tonili :love2:
Printable View
tonili :love2:
Rodice drage imam plusić :D . Cijelu noć od sreće nisam spavala.
tonili, :love:
i ja sam znala biti i iznenadjena i tuzna i bijesna sto su ljudi sve u stanju reci da kao pomognu, a onda sam se pomirila s tim da onaj tko nije prosao kroz nesto slicno ili koji prirodno nema nesto vise empatije ne moze upoce shvatiti nase situacije, pa vise od nikoga van svog kruga povjerenja nista i ne ocekujem niti s njima o ovoj temi upoce zelim pricati, nema smisla.
pablo, sretno, sada korak po korak! :heart:
pablo cestitke od srca :heart:
zelim ti mirnu i savrsenu trudnocu :*
tonili savrseno te razumijem, blize se blagdani i nama je sada najteze jer svi planovi koje smo radili ukljucivali su i naseg malog andjela :cry:
Iskreno se nadam da cemo nauciti zivjeti s time...
Pablo čestitam!
Čuvaj tog malog anđela - nema veće ljubavi od majčinske... :heart:
Pablo :D čestitam od srca! :love:
Mene su ubijale "tješilice" tipa:
Pa biti će opet!
Sad vam nije bilo suđeno!
Tako je i bolje! :shock:
Još ste mladi, imeta vremena!
Maj joooj, biti će još djece!
:shock:
Ljudi nemaju strama ni srca...
Sterna sam što imam vas :love: !
+ ponavljam meni najgoru: Možda baš sad uspijete prirodno! - na ovo bih nekom odgrizla glavu :(Citiraj:
Mene su ubijale "tješilice" tipa:
Pa biti će opet!
Sad vam nije bilo suđeno!
Tako je i bolje!
Još ste mladi, imeta vremena!
Maj joooj, biti će još djece!
Isabel čestitam na novoj mrvici!
Hvala ti!Citiraj:
tonili prvotno napisa
E da, to su i meni svi govorili! Kao " ja baš osjećam da bi sada moglo prirodno :evil: "! To mi recimo svekrva STALNO govori, a ja sam na to luda!!
ALI NAJ NAJGORE mi je što si ljudi dalju za pravo reći i "savjetovati"(opet svekrva prednjači) "Ali nemojte odmah, pričakajte bar 6 mjeseci, da se ti i tijelo odmorite, nije dobro odmah... :evil: E, na to bi vrištala!!
Sad mi ona stalno govori, ali SVAKI puta kad me vidi: "Nemojte za Novu Godinu, pregradite krevet do sljedeće godine (kao super šala hahahaha :roll: ), djeca se najlakše naprave za Novu, pa nemojte onda :shock: !
Jel to normalno? Jel ona luda? Kako si daje za pravo, a i ostali, da dirigiraju, savjetuju, predlažu i govore takve stvari?
Zadiru u najintimniji i najkrhkiji dio života...
A zna što smo sve prošli, mučili se i kakvu želju imamo za :saint: !
Na to sam baš totalno pop**dila, i sve ju manje volim, cijenim i poštujem...
Da ne kažem da je najžalosnije što ZNAM zašto ne želi da sam T do sljedeće godnine - nije to radi mog zdravlja, oporavka i sl. već se M brat ženi u 10mj. i onda je njoj "pa kako ćete onda na svadbu od brata?"
:shock:
Katastrofa, kao prema tome ili bilo čemu sličnome ću ravnati svoj život, trudnoću, želju da postanemo roditelji...
E zato njima nismo ni rekli :P
Sva sreća da je moj M totalna flegma na te izave i "želje", tako da mi vozimo po svom i ne doživljavamo nikoga!
Srećom da jednako mislimo, osjećamo, radimo :heart: ...
cure :love:
dok sam zalila nakon svog 3. gubitka sam sastavila svoju "Do and don't" listu, tu je sve ono sto sam indirektno-direktno pokusavala reci svojoj okolini i samo sastavljanje liste mi je pomagalo u "zalijecenju" - nisam ju do sada imala gdje postati, no mislim da je doslo vrijeme da ju tu stavim:
"Ne izbjegavajte me!
