E vidiš, ymca nije za curice. Diskriminacija. (Ajd pogodi zašto vilidžovci furaju tu pjesmu)
Kod nas nema ni ymca :(
Printable View
E vidiš, ymca nije za curice. Diskriminacija. (Ajd pogodi zašto vilidžovci furaju tu pjesmu)
Kod nas nema ni ymca :(
Davore, pa postoji i YWCA!
A kod nas nema ni ywca :(
Nema prstića - nema čokolade.
Evo...svašta ima na wikipediji Evo o utjecaju pjesme na svijet
"YMCA" is also the name of a group dance with cheerleader Y-M-C-A choreography invented to fit the song. One of the phases involves moving arms to form the letters Y-M-C-A as they are sung in the chorus:
Y - Arms outstretched and raised
M - Left hand on left shoulder, right hand on right shoulder
C - Arms extended to the right
A - Hands held together above head
Evo o organizaciji ymca
Nema više veze s gay imageom...
Nema, ali nema tamo ni cura. Vilidžovci su zapravo samo isprovocirali takav imič.
Nema cura. Oni su bili prvi boy-band. A muz'ka im vesela kuruza. Nema veze što su "gayish"..
Što mi fali disko..disko...
A mi ljetos vodili malca u dječji disko u Krk. Čagali su i YMCA sa spomenutim vitlanjem rukama 8)
Malecki problem je da kroz godinu - nema ni dječji disko.
Hmmm...
A da se ja krenem raspitivati o steroidima? Čini se da će mi ipak trebat.
Hm, baš mi je drago Davore da si pokrenuo temu, jer vidim da nas ima koji mislimo slično :D I ja izazivam zgražanje kad kažem da ne bih bila sretna da mi se dijete poželi "ozbiljno" baviti sportom, a ne bih mu htjela ništa braniti, dakle :/ (fingrs krost!)
Ja bih, kao i tatek, rado da mi dijete voli glazbu ( za sad smo na dobrom putu :D ), ali sam i tu oprezna pa da ne otvaram novu temu, ja bih se nadovezala- Davore nemoj zamjeriti, ovdje. Ja sam išla 4 godine u muzičku školu i ne vjerujem da sam toliko izdržala :cry: Dakle to je bila prava tortura i nepedagoško ponašanje, možda ne štetno fizički, koliko psihički za dijete u razvoju.
Neke od redovito primjenjivanih pedagoških mjera:
-lupanje ravnalom po prstima
-javno vrijeđanje, od proglašavanja totalnim antitalentom, do vrijeđanja da pjevam kroz zube i slična brljezganja
-živčano pisanje (u ljutnji) u bilježnicu 11-o godišnjeg djeteta 111 (svaki broj 2 cm "visok"), potcrtano- ja jadna, naivno, mislila da trebam naučiti vježbu 111 :oops:
E sad, ne brine mene toliko to moje iskustvo, jer je iza mene, ja od tada kroz osn. i sr. školu pjevala u nekoliko zborova (doduše nikad solirala, ali nisam picky, bitno da pjevam :mrgreen: )... Brine me što su te osobe van škole i dan danas prema meni MRAK LJUBAZNE, a to tamo je bilo tako jer su UMJETNIČKE DUŠE?! To je navodno normalno, jer su umjetnici takvi pa i ona priča "iz baleta"; psovanje, vrijeđanje i lupanje nisu baš nešto, ali REZULTATI su WOW, a ti "pedagozi" su umjetnici pa im se mora oprostiti. Ovo sam napisala, jer su se takvi komentari čuli kad je bila riječ o tom baletnom slučaju, a ja sam zgrožena- možda iz različitih pobuda, ali u tom slučaju i umjetnost ne zaostaje po brutalnosti za sportom. Ja se samo nadam da je ipak sve manje takvih "umjetničkih" tipova i da M. neće reći da ne želi biti nogometaš, ali bi htio biti baletan... uh!
joj daisy gdje me nađe.......meni je takva jedna glazbena pedagoginja rekla da gluplje dijete od mene nije vidjela,a ja u školi briljantna 5.0
ma fuj i sad kad je vidim,prelazim na drugu stranu ceste
Viš-viš, ima to svojih potencijala. Očito je potrebno imati mogućnost vrednovanja izvanškolskih aktivnosti. Ovako smo samo naivci koji mislimo da djetetu radimo dobro ako ga na nešto potičemo.
