kloklo ja sam se rastopila :heart:
Printable View
kloklo ja sam se rastopila :heart:
kloklo :heart:
daphne, znači knjiga je za preporučiti. već sam je gledala, ali nikako da se odlučim na tu investiciju.
ili me podsvjesno strah čeprkanja po toj temi :/
ja sam je posudila iz knjiznice...
meni nekako uvijek dodju knjige u ruke koje itekako imaju veze s onim sto me podsvjesno muci...
znas, kao i kad se neke stvari desavaju u vrijeme kad je to najbolje za tebe...
Mene je odgojila baka i ona mi je bila poput mame. Bakini postulati su bili:
1. Ne daj da se plače, primi ga. (uzmi djete na ruke ako se plače)
2. Ne treba djecu tuči, treba im objasniti
3. Oni su pametni, samo im treba objasniti (ako djete napravi nešto krivo, znači da je roditelj kriv zato jer ih nije dobro naučio i objasnio)
Uvijek je uvažavala i slušala što djeca imaju reči. Ja sam odrasla u demokraciji sa pravom glasa. Ako sam nešto krivo napravila, morala sam slušati poduže objašnjenje zašto je to bilo krivo. Ja sam to zvala propovjedi.
Spavala sam s njom do puberteta.
Po ljetu je baka osim mene, čuvala i ostalu unučad. Iako nas je bilo 5 nikad nije nikoga tukla. Ona je odrasla uz oca zlostavljača i bič kao metodu odgoja i zato joj se divim. Imala sam sretno djetinjstvo. Kad sam se preselila u Vž, čule smo se svaki dan telefonom. Umrla je prije godinu dana i još mi jako nedostaje. :cry:
Triput hura za tvoju prekrasnu baku i pokoj joj divnoj, dobroj duši :heart:
Kod mene je otac diktirao atmosferu u kući. Pokazivanje lijepih emocija je bilo nešto prljavo i perverzno (poljubac je bio nešto što dobiješ kad ti se čestita rođendan, Božić..., pokloni i lijepa riječ su bili nešto što se mora zaslužiti), ali deračina i psovačina (naravno samo s jedne strane) je bila normalna. Ljudi vrijede onoliko koliko novaca imaju, ali je samo on svoje novce zaradio pošteno, svi drugi su lopovi. Također, tata bolje od mene zna što ja mislim, što meni treba, što je za mene dobro (nedavno sam ga čula kako je neznamvišekome rekao kako mi nikad ne bi dao da studiram da sam odabrala fakultet kojeg on nije smatrao prihvatljivim - iako me to nije iznenadilo svejedno me pogodilo), uz obavezan argument da me on hrani i dok je tako radit ću što on kaže, ili nek se kupim od kuće. To sam jednog dana i napravila, trebala sam ranije, ali kad godinama netko zatire svaku tvoju inicijativu i uvjerava te kako nisi sposoban napraviti ništa bez njega, da i ono što napraviš ne valja ili bi bilo puno bolje da si napravio onako kako ti je on rekao, a ako je dobro ispalo onda je on za to zaslužan, onda i sam sebe uvjeriš kako nisi sposoban. Ali nekako sam valjda intuitivno shvatila da dalje ne ide, da moram otići ili ću završiti na psihijatriji, i počela sebe polako pripremati na samostalni život. I kad sam bila sigurna da sa svojom plaćom uz pažljivo ekonomiziranje i dodatne prihode od instrukcija ja mogu opstati u podstanarstvu, otišla sam. Zašto sam htjela biti sigurna? Jer vratiti se u roditeljsku kuću jer nisam uspjela u samostalnom životu bi za mene bilo gore od smrti, to bi bilo ono što bi on jedva dočekao, a ja bih nadalje u kući bila netko koga ako nešto pitaš ima da ti odgovori, a ako ne pitaš ima da šuti.
Bilo je toga još, od fizičkog kažnjavanja i nas djece i mame, do stalnog psihičkog maltretiranja, pokazivanja bolesne ljubomore na svakog muškarca starijeg od 10 godina (uključujući i njenu vlastitu braću!) koji bi imao ikakvih i slučajnih kontakata s mojom mamom, nedajbože da je susjed pozdravi u prolazu, odmah je njen j..... Seks je prljav, sve žene su k.., moja mama najveća, moja mama me nema čemu naučiti nego k...anju, što se ja imam igrati sa svojim bratom ili sjediti kraj njega...
