-
Evo i moje priče o carskom iz sisačke bolnice:
Termin mi je bio 19.2.'09., a 2.2. sam došla na ctg u 8 ujutro.
Zaključili su da beba spava, pa su rekli da dođem ponovno u podne. Opet im se nešto nije svidjelo kod očitavanja, pa su me naručili i treći put tog dana, u 17h.
Ctg opet nije bio dobar, odmah su me otpremili na "kozmetičku pripremu", zaključili da nisam otvorena ni milimetar i da ću vjerojatno morati na carski. Još sam neko vrijeme bila priključena na aparat, muž je bio sa mnom cijelo vrijeme (jer smo odradili tečaj), čak su se očitavali i trudovi koje nisam osjetila, i budući da se stanje nije popravljalo, u 20h sam već bila u operacijskoj.
Dali su mi spinalnu (koju nisam ni osjetila, iako sam bila uvjerena da mora bit bolno kad te bodu u leđa). U 20.35 beba je zaplakala (i ja zajedno s njom). Bio je zapetljan u pupčanu, sreća da su ga izvadili na vrijeme. Još oko pola sata je trajalo čišćenje i šivanje, i već sam bila na krevetu i ljubila muža koji je čekao u hodniku (to je bio najdirljiviji trenutak, hehe).
I onda, naravno, nekoliko boca infuzije za stezanje maternice, dvije injekcije koje ublažavaju bol rane i ležanje 24 sata nepomično na leđima. Taj dio je bio najteži. Bila sam gladna k'o vuk. Nakon 24 sata me sestra podigla, malo prošetala, dala mi dvije tablete za poticanje stolice, i za nekoliko sati, kad sam obavila to na wc-u, izvadili su mi i kateter za mokraću.
I dalje je sve išlo super, počela sam hodati malo po malo, a treći dan sam već sjedila na ulazu s mužem (opet dirljivo...)
Dijete je kod mene bilo od trećeg dana, počela sam dojiti i sve pet.
U svakom slučaju, svakoj ženi bih poželjela da ima porod kao ja: bez porođajnih muka. E, da mi je tako i drugi put...
Curke, sretno svima koje se tek pripremate!
-
Nastavno na tehnički opis c. reza na SD-u, moram sada, s odmakom od godinu dana, napisat svoje zadovoljstvo jer nakon prolaznih problema nikakvih trajnih nisam imala, a oni opisi koje sam čitala da žene nakon carskoga (ne znam kojom metodom i gdje napravljenoga) zna svrbit rez ili da nemaju osjet i sl. u mom slučaju nije bilo tako. Rez je savršen, gotovo da ga i ja više jedva prepoznajem gdje je, ništa ne svrbi, osjet je tu, ma odličan je, da se prošetam na nudističkoj ne bi se izdaleka niti kužil da imam išta, svaka pohvala doktorima sa SD-a, izgleda mali "piece of art", baš sam zadovoljna :)!
-
Već od prvih mjeseci trudnoće pokazivalo se da plod zaostaje nekoliko tjedana u rastu i da imam vrlo malo plodne vode. Ginekolog me savjetovao na mirovanje odnosno bolovanje, međutim odmahivala sam rukom na to i radila dokle god sam osjećala da mogu – do pet i po mjeseci trudnoće. Plod je bio nisko i osjećala sam njenu glavicu u svojoj karlici pri svakom pokretu, pa je svako ustajanje i sjedanje postala muka. Danas razmišljam, možda da sam stvarno odmah otišla na bolovanje i doma mirovala i više ležala, možda ne bi uslijedilo ono što je uslijedilo, a to je bio boravak u bolnici dva zadnja mjeseca trudnoće.
Moj me brižni ginekolog prvo poslao u bolnicu Merkur u Zagreb na promatranje. Manjak plodne vode trebao bi značiti da nešto nije u redu s plodom – zapravo se treba reći PLODOVA voda jer je plod taj koji ju proizvodi, odnosno piški. Ako je nema dovoljno, možda nešto nije u redu s bubrezima, mokraćnim sustavom... Njemu se na ultrazvuku činilo da je sve OK pa je htio još jedno mišljenje, a s Merkurovcima je dobar.
