Zna li netko za takve radne bilježnice za veće klince (2, 3, 4 rz) U napasti sam da mu kupim one pripreme za maturu LOL
Printable View
[QUOTE=Ifigenija;1803601]Nikako. Budi uporna i dosljedana. Nakon nekog vremena biti će lakše. Mi smo shvatili problem tek u prvom razredu i mogu reći da je prvih nekoliko mjeseci bilo jako teško, kaos. Evo sad smo nakon godinu i pol, na konju . Još ima drame oko stavarno dosadnih i ne izazovnih stvari, kao bojanje sličica npr. , ali u svemu ostalom je ok.Citiraj:
Imam pitanje za iskusne mame.
Mi imamo neke discipline doma koje po uputama PCM moramo vježbati.
Više je stvar u samoj disciplini, vježbanju dosadnih stvari i slično, a nešto manje, iako i toga ima, motorike i urednosti u pisanju i crtanju.
Moj maleni je živi vulkan, izvede takve drame, pobune, iskušava što sve može, a da ne mora raditi dosadne stvari... a tu je i malena od dvije i pol godine koja je ljubomorka, i koja isto tako traži svoje.
Probala sam da i ona ima zadaću, pa da su skupa za stolom. Ršum, krš i lom, želudac me boli satima poslije - nijedno ne podnosi da se onom drugom da pažnja, pa žicaju, mole, kume - a oboje znaju da me mogu vozati koliko žele - jer mi je važno da se to napravi. Pričaju i natežu se po sat i pol - iako je vrijeme za zadaću nekih dvadeset minuta.
Pa sam probala dati maloj crtiće, malenom da piše zadaću, onda obrnuto.
To za mene znači satima muke i borbe oko pažnje i s jedne i s druge strane, plus mjestimično mali napravi dramu i oko toga što mora raditi, i oko toga što ona gleda, a poslije i hoće da njega nešto učim - a ne nju. Svake tri minute žica da mu ili dam jesti, ili da mu pokažem na komp nešto, ili da mu pomognem oko ne znam selotejpa - ustvari samo da skrene pozornost na sebe.
Ja ne znam.
Muka mi je od toga, a nema druge - mora se.
Kad tata dođe s posla to je opći ršum, i dok se svi srede - osam je sati, i svi su preumorni (on kasno dođe).
Što da radim :(
Kako da motiviram mog buntovnika i dramatičara na rad?[/QUOTE]
Budi spremna (psihički) da ćeš 95% vremena provesti u nagovaranju i usmjeravanju , a 5% u radu na zadatku. Ali u tome je smisao, da on prihvati da mora raditi, sam zadatak je puno manje bitan. Sigurna sam da mu zadatak neće niti u budućnosti biti problem, nego motivacija da ga napravi.
Hvala ti na iskustvu! Lakše mi je kad znam da ste bili isto gdje i mi, i da je sada lakše...
Evo, tri sata nakon vježbanja mene još frče u želudcu.
Možda bih ja trebala otvorenije pokazati da mi sve to ide na živce, dreknuti, umjesto da se prenavljam da sam mirna i da je sve super.
Stvarno me izlude...
Usput, rado bih kafenisala s mamama s posebnim potrebama. Što je s time? Pikula? Kad ćemo?
Najjednostavniju - Frane Paro, Glagoljska početnica. Rijeka: Naklada Benja, 1995. Malo teksta, izvrsni crteži azbuke i drugih sadržaja. Moj doprinos slučajno pronađenoj igri je memo glagoljica od Školske knjige. Sada znanje iz početnice provjeravaju kroz memo. Na svakoj kartici koje su dosta čvrste, za heavy duty, je ispisano slovo, njegov glas, brojčana vrijednost i ime. Sad već znaju dosta imena slova. Čak je i B. napisala tati i meni pismo na glagoljici. :)
Tri sata vježbanja?
Ifigenija, ne... neeee....
Interval pažnje trebaš povećavati POSTUPNO i to jako polako. Nisam vidjela zadatke koje ste dobili, ali pogledaj ih i odaberi nešto za što smatraš da dijete može riješiti odmah ili najdulje za pet minuta. Pa popodne ponovno, za opet pet minuta pa sutra za deset, pa opet pet...
Najprije biraj ono što može i voli, da osjeti radost uspjeha. Nemoj ga kliještiti - postići ćeš baš kontra.
Za produljivanje intervala pažnje možeš koristiti i druge stvari, ne samo zadatke. Već sam dosadna i Bogu i ljudima, ali uzmi audio priče, glazbu, bilo što.... samo za sebe ili kao podlogu.
