Ja ne volim da gola sjedi okolo jer, u mojoj glavi, ne bih htjela da "poliže" gola nesto s poda i ne pokupi nesto. :škartoc:
Printable View
Ja ne volim da gola sjedi okolo jer, u mojoj glavi, ne bih htjela da "poliže" gola nesto s poda i ne pokupi nesto. :škartoc:
vidiš kak sestre imaju drugačiji pogled na svijet
Pa ne mozes to djetetu objasnit, obuces mu gace, hlace, pelenu...ne mozes se s djetetom oko toga raspravljat. Djeca vole bit gola i tu ne mozes puno postic objasnjavanjem. Stavis ju golu da sjedi na krevetu. Ili metnes plahtu na tepih pa neka sjedi. I sta fali da vrisnes nekad. Da ide pod kamion vrisnula bi. Najgore je kad se stalno suzdrzavas da dignes glas onda poludis. Al neke situacije zahtijevaju poviseni ton i odlucnost. Pa to je jezik koji djeca do neke dobi jedino razumiju, neverbalna komunikacija.
Pa i meni bi bilo grozno da sjedi gola na podu u, stajaznam, vrticu. Tamo im ni ne daju. :lool:
Opet ja na ovoj temi, samo da se izbalansiram malo..ko auto na grabi.
Evo mogla bih opet o ovom sjedenju na podu sgolom guzicom. Nije mi higijenski, zato joj ne dam. Al takvih primjera more kod nas. Kad idemo nekud, oblačenje traje stoljećima. Jutros idemo u zoološki, veseli se, samo o tomepriča. Idemo se obući - ne bi sandale, pa navlači moje, pa ne da kosu svezat, pa se pravi da me ne čuje...nakraju sam rekla da ne ide u zoo. Kad se počela derat, rekla sam da dođe, obuče se i idemo.
I sigurno to svi rade, al mene smori to što je nama zilijun takvih situacija dnevno. Sve brate pregovori s njom. Neće ona na prvu poslušati i doći. Sad čujem Peterlin kako kaže-očekuješ da te dvogodišnjak na prvu posluša? Znam, znam, samo sam nekad sluđena. Ja uvijek postavljam sebi pitanje - koji je moj doprinos u tome?
Drugo me smara što je ono dijete kojemu kad daš nešto, ona napravi baš ono što ne treba, baš joj napamet padne šteta. OK, ne zna ona da je šteta, a nekad i zna, al ono..kako joj padne napamet? Deda zalijeva vrt i ona dođe i prolije mu kantu s vodom. Ili uzme metlu i maše s njom po kući a sto puta je čula da može tako nešto slupat ili nekoga lupit..i tako.
Zilijun puta. Zilijun.
Ma upravo sam pročitala ove vaše stare postove..zanemarite me, evo sama sam si našla odgovore.
Daj i sa mnom podijeli.
Mislim, moj od 4.5 godine je takav, npr. s oblacenjem.
Veseli se sto ide nekamo, ali nikako da krene(mo). Ako, kao kaznu, odlucim da ne idemo, opet iz toga ne nauci nista jer, izgleda, u dubini duse mu je zapravo svejedno. U vrticu obozava biti na igralistu i svaki dan izlaze dvaput. Zimi uvijek izadje zadnji, nekad toliko kasno da mu jedva ostane nesto vremena za igru. Zasto? A ono, sjedi na podu i gleda u skijaske hlace i buce. Ili je ljut sto je, zbog izlaska van (sto zeli), mora ostaviti nesto drugo. :roll:
Kaae ti mene uvijek dobro zbalansiraš, curiknem se malo. Ja stvarno nemam predodžbu što druga djeca rade budući sam do djeteta viđala istu samo u časopisima i priznajem da dio mene teži uvijek nekoj krutoj strukturi, vučem na to da bude po špagi, ali sam debelo svjesna toga i trudim se ne raditi to. ALI. Ali ona stvarno je uporno dijete...jedan "ne" ko nijedan, a milijun "ne" možda nešto naprave. Nije to samo jedna situacija. Večeras je gnječila kolače na tanjuru i bacala komadiće u čašu soka. Po ne znam koji out kažem "s hranom se ne igra, hrana se jede, blabla". Mirno kažem. Ona ne reagira. Maknem je. Maknem čašu. Gotova rasprava. Ali nekad tu počine dreka. Pa se borimo..kužim ja da je to dječje al da barem nekad treba manje tog ispiranja mozga.
Draga mislim da je kod tebe zapravo problem sto se ne mozes sama sa sobom dogovoriti koje su tvoje granice u usporedbi s onim sto drugi "ocekuju" koje bi trebale biti granice, tj sto ti mislis da oni ocekuju.
