a zakaj, ne znam zasto, ali ja se jos uvijek iscudjavam kad vidim koliko ima slicnosti u nasim obiteljima, pogotovo u tim odnosima izmedju djece i na relaciji roditelji-djeca. ;)
nanoibeba, ista stvar ...
Ima nesto u tome sto su nam klinci slicnih uzrasta i slicne razlike medju njima i sto su iste "konfiguracije" :mrgreen: (tj. stariji decko, mladja cura), ali je po meni to samo dio price.
Ja imam neku svoju teoriju po kojoj smo sa Vedranom krenuli nekim "klasicnim" odgojnim putem, uz mozda premalo ljubavi, a nesto previse nervoze, sto zato sto nam je prvo dijete, sto zato sto smo tad bili jos (pre)vise pod nekakvim roditeljskim utjecajima. Zrinka je dosla kasnije, kad smo bili opusteniji kao roditelji, slomili u sebi neke blokade iz naseg djetinjstva i kad smo bili sposobniji i otvoreniji prema nekakvom opustenijem odgoju ... i Zrinka ga je dobila od samog pocetka svog zivota, dok je Vedran vec izrastao na "staroj" osnovi i rezultat je njegova veca zatvorenost, pogotovo emocionalna i cini mi se da je to jedan od temelja problema.
(koliko je vazno to sto je on decko, a ona cura u to ne bih ulazio ... dopustam da to ima izvjesnu vaznost, no ne toliku koliko ljudi inace smatraju).
Ne znam, koliko to kod vas, a zakaj i nanoibeba, moze biti slucaj, no mislim da je nasa prica takva.
Mislim da su taman tu negdje sa tim ekstremnim reakcijama ... a i mi sa nasim, na granici nasih (psihickih) snaga.Citiraj:
a zakaj prvotno napisa
Ja se tu moram ipak malo ispraviti. Naime, Vedran se isprica kad napravi nesto hotimice pa onda se desi nesto nekome nazao. Recimo, izvuce knjigu iz regala, druga knjiga padne Zrinki na nogu i rasplace se - tad ce reci "oprosti". Ali, ako ju namjerno ispusti njoj na nogu - nema sanse.Citiraj:
Pokusavali smo x puta porazgovarati o tome sto se desilo (ne optuzujuci, nego sa pitanjima "U cemu je bio problem?" "Sto zelis?" itd), no NITI JEDAN JEDINI PUT nismo dobili ikakav suvisli odgovor, isto tako niti izvinjenje ako je napravio nesto neprihvatljivo (recimo, udario nekoga).
Ajmo smisliti neki dobar princip za samokontrolu ... pokusavam ga naci sam vec neko vrijeme, no bez veceg uspjeha ... neku sliku, rijec, viziju ... koja bi mi dosla u glavu kad pocnem kipiti i rekla bi mi "Stoj, smiri se!".Citiraj:
Meni osobno je problem sto me nekad savlada ljutnja pa onda dajem los primjer - recimo vikanjem ili udaranjem sakom o stol i slicno :/ Pokusavam se toga rijesiti, no ... nedostaje mi "odusni" ventil da izbacim iz sebe tu ljutnju na neki drugi nacin kad ne mogu kad hocu izaci van pa recimo ishodati pola sata ili nesto slicno.
Vjerujem da kad se ja toga na neki nacin rijesim da ce valjda i kod njega i kdo Zrinke (ona poprima slicni obrazac) to biti manje izrazeno.
A ovo je jako jako istinito. Moram priznati da ni ja (a ni muz mi) nisam bas uzor-primjer samokontrole. Sad nekako grupno napredujemo :)
Jel imate vi nesto slicno tome?
