Gdje boli neplodnost?

u par dana se zaista sve skupilo: još jedna prijateljica objavila sretne vijesti - ja se naravno slomila, rodbina izrekla svoje ružne riječi, na poslu se teško koncentriram, samo mislim hoćemo uopće uspjeti sve poplaćati i preživjeti ... usto brak mi već jako trpi ovo stanje, rezervirali smo datum za MESSU u Pragu,a ja jednostavno nikako ne mogu smoći hrabrosti biti optimistična i vjerovati da ćemo tamo zaista nešto i uspjeti. Znam da je pogrešno, ali imamo najgoru dijagnozu azoo, genetski uvjetovanu, i nakon svih loših vijesti jednostavno nemam vjere u pozitivne rezultate :( . Oprostite mi na ovome postu, nisam htjela širiti negativnost, jednostavno sam morala to nekome reći 'naglas'. nažalost u stvarnom životu više nitko ne sluša.... ako netko zna dobrog i poštenog psihologa ili bračnog savjetnika koji ne želi samo zaraditi na tuđoj muci, molim vas za preporuku. sve me više strah da ću uz dijete, izgubiti i muža :(( Hvala beskrajno svima na savjetu :heart:

monet...ja sam se uvijek zatvarala u sebe,uvijek mi je bilo tesko nakon svakog neuspjeha o tome pricat,znala sam se zatvorit u spavacu i satima plakat,citat postove ovdje i plakat,plakat i samo plakat,nikad nisam pricala o tome! i onda smo nakon 4-tog postupka neuspjelog izasli i malo popili...moram napomenut da je moj dragi inace sutljiviji tip...i to vece je krenula prepirka,oko gluposti,moje mame,njegove mame dok nismo dosli do biti problema...moje sutnje,nikad do tada nisam vidjela mog muza da place :-(...sve se slomilo u meni,tesko se je otvorit mada i onom najblizem ali i oni to sa nama prolaze,nervozu strah,tugu...i uvijek su tu
pricajte...placite...smijte se ali zajedno:heart:

cure grlim vas :love2:

cure drage :love2: bas su vam 'teski' postovi.... Srce mi se slama, a sve me to tisti
Sestra mi je neki dan poslala sliku nekog super kindaca i rekla da jedva ceka da rodim da nam ga kupi :cry:
Ma samo da rodim, ni ne treba mi nista. Nosit cu ga/ju u rukama i spavat ce s nama. Samo nek nam dodje.
Ja sam trenutno dobro i pozitivna san jer nam se blizi postupak pa se nadamo da ce biti treca sreca
Cure drage, budite hrabre

Tek krecem u mpo vode, a cini mi se da ni nemam snage za pocetak. Citam Vas vec dugo iz prikrajka, lomim se i placem citajuci te tuzne price i cijelo vrijeme se nadam da ce se meni dogoditi cudo. Ali nece.

Strah me da cemo ostati sami. Strah me da ce nas ovo razdvojiti. Toliko me puta zivot bacao na dno, i ovaj put se pitam hocu li izdrzati. Nekad si mislim da bi mm-u bilo bolje da nismo zajedno...

Draga aaria, moraš se boriti i ne razmišljati negativno. Ja mislim da se sve događa sa razlogom, to su sve kušnje..
Nekome se ova naša borba čini toliko laganom, neki su uspjeli i sada imaju djecu, drugi su došli do kraja puta i ostali sami. Svi se mi bojimo da ćemo možda ostati sami, ali se borimo dok god možemo. Svi bi mi dali sve što imamo za barem jedno malo biće koje bi bilo nešto od nas dvoje. Ali ako ostanemo samo nas dvoje znat ćemo da smo dali sve od sebe, i da je tako moralo biti:(
Biti će teško, možda puno suza ali morate biti zajedno u svemu, bit će vam lakše! Grlim te i želim ti da ti ovo putovanje kratko traje!!!


Sent from my iPhone using Tapatalk

Aaria!!glavu gore..neznam koliko pokusavate i koliko imate godina,ali samo pozitivno..svima nam je tesko i padnemo ali bitno se odmah dignuti..i cesto se pitamo zasto bas mi..a neko ko ni ne zeli ostvari mu se..nece vas razdvojiti..dapace,jos cete se vise povezati..dizat cete jedan drugog..

rastrgana izmedju "opusti se, prepusti se, doci ce" i "mozes probati ovo, probaj ono, mozda ovo pomogne, mozda bi mogli jos ovu pretragu"... mozda si sutra dopustim i raspadnem se do kraja, a onda hrabro sakupim komadice, obrisem suze, prkosno dignem nos i krenem dalje...

