hvala ti od srca draga moja... :love:
i ja tebi, i sigurna sam da će ovaj puta biti sve u redu, i da ćeš imati uskoro jednu (a možda i dvije ;) )prekrasnu bebu u svom naručju!
čuvaj nam se i želim ti predivnih, mirnih 9 mjeseci... :love:
:*
Printable View
hvala ti od srca draga moja... :love:
i ja tebi, i sigurna sam da će ovaj puta biti sve u redu, i da ćeš imati uskoro jednu (a možda i dvije ;) )prekrasnu bebu u svom naručju!
čuvaj nam se i želim ti predivnih, mirnih 9 mjeseci... :love:
:*
Luna :love: i puno poljubaca mrvici. Ne brigaj nego uživaj u svojoj trudnoći. Sve če biti super! :heart:
Hvala ti Roza :love: . I tebi isto želim svu sreću svijeta. Ti si snažna žena i znam da ćeš jednog dana biti nagrađena za sve što si propatila. :*
luna82,
sretno! :heart:
pozlatile ti se :mrgreen:Citiraj:
luna82 prvotno napisa
Kiss mrvičku za Valentinovo :heart:
Lilium, hvala. :love: I tebi i svim curama također želim da vam se ispuni najveća želja.
Ja sam još uvijek nekako 8) što se tiče spoznaje da sam trudna. Ne osjećam se nekako specijalno. U glavi sam si složila da je sve u najboljem redu i odbrojavam dan po dan. Niti sam zabrinuta, niti euforična. Kod doktora ću za 10 dana. Ali kad ugledam mrvu na ultrazvuku, :zaljubljen: znam da će me preplavit osjećaji kojih se sad još uvijek pomalo bojim.
evo da vam se i ja javim,obavili smo prve konzultacije i sve je krenilo ok,sada krajem drugog mjeseca putujemo opet u graz i počinju nam pripreme za sami postupak.malo me je strah svega ali se nadam da ce to sve biti ok :saint: :saint: :saint:
Bambus :love: Sve če bit dobro...
Možda se i sretnemo u Grazu ;)
bambus, sretno :love:
roza bilo bi nam veselo da se sretnemo samo da nam ne bude vrime kakvo nam je danas. nadam se i ja da ce sve bit ok :saint: :saint: :saint:
8.05 2009 u četvrtak u noći, u 37 tjednu trudnoće rodila sam našeg malog anđela Jakova..tog jutra išla sam na pregled kod svoje ginekologice,čekala sam u redu i sa smješkom gladila svoj trbuh jer sam osjećala bebicu kako se miče..došla sam na red napokon..legla na stol i jedva čekala da počne ultrazvuk da vidim svoju bebu,da mu čujem srce di kuca,da vidim koliko se udebljao,koliko je već narastao..doktorica me pregledavala i upalila monitor,vidila samo svoju bebu,njegovu glavicu,nožice i ruke..dok. je dugo gledala bebu,i imala je prazan pogled koji je govorio kako nešto nije u redu,pitala sam se zašto šuti..pitala sam jeli sve u redu,zašto se ne vidi srce moje bebe?ona je i dalje šutila i nije me ni pogledala,ja i dalje nisam ništa znala niti mi nije bilo ni na kraj pameti da nešto nije u redu..došla je i sestra i onda su opet tražile srce,čuli su se nekakvi šumovi ali ne i lupanje srca,dok. mi je samo rekla evo ti uputnica i brzo u vinogradsku,prvo zovi hitnu..izašla sam van i dalje nisam bila svijesna ničega jer mi nitko ništa nije rekao..i onda me uhvatio napad panike i plača,prvo zovem muža i kažem mu da trebam na hitnu,nešto nije u redu..on sav u panici na poslu,zvao je hitnu da dođe po mene..onda sam zvala svoju seku koja je također trudna,samo tri tjedna manje nego ja,kažem joj uplakana da ne znam ništa samo da moram hitno u bolnicu...dolazi hitna po mene napokon,tješe me u kolima kako će sve biti u redu,nasmijavaju me i govore mi kako ću se posli svega smijati jer je moja doktorica napravila paniku bez razloga,ja im povjerujem..dolazimo u bolnicu,muž i sestra me stalno zovu a ja se ne javljam od straha..napokon došla brzo na ultrazvuk,pregledava