Ne ponasajte se drugacije nego ranije, pricajte samnom kao sto ste i prije pricali.
Ako vam spomenem gubitak, ne mijenjajte temu...ne pricam o tome sa svakim no s vama sam zeljela, saslusajte me.
Ako to stvarno osjecate mozete mi reci nesto nalik ovom:
... zao mi je,
... ne znam kako se osjecas, no zelim ti pomoci,
... reci mi kako ti mogu pomoci,
... sigurni smo da si napravila sve sto je bilo u tvojoj moci i ovo nije tvoja greska!
Pitajte me sto vas zanima, a ako vas zanima mozete me pitati i kako sam ... no budite spremni da vam mogu i iskreno odgovoriti, a onda me saslusajte!
Znam da se trudite, i znam da ne znate uvijek reci pravu stvar, hvala vam na trudu, no molim vas, probajte mi ne reci:
... mlada si i zdrava ...
... biti ce druga beba... moja beba je osoba koju nikada necu upoznati, ja sam ju jako zeljela i veselila joj se i sada tugujem za njom,
... imas drugo dijete...
... znam kako ti je ako niste kroz nesto vrlo slicno prosli... ako nemate osobno iskustvo ne mozete ni zamisliti kroz sto prolazim,
... sretna si sto se desilo sada a ne za x mjeseci... koja je sreca u tome? nije se uopce trebalo desiti,
... trebala si se ponasati... ovako_i_onako, piti ovo_i_ono ... znam da pokazujete vasu brigu i pokusavate dati koristan savjet, no s ovim me samo jos vise cinite krivom ako se nisam ponasala ovako_i_onako,
... barem znas da si plodna...ovo me ne tjesi jer isto tako znam da ne uspijevam zadrzati trudnocu, ne znam da li mi je sudjeno da svaki puta gledam kako moje nerodjene bebe nestaju i to me plasi,
... vrijeme lijeci sve... da s vremenom postaje lakse, no moje nikad rodjene bebe su zauvijek moje i dio mene ce uvijek zaliti za njima,
... do sada bi se trebala osjecati bolje... ovo nije prehlada koja se preboli u par dana, dajte mi vrijeme da odtugujem,
... znam druge zene koje su kroz ovo prolazile bolje, nisu kukale, plakale... svatko od nas zali na svoj nacin i ja moram proci kroz ovo na svoj!
Jasno mi je da me ne mozete potpuno shvatiti, no molim vas, ovo kroz sto prolazim nije jednostavno, treba mi vremena i prihvatite da se ne osjecam dobro. Svima vama koji ste uz mene zahvaljujem na paznji, to mi jako puno znaci!"
Drzite se :heart:
pablo :D :joggler: :bouncing: :D
čestitam ti draga naša od srca...
želim ti najljepših 9 mjeseci, i vjeruj mi kad god te nešto muči napiši nama ovdje... svi te razumijemo :love:
lilium, ovo je super napisano! :*
Isabel, trudnice naša :zaljubljen: , i meni još uvijek svi pametuju! ne moji i svekiji ali prijatelji, ljudi koji uopće ne znam zašto imaju potrebu išta mi govoriti!
imati muža koji jednako misli, osjeća i radi kao i ti je blagoslov!
moj mene svaki puta iznovi oduševi kako mi zna uvijek reći pravu riječ u pravo vrijeme... :heart:
tonili, draga naša, :love2:
:*
Prošlo je 2 tj. od groznog pregleda na kojem smo saznali da našem :saint: srčeko više ne kuca.
Cijeli dan se trudim ne misliti o tome, ali ne uspijevam se maknuti s točke beskrajne tuge.
I onda mi dođe mama s predivnom vijesti da obiteljski prijatelji čekaju blizance i slomi me.....i ne razumijem kako ne osjeća moju bol...ne razumijem zašto ne poštuje moj gubitak....njena rečenica: "Moraš biti sretna radi drugih" mi slama srce.
Ma što ja to točno moram? I za koga? I tko je na mene misli?