Bubek... Uh, kao da čitam svoje misli u tvom postu. Grlim te jako! :love2:

Ja sam rastrgana između nekog inata koji me tjera dalje, nade da će uspjeti i boli koja mi je na momente tako teška da želim samo mahnuti :predaja:

Živcira me moj potpis, podsjeća me na neuspjeh i nemoć, a opet, ne želim ga izbrisati, ne želim zaboraviti sve stepenice koje smo prošli, sve strepnje utkane u mojih 6 mjeseci čekanja bete nakon postupaka...

I tako se često sjetim komentara jedne drage forumašice, treba prihvatiti činjenicu da neke od nas neće nikad postati majke putem MPO. Samo se nadam da ću imati mudrosti i hrabrosti znati stati prije nego se raspadnem tako da više neću znati skupiti rasute komadiće.

Kako li samo boli ta neplodnost da bi vrištat mogla :gaah: , a plaćem u tišini sama i trudim se biti jaka.

:love2:

U meni je, nazalost, negativnost ukorijenjena.
Svaki mjesec zadanjih par ciklusa meni izgleda ovako: imam mengu, nestrpljivo cekam da prodje, kujem planove : kad cemo se seksat/koje cajeve cu pit i koliko/sto ce mm piti/sto cu narucit s ebaya/kad cu pocet piskit lh trake. Kako se ovulacija blizi nervoza raste, strah me da se ne pokrijemo, ali pokrijemo se, samo sto se nista ne dogadja...I cim ovulacija prodje ja jednostavno ZNAM iste sekunde da nista ni taj mjesec, kako, ne znam, jer nisam ni jednom do sad bila trudna (jednom mi je nesto bilo cudno, moguce da je bila biokemijska jer mi je i test pokazao sjenu, ali ja sam sebe uvjerila da sam ga sigurno krivo radila) ali ja znam da sigurno nista i ubijam se u pojam ostatak ciklusa. Najgore bude par dana ranije kad vec po malo osjetim grceve, tad sam svadljiva placljiva i jadna (trenutno sam takva), ne znam kako me itko trpi u mojoj okolini. Ja sama u sebe ne trpim. Ne znam kako vi, ali ja NEMAM mira vec dugo, vrtim se u krug. Potpuno sam zanemarila druge interese i zelje, samo mi je dijete u glavi. Dani su mi se sveli na racunanje.
Znam da nema smisla, ali se ni ne pitam zasto ja, moj stav je vise UVIJEK meni. Puno bi mi bilo lakse kad bi promijenila nacin ramisljanja i stav koji je negativan, ali ne znam kako. Na zalost mislim da sam takva osoba, netko je ranije tu napisao, pripremim se na lose pa se ne razocaram previse, eto meni je to modus operandi, a umorna sam od toga.
Inace i mm i ja imamo 29god, za sad nije utvrdjen nikakav problem, spermio je ok, meni brisevi, papa, uzv, hormoni i sad zadnje ovaj ciklus hsg super po rijecima doktorice. Doktorica koja mi je radila hsg kaze kad ti bude kasnilo 3 dana napravi test, a meni je u glavi bilo mos mislit sto ce mi kasnit..
Jos malo pa ce biti 2 godine da cekam taj dan kad ce kasniti.
Uzas i sad dok citam sta pisem muka mi je od tog mog pesimizma, kojeg sigurno ne treba dodatno na ovom forumu.

:cry: danas smo bili na veceri i rekla sam mu da se nadam da cemo neko iduce valentinovo biti u zagrljaju sa nasom strucom.... Pokazala sam mu i cipelice u Cicibanu koje mi se svidjaju za naseg miska ili smjeskicu.
I on se topi na sve te male stvari i oci mu pune suza... Ja to vidim makar mi ne pokazuje..
Boze dragi kako boli :cry:
I moj zivot se sveo na racunanje, cekanje, planiranje i plakanje. Ponekad pomislim da sam skroz izludila i da uskoro necu moci normalno funkcionirati

aaria, ljubilica :love2: :cry:....kao da sebe čitam...ali zato ja te dautme: valentinovo, rođendane, godišnjice, NG...ne obilježavam više, ne spominjemo ih....pravimo s kao da ih nema, i mrvu bude lakše...hebeni datumi tko ih izmisli....nama će za mjesec dana najgora godišnjica u životu (smrt naših anđela u 22 TT),najrađe bih ju prespavala s normabelima, ali ipak im moramo na grob otići zapaliti svijeću, kupiti najljepše cvijeće, možda i kakvu igračku, balon.... :-(

Mury, mila moja

ne mogu ni zamisliti kako se osjećaš. Samo ti želim reći da smo svi ovdje uz tebe ako ti ikako možemo ublažiti bol.

