Meni je bas obratno - niti 1 strah u trudnoci ne mogu usporediti s neizvjesnoscu postupaka i porazom kad dobijem negativni test, da ne spominjem kak sam mislila da nikad necu biti trudna (ak nisam zatrudnila u 2 god., zasto bih sada).
U trudnoci sam napokon dosla na svoje i uzivam. Ali jos ne mogu vjerovati da cu imati bebu. Nije mi bilo lako u 1. 3mjesjecju zbog postotka spontanih i sl., al sam se skulirala jer ivf ne povecava sanse za komplikacijama, vec samo povecava strah i strepnnje.
Meni logika govori da mi mpo trudnice trebamo biti pozitivnije u vezi svega u tr.u odnosu na `obicne` trudnice jer je nama uspjeh uopce doci do trudnoce.