I zašto uporno moram biti sretna za nekoga, a ne za sebe? Nemam li pravo biti tužna i jadna . Moram potisnuti svoje osjećaje i biti sretna za nekog drugog? Reći nema veze što je moje dijete umrlo - eto oni će imati dvoje?!
Umorna sam od svega i svih.
I neću biti sretna za druge, pa makar ispala najgora osoba na svijetu.
Bit ću žalosna za sebe. Samo za sebe.
Drage curke :) Dugo vas ves citam onako iz prikrajka pa sam se odlucila i ovako pridruziti.
tonili :love: jako mi je zao
lilium preljepo si ovo napisala, ovo bi trebalo otvoriti pod novu temu tako da svatko tko se nadje s druge strane moze znati sto raditi
Isabel i pablo cestitam vam :) i zelim mirnu i dobru trudnocu :)
Kao sto pretpostavljate i ja sam mama malih andjela...
Prosle godine u trecem mjesecu sam imala kiretazu u 8 tjednu, bile su dvije bebice. Jedna se nije uopce razvijala (bleited ovum), drugoj je prestalo kucati srce. Tada mi je prvi put dijagnosticirana dvoroga maternica.
Nakon niza pretraga, i histeroskopije (sumnja na septum; dijagnoza sedlasta maternica), ove godine u cetvrtom mjesecu opet ostajem trudna. No krajem petog mjeseca opeta sam imala kiretazu u 8 tjednu. I opet je bebi prestalo kucati srce. Gotovo na isti dan trudnoce kao i prvi put.
Trazila sam nakon toga da se naprave sve moguce pretrage koje nisu radili nakon prvog spontanog, jer eto prvi je i oni se dogadjaju, a drugi put ce sigurno uspjeti. Napravili su mi u Petrovoj prekoncepcijsku obradu. Konacna dijagnoza:
- dokazana tockasta mutacija FII 202/0A (problem u zgrusavanju krvi zbog kojeg dolazi do stvaranja mikrougrusaka, koji mogu biti uzrok spontanima); dobra stvar je sto se moze regulirati uzimanjem heparina kroz cijelu trudnocu
- granicni secer
- i uterus arcuatus (on sam po sebi nije uzrok spontanima, no mogla bih radi toga morati vise mirovati pred kraj trudnoce)
Nakon dijagnoze sam bila puna mijesanih osjecaja od ljutnje, zalosti, tuge, svega....
Sada se nadamo novoj bebici :)
Da se nadovezem na neumjesne odgovore i komentare. Kad me netko pita imam li djece, ja kazem nemam i na to dobijem odgovor "Pa sto cekate?". :roll: I nakon toga si mislim da li da budem fina i da se samo nasmijesim ili da mu/joj kazem da ih zapravo imamo troje ali da nisu s nama...
tonili :love2:
trebaš biti i ljuta, i tužna i sve ostale osjećaje koje si nabrojala moraš biti sada, jer jedino na taj način ti poslije može biti bolje...
ne potiskuj svoje osjećaje, ponašaj se onako kako se osjećaš, plači kad ti se plače i smij se kad ti se smije... prošla si nešto grozno, i samo osoba koja je prošla ono što si ti prošla može te razumjeti, drugi ljudi suosjećaju, jer ne znaju kakva je to bol, ne znaju što znači proživjeti gubitak svoje bebice...
u subotu sam bila na jednoj svadbi, i prišla mi je jedna friendica da me pita kako sam! nakon što smo malo pričale o svemu (ona i njen muž rade na bebi već par mjeseci), njen komentar je bio : dobro da se dogodilo ranije pa se nisi stigla vezati za dijete... :(
srčeko mojeg djeteta je kucalo 9.mjeseci ispod moga :heart:
u mom stanu je sobica namještena za moje dijete, robica spremljena u kutiju, kolica stoje, kinderbet...
znam da ljudi nemaju želju me povrijediti, ali osobe koje tako što nisu proživjele ne znaju reći pravu stvar, pa kažu jaaaako krivu, i povrijede... nenamjerno!
illi :love:
drago mi je da si nam se pridružila... od srca želim ti malo sunašce!
i točno je ti imaš troje djece, imaš tri anđela koja ćete uvijek čuvati, i nitko ti to draga moja ne može oduzeti...
tonili,
kao sto ti je i bzara rekla, sve sto osjecas je prirodno, samo nemoj potiskivati osjecaje, treba odtugovati da bi s vremenom postalo bolje!