I tako sam od 29.8.do 18.9.2007. bila na Merkuru. Prvi dan su na UZV posumnjali na srčani defekt – ni više ni manje! Njih troje su gledali u ekran koji je bio okrenut od mene, pa ja ništa nisam vidjela, a oni mumljaju: „Je li to..?“ „Da, mislim da je.“ „I meni se čini.“ „Da je pošaljemo Malčiću?“ „Zovite odmah Rebro za termin.“ Ja sam se tu uskomešala i pokušala se nasmiješiti pitajući: „Što se vidi?“ A glavni među njima je rekao: „Mi među sobom razgovaramo, vaše je samo da gledate u plafon.“ Tu sam zadrhtala, osjetila sam grlo kako mi se grči, i ubrzo su potekle suze... Niti jednog smješka, niti jedne riječi utjehe, ne znaš što se događa a spominju srce, Rebro... Uglavnom nazvali su tamo, ali specijalist za dječja srca bio je na godišnjem do 17.9. pa je pala odluka da ga - čekam. Po meni nepotrebno, baš sam bila ljuta, očajna, cijeli taj dan sam proplakala, ali moj ginekolog je stao uz njih i nisu mi dali da idem doma pa se vratim na taj pregled. Baja je jednu noć prespavao u hotelu u Zagrebu dok ne vidimo je li to sigurno, i drugi dan je krenuo doma jer za dulji boravak nismo imali novca. Nitko te naravno ne pita imaš li nekog u Zagrebu, ima li ti tko donijeti voća, čisto rublje; i ima li tvoja obitelj novca za putovanje do Zagreba i nazad – jer nije se znalo koliko ću tamo ostati. Spominjali su prijevremeni porod, rađanje na Merkuru... Horor scenariji su mi se vrtjeli glavom, a ja sam samo htjela biti tih zadnjih mjeseci doma sa svojima, umjesto proživljavati noćnu moru neizvjesnosti tako daleko od kuće. U isto vrijeme imala sam snažnu vjeru da je s Katom sve OK, jer ja sam bila jedina koja je osjećala kako se jako rita i prevrće u meni, i vjerovala sam da bih bila osjetila da nešto ne valja. Ništa – nisam mogla protiv njih i čekala sam taj 17.9. Četiri puta su me selili iz sobe u sobu sa cijelom svojom prtljagom jer je bila gužva, bolnica se renovirala, nije bilo mjesta. Toliko sam cimerica promijenila, toliko se tužnih priča naslušala i sve to morala procesuirati, a nastojati se ne uzrujati. Svaku večer prije spavanja bih u tišini sobe nekoliko puta šaptom izmolila Oče naš, naglašavajući onaj dio „dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja“. Neka dođe, neka odagna taj najcrnji doktorski scenarij i drži mene i moju Katu na svom dlanu, di nam nitko ništa ne može. Umjesto da taj osmi mjesec trudnoće dobijam na kilaži, ja sam stagnirala, ne dobivši niti kilogram – čemu je uvelike pridonijelo to okruženje.
Najteža mi je bila nehigijena u zahodima... O Bože, zašto sam ovdje, di je moje čisto mirisno kupatilo – toliko sam puta pomislila. Jer bakterije u trudnoći mogu biti tako opasne, a mi smo se sve skupa tuširale, i trudnice koje su imale bakterije i koje nisu, sve smo sjedale na iste školjke (okej, obložene papirom) i dirale iste slavine i kvake... Inače nisam paranoik, ali mislila sam „evo, čitavu trudnoću nemam bakterije, ali ću ih zato sad sigurno dobit!“.
Dočekala sam i taj 17.9. Najveći stručnjak za intrauterina srčeka me pregledao i rekao da je to najnormalnije dječje srčeko. Hurraaa!!! Sreći nije bilo kraja. Odmah drugi dan zasjela sam na hodnik i čekala doktora da ga uvjerim neka me pusti doma. Čekala sam jedno sat i po dok se napokon nije pojavio i nisam ga puštala dok nije napokon rekao „dobro, dođite ovamo“ – napravio pregled pred otpust, dao jednom mlađem kolegi da napiše otpusno pismo, i BILA SAM SLOBODNA. Javila svojima, tata je sjeo u auto i za 2 sata bio pred bolnicom.