Da, izvanškolske aktivnosti su priličan kaos.
Idem se jadati.
Išli smo probno na gimnastiku u DIF i ispalo je jao i naopako. Mi u svlačionicu, a tamo trenerica i sve nešto prevrće očima uz komentare "neće on to moći, svi klinci već znaju kako se trenira" i slično. Tu sam pogriješio jer sam trebao shvatiti tekst između redaka: "gade mi se djeca i već ih imamo previše" i pustio sam malca u dvoranu. Bio je oduševljen.
Krenuli su s programom, trčali u krug, malac je prilično dobro imitirao ostale i bio je dosta razigran. Niti u jednom trenutku mi se nije učinilo da radi bilo kakve gluposti, ali je bio vidno oduševljen i uzbuđen. U jednom trenutku trenerica me pozove i isporuči mi malca uz "ne može on to, ne mogu dopustiti da se neko dijete ozlijedi" !?
Malome se svijet srušio. I krenemo u svlačionicu, kad - zaključano, a samo ona ista koza koja je istjerala malca ima ključ. Dakle, preostalo je jedino dočekati kraj "treninga" na galeriji i tješiti neutješno dijete.
Novi šok: stiže djed mraz. Tko zna, valjda ga je morala stjerati van prije dragog djedice jer su poklone imali na broj. Bio sam potpuno neuspješan u objašnjavanju zašto ga dragi djedica ne primjećuje.
Na galeriji je pala i rasprava između (druge) trenerice i prisutnih roditelja oko članarine (250kn mjesečno, uz klauzulu da se zapravo ne zna što je to mjesec dana) i njene komentare "ako vam ne odgovara nemojte dolaziti, ionako imamo previše djece". A-ha tu smo.
Konačno kraj "treninga", odlazak u svlačionicu, izlazak van.
Šećer na kraju, prilazi nam trenerica i krene s pričom da nek dođemo u siječnju, kao bit će početna grupa pa će se uklopiti i neće biti straha od ozljeda (?) i još dvije tri kile sličnih bedastoća. Pristojno sam ju slušao do kraja i rekao da je svojim postupkom danas potpuno razočarala jedno prije toga oduševljeno dijete i - išla me brže bolje prekidati u pol riječi.
I... ići ćemo sigurno u siječnju na treninge - samo prije toga moramo kolektivno na lobotomiju.
Treninzi na bazenu (bebe ribe i bebe vidre) nemaju apsolutno nikakve sličnosti s ovime danas. Treninzi starije djece na bazenu isto tako nemaju baš nikakve veze s ovime danas. Samo po tome zaključujem da nisam ja pukao, nego tamo na DIF-u jednostavno nešto nije OK.
skupi grupu istomisljenika pa dajte oglas: trazi se ucitelj/ica gimanastike kojoj je u srcu dobrobit djece i unapredjenje rekreativnog bavljenja sportom ili nesto slicno.
tako rade neki home edukatori (i ne samo za sport :) )
mi smo na ribe, vidre i slicno isli od sestog mjeseca. i prestali negdje oko druge godine, jer je ona rado plivala od rodjenja, a odlazak na strukturiranu aktivnost je pokazivao naznake opasnosti da joj se plivanje prestane svidjati.
Sada pliva s tatom (tj, uglavnom roni :roll: )
Eh, kad bi se to dalo, već bih organizirao dječji disko. Tek u zadnje vrijeme se šuška o odobravanju korištenja školskih prostora za javne svrhe. Tko zna, možda ipak uskoro
Jao Davore, ne mogu se odlučiti između ova dva smajlića :cry: :evil: Jadno dijete :heart: , ali i jadna djeca koji roditelji ostave na brigu tako toploj osobi i misle da je sve OK! Prestrašno!