Ali ono u prvom odlomku je najviše krivo zato što sam ja i u ovim godinama i nakon ipak nečeg iza sebe postignutog jako, jako nesigurna i emotivno zakočena osoba. Nesigurna u to koliko vrijedim, nesigurna u svoje odluke (treba mi sto godina da nešto odlučim, a kad konačno odlučim onda to još daljnjih sto godina preispitujem i očajavam kako je drugo rješenje možda ipak bilo bolje) a to mi je problem i na poslu i u obitelji, čak je ta moja nesigurnost puno puta bila jača od materinskog instinkta, radi čega sam o sebi i kao o majci često imala loše mišljenje.
Ali, takav moj odgoj je rezultirao i time što sam odlučila da će moji klinci biti odgajani tako da znaju da su maženje, grljenje i ljubljenje normalni u kući, sebe sam okružila simboličkim 'šalabahterima' da me podsjete da im odem dati pusu 'iz čista mira', ponavljam im svako malo da su mi najvažniji na svijetu i da ću ih uvijek voljeti i da ih nikad neću ostaviti, u mojoj kući neće biti psovačine i fizičkih obračuna roditelja, neće biti supružničke ljubomore (za mene to nije začin vezi i znak da je nekome stalo, nego bolest, bolest, bolest...). Pokušat ću, koliko ću to ovakva zeznuta kakva jesam znati, od njih napraviti samostalne i samosvjesne ljude, ali koji će znati da je mama uvijek tu ako im bilo što treba.
Eto, i ja sam svoj teret istresla na ovom topicu. Možda netko sumnja u svrhu iznošenja svog 'prljavog rublja' u javnost, ali mene ohrabruje i podstiče to što vidim i iz tuđih iskustava da unatoč (ili baš usprkos) odgoju možeš postati dobra osoba i dobar roditelj, ili bar dati sve od sebe da to budeš.
Audrey :cry:
Ja sam se upravo vratila od svoje drage none, potaknuta ovim topicom razgovarala sam s njom o odgoju, i ovo što Kloklo kaže o generacija je 100% točno: moj djed (neću reći nono jer meni je nono bio osoba puna ljubavi, a bivšeg muža druge bake, maminog oca nisam pravo ni upoznala) je bio plemićkog porijekla, sa šest godina su ga otpravili u internat, zajedno s bratom koji je bio dvije godine stariji, doma su dolazili za blagdane, ručkovi su bili k'o u filmovima, ono ogroman stol, tišina, eventualno komentar o hrani, nikada ih nisu grlili i mazili jer to ne priliči, spavali su u svojim sobama od kada su se rodili, dojeni nisu jer to je bila sramota itd. Kao rezultat toga djed nikada nije mogao biti obiteljski čovjek, moja baka je sam odgojila mamu i tetu, on je sa terena dolazio jednom u par mjeseci, kada je bio doma morala je biti tišina "jer tata, mora se odmoriti, on radi da bi nam svima bilo bolje", mama i teta su cijelo svoje djetinjstvo i mladost radile sve samo da bi impresionirale svog tatu, bile odlične učenice, fine i pristojne djevojke kojima nikada nebi palo napamet napraviti nešto zbog čega bi se ON loše osjećao ili da bi ga nedaj bože bilo sram. Njegov brat nema djece, uopće ne kontaktira s obitelji, prošle godine je umrla prabaka, njihova mama, mislim da mu uopće nisu ni javili :(. Sreća da je moja nona svojim kćerima dala toliko ljubavi koju su one prenijele (i još ju uvijek prenose) svojoj djeci, a ja znam da će mene, baš kao i Kloklo moje dijete isto gurati od sebe, naravno iz istog razloga :)
Hvala, tek sad kad čitam tolika ružna iskustva shvaćam koliku sam sreću ja imala. Ja sam mislila da je to normalno i uobičajeno i da je tako svoj djeci. Mislila sam da su ružna i tužna djetinjstva iznimka, a kad ono ispada da je sretno djetinjstvo iznimka. Najrađe bi zagrlila sve vas koje ste odrastale zakinute za ljubav i razumjevanje da vas utješim.Citiraj:
kloklo prvotno napisa
Nadam se da će mi Bog dati dovoljno mudrosti, strpljenja i razumjevanja da se i moja djeca mogu jednog dana pohvaliti sretnim djetinjstvom.