A "metode" kojima nas drugi pokusavaju "oraspoloziti" stvarno znaju biti neprimjerene, vjerujem da ni sami nisu svjesni koliko nam samo otezavaju situaciju. Zakljucila sam (na svojim slucajevima) da kroz proces tugovanja dosta toga novoga naucimo o drugima, a bome i o sebi.
illi, zao mi je za tvoje gubitke i dobro da znas za terapiju
Sretno za dalje!
bzara, :love:
Svima velika :*
Tonili, :heart: !
Svim roditeljima anđela :heart: !
Pablo, čestitke na plusiću!
lilium :love:
potpuno si u pravu kad kažeš da smo sve mi ovim tužnim putem upoznale dio sebe, za koje sigurno nismo znale ni da postoji!
stvari koje sam prije uzimala zdravo za gotovo, sada zahvaljujem Bogu na tim istim stvarima jer sam svjesna koliko je život prolazan, i koliko treba cijeniti male stvari... a toliko ih je puno oko nas...
:heart:
veliki poljubac od :heart: za sve plusiće. :)
Svim mamama koje su prošle kroz ovo grozno iskustvo jedan veliki zagrljaj.
Ja uvijek kažem, tuga ne nestaje ali mijenja oblik i s vremenom se naučimo nositi s gubitkom, počnemo puštati nove radosti u naš život,počnemo se ponovo smijati i nanovo slagati naše kockice života.
Kockice će sedrugačije posložiti i dat će novi smisao.
Bitno je da ne potiskujete osjećaje jer sve te silne emocije put su ka ozdravljenju,danu kada ćete opet moći reći da ste dobro.
Mislim da je guitak sve nas koje smo to prošle na jedan način promijenio,počele smo neke stvari drugačije gledati,više cijeniti ,ali nam je pokazao i koliko smo jake i da postoje stvari koje nas i dalje mogu razveseliti i tjerati naprijed.
Ja sam ponovo mama nakon gubitka i to je zakrpalo moju ranu,ali ožiljak i dalje postoji.
Znala sam da neću biti ponovo potpuno sretna dok ne budem opet mama,ali isto tako nisam htjela brzati u iduću trudnuću jer nisam htjela da ta iduća trudnoća bude "samo" zamjena za izgubljenu bebu .Htjela sam da se jednako veselim svim danima trudnoće kao i prije i da to dijete bude posebno i željeno radi njega samog,a ne da bude "zamjena".
.......
U jednom tekstu sam napisala i mislim da je tu sukus svega što osjećamo ili ne želimo da nam drugi čine:
Vrlo bitan faktor u cijelom tom procesu zacijeljivanja rana je da se društvo educira kako postupiti kada se susretnu u bližoj okolici sa slučajem ranog gubitka djeteta te da pokušaju suosjećati, shvatiti jačinu boli i tragediju tih obitelji.
><
Vrlo važno je da društvo raznim izjavama, npr. „bit će druge djece“, „tako je najbolje“, „tako je htio Bog“ ili „nije to još ni bilo dijete“ i sl., ne prisiljava žene da tuguju u tišini.
