Printable View
jooooj cure
kad se samo sjetim
imala sam ili ppd ili zesci baby blues i bilo mi je grozno
tocno onako kako je netko napisao- osjecala sam se ko zatvorenik i zeljela sam svoj stari zivot nazad
imala grozne probleme sa dojenjem, ragade, ranu od epiziotomije...
plakala od 0-24
kad bi vidjela da mi prvorodjenu muz nosi na dojenje znala sam da slijedi nova "tura" bola i plakala jos vise
drzite se
ne znam sto drugo reci
tesko je ali prodje
Hvala cure! Danas sam nesto bolje, ali ne mislim da depresija prolazi, vec je samo bolji dan.
Uvijek sam mislila da mene to ne moze uhvatiti, kao ja sam jaka... malo sutra!
Zasto mislis da ne mozes van s bebom ako je hladnije? Mozes. Ako te veseli setnja, setaj. Obuci bebu i izadji van. Nema vremenskih prilika, osim stvarnih zimskih ekstrema koji se u Hrvatskoj ne dogadjaju, zbog kojih se ne moze izaci u setnju. Postoji samo losa odjeca u kojoj ne bi trebalo biti vani.
Pa dobro, postoji bura protiv koje nikakva odjeca ne pomaze... brrr! Al osim toga, slazem se :) Mali malac i ja svako jutro prosetamo s vecim malcem do vrtica - tamo i natrag nekih 45 minuti setnje. Mali je dobro obucen i u nosiljci i skroz mu je toplo. A i popodne cesto prosetamo. Vikendom smo obavezno vani.Citiraj:
Kaae prvotno napisa
ja sam sa svojima šetala po orkanskoj buri tako da sam ih (ne toliko od vjetra, koliko od grana, šišarki i sl koje su letjele nemilice) u kolicima zaštitila navlakom za kišu
slažem se, odjeća ne pomaže.
bebama pomaže plastenik, a nama odraslima jedino ronilačko odijelo :mrgreen:
Ako vidiš po sebi da nisi bolje i misliš da neće samo od sebe proći, potraži pomoć...to nije sramota nikakva, naprotiv! Ispričat ću ti svoje iskustvo..
Rodila sam prije godinu dana, negdje otprilike u istom periodu kad i ti (jesen, kiše, kratki dani..depresija sama po sebi). Dok sam bila u bolnici sve je bilo super. Niti je plakao, spavao je super od samog početka, dojenje je odmah išlo....međutim...kad sam nakon par dana došla kući, sve se promijenilo. Počela sam se osjećati kao zatvorenik u vlastitom tijelu. Htjela sam zaspati i probuditi se i misliti da se ovo meni ne dešava. Ispočetka sam mislila da je to samo baby blues i da će proći...ai nije...nakon njegova 3 mjeseca počele su mi crne misli priviđati, bojala sam se ostati sama doma s djetetom, pomišljala sam na najgore...ma užas živi.... sva se naježim kad se uopće toga i sjetim...
Onda sam potražila stručnu pomoć. Bilo mi je neugodno otići kod svoje doktorice pa sam otišla odmah kod privatnog psihijatra. On mi je na to sve rekao da će proći i da sam samo nezrela (jedan od boljih psihajatra u gradu Zagrebu mi dao dijagnozu nezrelosti umjesto da mi je pomogao riješiti problem). No dobro, kako je vrijeme odmicalo dalje, dolazili su topliji dani, ja bi se više družila i konačno nakon njegovih 6 mjeseci počela sam se malo opuštati... Dakle nakon tek 6 mjeseci sam se počela opuštati!!! Do onda sam bila ajme meni, sva sreća mojem mužu što je to trpio...
Par tjedana prije djetetovog prvog rođendana opet me ulovila neka depresija. Ponekad sam se znala pitati pa Bože što je meni ovo trebalo, sa 25 godina, dok druge cure uživaju i izlaze a ja sam se doma zavukla i cijele dane čistim, kuham, brinem se o djetetu, k tome i učim (studentica sam još uvijek :/ ). Počela sam osjećati nervozu prema mužu, prema djetetu, ma prema svima.