Mi imamo isto iskustvo kao Freja - moje dijete je moralo nositi okluzivni flaster na oku, pa smo pomalo povećavali vrijeme. Pa mu je išlo na živce 100 drugih stvari (imao je katastrofalno lošu grafomotoriku pred školu) pa je trebalo vježbati... Isto, djetetu u početku treba podrška dok ne uspije sam, a onda sve ide lakše.
Prema mom iskustvenom sudu (bez testiranja darovitosti - moje dijete je u startu imalo papir za individualizaciju, a ne za darovitost) za ovu dob uzmi radije labirinte, kojekakve zadatke koje dijete voli i slično. Ne znam što bi baš njemu odgovaralo - ti ćeš znati bolje. Ima raznih stvari - bojice, slagalice (ali ne puzzle s crtićima nego one trik-igračke gdje trebaš izvući kuglicu iz kutije samo ako je postaviš u pravi položaj ili 3D slagalice), npr ovakve: http://www.mozgalica.hr/product_info...roducts_id=203
Tek kad uspiješ pridobiti dijete da sjedi 15 min (ne dulje) i u tom vremenu riješi zadatke ili se posveti nečemu, znat ćeš da si uspjela.
Treba krenuti sa zanimljivim, pa tek onda postupno uvoditi dosadne stvari. Kod nas doma upalio je trik s računalom, na računalu je moj stariji sve htio rješavati, a na papiru (jer nije mogao držati olovku kako treba) to je bilo strašno.... Tek je sad u 4. razredu postigao koliko toliko čitljiv rukopis i brzinu. Znanje i strpljenje odavno više nije upitno.
Mislim da je Ifi provela 2 sata i 50 minuta u nagovaranju , a 10 minuta na samom zadataku. Tako smo barem mi često u prvom razredu .:roll:
2 sata i 50 minuta njegovog obrazlaganja zašto on to ne bi trebao napraviti.:mrgreen:
Joj, Peterlin, ispalo je glupo - kad kažem tri sata vježbanja mislim na ovo:
sin cendra i urla dvadeset minuta, uz kraći rad, a inače bez problema radi nešto po sat vremena, ili barem pol sata. Nije uvijek debilana, samo nekad, kao danas...
Onda ja behandalm malu, dajem sladoled, stavljam crtiće.
Onda sjednem kraj malog i radimo, npr. deset minuta.
Onda mala ide na zahod, a mali slaže bojice u obliku ne znam čega.
Onda ja opet radim s malim, dok mala nešto gleda.
Onda mala napne da hoće i ona pisati. ali mali nije završio svoje, ima za engleski.
Pa joj obećam da bude, pa ona piše, a mali se igra.
Pa me zove svakih minutu i gnjavi.
Pa ih pustim oboje da se zabavljaju, a ja telefoniram frendici.
Onda pristavim ručak, a ovi zivkaju, i mala i dalje urla: uči i mene crtati mačkicu, raditi labirint, bojati.
Pa bojam, a mali i dalje hoće biti s nama, pa zapitkuje kako ovo, ono.
Pustim mu igricu na kompjuteru da malena dobije vrijeme sa mnom.
Onda ona sjedne njemu na glavu - hoću i ja.
Onda ih pustim jer nemam snage za život.
I zjapim. dok ne prođe tri sata od trena kad smo počeli sa zadaćom.
Onda postavim topic...
Ifigenija, ja bih bome dreknula, ne samo da bih nego to i činim. Pa moraš zaštititi i sebe i funkcioniranje obitelji. Kod mog M. pali natjecanje, ali ne sa sestrom - to bi završilo isto kao i kod tebe, nuklearnom katastrofom. Manje dijete zabavi nečim drugim, odmakni je dok sin vježba.
Što se tiče motiviranja, ne radim to izravno, ni kaznom ni nagradom. Podsjećam ga na obaveze, pokušavam mu ukazati na prednosti dobre organizacije vremena i nastojim da sam nađe motivaciju. Srećom on je dosta i ima: ima unutarnju motivaciju koja počiva na osjećaju obveze, izvršene obveze, postignuća, ocjene. Jedno vrijeme se bunio što mu se miješam u organizaciju vremena, pa sam prestala to raditi. Čak sam ga "zaboravila" podsjetiti kad mora krenuti na prijateljev rođendan. Tada me je zamolio da ga ipak podsjećam.