Ispada da sam bila tamo bez veze. Jedino je doktor Podobnik – koji je nedugo zatim otvorio prvo privatno rodilište u HR – rekao „što oni govore da nema plodove vode, ima je sasvim dovoljno, u džepovima sa strane“. Jedini. I pokazalo se da su svi drugi bili u krivu. No poznanici i šira rodbina svi govore „neka si bila u Zagrebu, bolje da je sve u redu a da si bar sigurna“. To je istina – sad barem ZNAM da je Katarinino srce normalno, pregledano od najvećeg stručnjaka.
Kad sam došla doma, moj ginekolog mi je dao 7 dana fore da dođem sebi družeći se sa svojima, i opet me poslao u bolnicu, ovaj put zadarsku. S tom odlukom sam se slagala jer već me je dolje podosta boljelo (da prostiš, pritiskala me pizdina kost) i nisam mogla ništa nego ležati. Doma bih se možda nečeg i laćala, a u bolnici si prisiljena ležati pa je to s te strane dobro. Zaprimljena sam 27.9.2007. Triput dnevno su snimali Katarinin puls na CTG po 45 minuta, jer ako bi se bilo vidilo da nešto ne valja, poslali bi me na carski. Mislili su da će se to sigurno ubrzo desiti jer da joj je unutra tijesno zbog malo vode... Termin mi je inače bio 19.10. I dani su prolazili, prolazili, CTG hvala Bogu uvijek uredan. Većinu vremena sam ko krmača provodila na krevetu, okreni se na bok jedan pa bok drugi, i tako sam napokon dobila 4 kila, a i Kata je počela dobijati. Ukupno sam tako do kraja trudnoće dobila 7kg.
Kako su govorili da joj je glava jajasta, kukovi 4 tjedna u zaostatku, bedrena kost 3 tjedna, Baja i ja smo mislili da će iz mene izaći mali E.T. ili neki monstrum, a njegovi su čak mislili da ce biti ili gluha ili slijepa (to su nam rekli kasnije). Ali kad bih osjetila kako me jako šutira po jajniku (kako je ležala na zadak, noge su joj bile dolje i sa strane a glava pod mojim rebrima), mislila sam "nema šanse da s ovim djetetom nešto ne valja, ona je tako jaka!". Što drugo reći nego: mama zna najbolje.
Kako sam ušla u 40-ti tjedan, počela sam zapitkivati doktore kakav je plan. Rekli bi „ne brinite se, mi brinemo o vama“ – i zbilja nemoš više ništa pitat. Fakat, triput dnevno mi rade CTG, slušaju joj puls i gledaju imam li trudova, sve je u redu, trudova nema. Samo sam osjetila jednu kontrakciju nekog 15.10. možda, par dana prije termina, ali onda opet ništa, sve ravno... Dva dana prije termina tražila sam razgovor s doktoricom i napokon mi je rekla „vas sam predvidjela u petak!“. To je bio točno dan termina, 19.10. Moji su taj dan – kao i svaki – došli u posjet, sjedili smo u bolničkom kafiću na kavi i dogovarali se tko će držat aparat i napravit koji snimak, kome će se ruke manje tresti... Baja je taj posao rado prepustio ujaku. Kad smo se vraćali prema bolnici, rekla sam Baji: „Još manje od 48 sati do početka Nove ere.“
Večer uoči operacije došao je mladi anesteziolog obaviti sa mnom razgovor o obiteljskoj anamnezi. Objasnila sam da želim spinalnu anesteziju a ne opću, i zamolila ga neka mi ostave naočale na nosu da vidim svoje dijete nakon carskog, jer inače ta spinalna i moja budnost neće imati smisla.
Kao i svaku večer, visoko na istoku sjala je zvijezda Danica, odnosno planeta Venera. Točno na mjestu na kojem sam je iz svog kreveta mogla vidjeti. Kako je Venera vladarica horoskopskog znaka Vage, a Katarina je imala biti Vaga, onom Očenašu prije spavanja sam dodala i molbu Veneri neka pomogne svojoj štićenici Katarini da bude sve u redu.
