Naš doživljaj prvog djeteta nakon rođenja drugog

Evo i mene opet na ovoj temi.

Meni se desilo kao i nekima od vas- Ponovno sam se zaljubila u svoju stariju kcer :heart:

Bila mi je odjednom sva velika,ogromna. A do jucer sam je smatrala svojom bebom :)
Strasno mi je falila tjedan dana koliko me nije bilo doma,makar me je svakodnevno posjecivala.

Kad sam dosla kuci malena je srecom puno spavala i bila prava dobrica,a ja sam se stalno grlila i mazila sa starijom. Objema nam je to trebalo.
Tocno sam primjetila koliko i ona uziva u tome i koliko joj to znaci iako inace nije neka mazilica.

Vjerujem da je i to doprinjelo super prihvacanju seke.
Kad ih gledam kako se vole,kako se malena nasmije od uha do uha cim joj cuje glas,pa kad se starija probudi po noci i krene je ljubit,cim otvori oci pita gdje je beba....
Neki dan ju ljubi i veli- Joj bebica,ja te tako jako volim. Do neba!

Ma...ta se sreca ne da opisat! :heart:

Citiraj:

---

Anita-AZ prvotno napisa

[
Ma neminovno je i što ćemo sad to skrivati - da se veće dijete bar ponekad nađe u pozadini, zanemareno, mora pričekati, mora odgoditi svoje potrebe, želje, hirove.... radi dolaska novog djeteta. Ne znam tko će u situaciji gdje npr. beba plače jer je gladna, trčati da pogleda novi crtež starijeg djeteta. Nađe se milijun kompromisa i načina, ali to je sve nešto novo i daleko od eksluzivnog prava na mamu kakvo je postojalo ranije.

---

Ovo apsolutno potpisujem!

Citiraj:

---

samba prvotno napisa

Citiraj:

---

Anita-AZ prvotno napisa

[
Ma neminovno je i što ćemo sad to skrivati - da se veće dijete bar ponekad nađe u pozadini, zanemareno, mora pričekati, mora odgoditi svoje potrebe, želje, hirove.... radi dolaska novog djeteta. Ne znam tko će u situaciji gdje npr. beba plače jer je gladna, trčati da pogleda novi crtež starijeg djeteta. Nađe se milijun kompromisa i načina, ali to je sve nešto novo i daleko od eksluzivnog prava na mamu kakvo je postojalo ranije.

---

Ovo apsolutno potpisujem!

---

I ja ovo potpisujem.
To me toliko boli, imam osjećaj da sam ga izdala i strašno mi je teško.
Mama ja sam gladan, mama ajmo se igrati, mama daj mi čitaj... Ista ona mama koja je do nema dugo na sve odmah reagirala i uvijek imala vremena kada je on to u pravilu želio sada se iznova stalno lovi kako izgovara rečenicu ajde ljubavi malo pričekaj...evo samo da braco do kraja pojede, da bracu do kraja premotam, da podrigne, da ga okupam ili što već...
Tješi me to da će i braco uskoro malo porasti i da neće zahtijevati skoro svu moju pažnju. Samo mogu bogu zahvaliti što moj veliki dečko je pun razumijevanja i ljubavi prema svom braci pa u pravilu strpljivo pričeka, mada i njemu tu i tamo pukne film pa hoće iste sekunde.
A i moram priznati da mi nedostaju trenuci samo za nas dvoje...Evo, sad bi 31.1. trebali ići na predstavu, on se tako veseli, a ja ne znam kako bi to izvela jer bracu dojim i teško mi ga je ostaviti s nekim na dva-tri sata.
Ali na kraju, kao što većina mama kaže, kada ga vidim na krevetu kako grli brata i govori mu -Nemoj pakati baco, ja sam tu- :heart: bude mi toplo oko srca. Pa si onda mislim da ja to sigurno puno teže doživljavam nego on.

Da,taj osjecaj kao neke krivnje/izdaje je i kod mene prisutan.
Pogotovo je tako bilo na samom pocetku.