Mislim da je počeo uviđati razliku između dana kad su obaveze isplanirane i izvršene na vrijeme i onih kada se neprekidno odgađa, pa dođe večer, umor, nervoza i prekratko vrijeme za sve. On ima problem raditi stvari koje ga ne zanimaju ili nisu školske obaveze. Zašto bi se radilo ono što se ne mora - ta logika ga vodi. Tu ga puštam, on je takav - potičem ga neprimjetno, jednostavno tako da natrči na nešto što ga zanima, a tada traži razgovor i objašnjenja od mene. Npr. učili su u školi o Bašćanskoj ploči, pa me ne počeo ispitivati je li to bio isti hrvatski jezik kakvim mi govorimo - izvadila sam knjigu o Bašćanskoj ploči i pokazala mu usporedni tekst.
Mene ponekad smeta što njegov interes nije jako usredotočen, kakav je bio dok je bio sasvim mali. S moga gledišta on premalo u dubinu, najčešće se zadržava na površnoj informaciji. Tu ga isto puštam - pokušavam si osvijestiti prvo, da je dijete i da učenjem tih površnih informacija pokriva široka područja i drugo, da on nije ja i da ga ne mogu i ne smijem oblikovati prema sebi.
E, i ne znam je li netko dobio ovu uputu - ali naše vježbanje sastoji se u tome da sin MORA raditi DOSADNO kroz sve veći interval vremena.
Tako da savjeti o zanimljivosti (što sam ja uvijek primjenjivala i okej mi je) nama nažalost ne igraju.
Mi ga MORAMO suočiti sa time što je glupo, dosadno, monotono, i naučiti ga da to radi.
Zamislite kome, ha?
Tu i tamo kupim vježbenice Ben Ten i ostalo, pa je to kao super, ali to je tek ponekad, kao šlag na torti, i isto tako iz njih biram najmonotonije, najdosadnije stvari na svijetu.
Eto ti belaja...
On inače s velikom radošću radi štogod hoćeš, ali dosadno, monotono, pa da je i precizno - e to je problem.
Tako da gnjavim ja njega, gnjavi on mene.
Valjda je pošteno...
Ah, kako mi je to poznato! Deset puta više vremena M. posvećuje obrazlaganju da je nešto "glupo" i "dosadno" nego što bi mu trebalo da to savlada.
Slažem se da je toliko sati vježbanja previše - to upropaštava obiteljski život. Ne možeš biti djetetov policajac i stalno ga goniti.
Ma i prije ovog topica ja sam zaključila da ću si pojednostaviti život, ali mi je očito trebalo da čujem još sa strane, i da se ispušem.
Naviti ću mu tajmer na 20 minuta, a onda otići s malom slagati veš, na drugi kat.
ako se urla - da ja ne čujem :)
Ako završi - završio je - ako nije, poslijepodne će, i navečer i onoliko puta po 20 minuta dok ne shvati da ga nevolja čeka ako je se ne riješi.
A mala neće ni gledat ono što nije za njezinu dob.
I amen.
@Freja, da i ti pricas o starijem ili mladjem klincu?
mislim, cudne su mi ove price o ne-sudjelovanju jer to nisu bas skroz mala djeca
sebastian je svaki dan u skoli, krenulo je sa 4 godine. uredno je u stanju sjesti i raditi koncentrirano barem sat vremena (neko sjedi i radi sa njim) ali to se od djece te dobi ovdje ocekuje. jos ko vrlo mali (krene se u igraonicu sa 2 god) trebaju u tih 3 sata koliko provedu u igraonici pola sata sjediti zajedno sa drugom djecom kad je uzina i pred odlazak svi zajedno sjede i citaju pricu. ista je stvar kad je po programu rad za stolom i neko crtanje ili lijepljenje. od njih se ocekuje da sjede
djeca koja idu u vrtic (neki krenu kad imaju samo 8 tjedana) moraju postivati dnevnu rutinu
mi svaki dan mimo skole imamo neke aktivnosti (u skoli je od 8.30-15) i jos bar sat vremena dnevno radi a vikendom ima bar 2 puta dnevno po sat vremena neko ucenje
ima problema sa zadrzavanjem koncentracije i motivacijom ali to kao ide uz autizam
kad sa njim radi teraputica za floortime (kroz igranje) u stanju je kontinuirano pratiti sto prica po 2-3 sata bez pauze
on ce uskoro napuniti 7 godina
Ifi praktični savjeti:
Radi dok mala spava (nadam se da spava po danu :) ).
Prvo vrijeme zaboravi ručak dok on radi, kuhaj ga ranije ili improviziraj.
Smanji kriterije, ne izistiraj na urednosti odmah. Korak po korak, prvo nek se navikne na ideju da mora raditi, kasnije ćeš brusiti sistematizaciju, pa nakon toga urednost itd.
I još jednom..Jesam ti rekla da sa vremenom bude lakše? :D
Sorry što sam krivo shvatila onaj post sa 3 sata. :oops:
Timer je zakon!