Ako tebi nije ok da prolije kantu s vodom, nemoj to dopustiti, makar 100 zena oko tebe smatra da je to ok i govori ti pusti ju, mala je i ne znam sto.
Govorim ti to zato sto sam u slicnom vjecnom problemu.
Ja sam primijetila da moja nema problem s granicama, moze ih biti milijardu na dan, samo ako su njezno i uvazavajuce postavljene.
I zamisli - svi kazu kako imam veselo, znatizeljno i pristojno dijete.
Moj je takav bio do otprilike osme godine. Razlog je u tome što je preosjetljiv i ne voli nikakvu promjenu pa ni na bolje. Nije mu bilo svejedno hoćemo li ići, bilo mu je jako stalo, ali nije si mogao pomoći. To je dio senzoričke priče.Citiraj:
Kaae prvotno napisa
Ne sjećam se što je pomagalo jer sam sve fore zaboravila kad je to prerastao - ponavljam, s 8 ili 9 godina.
Jedino se sjećam da bih se naoružala strpljenjem i orijentirala se na to da sebe smirim, a ne da njega ubrzavam.
X samo što kod nas još nije prestalo iako je sad sa 7g puuuuunooo bolje nego što je bilo.Citiraj:
Jurana prvotno napisa
Ona i dan danas oplače puno situacija. Npr. idemo negdje gdje jako želi ići ali se treba duže voziti pa krene plakati jer se treba duže voziti, pa je nervozna, pa će biti gladna i žedna (da netko sluša sa strane mislio bi da joj ne damo piti i jesti). Kad se vraćamo od nekuda gdje je njoj bilo lijepo krene plakati jer iako joj je bilo lijepo nije možda bi bilo bolje da je bila kući i nešto radila što je ona zamislila. Vječno nezadovoljno dijete. I tako u bezbroj situacija dnevno.
Kako raste tih je situacija puno manje, nekada ima razdoblja kad ih skoro uopće nema a onda kao npr. zadnjih mjesec dana bude žestoko, a negdje do 5-te godine je bilo neizdrživo.
Trebalo je puuuno živaca, puno udah-izdah situacija, nekada sam se znala zatvoriti u kupaonu od muke samo da dođem k sebi i resetiram se. Kad nisam ja mogla maknula bih se pa je preuzimao MM, kad nije on mogao preuzimala bih ja.
Nije bilo lako, bilo je i situacija pucanja s kojima se ne ponosimo ali imati dijete ovakvog karaktera nije lako, potroši te i to jako. Neke stvari bih odradila drugačije, definitivno bih se manje žderala i grizla da smo za sve mi krivi i da smo neuspješni roditelji.
Nama je puno pomgao odlazak kod psihologa i kad bi mislili da ne možemo dalje razgovor s psihologom bi mi dao vjetar u leđa i napunio me novom snagom. Netko može i bez toga mi nismo ni znali ni mogli.
Evo malo kako izgleda moj dan s mojim malim čudovištem koje je nedavno napunilo 4 godine. Od jucer samo par najupecatljivijih crtica...Citiraj:
lavko prvotno napisa
- jede borovnice... Ja odem na wc, ona je u medjuvremenu sama iz frizidera uzela mlijeko, natocila ga u dvije case i u svaku ubacila borovnice. Objasnjava mi da su to borovnice s mlijekom.
- uzme čašu soka i izadje na balkon. U to ubaci 2 nenapuhana balona, uzme slamku, pa slamkom i balonima "pere" svoj biciklic
Danas ujutro dižem roletu...
Balkon je pun mrava koji plaze po biciklicu (tko mi kriv kad sam blesava to sinoc sve ostavila vani). Dam njoj da jede voce (borovnice i trešnje) i gleda crtic, ja cistim balkon.
Vratim se unutra, ona je napravila "voćnu salatu". U voce je ulila vodu i komadice kupusa koji si je uzela iz frizidera i natrgala unutra. Objasnjava mi kako sad unutra treba dodati jos kakao i staviti to na vatru da se skuha. Dok ja objasnjavam "ne moze" ona ne sluša i ne ferma pol posto, i vec je izvukla lonac u koji je to sve pretocila, i vuče stolicu do kuhinje da si dohvati kakao. Uzmem joj lonac, skinem ju sa stolice i objasnjavam smireno da su borovnice i tresnje jako skupe, i ako ih nece jesti da ih ne moze ni kuhati s kupusom i kakaom jer to nije fino, to nitko nece pojesti, morat cu baciti, bla bla bla... Ona vristi iz sveg glasa i penje se natrag na stolicu da dohvati kakao. Skinem ju dolje, ona dalje vristi, vratim stolicu do stola, ona ju ponovo vuce, natezemo se oko stolice, ona naravno vristi cijelo vrijeme, tesko glasno kenjkanje... Ja i dalje smireno objasnjavam da ne zelim da kuha voce s kakaom i kupusom... Ne prestaje vristat.