Kad bih dojila,starija bi pitala jel smije leci kraj nas,onda bih joj ja ispruzila ruku na krevetu tako ju moze zagrlt.
Izgledala je ko malo siroce-ja i beba lezimo jedna prema drugoj okrenute,dojimo,a L. se mazi s mojom rukom.

Jooj, točno znam o čemu pričaš.
On uvijek zaspi u našem krevetu pa ga onda prenesemo u sobu.
A sada, ako je braco navečer budan i treba jesti ponekad mu znam okrenuti leđa, a on kaže mama okreni se prema meni.
Sada u pravilu pokušavam uštimati bracino papanje na onoj ciki da budem ja okrenuta prema starijem pa ja zagrlim njega preko brace koji je u sredini,
a on bracu. Tata nam ostaje nezagrljen sa strane :/ i sve to uspijevamo na krevetu od 160 cm :mrgreen:

I meni moj mali izgleda predimenzionirano, ali ne mogu reći da je ljubav nestala. Nestalo je ono divljenje maleckom biću zato jer je sad netko manji od njega. S druge strane moram priznati da je Maja ta koju ponekad osjećam kao uljeza, osjećam da mi krade vrijeme koje bih trebala posvetiti Marku. Marko je ujutro kod bake i kad dođe željela bih mu se posvetiti, ali bebuška ne da i zato sam ponekad beskarajno tužna. :(

ja ću možda malo off topic
ali, s obzirom da se "trudimo" već 2 godine za drugo dijete, ponekad imam osjećaj da ne ostajem trudna baš zbog takvih silnih emocija - priroda u mom slučaju "čeka" da ja budem spremna (a možda mi sad samo radi obrambeni mehanizam)

u svakom slučaju, prekrasno napisano, hrabro, iskreno i opet prekrasno :heart:

kako nisam vidjela ovaj topic prije???

suze u ocima.....mislila sam da sam nenormalna, bilo me strah uopce izgovoriti moj najveci strah.....a sada vidim da u njemu nisam sama.
upravo kao da si zavirila u mene i napisala sve ono sto mene muci i cega se bojim i zbog cega sve odgadjam.
strah me da ce taj nas poseban i intenzivan odnos prestati onog trena kada dodje drugo dijete. i cak se nekako slazem s Bubicom (Bubica procitaj ponovo svoj post!!) :heart:
sve rijeci si pogodila, od zaljubljenosti pa do stiska i upijanja djecje energja.
zao mi je sto ovo nisam procitala kad si pisala, bila bi godinu dana mirnija....

:love: :love:

svim curama :heart:

Citiraj:

---

Nina prvotno napisa

Strasno mi je falila tjedan dana koliko me nije bilo doma,makar me je svakodnevno posjecivala.

---

kako imam još malo do poroda , ovo me sve više i više muči. ta razdvojenost od barem tri dana. jer do sad nismo bile odvojene više od 10tak sati. i kako se zamišljam dok sam u sobi i čekam da što prije odem, nekako 'zamjeram' novoj bebi što ću zbog njega biti odvojena od prvog djeteta. znam da je zapravo sve to tako bezveze, ali sad je to nekako stvarna prepreka koju treba proći.
puno je tu emocija uključeno, svakavih. dobro da me više ne muči ono klasično kako voljeti drugo dijete.[/quote]

Ako ce te utjesiti, ja sam ta koja je puno teze podnjela odvojenost.
Takoder se nikad prije nismo razdvajale vise od ca.8 sati.

Ona je bila s tatom,pa kod bake...igrala se i dobro zabavljala.
A i kad je dolazila k meni u bolnicu nije uopce bila tuzna,niti se posebno htjela mazit,niti je plakala na odlasku.

Naravno da je meni to strasno puno znacilo i znatno mi olaksalo razdvojenost. Kad sam vidjela da je njoj dobro.