Mog mlađeg još i danas "uvježbavam" na taj način. Ako ne napiše zadaću u predviđenom vremenu, onda se vrijeme "otkida" od aktivnosti koje su mu po volji (izlazak s dečkima van ili gledanje televizije).
Isto tako, kao i Zdenka, nisam jednom prekinula neprihvatljivo ponašanje (deranje, cvilež i razne vrste destrukcije i agresivnosti) podizanjem glasa. Nije često, ali znaju moji jako dobro kad više nema zafrkancije. Uklanjanje igračaka i krame s radnog stola isto je bilo djelotvorno (sve što odvlači pažnju mora biti maknuto i to moj mlađi još uvijek nije prerastao - i jučer sam imala "raciju" skupljanja i micanja razbijača pažnje).
Tako to ide.... Do kad - ne znam. Stariji se uredno osamostalio ove godine u zadovoljavajućoj mjeri.
Hvala, žene moje! Suze mi idu na oči, doslovno, od lijepih i utješnih riječi. Imam i PMS, i sludili su me i sve.
Što bih bez vas :)
Hm... malena spava, ali na to ne mogu računati jer nekad luduje ako osjeti da će nešto biti - a bez nje.
A i mali je poslije ručka grogi.
Što se tiče života, da odkukam.
Dižem se i kuham u pet ujutro, onda nastojim i većinu posla uraditi.
Fakat imam vremena i volje za njih, cijelo jutro; ali božemioprosti taj moj mali je kao emotivni tobogan, ma što tobogan - višedimenzionalni vrtuljak....
Spas bi bio da imam nekoga da mi malu prošeta dok sin piše i razmatra smisao svijeta, života, mogućnosti i ograničenja :roll: ali nemam, ne na taj način.
Ovo nam je nova situacija i sad treba pronaći neki modus, nešto novo, što će funkcionirati. A to nije uvijek lako...
No dobro, dok je vas :zaljubljen: već ćemo se mi dotaljigati nekako do sklada.
Nego, gdje ima dobrih tajmera za kupiti?
Naš timer je na kuhinjskoj peći. Koristim ga i za ekspres lonac i za pećnicu, ali najviše je služio za zadaće :mrgreen:, limitiranje vremena na računalu i slično. Zvoni tak da bi i mrtve probudio...
DOk ne nabaviš štogod prikladno, poslužit će ti vekerica ili mobitel, ne treba to baš biti tak precizno....
Inače, ja sam ono "jaje" koje ide do 60 min. kupila u kvartovskom dućanu sa suđem i kuhinjskim aparatima. Raspalo se od upotrebe. Kasnije su ga klinci rastavili do zadnje opružice jer ih je zanimalo kako to radi.
Vidjela sam prije par tjedana negdje u Masarykovoj u izlogu zgodne bubamare i slično. Zna ih biti i u Lidlu, ali ne znam da li ima sada.
Bilo ih je i u Muelleru.
O starijem, 6,5-godišnjaku. Nisam sigurna da znam što me točno pitaš jer nisam nigdje spomenula njegovo opće nesudjelovanje. On ne sudjeluje, tj. odbija raditi njemu dosadne zadatke, dakle sve što je monotono, šablonizirano, nekreativno, nemotivirajuće. To konkretno znači da mrzi cijeli redak bilježnice ispunjavati kosom ili valovitom crtom, ne voli bojati bojanke, a nije ni ljubitelj crtanja (no to se mijenja u zadnje vrijeme). Posljedica toga je da mu grafomotorika nije najjača strana, između ostaloga jer ne vježba, a zbog toga što ne vježba loše mu ide, a zbog je nesretan jer shvaća da mu ne ide, a voli biti u svemu dobar, pa je frustriran i šizi i odbija to raditi. Riječ je o začaranom krugu prilično tipičnom za djecu s "dijagnozom" darovitosti.
S druge strane, satima može raditi ono što ga zanima. A to ovisi o trenutku. To može biti izrada pahuljica od papira, ali i čitanje njemu zanimljivih knjiga, slušanje predavanja o njemu zanimljivim temama (od geologije do svemira, od postanka jezika i razlika među njima do toga kako se što proizvodi itd.). Recimo, on bez problema odsjedi na mojem predavanju sat i pol, jednom je odsjedio i 2 x sat i pol, prati neki izlet s vodičem bolje od većine odraslih, s 5 godina je odgledao cijelu Čarobnu frulu u apokaliptničnoj verziji i pitao je kad idemo opet :-o itd. Dakle, on ima poteškoća s koncentracijom samo kad je riječ o nečemu što je, ajmo tako reći, ispod njegove razine. No upravo je ta razina ono što ga čeka u prvom razredu i upravo je na toj razini ispod prosjeka za svoju dob. I baš zato na tome sada radimo, baš kao i Ifi sa svojim sinom.