S majke na kceri, od pocetka covjeka, po Northrupici. Kceri na sebe prenose sve sto je zenska loza iz koje potjecu prozivjela, propatila, .. Kad jedna u lancu sebe izlijeci, ona lijeci i zene iz svoje proslosti, a za sljedecu generaciju daje zdravije nasljedje. :heart:Citiraj:
Jesus, pa koliko to generacija unatrag ide
Mislim da čitavi problem "preslikavanja" s generacije na generaciju leži u neprepoznavanju problema. U par navrata sam razgovarala s roditeljima i prijateljima, bivšim dečkima,... o tome što se događalo (i događa se, samo u puno manjoj mjeri) i kakve posljedice toga osjećam, i najviše od svega me pogađa činjenica da mi jako malo ljudi "vjeruje", tj. da većina ljudi misli kako sam ja preosjetljiva i pretjerujem, kako je većina obitelji proživjela slične situacije (što je, nažalost, točno) i što ja sad imam osjećati se tako kako se osjećam :/ Uz to, postoji puno opravdanja za ponašanje moga tate (i njegov tata se tako odnosio prema njemu, izgubio je mamu na ružan način, sam je otišao od kuće, ...) koja su mu, po njemu, davala za pravo njegove postupke.
Prvo, mislim da riješavanje problema opravdavanjem nije nikakvo riješavanje problema (slažem se treba stvar sagledati sa više strana) jer onda sutra možemo i sebi uzeti za pravo da se prema svojoj djeci ponašamo onako kako ne treba jer imamo opravdanja za to.
Drugo, to što ljudi ne prepoznaju problem, misle da su rečenice koje govore u ljutnji samo nevažne riječi koje se zaboravljaju, samo pokazuje zašto se događa "preslikavanje".
Naši postovi ovdje su pretežno tužni, a neki i potresni, ali veliki su pokazatelj naše svjesnosti svega što smo proživjeli, što je velik korak u spriječavanju ponavljanja istog s našom djecom. NE PONOVILO SE! :cry:
Aha, osjećaš se ko budala kad ti ljudi sa strane govore, ma daaaaaaaaaaj, pa oni tebe vole najviše na svijetu, sve su ti pružili!
I iskreno tako misle!
A ja bi ih gađala cipelom u glavu, ali to ne priliči finoj curici iz sretne obitelji :mrgreen:
Anita, ja sam si tocno to razmisljala dok sam citala tvoje postove...Citiraj:
Felix.. da sam napisala tekst potpuno isti tvojem, bolje bi opisala svoje djetinjstvo i ponasanje svojih roditelja prema meni, nego sto sam vlastitim rijecima.
joj cure toliko vas potpisujem :/
kloklo, ahhh ti i tvoji postovi :heart: :heart:
sinoc sam sjedila s mm na terasi do dugo u noc, pricali smo o slicnim temama. on upravo cita 'odrastanje kaina' i sto vise preispituje svoj odnos s ocem, to vise uvidja koliki je njegov otac emocionalni invalid (a opet, sto ocekivati od covjeka koji svojim roditeljima govori 'vi') i koliko njegovi roditelji nisu razumjevali, kao ni moji, koliko smo bili na rubu i koliko se u nama svih tih godina nagomilavalo patnje i agresije. ali roditelji su uvijek majstori u samozavaravanju i ignoriranju negativnog kod svoje djece: kad su moji saznali da idem psihijatru, mama je rekla da izmisljam probleme i da mi je to bezveze (???) a tata je, kao i uvijek, ignorirao cinjenicu da sam 'slaba' (emocije su slabost, iracionalno je slabost..)
a sve je tako prokleto jednostavno.
Ja sam mislila da sam ja ta koja je zakinuta jer nisam odrasla u kompletnoj obitelji. Moji su se razveli, otac me se sudskim putem odrekao, a ja sam odrastala uz baku i mamu. Dugo sam patila jer su mi se djeca (a i neki odrasli) rugali jer nemam tatu. Mama i baka su svoje zivote usmjerile prema meni i mojim potrebama. Nikada nisam dobila batina, nikad mi nitko nije prijetio. Odrastala sam u mirnom i stabilnom okruzenju punom topline, podrske i ljubavi. Kad sam bila mala nije mi bilo jasno zasto se moja majka nije zeljela ponovo udati iako je imala prilike. Sada kad sam odrasla i kad imam dijete razumijem njenu odluku i razloge.