Cijelu trudnocu sam ju pripremala,pricala i pricala.... sto ce biti,kako ce biti...pa je ocigledno na dosta toga bila spremna(koliko dijete njene dobi uopce moze biti spremno)

Sretno i vama :*

hvala i ja pretpostavljam da njoj neće biti toliki problem ko meni.
proći će, drugačije ne ide :)

hvala puno sto si to napisala i toliko lijepo. i ja ponekad pomislim, moci cu li ja ikoga drugog voljeti kao mog prvorodenog. drugo dijete je u planu ovaj cas :)

mislila sam da nikada nikome ne bih mogla priznati da se i u meni to događalo, da sam i ja osjetila, optuživala sam sebe, ljutila se na sebe i bila se u stanju spljuskati jer mi se prvo dijete činilo drugačijim nakon rođenja drugog....to sam potisnula duboko u sebe

sada je to iza mene i volim ih oboje jednako i u svakom pogledu i momentu oni su za mene kao jedno u mojoj ljubavi i obožavanju za njih....

evo me zbunjene...nemam problema s osjećajima, ali imam nekako sa sobom...

kad se rodio Marin život mi je bio konfuzija, porod je bio težak, oporavak težak, nismo bili sami doma, nije mi odgovarala gužva, preživljavala sam samo da-preživim...i nekako se ničeg nisam bojala.

sad, kad se rodila Tonka, život nam je divan i miran, porod je bio divan, oporavka od poroda nema, sami smo nas četvero...

a ja sam pukla...odjednom sam preplašena za nju, čine mi se njene nogice i rukice tako male i slabašne (velika je beba, btw), kad izadjemo vani prepadnem se vjetra koji zapušika :roll: , slušam ju po noći, ispipavam...
neznam što mi je, ona je divna, ne plače nešto, sisa ko velika, idealna beba....a ja sva u panici.


I sad me muči grižnja savjesti, grozna, kako je on imao težak porod i namučio se, i bio odvojen od mene, kako se za njega nisam toliko bojala, kako s njime nisam bila tolko-posvećena...

pa kako je sada velik i ogroman i divan dječak i kako je zaslužio više od toga. Ma užas. Pere me baby blues. Samo je to kod mene neki čudan blues. Vraćanje u prošlost. :cry:


I meni je bio divan taj "oproštaj" od života s jednim djetetom, M je zaspao uz pričicu "Zauvijek", zagrljena s njime dok sam ga uspavljivala, osjetila sam prvi trud...

Ja još nemam drugo ali nadam se da ću uskoro i kad razmišljam o tome mene uvijek pere neka sreća i jedino što mi je malo krivo što mi se čini da ću na neki način više uživat u drugoj bebi nego u prvoj. Naime rodila sam relativno mlada i dok su se neke stvari posložile mali je već bio veliki. tj. mislim na onih prvih par mjeseci gdje nisam uživala u njemu koliko sam mogla zbog tada vidim skroz glupih stvari, ali eto tako je bilo... (hvala bogu, nisu to situacije za posljedice, ali stvari za koje znate da ste mogli drukčije i bolje):(
I sada kada je nadam se uskorošnja trudnoća planirana za razliku od prve koja me iznenadila ( i iako je prihvaćena početnih problema je bilo), veselim se samoj trudnoći, i svemu malo više nego tada, jer tada nekako nisam još shvaćala koliko blago dobivam.
Razlika je što se sada osjećam spremnije već sam u majčinskom životu petu godinu i sve mi je to lijepo, a tada je to bilo iznenadno, i onda smo privikavanje jedno na drugo radili usporedno s privikavanjem na bebu,, što je znalo bit :nope: .
Sada ipak imamo neki zajednički staž i sve se posložilo i zato se veselim svemu tome ponovno jer tada nisam na taj način razmišljala.