Odvedem ju piskit, na wc-u jos malo vristi, al se smiri, umijem ju i pustim joj pjesmicu...
Radimo nesto ok bez svadje i nereda. Vjerojatno oko 11 minuta. Onda mora skuhati "juhicu od cokolade". Nisam ni trepnula ni stigla reci "ne", ili barem "čekaj", vec je dovukla stolicu i vadi kakao. Juha od cokolade se sastoji od vode, kakaa i mlijeka, pa joj dam (to ce netko vec popiti). Na kraju "trebam jos nesto dodati". Duboko uzdahnem i nadam se da nece biti nesto nespojivo nakon cega pocinje vristanje... "Trebam med za juhicu, tata jako voli med". Nakon mjesanja sastojaka to mora u pecnicu. Sama pali lampicu sto sam ju naucila jer je prije znala sama i na 200 okrenuti, sad je "sretna" samo da se upali lampica, prolazi i bez grijanja. Odlazi raditi nesto drugo. Ja smjesu stavim u frizider da se ne baci...
Neko vrijeme radimo nesto uredno i smireno... A onda, valjda 7 minuta kasnije, kaže... "Dodaj mi moj čarobni štapić. Trebam i šljokice".
Dodam i naivno odem na wc. Izadjem...
Ona je u kuhinji na stolici, u loncic je ulila vodu i izlila sljokice. Ok. Podnosljivo. Treba joj za čaroliju. Sekundu kasnije vadi ulje "Treeeeebaaaaa miiii jooš i to". Shit. Ok, vidjela je to na znanstvenom pikniku, bas su mijesali ulje i sljokice. Odlucim joj dozvoliti jer sam mislila da ce samo mijesati, ali ona u to uvali carobni stapic i pocne mlatit tim. Zaustavim ju da radi nered i da ne moze s time prskati okolo, maknem ju da pocistim stetu. Ona zacudo ne vristi. Minutu kasnije shvatim i zasto. Uzela je jednu od biljeznica za crtanje i maze stapicem po njoj - to je njezina knjiga carolija.
Mogla bih do sutra ;).
Trenutno ima cajanku s igrackama. S pravim namirnicama naravno. Pitaju me frendice zar nema djecju kuhinju. Naravno da ima. Al to je za amatere ;).
Danas je jos dobar dan jer sam smirena ;), i imam vremena... Al kad nemam ni vremena ni strpljenja, i samo joj nista ne dam, ona samo vristi cijeli dan. Sto joj vise zabranjujem to ima sve groznije reakcije, baca stvari, prevrce stolice, udara me, vristi, vristi i vristi. A ima neisrcpne ideje. Ovo su samo primjeri s kuhinjom. Mogla bih nabrojati jos 50 primjera u kupaonici ili na balkonu kad se igra s vodom, ili sam pokusala posaditi 3 tegle cvijeca, s koliko je to tek smeca i ciscenja zavrsilo... (Da, vani je lakse, al trenutno ima kozice. Da, ni vani ne prolazi bez problema, bacanja, nece u auto i sl.... Lakse je samo sto vecinom ne moram cistiti poslije nje, al je teze "jer me svi gledaju").
Deda ju rijetko cuva, izbjegavam ako nije bas nuzno, a svaki put kad ju vraca slusam njegove ljute ispade "nemoguca je, neposlusna uzasno, zlocesta je, nista ne slusa, moras nesto napraviti s njom, bas je neodgojena...". Ja samo klimam i kazem "aha". Sto drugo da mu kazem?
Oduvijek je takva. Ne sjecam se da smo se ikada ista dogovorile bez prethodnog vristanja i bacanja po podu. (I da, ako je nekome palo na pamet da ju lupim po guzici, ne ne bi ja nikad, to rezultira samo takvim udaranjem s njezine strane).
S vremenom sam naucila... Smireno i smireno. Kad je najgore, ne popustaj, kad tad ce stati vristat. Kad nije strasno, pusti ju, ocito joj treba da se izrazi. I kuzi se kad radi nesto jer "se kreativno igra". Kad je "namjerno zlocesta". Diši, usmjeravaj, diši, usmjeravaj, svaki 17. put nešto i prihvati. Tesko je, stvarno tesko. Al sto cu sad nego ju voljet takvu kakva je ;).