Kad sam rodila mog PK napisala sam mami sms da ga puno volim i da mi se cini da ta ljubav nema granica, a ona mi je odgovorila:"I ja tebe volim takvom ljubavlju kakvom ti volis sina, samo sto ja tu ljubav osjecam toliko dugo koliko ti je godina." Jos uvijek u mobitelu cuvam tu poruku i svakog ju dana procitam.
Zaloste me sve ove tuzne price koje sam ovdje procitala. Nadam se da ljubav koju dajete vasoj djeci i od njih ju primate moze ublaziti bolne trenutke koje ste prozivjele, iako ih iz vaseg sjecanja ne moze izbrisati. Citajuci vas moram priznati da divim vasoj snazi i odlucnosti da idete naprijed prema boljemu noseci to tesko breme proslosti.
Joooooooooj, sad kad si to spomenula Felix...
Prije par godina kad sam krenula na terapiju nisam rekla starcima jer ne bi shvatili i nije mi se dalo objašnjavat...
No, te stvari naravno traju i nakon nekoliko mjeseci od prvog tretmana sam se osjećala bolje, bolje sam kontrolirala svoje ispade bijesa kad bi oni počeli sr.at, ali daleko je to bilo od pravog Zena...
I tako sam tijekom jedne žestoke svađe toliko podivljala da sam počela lupati šakama po zidu sasvim izbezumljena i vikati da jel njima jasno da su mi nabili traume za cijeli život koje mi terapeutica do osamdesete neće izlječiti!
Uslijedio je muk i nevjerica s njihove strane, gledali su me razrogačeno i onda je mama propentala: ti ideš psihijatru??????
Ne psihijatru, luda ženo, već psihoterapeutu, ja nemam psihičku bolest već poremećaj, hvala vam lijepo na tome...
Tata se naslonio na zid i počeo plakati, mama se srušila na stolac i sad slijedi stvarno tragikomični dio...
Dijete, dijete naše cijeli život osjećam da nešto nije u redu s tobom...pa, da...ti si bolesna, trebaš se liječiti! Ako treba i kuću ćemo prodati da ti platimo doktore, samo ozdravi!
Joj, curke da nije tragično bilo bi za plakat od smijeha...
Umjesto da zavire u mmoje srce i probaju shvatiti što su mi napravili, saznanje o mojoj terapiji im je skinulo kamen sa srca jer sad znaju, znaju sto posto da oni nisu ništa pogriješili!
Falabogu, eto, samo je to - dijete im je bolesno i ludo zato se tak ponaša, koje olakšanje :lol:
Smijem se tome da ne bi plakala, jer kad sam u još jednom naletu inspiracije pokušala otvoriti oči kaj se događa i predložila im da idemo na terapiju zajedno, trepćući okicama su me pitali: Paaaaaa, zašto? Mislim, ok može ali zašto? Ti si bolesna, ne mi?
Ljudska vještina samozavaravanja je zaista zadivljujuća osobina, a :mrgreen:
Vanchy, sva sam se naježila od poruke tvoje mame, divna je :heart:
Ovo me naprosto prepadne, mislim koliko unatrag ide.Citiraj:
BusyBee prvotno napisa
A ja sam mislila da su svi drugi u sretnijim obiteljima i da je jedino moja naopaka :cry:
ajme, kloklo draga...
Okreće mi se želudac, stvarno ne znam kako da opišem taj (su)osjećaj. Mješavina bijesa, nemoći, žaljenja... grozno. I ne možeš objasnit, ne ide mi u glavu. Sve zaključano.Citiraj:
kloklo prvotno napisa
kloklo, nije ti lako. Ni drugima koje su pisale. Ni svima koje nisu pisale, a imaju svakakva iskustva. Ja sam negdje između, zato valjda doživaljavam vrlo jasno ovo što pišeš.
Velika je utjeha moći popraviti stvari bar od sebe prema svojoj djeci, ako već starcima ne možemo doprijeti u svijest.