ja moram priznati da, od kad sam rodila, odnos s prvorodjencem mi je puno bolji nego sto je bio dok sam bila trudna (razlika je 17mj). jer, taman kad je on prohodao, poceo zahtijevati malo vise angaziranosti, pokretljivosti, ja sam "umirala" od bolova (zdjelica, prepone, BH...) i vrlo tesko sam se igrala s njim.
sada, kad sam rodila (sva sreca porod je bio lagan, ko da nisam rodila), moj predragi prvorodjenac opet ima moju nepodijeljenu paznju (beba je dosta nezahtjevna, samo papa i spava), igramo se kako dugo nismo, a i tete u vrticu su rekle da je postao manje agresivan...

i dok sam bila u bolnici, svi su rekli da je bolje da me ne dolazi posjetiti jer ce mu to samo jos teze pasti, tako da ga 3 dana nisam vidjela. sanjala sam ga, budila se u suzama, i jedva cekala da ga vidim i zagrlim.
i nekako osjecam, da odkad mu se rodila seka, imam vise ljubavi i za njega :love:

Citala sam ovaj topic kratko prije poroda i moram priznati da sam se bila zabrinula.Kad sam rodila svoju curicu opet su me zapljusnule emocije kao i sa starijim,samo sto su ovaj put bile pomjesane i sa malo tuge jer mi je jako falilo starije dijete.Cinilo mi se kako je porastao za jedan dan kako
ga nisam vidjela,a i moja ljubav prema njemu.Zaista sam imala osjecaj kako mi je srce poraslo za dva broja i da ih oboje volim jos jace.Dok sam lezala u bolnici i dojila malu jedva sam cekala trenutak kad cu ugledat svog sefa na vratima sobe.
I sad kad smo kuci,cini mi se da on ima jos vise moje paznje nego prije jer se trudim da mu nadoknadim trenutke kad sam zauzeta oko malene.Ukljucujem ga u sve sto radim oko nje i on je nju super prihvatio,a ja sam najsretnija na svjetu kad se ususkam u krevet sa njih dvoje.

Ja znam da nikada ne bih mogla voljeti jedno dijete više, drugo manje, u bilo kojem trenutku života. Ljubav nisu osjećaji, ljubav je briga, trud i poštivanje. Svatko tko se oslanja u životu na svoje osjećaje i brka ih sa ljubavlju lako će u životu imati problema, pogotovo ako svoju ljubav mjeri intezitetom svojih osjećaja.

Pinguica, ne znam da li sam usamljena u svom stavu, ali ne shvaćam baš što si željela reći svojom tvrdnjom da ljubav nije osjećaj. :/ Po tvome, onaj za koga brinemo, trudimo se oko njega i poštujemo ga toga volimo?! Mislim da je ljubav daleko više od toga, jer u protivnom bi primjerice i svaka medicinska sestra koja savjesno obavlja svoj posao "voljela" pacijenta za kojeg brine ili bilo koja druga osoba u čijem je opisu posla postupanje s brigom, trudom i poštivanjem prema drugom ljudskom biću? Različiti su razlozi zašto netko postupa prema drugoj osobi s brigom, trudom i poštivanjem, a ljubav doista s time ne mora imati nikakve veze!

Citiraj:

---

pinguica prvotno napisa

Ja znam da nikada ne bih

---

nikad ne reci nikad 8)

pogotovo kad su emocije u pitanju

a koliko znam - ljubav je naj naj emocija ;)

Nema te emocije koja će me "natjerati" da nekoga volim ili ne volim. U društvu se uvriježilo mišljenje da je ljubav emocija zato i dolazi do raskola među obiteljima. Kao da je dovoljno reći "osjećam ljubav", a ne usitinu "ljubiti".

Anita, hvala ti na tvojem iskustvu..
Ja imam isti-slični problem već 6 dana od poroda, uz dodatak osjećaja krivnje prema mojoj starijoj curici, kako sam joj to mogla učiniti..
Da me sada s još nekim mora dijeliti i da nemože uživati u svoj našoj ljubavi samo za sebe.
I čini mi se da onda tim svojim emocijama tumačim i njeno ponašanje, a kad se možda pritisnem biti realnija i ne raditi dramu, onda mi se učini da ona ustvari jako dobro podnosi novu situaciju i da je to projekcija mojih misli.