To što TU počinje dreka više nije TVOJ problem nego njezin. Ti si svoju granicu postavila. Ona ju može prihvatiti mirno ili uz deračinu, ali granica je postavljena. Nema odstupanja. Jer ako te pridobije (u ovoj dobi) da popuštaš na deračinu, uskoro će ti plesati flamenco po tjemenu. Tja, možda to i radi.Citiraj:
lavko prvotno napisa
Ja nisam reagirala. Ako sam znala da je moj mlađi nahranjen, napojen i suhe guzice, da ga ništa ne boli - mogao je drečati po svojoj volji. A ja bih uzela starijega i otišli bi raditi nešto zanimljivo. U roku minute mlađi bi se resetirao i dokasao za nama. Možeš taktiku nazvati "okretanje guzice", "okretanje leđa" ili slično, ali radi se o jednostavnom triku - skretanju pažnje na nešto drugo. Na lukav način: ti se deri, a ja odoh raditi nešto drugo.
Da se razumijemo - to nije isto kao kad puštaš bebu od 3 mjeseca da se isplače i to mi je neprihvatljivo, ali da me ucjenjuje dvo- ili trogodišnjak također mi je neprihvatljivo. Reda mora biti. Ponekad je teško, ali brate, ne možeš im dozvoliti da npr. na igralištu drugoj djeci istresaju pijesak na glavu. Ne jednom sam otišla doma (skupa s njima) i brzo su skužili što NE radimo. Nisam bila mekana glede u svezi pranja ruku ili kose - ako ti nije po volji, to ne znači da sad nećemo rezati nokte/ prati glavu/ prati ruke... Možeš birati da li ćemo to napraviti lijepo, u miru i na brzinu ili uz deraču. Ja te NE ČUJEM... A kad skuže da nas njihovo histerično urlikanje ne pogađa, brzo i prestanu.
Moj stariji nije to radio (on se derao kao beba jer je imao grčeve - poslije rijetko) ali mlađi....ufff.... taj je nakon godinu i pol pokazao svoj zahtjevan karakter. ALIIII to je karakter kao moj, da budemo do kraja jasni. Pa sam to peglala tako da sam "popravljala sebe". I bilo je djelotvorno. Morala sam se 100 puta dnevno podsjetiti "JA sam roditelj, JA sam odgovorna, JA odlučujem..." I birala sam bitke. Ako neće plavu majicu nego bijelu -baš me briga, ali ako neće šešir na plaži - ne idemo na plažu. Eto. Život je natezanje. Sad imam tinejdžere i nije drugačije, samo su se promijenile situacije oko kojih se natežemo, hehehe...
Ajme Bubilo mene odmah glava zabolila a ti si uz to jos i trudna.
ja ne bi mogla smireno.super ako tako mozes.
i molim te nemoj joj dozvoljavat da te udara.ni tebe ni ikoga.
drz se!
Eeee, Bubilo, kad pročitam ovo...a možda ti ipak treba kuća i dvorište :mrgreen:?
Onda bi deo nereda uvek mogla da ostaviš da se natenane dekompostira...?
A dete bi moglo, kao moja slatkica svojevremeno, da se na miru premaže blatom od glave do pete (tetka joj pokazala svoju masku za piling), udavi cveće i dvorište "zalivajući", padne sa ljuljaške u zamahu jer se pustila u stojećem položaju, i da baci mačiće u bure sa vodom "da nauče da plivaju". Čisto da znaš šta propuštaš nemajući dvorište...
Na temu, sada sa 8 godina ispoljava kreativnost na društveno prihvatljivije načine. A činjenica da ima ideje kakve niko drugi nema joj čak i pomaže u školi...
Jedino što sam ja sa godinama jako skratila svoje živce i usavršila turbo brzu cost-benefit računicu. Dakle, ako predviđam da sama nije sposobna da raščisti bar pola nereda koji će da napravi, sasecam brilijantnu ideju u korenu bez obzira na reakciju. Iz istog razloga joj nije dopušteno da sama uzima stvari iz frižidera osim ako će ih zaista i pojesti.
(ali ono što me je zaista spaslo je njena ljubav ka knjigama i čitanju, kao i gomila aktivnosti van kuće-ples, jezici, pevanje...) Tako je bar nervirala i druge ljude :mrgreen:.
Znala sam da ce mi netko istaknuti prednosti kuce, al nekako se bojim da bi to tek bio kaos, ovdje ju bar vidim cijelo vrijeme, osim kad sam u wc-u.