><
>Ako obitelji žele pričati o svom djetetu, ne treba ih gledati kao čudake s osjećajem nelagode. U tom slučaju i oni sami smatraju da je to nešto neprikladno i da je bolje da se o tome ne priča jer druge stavljaju u "neugodan" položaj.<
><
>Društvo mora pokušati djelovati suprotno od one prve misli da je najbolje u takvim slučajevima držati se po strani i izbjegavati razgovor s tim obiteljima o njihovom gubitku, a sve zbog vlastitog osjećaja nelagode.<
><
>Naprotiv, čovjek mora prevladati vlastiti osjećaj nelagode i shvatiti da je takav gubitak jednak gubitku bilo kojeg drugog člana obitelji. Iako majka nije donijela dijete kući, te ga, na žalost, ukućani i prijatelji nisu vidjeli, jedan iskreni zagrljaj i izrazi poput „žao mi je“, „kako si“ , „ovdje sam ako trebaš nekoga za razgovor“ mogu biti od velike pomoći.<
><
>Možda ima žena koje uopće o tome ne žele pričati, kao što netko ne želi pričati niti o jednoj vrsti boli, no ako ne pitaš, ne pokažeš
igu i malo više takta, NE MOŽEŠ NI ZNATI što osjeća.<
><
>Društvo mora shvatiti i to da osim što te obitelji nose neizmjernu bol u srcu kao i svi oni koji su izgubili tijekom života nekog bliskog člana obitelji, uz sve to još su suočeni s krutom realnošću. Umjesto da dijete koje su nosili ispod srca donesu iz rodilišta u topli dom s osmijehom na licu, moraju ga odnijeti u grob i kući se vratiti uplakana lica, praznih ruku, slomljenih srca i uništenih snova.<
><
Ova vrsta gubitka, kao i svaka slična tragedija, znatno utječe na obitelji, na ono što jesu i što će od toga dana biti.Društvo je tu da im pomogne shvatiti da ih ono što osjećaju ne čini (luđ)čudacima i da će rana s vremenom zacijeliti, ali oni više neće biti isti.
Roditelji malih anđela NE ŽELE zaboraviti!
Roditelji malih anđela NE ŽELE sažaljenje!
Roditelji malih anđela ŽELE samo malo više taktičnosti i suosjećanja!
STATISTIKA:
U Sjedinjenim Američkim Državama svake godine oko milijun obitelji suočeno je s ovom vrstom gubitka.<
><
Prema National Center for Health Statistics svake godine u SAD-u<
><
19.000 beba umre u prvih nekoliko mjeseci života<
><
2% trudnoća završi rođenjem mrtvorođenčeta<
><
SIDS sindrom odnese 2.500 malih života godišnje
><
15-20% svih evidentiranih trudnoća završi pobačajem
>Prema Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo u Hrvatskoj godišnje u perinatalnom razdoblju umre 350 djece.<
><
>Najčešći uzrok smrti dojenčadi su određena patološka stanja vezana uz trudnoću i porod (55,5%) i kongenitalne anomalije (30,6%).<
><
>Među ostalim uzrocima (13,9%) najčešći uzrok je SIDS (Sindrom iznenadne dojenačke smrti) (3,3%).
>Najveći broj dojenačkih smrti događa se u prvim danima života i to :<
><
>od 0 do 24 sata navršenog života................23,7%<
><
>od 1. do 6. dana navršenog života...........32,7%<
><
>od 7. do 27. dana navršenog života..........24,9%<
><
>od 28. do 365. dana navršenog života.......18,8% <
U 2004. godini od ukupno evidentiranog broja pobačaja, 17,5% odnosi se na spontane pobačaje, a 31,6% odnosi se na vanmateričnu trudnoću, mola hydatidosu i ostale abnormalne produkte začeća.
><
Prema gore navedenom, svatko od nas zna nekoga tko je doživio jednu od ovih tragedija. Zbog toga, kada ovi zastrašujući podaci uđu u svijest nekolicine ljudi, možda se osnuju tribine i prikupe sredstva za osnivanje timova, edukaciju osoblja, bolje inkubatore, organizacijska i tehnološka poboljšanja u neonatalnoj intenzivnoj njezi i terapiji.
Sve to će pridonijeti boljoj antenatalnoj skrbi koja će smanjiti stopu mortaliteta i možda tada sve krene ka boljoj i ljepšoj budućnosti.
Bilo bi lijepo kada bi kao u nekim zemljama bolnice imale više sluha i npr. kada bi mogle izraditi tzv. “memory boxes“. To su male kutijice u koje lječničko osoblje sprema i čuva otisak stopala, djetetov pramen kose, slike s UZV-a i sl. Majke i njihove obitelji mogu na taj način sačuvati uspomenu na svog malog anđela ako to požele.