Kak' to misliš? A kaj je s nazovi jogom i ostalim rekreacijama u vrtićima, školama :? Pa strani jezici i sl.Citiraj:
Tek u zadnje vrijeme se šuška o odobravanju korištenja školskih prostora za javne svrhe.
:love:Citiraj:
Sanja prvotno napisa
da ovdje ne offtopicarim otvorila sam novi topic:
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=33815
potaknut je rijecima mamazike iz njenog prvog posta na ovom topicu... o umjetnicima...
sto se mog misljenja o sportu tice, kao i o svim hiper-profesionaliziranim i hiper-specijaliziranim djelatnostima je: mislim da je to nezdravo kako za um, psihu tako i za tijelo... da ne velim i za prirodu ter drustvo...
i nije u skladu sa mojim pogledima na zivot koji idu vise holistickim smjerom...
ps. mamazika, nikako mi nije namjera napasti te citiranjem tvojih rijeci na tom topicu... dapace, i sama prepoznajem tragove takvog razmisljanja u sebi jer sam odgajana tako misliti... no moj je duh ipak jaci pa se (kreativno) tome opirem... i samo su me tvoje rijeci onda piknule u bolnu tocku... eto, ovo ti nudim kao poticaj za razmisljanje... a ako ti ne sjedne kao takvo - onda je ovo isprika...
:love:
Citiraj:
Davor prvotno napisa
aha, znaci, krecemo se ipak prema Illichu....
zivjela decentralizacija znanja i vjestina!
Ma samo gola potreba. Ništa drugo.
Zapravo sam se ulovio u razmišljanju da su dvoranske aktivnosti najbolje za izbjegavanje, jer se radi o precijenjenom resursu.
Treba ići u prirodu.
Malo ću povampiriti ovaj topic: za rođendan sam dobio majicu s natpisom "NO SPORTS" :sing:
I ja bi jednu takvu. 8)Citiraj:
Davor prvotno napisa
Pitam onda MŽ gdje ju je naručila. Mislim da je bio WGW, ali nisam siguran. Na Jakuševcu sam viđao "No sports, only drugs", ali to nekako promašuje bit.
Mama mi je kupila najskuplji i u toj trgovini najveći sintisajzer samo da 1 mj ne idem na treninge.Nakon tri dana sam ga ponosno spremila u vitrinu i tamo ga ostavila...
Kada sam htjela upisati veterinu,roditelji su se udružili i ucjenama me odgovorili.Smatrali su da mi je druga opcija (prof.književnosti) bolja opcija,jer "žene mogu dovesti na svijet tele".
Nakon jedne prekrasne utakmice došla sam kući i izjavila da želim biti prof.tjelesnog.I na to su imali primjedbi i urota,ali su odustali jer je to bila moja odluka.Danas imam svoj klub i uživam raditi sa djecom. Mučim se,plačem,živciram se,...,ali se i radujem,smijem,...I NE MORAM BITI UVIJEK OZBILJNA!!!
Poanta:ono dijete koje je za nešto stvoreno i ima sreću time se i baviti,na bilo kojoj razini,trebalo bi se time baviti. Zar nas osobni uspjeh ne čini sretnima?!
Ono dijete koje posjeduje predispozicije za određenu grupaciju sportova ili neki sport konkretno i njime se bavi,lakše savladava motoričke informacije.Da skratim priču,talentiranom djetetu ili motorički razvijenijem djetetu se isti motorički sadržaji čine lakši u odnosu na "prosječno motorički razvijeno dijete".
Isto kao i u drugim zanimanjima,samo ovdje je dodatno naglašena motorička komponenta. Ako posjeduješ talent i voliš sport-iskoristi ga!