...jučer mi je u posjeti bila najbolja frendica s njene dve curke od 5 i 3 i pol god koje obozavam od prvog trena kad su iz bolnice dosle i naravno bilo nam je jako veselo i svasta nesto smo radile, crtale, puzale, pjevale, sve moje plisance skupile u kosaru za rublje i raznosile ih naokolo...kako to vec ide sa dve vesele curice...
...jutros evo ustala sam se i gledam kako sam to nazvala "dječje tragove" po kuci ...igracke tu i tamo, nacrtani papiri sa suncima, cvjeticima, razbacano sve i uzivam u svemu tome i istovremeno toliko jako neopisivo boli...suze idu same od sebe nekontrolirano...ja bi te djecje tragove stalno, moje, nase, al mogu ih samo sanjati a i taj san mi sve teze pada...
jos i kisa vani, pa hoce li to sunce konacno doci i meni, i nama svima koje tako prezivljavamo te djecje posjete...

Draga Nera,naravno da ce doci sunce..samo sta kod nas tu to ide dostateze..i cesto izgubimo nadu..ali glavu gore..
I ja sam ovih dana u nekom tmurnom raspolozenju..trudim se othrvati ,ali nekad je to jace od nas..stalno cujem za neku novu trudnocu i to je ono sta me svaki put deprimira..kao da kod svih ide bez prepreka,samo mi moramo kroz trnje da bi dosli do cilja...
Ja svoj plusic cekam vise od dvije godine i jos ga nisam ugledala..ali znam,vjerujem da cemo uskoro sve imate nase bebe..i da ce nas ova borba ojacati,jos jace povezati s nasim muzevima..cure,volim vas..vi svojom lavljom snagom dajete snagu za dalje..

i meni je danas jako težak dan,prijateljica i ja se nešto zapričale oko djece i na samo sekundu mi je palo na pamet kako bude naše dijete visoko pošto smo i ja i moj muž visoki, i onda onaj hladan tuš da se to možda nikad neče ostvarit, da nisam normalna ko ostale žene i da nesmijem više o tome maštat al ponekad me baš ponese al ubrzo se vratim na zemlju u bolnu, najbolniju realnost :cry::cry::cry::cry::cry:

Mi plusić čekamo više od 13g... :(

Snekica...zelim da ga sta prije docekas..

Drage žene,ja sam nova ovdje i naručena sam za MPO u 4 mjesecu,odnosno krajem 3 mjeseca idem po lijekove.
Ovo će mi biti prvi puta da idem u postupak.
A odlučila sam se prvim postom javiti baš u ovoj temi "Gdje boli neplodnost?"
Ja sam ostala neplodna prije godinu dana kad su mi laparoskopski odstranjena oba jajovoda :(
Za moju neplodnost zna samo moja obitelj,dvije prijateljice i naravno moj dečko s kojim sam u vezi 9 godina.
Njegovim roditeljima nismo ništa govorili jer sam ja zaključila da je tako najbolje za sve a pogotovo za mene samu jer znam da bi me njegova mama sažalijevala i u njezinim očima i ovako vidim da se pita zašto još nemamo djece.Kad od mog dečka sestra ima dvoje djece i kako da ja to objasnim takvim ljudima koji s time nemaju problema!?!
Koliko boli neplodnost?Mislim da je to toliko bolno da se ne može opisati i čitajući ove vaše postove pronalazim se u svakome.Meni se srce kida kad vidim ženu s dijetetom i pitam se "hoću li ja ikada svoje tako voziti u kolicima?" Za ljude kad me pitaju zašto još nemamo djece odgovaram da stignemo da ima vremena,da sve u svoje vrijeme i da mi uživamo jedan u drugome.Neda mi se ljudima obrazlagati svoje probleme.
A ja s svojom neplodnošću legnem u krevet,s time se po noći budim i ujutro se s time ustajem.Pitajući se zašto se to baš meni trebalo dogoditi.Zašto :-(:-(
Koliko tuge bude u mome srce,u mojoj duši,ta bol tako razara,baš ubija...
I s time da ja još nisam ni krenula u borbu za svojom bebicom a nadam se da će mi uspijeti od prve a opet toliko se bojim nadati da se ne razočaram.