Stvarno se nadam da će sve doći na svoje, možda kad opet krenemo same, sad nas 3 curke i pas, u svakodnevicu, park, šoping i sve...

Jao baš to sve zna boliti...ali valjda stvarno narasteš sa svakim iskustvom..a valjda još i baby blues..

Anita, dirnuta sam tvojom iskrenošću. Post je prekrasan...

Joooj tema je...ono...
Zene drage imam sincica od 19 mjeseci a trudna sam evo 14. sedmicu...Citam ovo i suze mi frcaju sto od tuge, sto od smijeha, sto od...ko zna cega...
Bilo mi je mnoooogo smijesno kada ste opisivale tu iznenadnu zaprepastenost dimenzijama starije djece...kako su ogromna i to...a znate zasto? Jer se meni poslije poroda upravo to isto desilo sa muzem! :lol: :lol: :lol: . Komicno ili bolje receno komi- tragicno do bola...Jer do tada je on bio onaj koga sam mazila. kome sam tepala, koga sam ceskila po klavi i sl...Kada sam sa svojim zamotuljkom dosla iz porodilista i ugledala NJEGA (da bi koma bila veca- moj dragi je visok 206 cm :P ) izgledao mi je kao dzin- u najmanju ruku...I to je trajalo daaaanima. Nisam mogla ni da zamislim kako je to maziti ga...milovati po glavi...onolikoj :lol: ...Uzas!
Smijesno mi je....ali fakat sam se da prostite usrala od treme...kako ce moj srcan prihvatiti bracu ili seku i sto je jos vaznije kako cu JA sve to prihvatiti. Mnogo mi je vazno da se niko ne osjeca zapostavljeno...jer ja cesto u zivotu jesam...
Trudicu se da me ona famozna recenica "ljubav se ne dijeli - ljubav se mnozi" drzi do kraja...

trudna sam 7tj,a David ima sada 11,5mj..i več me sada hvata taj strah...da neču voljet svog štrumfeka istim intezitetom kao sada....svakim danom mi je sve veči i veči....uživam u svakom njegovom koraku,osmjehu..ali bojim se da to ne nestane....učim ga od samog početka da je u b uši braco ili seka..da se i on privikne na to...ali kako da sebe natjeram da nestane taj strah...neželim da osjeti to..ma neželim da mi se to uopče dogodi....

Ovo je doista predivna i iskrena tema.
Meni se to dogodilo nakon što sam rodila Ledu. Eugen mi je najedanput postao velik, ogroman, a imao je samo 4 godine. Nebih možda rekla da sam ga voljela manje, nego odjednom on je postao stariji brat i više nisam imala vremena za neke njegove mušice kao prije, jer mi se činio dovoljno velik da sam može shvatiti i raditi neke stvari, moram priznati da sam puno puta u tome čak i pretjerala, jer smo od njega očekivali neke stvari koje prije nismo i sasvim normalno da je to kod njega razvilo određeni bunt.
Dugo mi je trebalo da se skuliram, a najviše mi je pomoglo moje sječanje. Ja sam starija sestra i uvjek kad je E nemoguć sjetim se kako je bilo meni kad sam dobila brata i koja je to bila promjena u mome životu. Više ništa nije bilo kao prije.
Kad se rodio Oskar desilo mi se suprotno. Imam želju zaštititi Ledu što više mogu, jer je još tako mala (fizički mi se i ona odjednom počela činiti velika, kao da je preko noći narasla za duplo), a na neki način je već izgubila dio pažnje koji joj je neophodno potreban.
Rođenjem djeteta ljubav se duplicira, ali na žalost pažnja koju im posvečujemo se smanjuje na neki način, jer nemogu biti na tri strane odjednom. Fizički nemoguče, ali zato imaju jedni druge, a imaju i roditelje, po meni su zato bogatiji, a i brže će postati samostalniji, jer moraju, a moja neizmjerna ljubav i pažnja su uvijek tu.