Citiraj:
mendula prvotno napisa
Joj kloklo, kad sam ja upala u depresiju, moj tata nije htio čuti da on nešto ima s tim. Kako se to dogodilo nakon raspada moje četverogodišnje veze s bivšim, onda je razlog, naravno, bio on. On je kriv za sve, za dvije godine moga preživljavanja na dnu dna.
Ja sam nakon godina šutnje na urlike i maltretiranja, imala fazu kada bih se počela nekontrolirano tresti i histerično vikati i plakati na bilo kakvu svađu i povišenje glasa (bilo čijeg, a posebno tatinog naravno). Sada se njegov odnos prema meni ipak promijenio, u međuvremenu je i on "pao" i trebala mu je podrška i pomoć, ali guess what...ja nisam suosjećala s njim (grozno, ali je tako)...i više ne reagiram tako...
Nemoj mi krasti rečenice ispod tipkovnice, ovo sam mogla i ja napisat :mrgreen: i sretna sam kaj nisam jedina takva luda baba kak su me pokušavali uvjerit :mrgreen:Citiraj:
vitekova mamuška prvotno napisa
A čuj mene kaj trabunjam, sretna sam kaj je još netko u nevolji ko i ja :shock:
Oprosti draga, znaš da nisam tako mislila :love:
Ma lijepo je čuti da smo obje relativno dobro nakon svega :*Citiraj:
kloklo prvotno napisa
Boze... ja stvarno moram nesto napraviti sama sa sobom. Izgleda da to nase unutarnje dijete u nama ne odraste nikad (ili dok ne dobije ono sto svakom djetetu treba?)? Jer.... kad sam procitala ovu tvoju poruku, odmah sam se rasplakala i shvatila koliko bi mi nemjerljivo znacilo da sam ja dobila takav sms! Samo jednom jedan. Sve bi se otopilo, sve, apsolutno sve sto me koci da ih NESMETANO VOLIM (volim ih iovako... ali s nekom tezinom).Citiraj:
Vanchy prvotno napisa
Potpisujem od riječi do riječi. :heart:Citiraj:
brigita2 prvotno napisa
Samo pazite kaj obećavate da ne bi morale ispuniti, pa me već na prvoj kavi stavit u krilo i češkati iza uha :lol:
Nema problema, ako ćeš ti u krilu držati Kaleba. Smiješ i dojiti. :lol:Citiraj:
kloklo prvotno napisa
Lolčina :lol:
uf curke tek sad sam pročitala cijeli ovaj topic i samo bih vam htjela poslati puse.
Ja isto dolazim iz jedne poprilično prikriveno syebane obitelji i toliko se još borim sa svim čudnim oiteljskim odnosima da nemam volje ni pisati o tome jer se bojim da ni sama nisam načisto s tim pa mi svaka moja rečenica zvuči krivo i ne prestajem brisati i ponovno pisati... Ne mogu reći da mi je falilo ljubavi, mama je stvarno bila čak i AP na neki svoj način i posvetila nam se totalno (nama djeci, ima nas 3). Ali odnosi su totalno poremećeni, rastali su se kad sam imala 3 godine i nastavili živjeti zajedno radi nas, kao da se nebi razdvajali.. Pa tu sad onda ima svega, od razgovaranja preko nas, svađanja preko nas... ma joj joj. Ja sam s njima u odličnim odnosima, ali nikad se mi ozbiljno nismo razgovarali. Moja mama uvijek sve nekako izokrene i ne može prihvatiti kritiku i misli da problema nema.. Stari je uvijek bio teški frajer, imao brdo drugih žena i sad pod stare dane ga je počela pucat neka depra i sad je postao više svjestan svog očinstva, ali je totalni egocentrik. I tako.. Nemam snage dalje, samo sam htjela poslati vam pusu i nadam se da ćemo sve mi svojoj dječici uspjeti pružiti puno zdraviji ambijent :heart:
Srce mi se kida jer u tvom postu je toliko istine i tuge. :cry: Imas od nas jednu veeeliiikuuu pusu tjesilicu.Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
A ja sad kad procitam ovih par lijepih prica jos vise shvatim koliko mi nedovoljno voljeni imamo problema.
Litala :love: za ona zadnji post jer to isto i ja radim.