me doktorica,ne čuje srce,rukama mi mrda trbuh ne bi li se beba pomaknula da se čuje srce..opet ništa nisam znala,nisam htjela vjerovati da moja beba nije živa..dolazi brzo doktor i stavlja me na drugi uzv i konačno mi kaže vaša beba nije živa,ne kuca mu srce, ja ležim i buljim u njega i ne vjerujem,dolazi treći doktor i gleda bebu,i on mi kaže vaša beba nije živa,pita me jesam li dobro,da li shvaćam što se dogodilo,pokazuje mi ravnu crtu na monitoru,bebi ne kuca srce..ja i dalje šutim i kažem im da je moja beba živa,pa ja ga osjećam cijelo vrijeme..oni mi daju inekciju za smirenje i govore mi kako ću sad dobiti epiduralnu,i kako će mi inducirati porod..obukla sam spavačicu inakon pregleda sjela sam u čekaonu..dolazi moj muž,govorim mu beba nije živa a on mi ne vjeruje i traži svaku sestru i doktora da mu sve objasne..tješi mene uplakanu,shrvan od boli pokušava biti smiren,ja sjedim i gledam kako sestre nose druge bebice svojim mamama,čujem njihov plač i dozivanje i lijem suze zbog svoje bebe,zašto srce moje bebice je prestalo kucati??!još mi ništa nije bilo jasno,samo sam plakala..legli su me u sobu di je bila rađaona,dali i drip,epiduralnu i rekli mi da čekam kad počnu trudovi,muž uz mene i dalje,vjeruje da će se dogoditi čudo i da ću roditi živu bebu,moji roditelji su krenuli put za zagreb da budu uz mene,bojala sam se njih viditi jer im je moj Jakov bio prvi unuk,mogu zamisliti njihovu bol..ja sam se uspila nekako smiriti,svi me zovu na mobitel i plaču a ja ih tješim i govorim im kako će sve biti u redu,da sam dobro.Muž i dalje uz mene,došla je i moja mama,plače,uljeva mi hrabrosti i gleda me onim tužnim očima..grli me..a samo u sobi do mene jedna žena je rodila sinčića Matiju,čujem njegov plač i pitam se zašto su me tu ostavili da čujem te bebice kojih je došlo na svijet te noći,nih petero..plačem i dalje..mama odlazi..muž otišao po stvari doma,ja sam zaspala..probudili me trudovi,nisam znala što je to točno,zovem sestru koja kaže kako sam skroz otvorena i da ću ubrzo roditi..zovem muža da dođe iako su mu svi rekli kako bi bilo najbolje da ne dolazi,on je brzo tu i grli me,dolazi babica i doktorica..trudovi sve jači..stišćem mužu ruku i ne ispuštam ni glasa,nakon par stiskanja moja beba je izašla brzo van..osjetila sam ga dok je izlazio,samo sam glasno izdahnula i sklopila oči da ga ne vidim,odnose ga van iz sobe,nema plača...tjeram muža da ode doma da se odmori,mene su uspavali da me mogu zašiti,probudila sam se dok me doktor šivao,u polusnu čujem di kaže koja je ovo tragedija ovako roditi mrtvu bebu..zaklopila sam oči i opet zaspala..Ujutro nakon vizite konačno me nose u drugu sobu da me maknu što dalje od rađaone,kako su mogli biti tako nemarni tek to jutro me odvojiti od tih mama i njihovih tek rođenih bebica..ostala sam u bolnici još tri dana,trpali u mene one grozne inekcije za smirenje..ma ništa nije moglo zaustaviti moj plač..kad sam došla napokon doma,našla sam praznu sobu bez krevetića i spremljene robice..ali svakim danom bilo mi je bolje,Bogu sam zahvalna što je oko mene stavio tako dobre ljude koji mi ne dopuštaju da padnem u depresiju zbog gubitka,muž je moje prekrasno stvorenje koje pazi na mene brine se da mi išta ne nedostaje..sad je već prošlo 6 tjedana i mogu reći da sam dobro,da smo dobro ja i muž,pričamo i veselimo se novoj bebici koja će nadam se doći brzo,i da će nam naš mali anđel poslati brata ili seku..imali smo pogreb,pokopali našeg dobrog anđela,znam da mu je dobro,često