@Ifi: Stvarno ide na bolje s vremenom. No još sam primijetila da je znatno bolje kad se ja manje živciram oko toga što neće i kad neće. I mi se koristimo tajmerom (na mobitelu) i za "dosadne" vježbenice, ali i za igre na računalu.
A kao izvrsna motivacija i nagrada kod nas obično pali odlazak na njemu neko zanimljivo mjesto (npr. muzej).
Freja, rađamo istu djecu! Hvala ti na svemu što si napisala, jer se nadam da će i kod nas biti bolje. A i nismo sami.
Jeste li bili u PCM? Isto imate uputu rutinski raditi monotone stvari?
Jel imaš kakve literature? Koju vježbenicu?
Ma sve me zanima!
a ko vama uopce uspostavlja "dijagnozu" da su djeca darovita?
meni ove price i forsiranju djece koja uopce nisu zainteresirana za aktivnosti koje im namecete izgleda ko da ih po svaku cijenu morate napraviti pametnijima od ostalih, ko sto neki starci mrcvare klince sportovima
klinci uvijek stignu popuniti intelektualne rupe ali socijalne i emocionalne se tesko sredjuju
ima normalnijih metoda od tih pretpotopnih sjedenjima za stolom i drljanja po papiru
sebastianova trenerica iz floortime radi sa njim tako da se zaigraju i ako prica krene o vulkanima onda mu odrzi predavanje o vulkanima, ili o kristalim ai dijamantima. ideja je da djeca moraju uzivati i osjecati se sigurnom i sretnom da bi upijali
ne mora klinac crte vuci olovkom po papiru, moze ih vuci prstom po pijesku koj ste nasuli u tacnu, ili po pjeni za brijanje koju ste razmazali po kuhinjskom stolu...
srebrni flomaster je sto puta jaci mamac nego dosadna obicna olovka
za finu motoriku dobro je raditi sa plastelinom
suludo je nabiti klinca koj nije motiviran i uz tajmer ga drzati za stolom koliko ste vi to zamislili, pa zgadit cete im sve skupa
Freja, gdje ste to gledali Čarobnu frulu?
Moj 6-godišnjak je doslovno opsjednut Čarobnom frulom, zna je valjda napamet, gledali smo onu verziju u ZKL, ali HNK je tu predstavu upravo skinuo s repertoara :-( A obećajem mu tu predstavu valjda već godinu dana, ali nemamo gdje pogledati.
Neću ti dati odgovor koji želiš čuti, jer smo mi u maloj prednosti. Moje malo čudo još je i dvojezično pa mu je i literatura dobrim dijelom na engleskom jeziku.
Od naših vježbenica je u zadnjih nekoliko dana riješio Učim kroz igru 3 i 4 (Znanje), a prije toga mnoge druge (uglavnom Forum), uključujući i neke nikad objavljene vježbenice za 1. razred koje smo dobili. Ove nove (Znanje) imaju baš dosta tih vježbi gdje treba nastaviti iscrtavati dosadne crte, dopuniti crtež i sl. Ima i skupova i sl. On to riješi za tili čas, no problem je što to obično bude šlampavo jer nema strpljenja. Znaš već o čemu govorim :love2:
Mi smo u PCM na radionicama za predškolce i unatoč mojoj skepsi na početku, vrlo smo zadovoljni. Plus dobijem sat i pol tjedno razgovora s mamama bistrića, dok ih čekamo 8-) i na roditeljskim radionicama. I to ima prilično terapeutski učinak, moram priznati.
Mi se moramo koncentrirati na poštivanje pravila, tjelesnu koncentraciju (moje nekad mirno dijete postalo je poput zvrka, ni sekunde mira) i na šablonizirane zadatke bilo koje vrste.
Literatura je stereotipna za našu djecu i vjerujem da si se toga već dotakla - Ellen Winner "Darovita djeca - mitovi i stvarnost". Drugo se većinom ponavlja. Meni je dobra i Čarobno drveće uma, ali to sam čitala davno i ako se dobro sjećam, užasno me živcirao prijevod (ali moguće je da sam zamijenila s jednom drugom knjigom).