E tad sam rekla samoj sebi dosta je bilo i naručila se konačno kod svoje doktorice. Prvi pregled je bio taman na djetetov prvi rođoendan. Koliko je ta doktorica meni pomogla, ja ti to ne mogu riječima opisati. Ona je meni nakon što me vidjela uplakanu i nakon jedne moje rečenice odmah utvrdila dijagnozu. Rekla je da vidi i kuži da sam preopterećena, da sam pod prevelikim stresom, pogotovo jer još moram učiti i za faks, brinuti se za dijete, za kućanske poslove.... Rekla je da nije nikakva sramota potražiti pomoć i da većina majka se tako osjeća kad rode. Samo neke to lako prihvate, a neke (kao što sam ja) puno teže. Dala mi je neki anksiolitik i trenutno sam na terapiji i puno se bolje osjećam već zadnjih mjesec dana. Puno sam smirenija, strpljivija i veselija. Unatoč hrpi obaveza koje imam i oko faksa i oko djeteta, baš sam super raspoložena. Baš sam danas bila na kontroli i doktorica je rekla da je zadovoljna što mi je puno bolje. Terapiju i dalje nastavljam i konačno sada, nakon godinu dana, počela sam uživati sa svojim djetetom... KONAČNO.. sorry na dugom postu :)
Nemam ništa pametno za dodati, sve je već rečeno. Ali prva djetetova zima je često mami teška... Nema tu pravila što učiniti. Ja sam isto išla van kad god sam mogla (a nisam puno, jer sam brzo nakon poroda ponovno ostala trudna) pa je mm morao podnositi moje muke i promjene raspoloženja.
Meni nije pasalo društvo, išli su mi na živce i moji roditelji i mm-ova mama, čak i on povremeno. Spas su mi bili prijepodnevni sati dok sam bila sama s djetetom. Jednostavno mi je bilo potrebno to vrijeme s djetetom, bez ometanja, da nađemo najbolji način funkcioniranja jer isto smo imali problematičan početak dojenja + grčeve. Sredilo se...
Često sam izlazila, bar na kratko, za vrijeme danjeg svjetla. Organizirala sam si tetu čistilicu 1-2x tjedno na par sati, da ne podivljam zbog zmazane kuće, iako nam je u ono vrijeme to bilo teško platiti. Čovjek smogne novac za to, a reže negdje drugdje.
bmaric, objasni mami da razumiješ njenu želju da pomogne, ali neka i ona pokuša razumjeti da si ti sada osjetljivija nego inače... Ne znam, puno ovisi o vašem odnosu inače. Ja bih svoju mamu i svekrvu napucala iz kuće (i fakat sam odbijala druženje ako se nisam osjećala dobro). Vi živite zajedno, pa je to drugačije. Probajte naći mjeru - ti isto trebaš malo "lufta" da s djetetom nađeš neki način funkcioniranja, a ona nek pomogne oko logistike (kuhanje, spremanje i slično). AKo joj to uspiješ objasniti na način da shvati kako cijeniš njenu pomoć, ali da je dijete ipak tvoje, onda ste obje na konju. Sretno!
Hvala vam cure!
Nije mi problem to sto mi mama pomogne u smislu da ga presvuce, nahrani i sl., vec to sto na svaki moj potez ima primjedbu. I svaki put se osjecam sve vise nesposobnija za odgoj svoj djeteta, u tolikoj mjeri da sam pocela osjecati da bez necije pomoci ja to ne bi mogla i da bi dijete samo patilo. Znam da ne bi bilo tako, ali takav je moj osjecaj trenutno.
A to sto mi pomogne oko njega mi cak i dobro dodje, jer se bar malo mogu odmoriti.
Znam da ce ovo sve proci, samo treba vremena
Razmisljala sam ici psihoterapeutu. Vec sam prije godinu i nesto isla jednoj terapeutkinji, jer mi je trebao netko kome mogu reci sve sto mi je na dusi bez da me osudjuje i mogu vam reci da mi je dobro doslo.
Jedino sto kroz terapiju ima faza kada izadjes od terapeuta i osjecas se jos gore nego sto si dosao i to traje dan-dva, nekom i koji dan duze. E toga me malo strah i ne znam kako bi podnjela to. Jos cu malo razmisliti...
A imaš li kakvu prijateljicu/prijatelja da ti posluži kao rame za plakanje kad ti bude trebalo? Ništa ne treba činiti, samo slušati. To je već puno, a može biti i dovoljno. Ali ako osjećaš potrebu za terapijom, idi.Citiraj:
bmaric prvotno napisa
Prijatelj/prijateljica mogu osudjivati, pa i inace izbjegavam nekom govoriti kad me nesto muci, jer se to iz slusanja pretvori u savjetovaliste, pa onda pocnu komentari ukraseni osudama.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Zato i jesam isla terapeutu, jer tu nema savjeta, komentara i sl., vec kroz razgovor i pitanja terapeuta dodjes do sebi najboljeg rjesenja. Prije nisam vjerovala da je to moguce, ali sam se sama uvjerila.