***********************************
To jutro 19.10.2007. probudili su me u 5 sati. Večer prije me je sestra obrijala – uopće mi nije bilo neugodno iako su njih još dvije stajale sa strane i sve tri ćakulale neke interne spike. Ionako su to vidile tisuće puta. Dakle to jutro su me nakon buđenja i umivanja stavili 45 minuta na aparat koji je pratio moje srce da se uvjere da je sve OK i poslali me kat niže u rađaonu. Klistir me oduševio, koji zanimljiv i učinkoviti izum! Ostala sam samo u spavaćici, zatim su me polegli i opasali pojasevima za finalni CTG da čuju Katino srce. Jedna sestra mi je stavila kateter u mokraćovod – bilo je neugodno i sjećam se da sam pomislila „ovo je tek prva bol od mnogih koje me danas čekaju“. Sestra me drhtavim rukama povela ispod ruke u salu iako sam mogla sama hodati. Vidjelo se da je u stresu. „Odite, sad će vas uspavati...“ „Ali ne, ja sam tražila spinalnu, rekla sam anesteziologu.“ Pritom sam dosta mucala, od uzbuđenja, a ona me prekidala: „Dobro dušo, sad će vas uspavati, sve će biti u redu...“ Otrgnula sam nadlakticu iz njezinih ruku: „Ne! Saslušajte me! Ja mucam, okej?“ Onda je stala i pogledala me. „Dogovorena je spinalna“, ponovila sam joj polako. „Spinalna? Ali nema vremena, imamo drugu operaciju gore na urologiji...“ Došla je jedna druga sestra: „Gospođa je dogovorena za spinalnu, je li tako? Sad silazi anesteziolog, nema problema.“ Vidjela sam da su sve sestre užurbane ali mene se to kanda nije ticalo. Ja sam se dogovorila i bit će ili tako ili nikako. U 8:00 sjedila sam gola ko od majke rođena na stolu u sali, sa cvikama na nosu i ogromnom trbušinom ispred sebe, i klatila bosim nožicama. Došla je teta-anesteziolog: „Dobro jutro, vi ste za spinalnu? Odlično!“ Očito žena voli svoj posao a većina trudnica ipak želi običnu, opću anesteziju. Pored nje je bila mlada asistentica. „Vidite, sad ćemo pokušati s ovom novom iglom!“, reče ona asistentici. Hebate, di baš na meni, pomislih. „Možete li pojačati svjetlo?“, upitala je sestre, koje su slegnule ramenima: „To je najjače.“ „Ajme, što ne vidim!“, govorila je teta-anesteziolog i dizala naočale na nosu, „Isuse, što ne vidim dobro!" Hebate, pomislila sam, ova će me ostavit nepokretnom! Iako sam se usrala od straha, sve sam bacala na šalu – bila sam baš super raspoložena, kao pred neku ludu vožnju. „Noge su mi ledene“, rekla sam. „Nema veze, uskoro ih nećete više osjećati“, rekla je. Gurnula mi je tu tupastu iglu u kičmu, sestre su se brzo sjatile oko mene i polegle me na leđa. Za par sekundi više stvarno nisam osjećala stopala, a nakon nekoliko minuta kad me dirala žlicom počevši od stopala prema trupu, prva točka na kojoj sam osjetila žlicu bila je ispod dojki. Znači, toliko visoko djeluje anestezija.
Skinuli su mi naočale. Zaustila sam izreći protest, ali odustala jer su svi bili tako užurbani – ajde, neću ljude zajebavat, možda su pravila službe da ne smijem imat naočale... I prostorija je ostala u magli.
U salu je ušlo dvoje u bijelim kutama, moju doktoricu sam prepoznala po glasu. Prišla mi je sasvim blizu glave i pitala kako sam. „Super, samo mi je žao što ništa ne vidim.“ Pogledala je sestru i naredila joj: „Stavite joj naočale!“ , što je ova odmah i učinila. Podigla sam glavu, pogledala po sobi i svih pozdravila a oni mi odzdravili. Stvorila se dobra atmosfera, nije više bilo te žurbe, napetosti. Lijevu ruku su mi fiksirali, s nje su mi očitavali tlak i ne znam što još, a desna je bila slobodna.