Jurim. Idem na čitanje enciklopedije. On čita meni o gradovima koji se guše 8-)
Očito se ne razumijemo, barem ne u potpunosti. Ono čime se na primjer Ifi i ja trenutačno bavimo je priprema za školu. D na jesen kreće u prvi razred i postoji vrlo realna opasnost da zbog poteškoća koje ima krene od početka u jako krivome smjeru, a to je da ga odbije škola. Jer naše škole, barem u 1. razredu, traže upravo to što je njemu dosadno i u čemu je loš. Kad spojiš činjenice da već odavno čita i piše, dakle da će mu sigurno biti dosadno, a da će ga tjerati da nekoliko redaka bilježnice ispuni jednim slovom ili još gore, vijugavom crtom, pa da se još povrh svega teško nosi s neuspjehom itd. itd. dobiješ to da će zamrziti školu i učiteljicu te stvoriti neporeban otpor prema školi. Nije toliko problem loša grafomotorika kod ove djece, ne sama po sebi, nego činjenica da se zbog toga osjećaju frustrirano i manje vrijedno, a to su djeca koja imaju određenih emocionalnih poteškoća. I na tome se sad radi. Niti ja svojega vežem za stolac niti ga tjeram bičem nego se dogovorimo kad će napraviti zadaću. Sad ima zadaću za koju mu treba 10 minuta, uskoro će trebati sjediti u školi nekoliko sati. Zato to radimo sada da ih se postepeno uvede u stjecanje takvih, konkretnih radnih navika i da nauče prihvatiti i nositi se s baš takvim konkretnim obavezama. Ako pročitaš cijeli ovaj topik i još nekoliko njih na slične teme vidjet ćeš da je polazište zapravo u emocijama, teškom prihvaćanju svijeta oko sebe i nametnutih pravila. Ali toliko je već napisano da nemam više što dodati.
A mi smo upravo preko poteškoća došli do "dijagnoze". Nama je prva postavljena u vrtiću prije otprilike godinu dana. Krenulo je tako da sam potražila pomoć njegovih odgajatelja a zatim i psihologinje jer se nisam više znala sama nositi s nekim njegovim strahovima i emocionalnim ispadima. Psihologinja je nakon podužeg razgovora posumnjala da je riječ o darovitom djetetu i testirala ga na dvije vrste testova u vrtiću. Moram priznati da sam čak bila ljuta zbog toga jer se pritom usredotočila samo na njegove jake strane, a nas su mučile one slabe. Uglavnom, da ne duljim, nakon što smo bili na razgovoru i na drugim mjestima, odlučili smo se na testiranje u psihološkom centru gdje je provedena temeljita obrada i gdje je dobio nalaz. A nalaz kaže da je darovit, što znači izrazito jak i daleko ispred svojih vršnjaka u jednom ili dva područja, prosječan u većini, ali i ispodprosječan u jednome ili dva. Konkretno, on je ispod prosjeka u rješavanju šabloniziranih zadataka i općenito u grafomotorici; vrlo je jak u konkretnom mišljenju, malo manje u apstraktnom i s jakom verbalnom komponentom. Plus, preosjetljiv, s povremeno katastrofičnim pogledom na svijet, control-freak.
Ja sam pretpostavljala da nije prosječan, jer je od rana odudarao od većine vršnjaka u nekim sposobnostima (za neke znam pouzdano jer sam vodila evidenciju npr. razvoja njegova govora za jedan projekt), ali nisam niti razmišljala posebno o tome niti tome pridavala značaj dok se nisu pojavili ozbiljni problemi (panični strahovi, zadržavanje stolice i sl.). Dakle, nitko ovdje djecu nikamo ne gura. Ona su takva kakva jesu, prepoznali smo njihove slabosti i pokušavamo ih prebroditi.
U njegovoj dijagnozi ja sam u velikoj mjeri prepoznala sebe u toj dobi i glavni mi je cilj da mu pokušam pomoći tamo gdje se pomoći može. Ja se dan danas bakćem sa strahom od neuspjeha, s nizom iracionalnih strahova i sl. i iako sam puno postigla u životu, ti me osjećaju jako sputavaju i mogla sam više i što je važnije lakše.
U darovitosti ima elemenata koji, ako im se ne pridaje odgovarajuća pozornost, mogu odvesti u nepoželjnom smjeru (psihoze, neuroticizam i sl.). Pa zar je toliko pogrešno pokušati pomoći gdje se pomoći da? I ti daješ sve da pomogneš svojem sinu, zar ne?
Uzmi u obzir da je moguće da se iz naših postova ovdje ne dobiva potpuna slika stanja i naših situacija. Ali mi se međusobno razumijemo pa ne moramo baš sve specificirati. Uvjeravam te da nije riječ o mamama-frikušama koje žele da im djeca budu novi Einsteini, Mozarti i što ja znam tko sve ne. Većina roditelja na radionicama na koje idemo izjavljuje da bi, kad bi mogli birati, radije imali sasvim prosječno dijete. I to uistinu misle. Ova djeca zahtijevaju mnogo vremena i pažnje, baš kao i djeca s posebnim potrebama. To zapravo i jesu djeca s posebnim potrebama samo nešto drugačijima.
