Mislim da to više ima veze s karakterom mačke (moja bivša), i njenim traumama (moja sadašnja).
Moja Štefa je bila mačka koja je stalno išla van, ali je isto znala zaskočiti nogu u prolazu, ili se zubima i panđama baciti na ruku, ali to je bio dio njene lovačke igre. I mi smo ju dijelom tak naučili.
Sadašnja maca, Bibi, ima traume iz djetinjstva. Ne znam kakve, ali očigledne jer se boji svih koji su imalo ne-nježni. Ide van, a isto napada.
Ali moju ljubičicu nije nikad napala. Doduše, jednom je sjedila na prozoru, a mala ju je došla gnjaviti, i mačka joj je dva puta "rekla" oštro mijaauu upozorenja, a mala nije poslušala, pa je dobila po ruci. Ali to joj je bila dobra škola da obrati pažnju na ono što joj životinja pokušava reći.