Citiraj:
Nedavno nam tako stiže vijest da se predsjednik Papinskog vijeća za obitelj kardinal Ennio Antonelli založio "da se ženama koje nisu zaposlene, nego se kod kuće brinu o svom kućanstvu i djeci, taj rad i plati". I ne samo da je time ponovio glavnu misao jedne, ne premudre, ali jake struje u feminizmu 70-tih (mada se još uvijek nađe pokoja feministkinja, istina samo po samorazumijevanju i bez pretjeranog razumijevanja ičeg drugoga, koja to i dan-danas veselo ponavlja). Da se kardinal dobro pripremio vidi se i iz načina kako to sve obrazlaže, pa kaže da "ne razumije kako taj rad može vrijediti manje ako ga radi majka, nego ako ga obavi kućna pomoćnica". (Samo je nedostajalo, makar nije teško izvesti taj zaključak, da kaže da je to, majka i/ili kućna pomoćnica, ionako isto.) Da je također proučio i ponešto iz feminističkih diskusija vidi se iz daljnjih kardinalovih razmišljanja, gdje se pita »kako to da posao kućne pomoćnice ulazi u bruto društveni proizvod, dok se posao kućanice smatra neproduktivnim«. Predsjednik Papinskog vijeća za obitelj založio se i da se oporezivanje u obitelji preformulira na način »da i rad kućanice bude temelj za poreznu olakšicu jednako kako se plaća kućne pomoćnice može prijaviti kao porezna olakšica«.
...
Citiraj:
Sve to što nam se nudi iz vatikanske kuhinje kao ambrozija u stvari je stara i neprobavljiva liberalna mućkalica koja služi jedino tome da se ženu definitivno, na vijeke vjekova zacementira u domeni privatnoga. Percepcija žena, koje se »prirodno« bave djecom, mladima, starima, bolesnima i nemoćnima i skrbe o njima, pa uz to i o njihovim uglavnom zdravim muževima pri dobroj snazi, sankcionira se i plaćom za taj posao. Što to baš ženu čini kvalificiranijom, sposobnijom, spretnijom, empatičnijom za takve poslove od muškaraca znaju kardinali, generali, upravitelji poslovima nacije i društva uopće, te svi ostali šoferi. Znaju, a i ne muče se s objašnjenjima, jer ZNA SE valjda što je to, pa neka one samo lijepo sjede u privatnosti i intimi doma njegovog i njihovog, brinu se, peglaju, štrikaju i štirkaju i tako dalje, a on će se baviti važnim javnim poslovima. Doduše, ako mlatne, nema se kuda, jer ako se i ode od njega, nema plaće, budući da je on, zaboga ili k vragu, poslodavac. Zato bolje jezik za zube, dok su još na broju, i plaću/trinkgeld u pregaču.
Ako su tamo davno, s industrijskom revolucijom, žene i bile potrebne na tržištu rada, sada ih je, u ova teška vremena, bolje vratiti kući i osloboditi radna mjesta za muškarce. K tome, uštedjet će se na jaslicama, vrtićima, svim vrstama socijalne skrbi koja je ženu, ne muškarca, oslobađala od kućnog rada (za koji muškarci po istom shvaćanju uopće nisu sposobni: eto kako je teško obrisati djetetu guzu, to može samo mama, a skuhati ručak izgleda da za muškarce spada u probleme ravne onima iz atomske fizike). No to nije kraj. Kad ih se lijepo plati, ženama neće padati na pamet da traže druge poslove, da se obrazuju, bave javnim poslovima i slične gluposti, pa da time rasturaju obitelj i još k tome ne rađaju marljivo dječicu, nove radnike i/ili ratnike i nove domaćice.
...
Citiraj:
Tako nekako ide i ovaj potez koji bi, plaćanjem žena za rad u kući, samo pridonio zaključavanju žena u tu kuću i njihovom isključivanju iz javnog života. Time onaj koji nije »zaključan« u kuću, i koji je u stvari otuđen od obiteljskih odnosa, slobodan kao ptica za ulazak u javnu arenu. A ta ptičica je sve dosad najvećim dijelom muškog roda. Istina je da u samoj muškosti ili ženskosti nema ničega što determinira tko će rintati doma a tko izlaziti 'u javnost'. Radi se naime o zatečenoj podjeli rada/uloga, koja bi 'priznanjem' putem plaćanja bila fiksirana i ovjekovječena.