Prošle sezone je bila jedna ili svega nekoliko izvedbi, ne sjećam se više, Čarobne frule u Lisinskom. Radili su je studenti zagrebačkih akademija. S glazbene strane bilo je izvrsno, no ja sam na samome početku požalila što sam povela D jer je radnja smještena u postapokaliptično doba, sve je bilo u crnim i sivim tonovima i ni blizu onoj staroj ČF u HNK u kojoj Papageno pršti od boja. Uglavnom, nisam znala da će biti tako, no D-u se svejedno dopalo i odgledao ju je cijelu ne trepnuvši (u normalnom večernjem terminu!). Da, nažalost, od HNK-a trenutačno ništa. :-( U ZKL-u mu se nije svidio zmaj :lol:
Cure, jel bio tko od vas :) ?
Moja malenkost je i priznajem da sam pod dojmom - da ne kažem poluošamućena.
Djeca su u pravu - na dosadno, monotono predavanje, odgovorit će lutajućim mislima, rješavanjem matematičkih
zadataka u glavi itd.ili će doslovce zaspati.
Tužan je podatak da rijetki daroviti to i ostanu, nakon drila u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi.
Ako uhvatite malo vremena, "skoknite" na ovaj link koji je Mrvna dala :)
Stray, većina mama ovdje ima dijagnozu darovitosti od ovlaštenih stručnjaka, i to što vježbamo vježbamo po uputama s ciljem da se dijete provede u situaciji koja mu je neugodna - a nužna za kasniji razvoj ili u određenim društvenim situacijama tipa škola. I bolje doma, s majkom, pa ako i plače, da plače na ramenu, da se kroz svoje najgore frustracije (dosada, monotonija, ručica koja ne sluša znatno napredniji um...) dovede, ohrabri i provede u sigurnoj sredini, a ne u školi gdje jedna sirota učiteljica ima 30 djece, i svako ima svoje probleme i izazove. Ona ih može samo kažnjavati, slati van, ili nešto - a sve to ih dovodi u situaicje frustracija, nesigurnosti i ostalo.
Frey je očito verzirana i potpisujem sve što je napisala. Frey, pusa!!!
Je li škola dobro koncipirana - nije. Je li to što radimo najbolje za djecu u nekim apsolutnim okvirima? Nije. Ali ako želimo da dijete prođe kroz obrazovni sustav i otvori si put realizacije svojih potencijala moramo ih na to pripremiti. Kao što dijete s motoričkim poteškoćama i koje neće hodati moraš "mučiti" vježbanjima... Nije ugodno, teško je - ali tako je...
Možda ima, ali ne u našem školskom sustavu. Obzirom da je škola obavezna, potrebno je uklopiti dijete. I tako se često osjećaju ko vanzemljaci , samo im još treba dodatni negativni fokus učiteljice i kolektiva zbog toga što ometaju nastavu ili ne žele raditi ono što se od njih očekuje po planu i programu.
Moj sin definitivno nije bio motiviran za većinu stvari koje su radili u prvom razredu, posebno je katastrofično bilo prvo polugodište kada se očekivalo da ispisuje redove slova B , ali kako se očekivalo od ostalih očekivalo se i od njega. Ne vidim ja tu neko riješenje osim da shvati da se određene stvari miraju napraviti , bez obzira koliko se njemu to činilo glupo ili nepotrebno.
A ovo sa popunjavanjem intelektualnih rupa, e, na to se mogu samo nasmijati...nema šanse da ja želim ili mogu popuniti njegove intelektualne rupe. Ja ga mogu navesti/prisiliti da napravi ono što se očekuje od njega po planu i programu, ali više od toga može samo on sam kada ima volje. Nakon osnovog plana i programa ja stvarno nemam niti mrvicu snage i volje višiti bilo kakvo intelektualno obrazovanje klasičnog tipa.