Mene u ocaj baca 'pomoc' mame i svekrve koje pod tom pomoci smatraju da one uzmu bebu dok ja kuham/perem/usisavam. Ebo to-uzmi ti usisavac, a ja cu bezbrizno gugutat bebi! Koliko god depresivna bila, njih dvije izbjegavam jer mi samo pogorsaju stanje. Kad si neispavan, isplasen i nesiguran-zadnje sto ti treba jest netko tko stalno kvoca 'beba ti je gladna, daj joj malo caja, sto si nervozna toliko' itd.itd.
Koliko god baka-servis bio dobar, toliko i nije zbog te njihove potrebe da stalno sole pamet kako bi se osjecale potrebite i pametne.
bmaric-ja bih rijesila situaciju s majkom otvorenim razgovorom da eliminiram bar dio problema.
QB, vec sam joj rekla da mi svaki dan samo nalazi mane (tako to ona vidi) i da prestane vise s tim. Jedan dan je bilo ok, danas kaze kako je jedini problem sto je naucen na ruke. Ja sam prevrnula ocima i uzdahnula, vidila je to i vise nista nije rekla.
A to oko hranjenja mi je isto znala govoriti: dijete je gladno, daj mu piti, presvuci ga, cak me nocu znala dizati da ga budim i dam mu jesti. Rekla sam joj da ga prestane toviti, jer nije svaki njegov plac zbog gladi.
Jedva cekam da bude malo veci ili da bar uhvatimo neki ritam, pa vjerujem da ce biti lakse.
bmaric-sjest ce sve na svoje mjesto gotovo sigurno :) probaj sto cesce vanka s malenim kao sto su cure vec napisale. Meni to pomaze da razbijem ucmalost cetiri zida, razbudi me, cure potrose energije i opcenito se sve 4 bolje osjecamo.
Nisam imala klasičnu ppd, već kako mi je dijagnosticirano-teškoće u prilagodbi. Počelo je u 9 mjesecu trudnoće s nesanicama koje su se nastavile i nakon poroda i bile su tako teške da nisam mogla spavati ni po noći ni po danu (pomagala sam si normabelima..mala doza..koji su nekad pomagali, a nekad i ne). Uz nesanice i osjećaj što je meni ovo trebalo (drugo planirano dijete)..prvo dijete krenulo u školu, a sad sve opet treba proći ispočetka...svakodnevno plakanje, osjećaj kao da sam u nekom balonu, kao da se sve ovo događa nekome drugome, a ja samo čekam da sve završi da mogu kenuti dalje...ma prestrašno stanje. Lagano je počelo popuštati nakon ljeta...smatram da me odlazak na more preporodio, kao i fizička aktivnost i uzimanje vitamina. Evo naš mezimac ima sad skoro 9 mjeseci a ja se osjećam puno bolje. Tu i tamo imam nesanice ali kako je bilo sad je super.
Svakodnevna šetnja svakako pomaže. Mi smo to uveli u rutinu. Bolje su spavali, ja sam bila zadovoljnija, sretnija što nisam samo u 4 zida. A nije mi nikad bio problem spakirati dicu i skupa s njima bilo kuda autom - na izlet, put, veću nabavu...
Svakako odi na terapiju. Pomoći će ti!
gle možda klincu i to mlijeko nije nije najbolji izbor pa radi toga bljucka
a što se tiče mame, reci joj da si ti mama deteta i da te malko pusti da odradiš kak ti misliš da znaš,
i naravno kaj cure kažu uzmi klinca i skupa se prošetavajte
Šetanje, šetanje...Inače, meni to muž stalno govori i ja ga lagano ignoriram većinu vremena jer sam dosta inertna, satima se spremam negdje i tako. Onda plačem jer sam stalno kod kuće. Ali stvarno me svaki put izlazak iz kuće preporodi. Kad je beba bila baš mala, bilo mi je bitno da sam negdje blizu kuće ili nekih mjesta gdje ju mogu presvući i nahraniti, inače bih bila još živčanija. Isto tako, i kod kuće nošenje spašava stvar. Ako je beba ok u kolicima, i to je super. Ja više volim nosiljke jer je moja tako mirnija a i ja sam pokretnija.
Bmaric, sjetih se tvog posta. I ja sam se jucer osjecala ko da sve radim naopacke. Prvo sam se ujutro izderala na starijeg bez razloga (pa dobro... bez nekog bitnog razloga), i to toliko da me pitao: mama, volis li me? A srce moje malo. Onda sam a njim isla na pregled ociju pa je doktorica rekla da ce mu trebat operacija zbog strabizma. On se jadan cijeli prestrasio. Na taj pregled smo cekali sat i pol i normalno da je mladji mali bas tad odlucio prestati sa dnevnim spavanjem i da je cijelo to vrijeme dok nas nije bilo plakao tati. Malisan ni poslije cijeli dan nije mogao zaspati, i bio je nervozan, i imao grcice... i onda smo svi bili nervozni i stalno se svadjali. I bas sam se osjecala kao da nikad dobra mama od mene... danas je pak sasvim druga prica. Mali spava normalno i sve je bolje. Vidit cemo sutra. Uglavnom, dan po dan, i idemo dalje.