Cure :love: :heart:
ja od moja tri anđela cuvam plusiće na testu,od prvih dvoje sam i dobila slike s uz,a od zadnjeg ne.i sve to čuvam,jer kako da se to zaboravi. kad smo ih toliko zeljeli.i da nemam sve te stvarćice,nikad ih nebi zaboravili....i ne prođe dan da ih se ne sjetim.... :saint: :saint: :saint:
Evo nekih podataka iz 2007. Pogledajte tablicu 3, postotke po županijama
http://www.hzjz.hr/publikacije/Dojenacke2007.pdf
http://www.hzjz.hr/publikacije/porodi2007.pdf na zadnjoj stranici imate statistiku nažalost tužnih brojki
Ups krivo postavljen link: http://www.hzjz.hr/publikacije/porodi2007.pdf
Evo još informativnog,edukcijskog i statističkog podatka
http://anestezija.org/index.php/Intr...C4%8Deda<br />
andjelak :heart:
bambus99 :love:
:love2::love:
:cry: Imamo još jednog anđela :cry: :cry: :cry:
:cry: :cry: :( :cry: :cry:
pablo, užasno mi je žao... :love2:
drži se draga naša, i isplači se dobro, sve izbaci iz sebe...
sve smo tu za tebe...
:love:
Pablo plačem s tobom..... :cry: :cry: :cry:
Pablo,
jako mi je zao!
Drzi se! :heart:
:cry: :cry: :cry: Pablo užasno mi je žao, sva sam protrnula kad sam pročitala :cry: :cry: :cry:
Tu smo :love:
Strašno mi je žao. :cry:
:cry: :cry: :cry:
pablo smrznula sam se :cry: :cry: :cry:
nova sam na rodi i znam da ti proslo vec par mjeseci ali i ja se suosjecam s tobom...žao mi je.nadam se da ce ti s vremenom biti lakše jer znam kako jadno i izdano se osjecas.i ja sam pred samo mjesec dana izgubila bebicu,i iskreno,ljuta sam na sebe i cijeli svijet. :cry:
Ah, drage cure, što da vam kažem... cijelo vrijeme me vuče da pogledam što ima novog na Rodi, nikako ne stižem, i onda evo jutros, preskačem sve naslove i otvaram anđele... :heart:
svima vam šaljem ogromne zagrljaje i misli podrške...nažalost, i sama znam kroz što prolazite, a na današnji dan je točno dva mjeseca od našeg gubitka...
neki dan mi je jedna vrlo draga osoba rekla (i sama je doživjela isto, samo je bila u još goroj situaciji...):
mislim da vrijeme ne liječi rane i ne uklanja naše terete. samo nas uči kako taj teret nositi. mislim da nikada nećemo zaboraviti (niti se trebamo truditi), ali ćemo se rjeđe sjećati i ta bol, tako raspoređena, neće biti tako strašna. ali, uvijek će je biti :heart: .
najteže je dopustiti sebi tugovanje. stalno mislimo na neke druge ljude oko sebe, ne želeći njih povrijediti svojim rekcijama...
evo, baš smo neki dan mm i ja sjeli ujutro na kavu u središtu grada, i ja mu pokazujem tu poruku, dolazi konobar, a mi smo oboje u suzama, nitko se ne usudi ništa reći jer bismo se rasplakali ko kišna godina... suze kaplju, a konobar se samo pokupio, na čemu smo mu bili zahvalni... vadimo maramice, šmrkljemo, ne znamo gdje da se okrenemo - ljudi na sve strane, grlimo se, tješimo bez riječi... u tom trenutku mi je prošlo kroz glavu - samo da sad ne naiđe nitko poznat! i ponovno se nisam mogla prepustiti, znajući da je još uvijek moja tuga pregolema za stvarni svijet...
Drage mame :heart:
I ja sam jednom bila mama ,bilo je to prekrasnih 9 tjedana,kao u snu,kao u bajci.Na zalost i ta bajka pocinje sa bilo jednom....ali bez sretnog zavrsetka.Nakon pocetnog krvaruckanja koje se smirilo sve je zavrsilo vanmaternicnom,pucanjem jajovoda i jakim unutarnjim krvarenjem.
Sada, s odmakom od 3 godine, skupila sam hrabrost za ponovni pokusaj.