MM je bio vratar u 1 HNL.Kada je upisao strojarstvo zapustio je nogomet.Radio je neko vrijeme na fakultetu,ali se zahvalio i sada radi u privatnoj firmi.Dan-danas žali za odlukom da napusti sport!
Naš je klinac talentiran za sport i bila bi šteta da se njime ne bavi. Igra rukomet, i dobar je. Povremeno je (obično početkom škole) htio odustati. Rekli smo da smije odustati jedino ako si prvo nađe drugi sport, i to ne načelno, nego točno mjesto i vrijeme. Za to si nije dao truda, a u međuvremenu se uhodao, dobio poneku pohvalu trenera, i "rukomet se popravio".
Ne dižem rukomet u nebesa, dapače. Ali to je timski sport, što smatram važnim. Osim toga, trebate vidjet to dijete kako je šizavo kad iz nekih razloga ne može dulje vrijeme ići na trening. Nije odlikaš, pa je sport, u ovom slučaju rukomet, ona aktivnost gdje za uložen trud postiže dobar rezultat i dobiva priznanja - a to je svakome potrebno.
Biciklizam i planinarenje suprugu i meni su omiljene aktivnosti, vodili smo malca sa sobom, ali uglavnom smo odustali. Prihvatili smo njegovu argumentaciju: to je ugodno nama, a nije njemu. Ne želim da zamrzi brda za cijeli život. Nekakva iskustva je stekao, brda mu nisu nepoznata, vidio je i doživio više nego vršnjaci. Ponešto mu se svidjelo, ali nije to njemu nešto, posebno ne višednevni izleti. Sad povremeno napravimo kraći izlet ili vožnju.
On sam smatra da bicikl može ugodno iskoristiti jedino za skakanje. S tim nismo sretni, ali ne branimo, jedino inzistiramo na nošenju kacige.
:lol: :lol:
sitila sam te se jučer davore
išla sam nešto po gradu, prolaz kroz podrume zatvoren i ja priko geta
nisam tuda prošla od srednje škole sigurno, kad naletim na grafit
POLITIKOM PROTIV SPORTA
:lol:
drogom protiv sportskih kladionica
Svidio mi se:
No pain - no gain,
No brain - no pain.
Sjetim se često ove teme, a posebno kad vidim kak' moj dvoipolgodišnjak šutira loptu lijevom nogom :shock: (a ni desna nije za odbaciti!) Prestat ću pričati da ne želim da bude sportaš, stvarno smo MM i ja ostali u šoku kad je slučajno demonstrirao vještinu (vjerojatno ju je naučio u vrtiću, od roditelja nije :mrgreen: ). Demonstrirao ju je kad smo kupili gumene čizme koje na sebi imaju nogometnu loptu- mislio valjda da su to "kopačke" :lol:
Jučer sam opet bila u šoku jer me kolegica s posla pokušavala uvjeriti kak' je normalno da treneri vrijeđaju djecu :shock: :x tipa "ovco" i sl. ljepote, jer "ne znaš ti kakve sve djece ima". Moram priznati da me i rastužilo i uplašilo koliko volje je branila tu tezu. (ona se bavila sportom)
mislim da nije problem zastiti djete od sporta ( barem po defeniciji koju si dao, tj. profesionalnog bavljenja sportom ). Ne znam niti za jedan slucaj profesionalnog sportasa koji u jednom trenutku nije htio odustati, i onda je ostao pri tome zato jer ga je okolina natjerala da se dalje bavi time ( mislim prije svega na roditelje ). Puno je lakse odustati nego se baviti sportom na takav nacin. Ja sam dugo godina plivala, i kada je doslo do toga da se trenira 2 puta dnevno svaki dan, ja sam odustala i roditelji su me u tome podrzali, dalje sam se bavila odbojkom, opet rekreativno i zato jer sam ja to htjela. Dakle, mislim da ne treba razbijati glavu s time kako zastiti dijete od sporta, jednostavno treba postovati njihovu zelju i volju kada kazu da im se to vise ne svidja ( a svima, bas svima se to u jednom tenutku desi ).Citiraj:
Davor prvotno napisa
mudro :)Citiraj:
Aphro prvotno napisa
a ovo bi nosila s gustom :mrgreen: :
Citiraj:
No pain - no gain,
No brain - no pain.