ga sanjam nasmijanog i sretnog,volim ga do neba..a fali mi do boli..ali boli me i tošto su doktori iz bolnice bili tako nemarni,što su nakon mog gubitka maknuli ultrazvuk gdje sam bila na predzadnjem pregledu,i di je taj doktor Lj. J. rekao kako je moja beba malo manja,i kako on ništa ne vidi na ultrazvuku koji je star već 30 godina,i kako on ima dovoljno iskustva da mi kaže kako je beba dobro,a nije bilo dobro jer nije vidio da je falilo plodne vode i kako sam taj isti dan trebala na porod,a on me pošalje doma..beba nije bila manja jer se rodio u 37 tjednu sa 3400 i 50 cm,nalazi s patologije govore kako je došlo do tromboze posteljice ,manjka plodne vode zbog čega je beba ostala bez kisika,pokušavam ne misliti više na to ali me užasno boli jer znam da bi moja beba danas bila živa da je tom doktoru bilo stalo..nisam ljuta,samo me boli...čak su mislili da ću podignuti tužbu jer znaju da su krivi,al barem su maknuli taj dan uzv da ne bi još nekoj trudnici napravili istu stvar..znam da je moja beba jedan veliki anđeo koji je spasio druge bebe,koji je spasio i moju seku i njenu bebu jer bi joj se dogodila ista stvar kao i meni s mojom posteljicom,a doktori su to vidili na vrijeme jer ih je moja seka upozorila na to tako što su znali što se dogodilo meni..seka je donijela na svijet prekrasnu curicu prije dva dana,gledajući tu bebu ja vidim svog anđela..našeg prekrasnog velikog anđela..još uvik znam noću zaplakati,čini mi se koda ne mogu dalje..ali ja sam se već brzo fizički opravila,sve je u redu,mislim na novu bebu jer znam da se neću moći smiriti dok ne ostanem ponovo trudna,imam 26 godina,mlada sam..i vjerujem da će ponovo doći taj dan kad saznam da sam trudna..budite i vi hrabre mame koje čuvaju naši mali anđeli!
visnja08 sinoć sam pročitala tvoju priču i nisam ti od tuge mogla napisati ništa pametno, ni utješno; tako mi je žao što si sve to morala proći i toliko se napatiti, još će proći vremena dok se potpuno ne oporaviš, dok ti duša ne ozdravi, a svog malog anđela sigurno nećeš nikad zaboraviti; ja sam bila trudna sa trećim djetetom, toliko dugo planirala i nastojala zatrudniti, da bi na kraju morala pobaciti jer je beba imala tešku kromosomsku grešku, nespojivu sa životom; prošlo je od toga 7 tjedana i činilo mi se da sam na početku bolje nego sada, tek mi sad postaje jasno da koliko god djece imali, uvijek ćemo misliti kako je još jedno moglo biti s nama; ja nalazim utjehu u svojim curama, a ti probaj u svojoj maloj nećakinji dok ne dođeš do svoje bebice; na žalost na većinu stvari u životu ne možemo bitno utjecati, tako ni na postupke i procedure u bolnicama, kao ni na zastarjelu aparaturu; neljudski je način na koji si morala biti u rađaoni sa majkama koje su rađale živu i zdravu djecu, ali to je na žalost naša stvarnost, po svim bolnicama u RH; ne znam da li će ti nalazi sa patologije pomoći u budućnosti, znaju li zašto je došlo do tromboze posteljice, može li se utjecati na to nekom terapijom, da se više ne ponovi ? drago mi je što si hrabra i optimistična i što imaš potporu u svojoj obitelji, a ako ti je lakše podijeli s nama svoju tugu i svoje brige, ovdje ćeš (na žalost) naći puno nas koje smo mame anđela i svakodnevno se skupa bodrimo i pomažemo , šaljem ti jednu veliku pusu :* i veliki zagrljaj :love:
p.s. ona gornja tema "kako se nositi..." je malo aktivnija, pa nas možeš i tamo pronaći
draga Visnja08,
žao mi je što imaš razlog javiti se ovdje i jako mi je žao zbog vašeg gubitka.