Nisam ja "samo trudna", ja sam vise od 40 tjedana trudna ;). Valjda sam zato smirena ;). Al da je bilo dana kad je bilo grozno, bilo je, pogotovo kad bi zbog grozne nesanice bila budna od 3-4h ujutro, pa izdrzi dan s njom...
No, eto, guramo nekako... Napisala sam sve to da možda Lavko bude lakše. Još da dodam, napisala si Lavko "nekad počne dreka"... Da je meni "nekad", kod mene je "uvijek" ;).
Znam da trenutno i sama prolazis svasta, al nema tu druge nego prihvatiti da je tako, i hendlati od situacije do situacije. Kad moras i zelis postavi granicu i budi dosljedna unatoc dreki. Kad hoces popusti.
Meni ljudi znaju reci "zasto joj to dozvolis". Onda ja objasnjavam da je "to" samo jedan minijaturni dio dana, da sam u tom danu vec tonu stvari zabranila.
Kod nje nazalost ne pale zabrane tipa "ne smijes sama uzimati iz frizidera". Nema sanse, cula je to milion puta, ko da nije nikad. A radi toliko groznih stvari da su kazne rezervirane za najgore - udara mene ili brata, prosipa i baca po podu, prevrce stolice i slicno, petlja oko plina/upaljača. Tad ju cvrsto zgrabim za ramena, unesem joj se u lice i vicem najgore sto mogu "ne zelim da to radis jer bla bla bla, vec sam ti to rekla, nisi poslusala i sad ides u kaznu" (mora sjedit u sobi na krevetu i brojati do 3). Naravno da ona urla ko da joj deru kozu 3, 13 ili 23 minute i udara bjesno jastuke. Ne ponovi to otprilike 2-3 dana, i onda ipak zaboravi da je to zabranjeno.
Osim toga, toliko je kreativna da bi covjek s njom bio najvise siguran kad bi ju stavio na kauč i rekao "zabranjujem ti da se mičeš" :).
I sad sam se sjetila kako to da smo joj sinoc uopce dozvolili da tracka bicikl sokom... Zbog kozica sam ju pustila na balkon tek iza 20h kad nije bilo vise sunca i kaze ona "trebam nesto za popraviti bicikl"... Ja ju pitam sto, nije rekla... Ja ju ignorirala 5 minuta, dodjem do balkonskih vrata, a carica izvukla onu gumu iz pvc vrata, treba joj ta guma za njezin biciklic... Eto, kome bi palo na pamet da joj to zabrani? I sto... Krenem objasnjavat i objasnjavat, i ne smije to vise nikad... MM to popravlja, ja joj velim "vidis kako tata sad ima puno posla s tim?", a ona ce "da, i ja imam puno posla dok popravim svoj bicikl"... Dok je doslo na red to trackanje sokom, nisam imala vise snage, pustila sam ju da tracka.
I tako... Amnezija je dobra stvar u roditeljstvu. Naime, ne u tolikoj mjeri, ali i stariji je bio "zahtjevan". Ne sjecam se detalja, puno sam zaboravila, al bilo je borbe. A danas je bas divan 7-godisnjak s kojim se sve moze dogovoriti. Tako da se time lijepo tjesim. Bit ce ona ok. Ili nece, i sa 16 ce pobjeci od kuce ;).
Aaa, Bubilo, preslatka je :heart:
Osim toga s udaranjem i plinom. Al to ce prerast!
:lol::lol::lol:Citiraj:
Jadranka prvotno napisa
Bubilo, ma ti to nas zezaš? Ne mogu vjerovati da bi ijedan roditelj svome djetetu dopustio takvo ponašanje.
Ona kao da uopće ne zna što je kod vas dopušteno, a što ne.
Ili, zna da joj je sve to dopušteno, jer ti ili tata joj niste povukli točne granice.
Beti, ti kao da nikad nisi procitala niti jednu temu ovdje o zahtjevnoj djeci. A bilo ih je... I uvijek isto. "Problem je u meni". Ja mogu zivjeti s tim sto ti to mislis. A mogu te i pozvati na 3 dana kod sebe ;).
Ma ne mislim ja da je kuća prednost sa takvom decom, šta ti je :)? To je samo još više prostora za spremanje, a ne možeš baš ni sav nered ostaviti po dvorištu.
Uostalom, moja devojčica najviše i voli da je negde van kuće :).
Ali htela sam reći, takva deca su "nemoguća" kada ih nešto muči, naročito loše podnose neizvesnost i iščekivanje, a toga sada ima kod tebe na pretek. Često mi se čini da je napad kreativnosti zapravo način za borbu sa nekim unutrašnjim sukobom koji ne znaju sami da reše.