Konačno je svanuo dan kada se počela uvoditi kakva-takva regulativa u zloporabi dječjeg (robovskog) rada u sportu. Od sada će dječica prije nastupa morati pokazati koliko (stvarno) imaju godina: http://sports.espn.go.com/oly/gymnas...=ESPNHeadlines
Toliko sam obožavala odbojku (obožavam je i dan danas), da sam u srednjoj školi i na prvoj godini faksa svaki dan išla na treninge. Moji roditelji su mi to dopuštali, ali kao što netko reče- "spuštali su me na zemlju". Radili su to na način da nikad nisu obraćali pažnju na moje igranje, nikad mi nisu došli na utakmicu i nikad nisu pričali samnom o tome. Mene je to tad jako boljelo, boli me i dan danas. To je bio glavni razlog zašto sam prekinula trenirati. Jednostavno zato jer su ignorirali moju ljubav prema sportu općenito, umjesto da su me kao roditelji podržavali. Tako da to nikada ne bih priuštila svome djetetu! Podržavat ću ga u bilo čemu što voli i što želi raditi, jer zato i jesam tu. A profesionalno bavljenje sportom nije tako loša stvar kako je neki od vas pokušavaju prikazati. Govorite o ozljedama.....pa onda bismo trebali i otvoriti temu "Zabranit ću svome djetetu da bude računovođa ili vozač"...jer svi znamo da takva zanimanja gdje se puno sjedi, stvaraju probleme s leđima. :/ Dajte ljudi, nemojte ići u krajnosti :mrgreen:
Sportovi su krajnost.
Ko klinka sam isprobala razno razne sportove i upoznala razno razne trenere. Neki su bili strozi, zahtjevniji, neki blazi, opusteniji, ali niti jedan me nikad nije vrijedjao. To je apsolutno neprihvatljivo.Citiraj:
daisy2005 prvotno napisa
Pa...ispada da je u zadnje vrijeme krajnost biti novinar, a ne sportaš. Hajmo im zabraniti i to zanimanje. :/Citiraj:
Davor prvotno napisa
A, vidiš, ja sam upoznala dvojicu kojima su roditelji napravili SVE da se prestanu baviti sportom. Jedan je danas otac trojice sportaša, svojevremeno jedan od najboljih u svijetu u svom sportu, danas radi kao trener (usporedo s profesionalnom karijerom završio je pravni fakultet), a drugi je vrsni kineziolog-oboje djece mu se bavi sportom. Ukratko-ako postoji u djetetu ljubav prema sportu/glazbi/čemu god-roditelj to ne može spriječiti. A ne bi ni smio.Citiraj:
Ne znam niti za jedan slucaj profesionalnog sportasa koji u jednom trenutku nije htio odustati, i onda je ostao pri tome zato jer ga je okolina natjerala da se dalje bavi time ( mislim prije svega na roditelje ).
... jer ćeš mu to ti zabranit.
Daj pročitaj još jednom gore linkani članak. Odnosi se na djecu kod koje je sport stvarno postao krajnost.
...sto me podsjetilo. Jeli jos tko isao gledati the red race - u sklopu ZG film festa?
jedan od najzalostnijih dokumentaraca koje sam vidjela.
http://kempton.wordpress.com/2008/09...-the-red-race/
i ti si krajnost.Citiraj:
Davor prvotno napisa
ni jedno ni drugo ne možemo zabraniti
Pogledala sam samo dio na youtubu, nisam mogla sve. Povracalo mi se.Citiraj:
Zoila prvotno napisa
moram pohvalit davorov avatar! :lol:
ima davor pravo..profesionalni sport je totalno pretjerana i bolesna kategorija