Doktorica je stajala s lijeve strane stola, a doktor koji joj je asistirao s desne. Ispred mene u ravnini prsa paravan preko kojeg sam im vidjela samo glave. Osjetila sam dodir skalpela kad su me zarezali – osjećala sam dodire, ali ne i bol. Čudno, fantastično, neopisivo! Čula sam sisaljku koja je usisavala plodovu vodu, one zvukove slurp-buć-pljus, a onda su počeli upirati jedno i drugo u moj trbuh, vidjela sam im laktove u zraku i graške znoja na čelu. Trebalo je bebu koja je bila dosta gore, ispod mojih rebara, spustiti do tog reza koji je sasvim dolje iznad pubične kosti. Stol se tresao, drmusao, doktori su stenjali u naporima. „Evo ga, još malo“, rekla je doktorica i za par sekundi začuo se plač, onaj najmekši najslađi mali plač. Osjetila sam to trganje iz sebe, ali meni je sve to bilo zanimljivo i nimalo strašno. „Sve je okej“, rekao je doktor, „evo je“ – i sestra mi ju je donijela kraj glave na zelenoj plahti. Bila je krvava, ležala na boku u njenim rukama, ali otvorila je okice i pogledala me, čak sam dobila i mali smješak. „A di si bubice!!!“, povikala sam, i odmah zatim „kako je lipaaaa!!!“. Bila mi je prekrasna. „Je, lipa je“, rekli su i doktorica i doktor. „Ajme kako je lipa!“, ponavljala sam a svi su odobravali. Odnijeli su je a ja sam još nekih 20 minuta ili više ležala na stolu dok su me zatvarali. Postalo mi je malo mučno, što sam rekla, i anesteziolog mi je odmah ubrizgala nešto u žilu. „Sad mi se spava“, rekla sam, i opet je nešto ubrizgala i za sekund mi je bilo bolje. Njena glava bila je tik do moje, sjedila je iznad mene. Osjećala sam se sigurno i zaštićeno. Divim im se svima i toliko sam im zahvalna što su učinili da to iskustvo bude zbilja ugodno i nezaboravno. Nakon 10-ak minuta opet su mi donijeli Katu, ovaj puta ukukuljenu u onu bijelu kukuljicu, da je vidim opranu i čistu. Bila je budna, mirna, pomalo treptala stisnutim okicama. „Srce mamino malo...“, rekla sam, ali bila sam preumorna za išta više. Desna ruka mi se počela tresti, anesteziolog je rekla da je to normalno kod spinalne. Drhtavica me uskoro cijelu obuzela, i dok su me vozili u krevetu prema sobi, cijela sam se tresla. Nabacali su na mene dvije deke.
U čekaoni su me provezli pokraj mame, Baje, brata, svekrve i svekra. Rekli su da su je vidjeli, uslikali, da je prekrasna. Sestra im ju je donijela. Digla sam palac gore i tako su me uslikali.
U knjigama je zapisano da je Katarina rođena u 8:45, 3100g teška i 49cm duga, apgara 10/10.
********************************
Prvih nekoliko sati nisam osjećala bol, a drhtavica je popustila. „Pa ovo uopće nije tako strašno“, pomislila sam. Ali osjet se počeo vraćati, čini mi se od trupa prema nogama. Prvo što se sjećam nakon dolaska u sobu je bila sestra s naočalama koja je rastezala žvaku među zubima, pjevušila i mijenjala mi bocu za bocom infuzije. Di to sve ide, pitala sam se... Osjećala sam vrećicu i kateter pod sobom. Sestra me je prevrtala na bok i stavljala mi uloške; kako mi se osjet vraćao, mogla sam osjetiti kako iz mene lipti krv. Mislila sam da je cijela plahta mokra i krvava, ali cimerice su me uvjerile u suprotno. Samo jedna flekica. Uz pomoć sestre sam obukla jednokratne gaće. Došla je druga smjena, nastavila mi je mijenjati uloške... Onda je došao Baja s još Veo uložaka, imao je preplašenu facu, polako vadio stvari iz kese i slagao ih u ormarić... Ohrabrivala sam ga, pitao je jel me boli, bilo mu je teško gledati bolni grč na mom licu pri svakom pokušaju pokreta... Tražila sam nekoliko injekcija prva dva dana, mislim ukupno tri, a nakon toga dobijaš tablete. Sad mi je žao što nisam tražila i više tableta, jer ta bol je paralizirajuća. Htjela sam biti hrabra i trpiti bol, a sad znam da idući put neću tako jer nema smisla.