BB, nece mala sa 16 pobjec od kuce. Nije luda da ode.:mrgreen:
A na sto mislis? Na bebu? Uopce mi ne djeluje kao da zna sto ju ceka. Selidba je jos u zraku totalno. Ne znam koje drugo iscekivanje bi kod nje moglo biti u pitanju.Citiraj:
pulinka prvotno napisa
A takva je oduvijek, ne samo u zadnje vrijeme. Ja sam nju oduvijek dozivljavala kao da joj nije dosta podrazaja. Svaku igru, aktivnost bilo koju mora dici na novi nivo. Niti jedna stvar njoj nije dovoljna ako nesto svoje tome ne doda.
Bubilo, zahtjevna - nezahtjevna cura, meni je to isto malo previse za dijete od 4 godine. Zapravo, ne bi mi bilo previse da su to povremeni incidenti, ali kazes da se ona cijelo vrijeme tako ponasa... Nemoj misliti da ne kuzim problematiku jer imam dvoje zahtjevne djece od troje njih i znam sto to znaci. Meni ovo vise ne izgleda kao zahtjevno, nego kao dijete kojem nisu jasno postavljene granice.
Ma nece pobjeci jer joj je loše, nego dosadno. Pa će povjeći s cirkusom npr. Ili s nekim putujućim bendom. Ili tako nešto ;).Citiraj:
sirius prvotno napisa
Hvala na misljenju Rehab, al ne mogu se više objasnjavat, radim to vec 3 godine u svakoj prilici... I nije da se nisam načitala svega, isla na radionice o odgoju, kod psihologa... Ja sam sa svojom situacijom mirna. Nisam pisala za savjet, nego da malo utjesim Lavko da ima istih/gorih... I zabavim pisanjem. Neke sam i nasmijala.
Radim najbolje sto mogu i nemam sto dodati.
Sve pet, sorry ako sam ispala bezobzirna :)Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
x.Citiraj:
rehab prvotno napisa
iskreno i meni tako izgleda (kao rehab i Beti).
Ja imam isti mali tornado kao BB, i cesto sam se susretala s 'zasto ne postavis granice' komentarima (a i danas, kad ima 5.5 i ok se ponasa zna mi se to desiti). E pa, novost je da ja zaista znam postaviti granice. Nije mi ona jedino dete, dobro mi ide i s ostalim mojima a i s tudjom decom, nego brate ima i takve dece kao sto je Bubilina i moja :) I bas ovo s 'kreativnim unistavanjem' je i Luna radila. Tek sad mogu da joj objasnim da dekoracija nije igracka, da stvari mogu da se uniste nepovratno ako se s njima pogresno rukuje i nekonvencialno ih se koristi, i sl. U sustini, dok sam citala BB's post, u glavi mi je bila slika kruske s lego krilima (Lunin snack + 'kreacija') od pre nekog vremena.
I da, strogost pali kod Lune, ALI smo uz toplinu. Trenutno zavrsava programe kod 2 uciteljice - obe stoge, jedna topla druga malo weird ako mene pitas, ali def netopla objektivno :D.
Pa ono, kad procitas reports od jedne i druge, kao da se ne radi o istom (mom) detetu.
Isto su me dok sam bila trudna s Theom ispitivali je li luna takva jer je ljubomorna, ali - iznenadjenje - to dete uopste nije ljubomorno! Kao i s ostalima, nismo imali ni 1% ljubomornih ispada oko trudnoce, dolaska bebe i sad s sestrom od godinu i po.
Granice se su neophodne, ali roditelj mora uzeti u obzir i individualnost svakog pojedinog deteta, inace je vrlo lako zapasti u frustracije (roditeljske i/ili decke), IMHO.
Na bebu, da. Naravno da nema pojma šta je čeka. I upravo TO je nervira. (Naravno, moguće da sam omašila totalno. Ja to samo iz iskustva sa svojim zverkama :)).Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Ovakva je moja, to boldano :uzdah:.
Nekad od očaja pomislim kako me podseća na one nesretne glodare ljubimce koji mahito trče u mestu u točku koji se okreće i ne mogu da se zaustave :(. Nikad dosta, nikad zadovoljna.
Kad je bila mala išli smo u park 2 puta dnevno. Praktično smo živeli tamo. I ipak je svaki božji dan vrištala neutešno kada smo išli kući, i tako valjda nekih 6-7 meseci. Ljudi koji su nas poznavali nisu verovali svojim očima. I ušima.