Čitam ova vaša životna iskustva i tako se osjeti jedno razumijevanje, utješno djelujete.. Iako ne mogu potpuno razumjet vaše osjećaje za prvo dijete nakon rođenja drugog jer sam ja tek rodila prvo, osjećam da nas povezuje nešto što je očito izvan naše moći da to kontroliramo.. Drago mi je i jako je utješno što vam se ljubav prema prvoj djeci s vremenom vratila, to i meni daje nadu da sam normalna, da nisam izrod, a tako se osjećam :cry: . Rodila sam prije 26 dana, dugo željenu bebu, voljenu još u trbuhu, nestrpljivo čekanu 4 godine..a sad..kad sam je konačno dobila - osjećam se loše, tužna sam, uplašena, poželim da je sve ko prije kad još nisam bila mama, strah me takve odgovornosti, osjećam se izoliranom od cijelog svijeta jer sam stalno doma s bebom, a on je tako mali, bespomoćan, prekrasan i srce me boli kad osjetim da u meni još nema onoliko ljubavi prema tom malom stvorenju koliko sam ja očekivala da će biti :cry: ..Strašno mi je, umorna sam, iscrpljena, želim ponovo natrag svoj život. I peče me savjest zbog svega toga, osjećam se strahovito krivom, osjećam da sam najsebičnije stvorenje na svijetu. Inače se brinem za svoju bebu, dojim je, čista je i sita uvijek, i mazim je i tepam joj ali nije to ono što sam očekivala - strašna ljubav. Znam da moj post ne spada ovdje, ali kod vas sam naišla na toplinu i razumijevanje, pa vas molim ako me razumijete da pišete na temu "Baby blues" koju sam otvorila. Hvala :heart: ..

Moram reći da sam naprosto oduševljena iskrenošću. Za sada imam samo jednog malog dečka ali se nadam još kojem bebaču. Drago mi je što ste podjelile svoje osjećaje jer ono što me frapira je kada neke mame pitam za savjet moram primjetiti da su rijetko iskrene.

Sve skupa divno :* , divno :* i mislim da sve to mogu samo mame, plakati jer misle da ne vole dovoljno svoju dječicu :love: ... ovim postom kola ljubav, idem sada obrisati razmazanu šminku :mrgreen:

Hvala Anita...

Ovo mi je bolna tema...i svjeza.. Rodila prije 5 dana drugog djecaka... Odjednom imam jako malo strpljenja za starijeg koji ima 8 godina... I vidim da on to osjeca.. Kako pomoci sebi i njemu koji je bio 8 godina jedinac!

ja sam sad presretna sta sam nasla ovu temu !!!! hvala vam hvala vam !!!!! bojala sam se uzasno nije mi jasno bilo sta mi se dogada pekla me savjest i jos me pece,,,moje stanje jos traje , ali nakon sta sam ovo sve procitala lakse mi je !!!!
evo moja druga bebica ima danas 20 dana a curica 5 ipo god,,,uhh kad je dosla u rodiliste u posjetu meni i braci ja sam dozivila sok ,,,kolika je ovo kolike su joj oci a ruke a noge ........i to jos traje !jos je gledam u cudu! pa u 1 dan nisam mogla zaboravit kako izgleda pa nisam se u 1 dan mogla toliko na malu bebu naviknit da mi je ona sad cudna ,,,sad se lagano navikavam a cini mi se da ce proces dugo trajat, a tek ova griznja savjesti sta joj se nemogu u potpunosti posvetit uzasno me rastuzuje prve sam dane plakala sad idem na bolje ,,,bojala sam se sta mi se dogada ali vidim da nisam jedina i da je to normalno i sad ce mi bit puno lakse to sve prihvatit, hvala vam svima od srca !