Oko podne pedijatrica je ušla u sobu i rekla: „Gospođo, došla sam vam reći da je s vašom bebom sve u redu, potpuno je zdrava i možemo vam je donijeti ako želite.“ Donijeti bebu? Iskreno, i neka mi Bog oprosti na ovome, ali taj tren bila sam zaboravila da imam bebu. Mislila sam evo, najgore je prošlo, sad ću se oporaviti od ove operacije i idem doma. Pa ja imam bebu! Koja me treba! Ali kako ću je primiti kad me sve boli. „Ali kako ću...“, pitala sam, a ona me gledala u iščekivanju mog odgovora. „Da vam je ne donesemo još, je li tako?“ „Da“, odgovorih slabašno, „molim vas.“ „U redu, kad budete spremni zatražite od sestara da vam ju donesu.“ Odahnula sam.
Isti taj dan oko 18h sestra je ušla u sobu i rekla: „Ajmo, na noge!“ Kako, kuda, ko, ja?? „Ali ne mogu...“, počeh ja, a ona: „Možeš! Boli, ali moraš. Ne smiješ zaleći. Što prije pokušaš, lakše će ti biti.“ Došla je pored mene i rekla: „Ovaj prvi dio, pridizanje, moraš sama.“ Napela sam trbušne mišiće da bih se okrenula na bok, ali činilo mi se da će mi se šav rasparati i da ću se presaviti na pola. „Tako tako, bravo!“, reče ona, a ja se mislim što bravo, nisam se pomakla... I nekako pređeš tu granicu boli, ispustiš dva ili tri „aaaaaaa“, i eto te na nogama. Sad se treba ispraviti iz pognutog položaja... „Ako uspiješ još par koraka napraviti, to će ti puno značiti za oporavak“, reče sestra. Kako neću onda pokušati... Zakoračila sam kao po jajima a cimerice su govorile: „Vau, bravo! Ja nisam mogla.“ Spasila sam se kad sam sjela natrag na krevet, ali avaj, da bi legla opet ti trebaju trbušni mišići. Kad malo bolje pogledaš, trebaju ti za sve...
Sa mnom u sobi bile su dvije cure, jedna od njih s curicom i dečkom blizancima. Dojila ih je sad jednog sad drugog, preznojavala se, kosa joj je bila mokra, a samo je tri dana prije mene imala carski. Gledala sam je kako se muči i osjetila grižnju savjesti što prosim za još par sati mira i tišine, kad je s time ionako svršeno od trena kad je Katarina došla na svijet. Otišla sam kod sestre i zamolila da mi je donesu, ali ona je rekla da će reći sestri u idućoj smjeni, što će biti oko 23h... Ne znam zašto. Onda oko 22 blizanci su se umirili i nas smo tri carice napokon uhvatile šansu za malo odmora i sna, pa sam zapravo u sebi navijala da mi je ipak sada ne donesu, da se još samo maaaalo odmorim... Eto, priznajem.
No noć je bila besana, blizanci su plakali, novorođenčad u drugim sobama urlala, u 4h su imali hranjenje bočicama, i savjest mi više nije dala mira: što ovdje glumiš neku princezu, diži dupe i smjesta idi po svoju Katu, tamo je sama u pregradici, nitko je ne grli i ne ljubi umjesto tebe! Tako sam u 5:30 ujutro pozvonila na neonatologiju i dobila svoj mali zamotuljak... Od tada se nismo odvajale.
-
(Sori, ovo sam kopirala s bloga, nisam ni znala da je ovako dugačko.)
-
ma super mi je to sto si napisala tako opširno.što vise nasmijala sam se
muci koja me ceka