danas je na posao navratila supruga od kolege, žena koju znam iz viđenja, no toliko da ipak zastanem i ljubazno ju pozdravim i pitam kako je. ona se požali da im je dijete stalno bolesno i pita mene da što mi već čekamo i da kad mislimo imati djecu. u tom trenutku sam doslovce poželjela joj fizički nauditi, ali sam samo rekla: kad
bog bude dao i ljubazno ju pozdravila i otišla...i doma popodne cijeli dan plakala jer od naše inseminacije koja je trebala biti ovaj mjesec nije bilo ništa jer uopće ne reagiram na klomifen. baš sam nekako jadna i imam osjećaj da me niti moji najbliži ne razumiju u potpunosti, jedino mi je utjeha kad čitam vaše postove, onda nekako osjećam da nisam baš sama u svemu tome.

Razmisljala sam da li da otvorim novu temu, ali mislim da bi se previse uzrujale. Na karnevalu spaljeno dijete "GAY DIJETE IZ EPRUVETE"
m.tportal.hr/vijesti/319359/Nakon-novinara-na-karnevalu-spaljeno-i-gay-dijete.html

još jedna nesanica...ova zbog prehlade ali u ovo doba dok ne spavam naravno pogledam forum i što se dešava zadnjih dana jer sam ajmo reć pa čak malo i izbjegavala pogledat i pročitat...ono kao nestat će ako zatvorim oči :roll::-( ...i nista ne nestane i sve je isto tu i sve je isto u meni i sve i dalje isto boli... dala sam si oduska u pjesmi a i neku nadu sama sebi pa eto da je podijelim i sa vama jer ipak tko zna... možda sutra nešto bude drugačije ;)


Jer možda sutra

" I onda u tišini dođe trenutak kada hrana nema okusa
kada cvijeće nema mirisa i
nebo nema boje...

I trenutak tako intenzivan
dok pokušavamo uloviti novi dah
dok shvaćamo da smo još tu
dok tračak razuma probija tamu tuge

U tom trenu suze sporije krenu
Tišina postaje manje glasna
Ali hrana još neko vrijeme neće imati okusa
i cvijeće će zamirisati tek nakon zadnje suze
u trenu kad tišina ponovo postane tiha...

Tada se polako dižemo
tada srce pokušava ponovo da kuca jače
jer možda sutra
donosi tren u kojemu je ponovo
svijet prepun okusa, mirisa i boja
Jer možda sutra..."

Nera29,

pjesma je predivna, tako dobro opisuje našu bol. Samo se nadam da će zaista doći to "sutra"...

:-(

meni je najteze u ovoj IVF borbi sto su sanse uvijek protiv nas, al ne mozes dobiti ako ne igras..... to meni udara direkt na zivce i od svega se najvise bojim da ne postanem cangrizava, frustrirana i naporna osoba, sebi, svome muzicu i prijateljima. trudit cu se da ne, da zadrzim vedar duh i nekako prihvatim sudbinu. Jer sta nam drugo preostaje? :psiholog:

nera prekrasno... i toliko dobro znano...
svima zagrljaj saljem.

Citiraj:

---

boogie woogie prvotno napisa

meni je najteze u ovoj IVF borbi sto su sanse uvijek protiv nas, al ne mozes dobiti ako ne igras..... to meni udara direkt na zivce i od svega se najvise bojim da ne postanem cangrizava, frustrirana i naporna osoba, sebi, svome muzicu i prijateljima. trudit cu se da ne, da zadrzim vedar duh i nekako prihvatim sudbinu. Jer sta nam drugo preostaje? :psiholog:

---

Točno to.
Točno takve misli se meni motaju po glavi.
Bojim se da ne postanem ko jedna od onih starih usidjelica,kojoj smeta sve i nema živaca za ništa i nikoga.Još mi samo mačke fale...
Več vele da sam se promjenila... :no:

ma neki ljudi su zbilja bezobrazni, ne treba nikom nista govorit. treba reci- oduvijek sam zeljela djecicu, ali kad vidim ponasanje djece prijatelja i poznanika, nekako muz i ja gubimo volju. al to samo tim bezobraznima naravno ;)

žužy ti se zezaš al meni stvarno fali neki kućni ljubimac. I ja sam se promjenila drastično. Postala sam baš živčana i kratkog fitilja. Iskreno jedva čekam da ova agonija završi. Makar bez djeteta ali da mogu sama sebi reći-eto probali smo, napravili sve, nije išlo - život ide dalje.