:klap: odličan post pun roditeljske stvarnosti :mrgreen:

Kod mene stariji kad se rodila mala princeza imao je 3 godine, sad kako mu se bliži 4 rođendan polako dolazim u ravnotežu no iskreno mislim da ću tek kad oboje krenu u vrtić i budu mogli raspravljati o tome što sve neće i što bi sve htjeli doći na istu razinu... ovako su njihove potrebe tako različite a samim tim i moj a i suprugov odnos prema njima...

Sad smo u fazi "malog puberteta" :-o i pelena, dojenja i ostalih prvih uspjeha :-D

predivna tema.
6,5godina razlike. Sve sam doživela i dete džina i grižu savesti, a stariju i dalje puca ljubomora, po potrebi, a ja mislim da je nepravda na strani male, jer je sve prilagodjeno starijoj, ona je ko nekakav prilepak, ali srećom ne buni se, samo da je ne zaboravimo.

Stariji je ljubomoran (8), i igra se s nama opako. Zato je i sve podređeno njemu. Mlađi (7 mj!)... Ko da ga nema. Miran, ne traži ništa posebno za sebe osim hrane, pića etc. i tu i tamo malo pažnje.

meni je termin za 2,5 mj, a stariji će imati manje od 3 g....

mene pak muči hoću moći voljeti malu kao njega...ipak je on kao mali čovjek, sve se možeš s njim sporazumjeti dogovoriti...

Citiraj:

---

Leni prvotno napisa

meni je termin za 2,5 mj, a stariji će imati manje od 3 g....

mene pak muči hoću moći voljeti malu kao njega...ipak je on kao mali čovjek, sve se možeš s njim sporazumjeti dogovoriti...

---

naravno da oćeš. kod nas je razlika 5 god. kad se sitim prvog osjećala sam euforiju i nisam mogla virovat da takva ljubav postoji. a sad s njom je nekako zrelije i nije euforija nego neizmjerna sreća pogotovo kad ih vidim zajedno. a njemu sam objasnila da je sestrica donjela još vriću ljubavi sa sobom kad se rodila pa je to njemu strašno zabavno.

meni će razlika biti 6 godina i ne mogu si uopće zamisliti što možemo očekivati!

bit će vam genijalno

Meni se dogodilo isto kao Aniti...jedan dan jedva ostavljam 1., on mi je sve, puni me energijom, nakon 5 dana izbivanja sve se promjenilo, sve je drugačije, on je drugačiji, a nisam ni sama sa sobom načistu bila što se to promjenilo, zašto i kako i jel normlano...bila sam ljuta sama na sebe, živčana zbog toga, kao da sam izgubila onu neku čarobnu sponu koja me povezivala sa 1.

Sa vremenom se sve vratilo, ja sam bila durgačija, trebalo je posložiti sve kockice...obožavam obojicu (taj se osjećaj nikada nije promjenio) i stoji ono ljubav je jedino što se množi kada se dijeli...

Žao mi je što ovu temu nisam vidjela ranije, tek nakon tjedan-dva sam shvatila što se događa, ja živčana da nisam ni sama znala zbog čega a u tom periodu sam svoju živčanost prenosila na 1. :(

Neznam koliko hormoni utječu na to...da pažnja, briga budu usmjereni na novu bebu, miris bebe....ma neznam ni objasniti to rječima :)
Istina da su oni 2 različita svijeta, i da svaki traži svoj pristup.

Bilo me u početku strah 3. bebe (ja bi htjela još bar jedno) jer kako ću sa svim emocijama....sad kad sam sama sa sobom načistu više nema straha...:)

Citiraj:

---

bucka prvotno napisa

meni će razlika biti 6 godina i ne mogu si uopće zamisliti što možemo očekivati!

---

nemogu ni ja, razlika će biti 4,5 godine. Ali lakše mi je kad vidim koliko se E. raduje i isčekuje malog bracu, to mi daje neki mir i znam da će sve biti ok