piši nam kako se osjećaš, razumijemo te i bit ćemo ti podrška
:love:
visnja ne znam što da ti napišem plačem :cry: :cry: kao nikad u životu
samo ti želim da nađeš snage i volje za dalje :love: , a vidim da si na dobrom putu
:love:
Višnja :cry: bez rijeći sam...
draga višnjica, predivno rečeno!Citiraj:
visnja08 prvotno napisa
tvoj anđeo je uz tebe, možda ga ne vidiš ali ga osjećaš, i uvijek ću ti biti kao mali anđeo čuvar, paziti na sve vas!
draga naša, ovdje ćeš uvijek naći utjehu, razumijevanje, i podršku! nažalost ovdje nas ima puno, i to me najviše žalosti, voljela bi da nitko od nas to nikada nije doživio! ali život je nekada jako nepravedan! no, samo hrabre i jake žene mogu prihvatiti što im se dogodilo i ponovno nastaviti živjeti život i biti vesele i nasmijane. :heart:
šaljem ti veeeeeliki virtualan zagrljaj! :love:
hvala vam svima na lipim i toplim porukama...danas sam baš bila na sistematskom,rekli da imam dijabetes,ne znaju jeli to privremeno,još moram na neke pretrage,preporučili mi djetu..u 37 tjednu trudnoće na zadnjem pregledu izmjeren mi je jako visok šećer u urinu..ko zna od kad mi je taj šećer počeo jer sam samo jedanput u 6 tjednu trudnoće vadila krv i bilo je sve u redu,rekli su mi danas da je najvjerojatnije da je zbog šećera došlo do tromboze posteljice,al nisu 100%sigurni,još moram napraviti test tolerancije glukoze,inzulin u 120 minuti ogtt-a,hemoglobin mi je 10 a triba biti do 6..zanima me jel još nekome nađen visok šećer,jel to može sad utjecat na drugu trudnoću?kako on uopće nastaje i zašto?niko mi u obitelji nema šećer pa bar znam da nije genetski
visnja moja kolegica je dobila dijabetes u trudnoći, ali su joj otkrili odmah na početku, do kraja trudnoće je ležala u Petrovoj (čini mi se ) i dobila je kronični dijabetes; koliko znam dijabetes i visoki tlak su relativno česte bolesti koje dobiješ u trudnoći, a mogu nestati nakon trudnoće ili prijeći u kronični oblik; za neliječeni dijabetes znam da je jako opasan u trudnoći, jer je prije 10-ak godina sa mojom bebom u bolnici ležala jedna 5-mjes. beba koja je imala konvulzije i epi napade i neuropedijatar je nakon eeg-a i svih pretraga zaključio da je to zbog majčinog neliječenog dijabetesa (prosurfaj malo , mislim da ćeš naći dosta toga o inzulinu i njegovu utjecaju na sve tjelesne funkcije), toj bebi su na kraju i u Zg dijagnosticirali epilepsiju :cry: ; na žalost u većini slučajeva moramo biti sami svoji liječnici ili barem stalno istraživati i gurati i tražiti da nam se naprave neke pretrage, obično već nakon što se dogodi neka tragedija
drži se :*