Ja svojoj mami ne mogu reci da je volim. Nije da je bas sad nevolim ali.........neznam kako da objasnim. Na majcin dan gledam sve one cestitke i nakraju sam joj rekla da sam zaboravila kupiti cestitku tj nisam stigla.
Poklon joj dati meni nista neznaci ali lijepa rijec znaci a ona je po meni nezasluzuje.
Kako da joj kupim cestitku punu neke super sentimentalnosti i opisa divne majke kad to ona meni nije bila.
Mene je tako strah da bez obzira koliko se trudis biti drugaciji da moje djete jednom ovo pise o meni. Kolika je to nesigurnost u nama?
Od kad smo otvorili ovaj topik jos vise mi se sve poburkalo u meni a i kjiga koju citam Otrovni roditelji.........................
Ali zato jos vise grlim, ljubim, mazim, izgovaram i pokazujem ljubav.
Kloko, tvoji su me postovi posebno dirnuli :heart:
uh, u ovo vruće popodne osim šta mi curi znoj s leđa cure mi i suze. pusa svima vama :love:
dakle;
1. postoji li AP ako brak nije skladan?
2. kako AP utječe na brak i kako brak utječe na AP?
Andora.... ova sam pitanja postavila neki dan, pa ipak izbrisala da ne odem preduboko u raspravu, kao sto precesto cinim.
Jako dobra pitanja!
Cak ustvari predlazem da to bude novi topic!
evo otvorila sam temu, ožežite tamo! :mrgreen:
Hvala ti puno što misliš :love: , ali sada dok sam trudna ne bih se upuštala u to.Citiraj:
pinocchio prvotno napisa
Anchi, nije to nista "strasno" i ustvari to "kidanje veza" se vise odnosi na stvaranje individualnih prostora. Bar ta prva vjezbica koju mi je pokazala frendica. Ako je vjezbica na jednom okupu u par stranica, budem je slikala pa stavim... ne znam, jer knjiga jos samo stoji... :oops: zajedno sa mnogim drugim. Ili napisem to kako mi je ona opisala, a to je super...
Btw..ja sam u svojoj prvoj trudnoci (luda 21.godisnjakinja..) htjela rjesiti probleme sa starcima, a i traumu rodenja, tako da sam isla na tretmane Preporadanja.. (rebirthing.. leonard orr).. to mi je bilo mrak! Bili su puno blazi radi trudnoce (tretmani), ali jos uvijek dovoljno jaki da se prisjetim nekih detalja sa svog rodenja (samo detalja, ali sam provjerila sa mamom i da, nisam ih "izmislila") koji su me uostalom i motivirali da se izborim za prirodni porod po Le Boyeru (tada nisam znala za Odenta), a puno te goleme tuge koju nosim oduvijek je "prodisano"....
Ustvari, zelim reci da me trudnoca jaako motivirala da razrjesavam odnose, pa ako imas "poriv" slobodno mu se prepusti... jer ce sve biti u redu. :)
moji su roditelji bili prilicno att.: od dojenja, do zajednickog spavanja do skole, mama je krenula raditi tek kad smo mi krenule u skolu, dotad smo se samo igrale i uzivale - tog se razdoblja skroz sjecam :) , a opet mogla bi im nabrojati hrpu propusta, kao i svi svojim roditeljima. i oni sami sebi priznaju dio tog.
kao sto i mi sigurno vec sad zbrajamo neke nase greske.
ali dvije tri najvece greske prema meni - bila sam prilicno povucena a oni su to stalno pokusavali promijeniti, izbaciti me u drustvo, skrenuti paznju na mene, drugo, previse su me hvalili, stalno su im bila puna usta nas, dosta dugo sam mislila da sam najljepsa i najpametnija na svijetu pa mi je pubertet donio i to gadno otkrice, trece - stitili su nas od svega ruznog, prezasticivali nas pa sam jako rano pocela misliti da mozda ja nisam dovoljno zilava za ovaj svijet kad me tako treba stititi od njega.
i sto je najgore, neke od ovih stvari primjecujem i u svom odnosu i ivarom.
ali kad citam ove tri stranice, mislim da sam ipak u velikom "plusu", jer nisam nikad imala osjecaj da je pravi zivot u nekom drugom dvoristu i nemam potrebu kopati rupe iz kojih bi se izvlacila. :/