I taj deo karaktera nema neke naročite veze sa granicama.
Ali bude bolje kako su stariji, da.
Moja nećakinja je ovakva, točno su mi njene slike pred očima kad čitam post od Bubilo - u svakom trenutku joj padaju na pamet stvari koje uopće ne možeš predvidjeti (npr. uzme skupu kremu i namaže s njom cijeli drveni okvir kreveta "da se sjaji"), ne odustaje od onoga što je naumila, npr. izvuče set za kemijske pokuse na rođendanu, objasnim joj da se sad ne može igrati s tim jer mi treba kuhinja, ona klima glavom, okreneš se a ona slaže epruvetice između kolača i pladnjeva s narescima itd.
Naljuti se pa se furi satima - npr. zadnji puta se naljutila jer se moja kći boji pauka pa se nisu mogle igrati sa plastičnim paukom i tako .. kad dolazi kod nas ja osmislim svaku minutu vremena što će se raditi, tako da joj mozgić ne stigne producirati ideje :mrgreen: .. što reći, preslatka je :heart:
Ma ne bezobzirna, samo ju nisi iskusila ;). Imam ja i frendica koje su mi svasta govorile, pa provedu s njom 3 sata ili im ja posaljem koji filmic, pa onda vide o cemu se radi ;).Citiraj:
rehab prvotno napisa
ovo identično kao kod nas. u prvom razredu kod jedne surađuje, pazi na satu, pomaže drugima, u sve se uključuje, aktivna - ma dijete za poželjeti. dođem kod druge - ajme meni, ja ne znam što ću s njom, ništa ne radi, ne pazi, ne uključuje se, katastrofa živa. na kraju sam joj rekla - pa ja kao da blizanke imam.Citiraj:
kli_kli prvotno napisa
ali, vidiš, točno ovo što si napisala, obje stroge, ali jedna totalno weird :D i hladna (nije znala do kraja prvog razreda kako se zovu), a druga topla.
Da Mima, najbolje je kad je ful zaposlena ;). Nema biskvita i palačinki koje nije zamutila sa mnom. Jako puno obroka koji se spremaju stoji kraj mene na stolici u kuhinji... Naravno, svemu mora dodati svoj touch, neki sastojak i sl.
Nisam htjela, ali ajde, zapravo me bas zanima, kako se to postave granice takvom djetetu i sto to uopce znači? Dovesti ga u stanje da mu nikad bas nikad ne padne nesto takvo napamet?
Osim izljeva ljutnje i bijesa kad nas tuče i baca stvari (a dijete valjda ima pravo na izrazavanje emocija, ili?), ona rijetko ponavlja stvari koje smo joj objasnili da nisu ok...
- jednom je vodenim bojama obojala stolicu na kojoj sjedi, kad je bila gotova s papirom
- jednom je posarala madrac flomasterom
- jednom je izvukla žig iz moje torbe i požigala plahtu
- jednom je namazala pola kreme na svoje noge (ne na namjestaj ;))
- nastavi niz...
Nece ona opet izvuci gumu iz balkonskih vrata, nesto drugo ce smisliti. Doduse kuharski recepti su nepresusan izvor ideja, al nece stavljat kupus i kakao u voce, sjetit ce se nesto drugo.
I sad opet... Sto tocno znaci takvom djetetu postaviti granice? Reći mu da nikad ne smije dotaknuti niti jednu stvar (iz kuhinje, kupaonice i sl.) koja nije njegova igracka? Reći mu da nikad ništa ne smije pipnuti bez pitanja? Reći mu da nikad ne smije prići vodi? Kao da joj milijun puta dnevno ne kažem da me pita kad nešto želi da se dogovorimo. Kao da me posluša dok vec nije napravila pa "trpi posljedice", unaprijed ne pita nidta. Sto da radim? Osim da "ubijembogaunjoj" batinama, sto necu, a i cisto sumnjam da bi nesto zdravo time postigla, ne vidim nacina nego da i dalje milion puta dnevno objasnjavam, pa dok ne udje nesto u tu malu glavu. Ili što, da joj utjeram strah u kosti da joj nista vise ne pada napamet? Pa isto mi se čini da nismo više u stoljeću u kojem se to radilo i da to može dobro završiti.
Eto, rekla sam da se neću objašnjavat i da ne tražim savjete, al ipak me zanima ;).
Bubilo draga...hvala ti! Samo to - hvala ti i razumijem te skroz.
To je moje idjete..5 sekundi bez nadzora i gotovo, maže se labelo po zidu, ulijeva mineralna u tanjur s večerom i tako..