Tuga zbog moje bebe je i dalje tu, i to je normalno.Ne mozes samo tako zaboraviti i preboljeti nekoga koga cekas cijeli zivot,koga zelis svim svojim bicem.
U nasem slucaju,taj netko i dalje gore ceka pravi trenutak da dođe i uveseli sve nas mame :saint:
Zato, drage mame,hrabro naprijed jer mozda je pravi trenutak vec tu,samo ceka da ga prihvatimo.
Sto se tice komentara okoline,moram nesto napisati.U stvari mi je jako tesko.U blizoj obitelji imamo bracni par koji je ostvario trudnocu nakon 9 godina neplodnosti.Sve bi to bilo divno da se oni sada nisu jednostavno povampirili(ne znam kako ljepse to reci).Zovu svaki drugi dan MM,jer su s njegove strane obitelj,hvale se prvim ultrazvucima,ali svaki ali bas svaki put pitaju MM,pa sta vi cekate???On jadan ne zna sta reci,nego kaze kad bude bit ce.Ljuti me jako to jer se njih sve ove godine nije smjelo isto to pitati,ljuti me sto kad sam ja ostala trudna nije se krila ljubomora,nije mi se doslo u posjetu u bolnici,ali zato kad sam izgubila bebu odmah su se nacrtali kod nas doma.Ocito je da ima svakakvih ljudi i svakakvih komentara,ja se pokusavam boriti s tim da si kazem,smiri se nisu oni vrijedni tvojih zivaca i paznje.Nekad uspije,nekad i ne,međutim to je sve zivot.
Drage mame,ispricavam se na duzem postu,ali eto komadic duse sam stavila u ovaj post pa se nadam da necete zamjeriti.
tamaris :love:
pa kako bi mi tebi mogli zamjeriti! sve smo tu za tebe, i mislim da se svaka od nas kroz život bori sa glupim komentarima i apsolutnom nepromišljenosti ljudskih izjava! mislim da me jedno milijun puta pogodila izjava nekih mojih prijateljica, međutim situacija u kojoj sam se našla je profiltrirala ljude oko mene! što namjerno, što nehotice ljudi nas povrijede! nekad mi ih bude žao jer vidim da se grizu kad lupe nešto a nekada imam osjećaj da mi neki to rade namjerno...
nažalost mamu andjela može shvatiti i razumjeti samo mama anđela, i zato ovdje uvijek imamo jedna drugu... :heart:
mala laia , slažem se s tvojom prijateljicom, vrijeme ne liječi rane, samo nas uči živjeti sa našim križom!
meni je nakon gubitka moje curice bilo puno lakše kad sam to shvatila. naučila sam se živjeti s tim, nekad je lakše nekad teže ali guram hrabro dalje... :heart:
Mislim da je ovo istinaI nekako baš jako lijepo rečeno...Citiraj:
neki dan mi je jedna vrlo draga osoba rekla (i sama je doživjela isto, samo je bila u još goroj situaciji...):
mislim da vrijeme ne liječi rane i ne uklanja naše terete. samo nas uči kako taj teret nositi. mislim da nikada nećemo zaboraviti (niti se trebamo truditi), ali ćemo se rjeđe sjećati i ta bol, tako raspoređena, neće biti tako strašna. ali, uvijek će je biti
Tamaris::heart: :heart: :heart:Citiraj:
I ja sam jednom bila mama ,bilo je to prekrasnih 9 tjedana,kao u snu,kao u bajci
Mislim da ste vi uvijek mame svojoj rođenoj/nerođenoj djeci...
Ne obaziri se na druge i ustvari jako često ljudi pogrešno procijene stvari i ponašaju se pogrešno iako često to bude nenamjerno, jer svačija tuga i bol je najveća i kada se okrene situacija zaboravi se...
Pablo :cry: nemam rijeći...utjeha ne postoji...pusti nek vrijeme uradi svoje a u međuvremenu ti radi sve kako se osječaš. Najvažnije je pustiti svakom osječaju da izađe vanka i realizira se.
Šaljem ti veliki zagrljaj i nadam se da češ izgurati ovo teško razdoblje :heart: