći iz ekstatične sreće do najdublje depresije...ta rampa počinje anksioznošću koja eskalira, većinom se skuliram bez lijekova, ma gotovo uvijek...ali onda krene faza depre...tako da, bez obzira što sam imala i težak život, mene lijekovi doslovno održavaju normalnom tj. stabilnom.
Ja imam i hashi i hipo. O zivotu da i ne pricam. Moje promjene raspolozenja su bile moj trademark :mrgreen:
Ja sam presla u drugu krajnost, niti tablete, niti alkohol(niti prigodno) nosim se kako znam i umijem naravno sve to je daleko lakse uz dobrog terapeuta.
Nekako nije bitno niti zasto, nego kako naci izlaz iz svega. Mislim da lavko ovdje radi fenomenalan posao pisuci o tome.
i ja hashi..i meni je to važno, kako naći izlaz iz toga...a lavko, skidam kapu i što pomažeš nama...
Nani, sve su ti cure rekle. Taj napad panike nije jedini problem, to je samo znak problema..ko prišt na faci ispod kojeg je upalni proces koji se stvarao godinama. Gle, ja kad imam pn ja uzmem tabletu, to ti olakšava trenutno stanje i pomaže da funkcioniraš, jer inače bi svu energiju trošila na smirivanje paničnog a treba ti za sve drugo, posebno za raditi dublje na sebi. Ja ne bježim od tablete kad ne mogu..kad budem bolje, neće mi trebati.
I onda ti ostaje dug i težak rad. Nije ti to jednokratna terapija, to znaš. Tehnikalije rješavaš s KBT-om, ovako kako je Peterlin opisala..ili u slučaju okp-a, pustiš opsesije i koegzistiraš s njima ali naučiš da su to samo misli i zašto se javljaju...
A najviše onda osvjestavaš emocije, traume, i s terapeutom analiziraš i puštaš si da to osjetiš kao tada kad se desilo ali puštaš si i tugu i bijes i plač..samo nek izađe. Jadranka je odlično to riješila..to mi radimo na terapiji. Imamo i poetoterapiju. Čitamo poeziju...e koliko je tu suza. Uzmeš si neku pjesmu i ridaš.
I tako sinhronizirano to rješavaš ali uz terapeuta najbolje.
Evo mene nakon nekog vremena. Captain's log, stardate 26.4.2017. :)
Kako je? Svakako je, evo zapelo je. Možda sam na početku programa mislila kako ću za 3 mjeseca biti nova žena, lakša žena, sretna žena...sada mislim da ću ostati svih 6 mjeseci i biti sretna ako samo nešto popravim. Ne da se taj drač, ne da. Vratila sam se dosta u stare obrasce, po noći se dižem, jedem, za Uskrs sam se masakrirala hranom...dio procesa, kako svi kažu. Digneš se, pa padneš još dublje nego ikada prije.
Onda sam počela bježati. Ne s terapije..bježati od osjećaja. Koliko god sam se uhvatila hrabro u koštac s njima na početku, tako sam sada odjednom počela bježati od njih. U neke svoje fantazije, maštanja. Ne znam da li ćete shvatiti, nisam poludila, ne haluciniram, ali maštam puno, o nekom lijepom životu, o muškarcima iako imam muža, o nekim filmskim ljubavima..i doslovno su mi dani počeli prolaziti u tom dnevnom sanjarenju a noći u nesanici. Pričala sam s doktorom, rekao je da je to sasvim očekivano i da bježim jer mi stvarnost nije po volji. I da se pustim, kad-tad ću tresnut p aću raditi na stvarnosti...i tako čekam da tresnem, ali nadam se da ću brzo jer vrijeme mi ide, i sigurno je da ja trebam tu dozu sanjarenja..ali ono, požuri se Bože.
Ljudi će učiniti skoro sve da pobjegnu od teških osjećaja..bježat će tako daleko da će otići čak u poremećaje.
Jer je lakše. Ali, lakše nije uvijek bolje.
Samo naprijed, lavko...
Znaš i sama da se promjene na bolje ne dogode preko noći, ali treba biti uporan. Put do cilja vodi malim koracima, a na cilj ne stižu oni koji trče nego oni koji uporno hodaju.