Citiraj:

---

Još mi samo mačke fale...

---

ja je već imam :roll: i da, isto mi kažu da sam se promjenila ...
Nera prekrasna pjesma, mogle bi otvoriti temu sa takvim tekstovima/pjesmama i možda jednom Roda izda koju knjižicu pod imenom ove teme. Tko zna?!

Citiraj:

---

Dulcinea prvotno napisa

žužy ti se zezaš al meni stvarno fali neki kućni ljubimac. I ja sam se promjenila drastično. Postala sam baš živčana i kratkog fitilja. Iskreno jedva čekam da ova agonija završi. Makar bez djeteta ali da mogu sama sebi reći-eto probali smo, napravili sve, nije išlo - život ide dalje.

---

x debeli potpis :-( Samo jos nisam dosla do faze kucnog ljubimca

Žužy ja sama po sebi vidim da sam se promjenila, uvijak ali stvarno uvijek mi je ta misao u glavi da nemogu prirodno ostat trudna, i nigdje se nemogu opustit i samo mi se to mota po glavi, več mi se čini da ću skrenut al nemogu si pomoći

to je normalno,svi smo se promjenili,nažalost na gore...i ja sam jedva čekala da ispucam sve postupke pa makar bez bebača,samo da to završi i da možeš normalno živjet,al evo iznenadilo nas i od srca svima želim da uspijete i da se na ovoj temi što manje piše....grlim vas

cure, nerina pjesma je objavljena na roda-neplodnost facebook stranici, ima li jos inspiriranih?

Odlično!

Kako su tužni ovi praznici. Uvijek me podsjete na naš nedostatak. Juče je većina kolegica s posla izlazila na predstave u vrtić ili školu koje su pripremljene za mame, a danas na fb objavljuju čestitke koje su dobile od djece. Hoću li ja ikad dobiti takvu čestititku na kojoj piše: Volim te, mama?:cry:

Kako je pretužno ovo čitati....Moj dragi i ja nismo još bili ni na jednom postupku ali dovoljna mi je činjenica da imamo dijagnozu,da vrijeme prolazi,a mi stojimo :-( Pretužno mi je što moram izmišljat koje kakve razloge i opravdanja zašto nas je još uvijek samo dvoje :-( Pretužno mi je kada shvatim da sam počela zamuckivat dok ljudima pokušavam dat neki logičan odgovor zašto smo sami,pretužno mi je vidjet kako me gleda moj dragi tužnim očima dok ja znatiželjnom strancu se pokušavam "opravdat",a oboje znamo da lažem...Vidim da više ni ne pali rečenica "još je rano,ne radimo na bebi..." jer tada ispadamo čudaci koji ne žele djecu :-(Žalosno mi je što sam počela uzimat utrogestan jer se nadamo da bi ovaj ciklus mogao biti dobitan...žao mi je nas i svih ostalih parova koji proživljavaju slično.Prevelika tuga se uvukla u mene ovih dana i ne znam kako da je maknem iz sebe :-(

Život je s*anje!!! Veliko! Ogromno! Nije ni fer, ako mene pitate! Oooo, ne, nije fer niti malo...ovoga trena želim oko sebe balon, jako čvrst balon kako do mene ne bi mogle doprijeti vijesti, kako od mene ne bi mogle pobjeći suze i tuga...ne mogu se veseliti dragoj mi osobi...ja nemam snage, ja nemam ništa osim suza, bijesa i tuge da joj ponudim, a ona je presretna! Ona je trudna...ne mogu se veseliti ni malom mišu koji je stigao kući iz bolnice. Ne veselim se. Ja plačem! K *ragu! Nisu to zaslužili....ali nisam ni ja, pa opet, svako jutro se probudim, svaki dan izguram....danas, čini mi se da neću izgurati. Odustajem za danas, od svega!

Jučer je moj prijateljica rodila, i čim sam čula tu vijest briznula sam u plač, zar sam stvarno tako loša osoba, drago mi je zbog njih i poslala sam joj lijepu poruku da dijete nije moglo dobit bolje roditelje, kad sam pisala tu poruku suze su samo išle, zašto se samo drugima dešavaju lijepe stvari, zašto se ja moram borit s tom prokletom endometriozom, kako je baš mene Bog kaznio koja sam oduvijek željala dijete, ne mogu se nikako s tim pomirit :-(