Naravno, mogu samo ako on pokaže izrazitu volju bez ikakvog otpora, što se događa isključivo onda kada ga nešto izuzetno zanima, ali vjeruj , to nikada nije po školskom planu i programu.:mrgreen:
mene samo zanima tko sve ima formalnu "dijagnozu" i od koga, koj strucnjak ispisuje to?
u principu takva djeca stvarno trebaju asistenta i prilagodjeni nastavni program
ako ste stvarno pod kontrolom strucnjaka onda ce vas vjerovatno i uputiti u motiviranje na rad jer to sjedenje i forsiranje je maltretiranje. djeci odredjenog uzrasta edukacija treba biti prezentirana na nacin koji ce najvise uliti u klince. ako vam klinci placu nesto nije u redu
alo ljudi, vama klinci tule jer ih maltretirate da sjede i pisu nesto sto vi mislite da ide uz njihovu darovitost? tko vam je dao upute? materijale? ili to kemijate sami?
mozes se grafomotorika malo vjezbati ali mozak se treba razviti da bi stvar kliknula. forsiranje pisanje je ko da forsirate bebu da hoda prije nego sto je na to spremna
kojim ste testovima dosli do rezultata (odnostno strucnjaci koji su odradili dijagnostiku?)
Freja, kod nas dijete koje se tako ponasa (mislim na nl) ne proglasavaju darovitim nego dijete sa problemima u ponasanju jer nije u stanju funkcionirati u sistemu unutar onoga sto se od njega ocekuje
e sad ne znam da li su kriteriji u nl previsoki ili u hr preniski
mislim da cu doci u zg na dijagnostiku, darovitost definitivno zvuci veselije od autizma koji je upisan a ponasa se kad mu nesto ne odgovara upravo tako kako vi opisujete svoje klince
Pa nije autizam jedini razlog odbijanja sudjelovanja u radnjama koje nam se nameću , a mi ih ne želimo raditi?
Pretpostavljam da autizam ima više stvari u kombinaciji koje ga definiraju kao poremećaj? Isto tako poremećaj pažnje i koncentracije može biti iz razlih razloga ADHD, ADD, darovitost, emocionalni problemi i razne kombinacije...Pitanje je što je tu uzrok , a što posljedica.
Mi smo odradili opsežne testove kod dva psihologa, defektologa i senzornu integraciju. I jednog dječjeg psihijatra, ali kod njega je dijagnostika trajala 20 minuta tako da to nerado spominjem. Osim toga smo u praćenju i na radionicama kod tima dječjih psihologa, sve privatno i vrlo temeljito. Nakon svega , imamo svašta, ali autizam nije spominjan nikad.
Najčešće i kod nas, pogotovo ako se ne otkrije dobar uzrok problema. Uzrok problema je kljuć za riješenje jel se tada zna kao pristupiti dijtetu i izvući najbolje iz njega. Ako postoji pravilan pristup i odnos tada dijete razvije potrebno samopuzdanje i naući se nositi sa svojm različitošću u razmišljanju , te u konačnici (a to nam je cilj) uklopi se u sistem i izvuće najbolje iz njega.
Samo ću konstatirati da se uopće ne razumijemo.
A ako uistinu želiš znati više, onda je dovoljno da zaviriš u knjigu Ellen Winner Gifted Children: Myths And Realities. Dakle, nije stvar u nečem "hrvatskom". Čak ni testovi na koji su testirani nisu izvorno hrvatski. Niti mi išta same kemijamo. A djeca su nam komotno mogla i bez pomoći stručnjaka, ali smo svi mi ovdje potražili pomoć jer ih želimo znati bolje usmjeravati i pomoći im da ostvare svoje prave potencijale.
Daj pročitaj cijeli topik, dobit ćeš bolju sliku. Kad dođeš u Zagreb, javi se pa ću te upoznati sa sinom. Vidjet ćeš da o autizmu ili nečem sličnom nema niti riječi. Na prvi pogled on je obično razigrano dijete, tek malo preozbiljno za svoju dob i s ponekim netipičnim interesom, što katkada ni ne vidiš odmah.
Gifted children's behavior differs from that of their age-mates in the following ways:
Many gifted children learn to read early, with better comprehension of the nuances of language. As much as half the gifted and talented population has learned to read before entering school.
Gifted children often read widely, quickly, and intensely and have large vocabularies.
Gifted children commonly learn basic skills better, more quickly, and with less practice.
They are better able to construct and handle abstractions.
They often pick up and interpret nonverbal cues and can draw inferences that other children need to have spelled out for them.
They take less for granted, seeking the "hows" and "whys."
They can work independently at an earlier age and can concentrate for longer periods.
Their interests are both wildly eclectic and intensely focused.
They often have seemingly boundless energy, which sometimes leads to a misdiagnosis of hyperactivity.
They usually respond and relate well to parents, teachers, and other adults. They may prefer the company of older children and adults to that of their peers.
They like to learn new things, are willing to examine the unusual, and are highly inquisitive.
They tackle tasks and problems in a well-organized, goal-directed, and efficient manner.
They exhibit an intrinsic motivation to learn, find out, or explore and are often very persistent. "I'd rather do it myself" is a common attitude.