Za dosta stvari mislim da sam j akriva ali za ovu definitivno ne mislim - ona ima ideje koje isprobava. Ja sam prošla put od: vrištanja - po dupetu-kazne u sobi do hladnokrvnog sagledavanja posljedica i reagiranja ili nereagiranja shodno tome.
Svi koji misle da im je lako postaviti granice reći ću samo jedno: hahahahaha
Sad mi ide puno lakše otkako sam mirnija i staloženija, to jesigurno veliki plus. Ali neće je spriječiti u isprobavanju novih ideja.
Neke granice uspijemo postaviti, neke ne. Sva moja mahnitanja mogu zaboraviti - neće je zaustaviti, jedino kao je bubekica napisala biti "nježan i s uvažavanjem". I to pali.
Ali imam i ja svojih sranja u životu pa ni sam Dalaj Lama uvijek. Sori.
Iz mog iskustva -nikako. Nisu problem granice -nego dijete ( tj. nije dijete problem-samo ima drugaciji percepciju ). Ali to shvatis kasnije.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Ako se dobro zamislis shvatiti ces i sama da dijete razumije ( i postuje ) vazne granice kojima dovodi svoj zivot u opasnost.
Izljevi bijesa i bacanje stvari prolaze. Moje starije dijete ima cetiri i pol godine i dva dana i vec dugo nije bacio nista. Ponekad se razljuti, vikne, ali u principu prilicno dobro zna identificirati osjecaje, odnosno izvor frustracije i, u vecini slucajeva, moze se smiriti za koju minutu. Prije pola godine, bila sam vise nego uvjerena da nema sansi da se izvucemo iz te situacije bez strucne pomoci, za sve redom, no izgleda da smo svi vise-manje ok. Ispalo je na kraju da je, uz karakter (a vjerujem da karakter igra ogromnu ulogu u cijeloj prici), trebalo proci XY vremena da poslozi u maloj glavi cinjenicu da je dobio sestru i da sestra ostaje. Koliko smo mu tu direktno pomogli, ne znam. Odmogli, cini mi se, nismo bas nesto previse.
Sad testira neke nove granice i neka nova pravila. Najnovija fora mu je da pisha po vrtickom igralistu. Zna da ne se to ne smije, stoicki odradi gubitak privilegija (da ne kazem kazne jer ne koriste te rijeci u vrticu) i opet napravi sranje. Proci ce i to.
Inace i on stavlja voce u mlijeko, muesle u vodu, sunku u peanut butter. I dok pojede to sto si je pripremio, briga me. Jedina poruka je da se stvari/hrana/sto god ne unistavaju. Ponekad nesto unisti, ali valjda se na greskama uci. Kad ce, ako ne sad.
(Sad valjda zvucim kao da sam skroz kul. Nisam. Izludjuje me on i dalje, on i off. Ali ne dam se. :mrgreen: )
Bubilo, ja bih rekla da roditelji i okolina moraju prvo promijeniti svoj nacin gledanja na stvari. Ovdje sam procitala dosta izjava koje mi govore da dijete radi nepodopstine samo zato jer moze. Objasnila si npr.njeno pravljenje nepodopstina izjavama poput "ona trazi vise dozivljaja", "ona mora dati svoj touch svemu" ili njeno agresivno ponasanje "dijete ima pravo izrazavati emocije", itd.
Helooo ! Nemam nista protiv kreativnosti, samosvjesnosti i izrazavanja osjecaja, ali postoje prihvatljivi nacini da se sve to izrazi i neprihvatljivi nacini. Ona kuzi da je ti opravdavas i da nemas hrabrosti nazvati stvari pravim imenom.
Kako postaviti granice ? U trenutku dok nepozeljno ponasanje traje, nema smisla razgovarati, nadugo i nasiroko objasnjavati ili se derati na dijete. Peterlin je dala dobre savjete kako se postaviti : sigurno, hladnokrvno i oduzeti djetetu neku privilegiju. Razgovori imaju smisla tek kada dijete smiri emocije i kad je potpuno fokusirano na roditelja. Deranje vrlo rijetko ili nikad.
Da, ali dijete oblikuje percepciju ucenjem iz vlastitog iskustva, dakle to je nesto na sto mozemo utjecati.Citiraj:
sirius prvotno napisa
P.S. Bubilo, evo ja bih bez imalo griznje savjesti uskratila djetetu taj dan pristup kuhinji ili vodi (ovo sto si navela kao primjer) da napravi nesto sto sam mu rekla da ne smije raditi. U pravilu prva dva puta kazem da nesto ne smije raditi, treci put nastavljam s uskracivanjem privilegija.