Baš tako, dan po dan. Meni je danas dio po dio dana. Mala je provela veći dio noći budna, pa je rano ustala. Naravno, baš na dan kad moram u bolnicu na neki dogovor. I vodim i nju sa sobom. I tako, ujutro sam totalno luda i nabrušena i na nju i na muža. Nakon spavanja popodne drugi sam čovjek. Sad mi je mala super iako već peti put kmeči i stavljam ju i vadim iz marame. Nekako mi je lakše kad prihvatim i očekujem da ću povremeno šiznuti i izdeprimirati se.
E i ja potpisujem-dan po dan..moj dan je npr danas losiji. Preksinoc sam spavala sve skupa 4sata u tri navrata, sinoc isto toliko u 2 navrata, preko dana spavanje 0 bodova, a sad evo lezim na ledjima, suze mi frcu od bolova u ledjima jer je malena na meni 24/7. Na jedvite jade sam muza probudila da ju bar na pola sata uzme-jer gospodin veli kako se on mora naspavati jer on radi??? I naravno da tih pola sata mala vristi nemilice i ja ne mogu sklopit oko posto se osjecam kao nemajka. Da ne spominjem stariju kcer koja mi svaki dan kaze da joj dam posla po kuci da mi pomogne i srednju koja ima tantrume jer se osjeca zapostavljeno. I auto nam krepo'. I mala nece u kolica. I starija kaslje i ne idu u vrtic a ovaj tjedan prave ukrase za Katerinski sajam na kojeg ne znam kako cu ih odvest jer nemam auta i muz ce bit na terenu...ima dana kad se sve cini kao 'čemer i jad'. I hvatas se tad za onih par tracaka svjetla kako imate krov nad glavom i kruh na stolu. Ali to su i dani kad se pozelis baciti s balkona-ne karikiram!- ili nesto jos gore sto ti prodje kroz glavu, ali to ni u ludilu ne bi izgovorio naglas. U zadnjih 10 dana sam 3x zamracila i pala dok sam drzala malenu, a muz je preksinoc zaspao i poklopio malu koja se pocela gusiti (istrcala sam ispod tusa na vrijeme).
Tu prvu godinu zaista nije lako i bude svega!
Odem ja s njim van na sat vremena kad je vrijeme lijepo, dobro mi dodje, ali mi je kratko. Naradije bi cijeli dan bila s njim van.
Ujutro mi mama najcesce njega uzme da ja mogu malo odspavati, ja to i napravim, ali se onda osjecam kao losa majka, jer ostavljam dijete baki da bi ja mogla napraviti nesto sto u biti ne moram.
Ja idem dan po dan, tocnije sat po sat, jer nikad ne znam sto ce biti u sljedecem trenutku i napeta sam od tog iscekivanja. Jos su mu poceli grcevi, a ima dana kao npr danas kad ne spava dobro, nervozan je, place cesto, a ja ne znam sto mu je, pa sam i ja nikakva. Sto god pokusam, on se umiri na par min i opet sve ispocetka.
San trebas-pa vidi sto se meni dogadja zbog nedostatka istog. Nisi nemajka ako ti mama pricuva malenog na sat dva da odspavas.
A beba mozda ima skok u razvoju pa je zato nemirna. I mi smo proveli jos jednu besanu noc kad zaspe na 5 min i to samo na meni.
Sad cemo i mi van samo da ih nahranim/presvucem/stavim piskit/spremim torbu/obucem sebe...ali sad cemo..samo sto nismo ;p
a tko ti brani da budeš vanka cio dan s malcem?
Mislim da je za bebu od 6 tj. malo previse da bude cili dan vanCitiraj:
jelena.O prvotno napisa
Je ali opet ne znači da je sat vremena dovoljno, izađite više puta van u setnju
Ja sam u toj dobi djece izlazila po 2-3 puta po sat-dva. Imala sam i ekipu mama pa je bilo bas zabavnk i lqkse j3 bilo podnijet muku nespavanja kad vidis da su i drugi u istoj situaciji.
Bmaric
moji kad bi bili nervozni ja ih odmah u kolica i van. I mogu ti reci odmah je bilo bolje i njima i meni :mrgreen:
Dodju takvi dani al i prodju.
sretno drz te se cure! Bit ce to dobro.
Mi se po losem vremenu vozamo u kolicima po kuci. I sada upravo sjedim, marendam, a on u kolicima i ljuljam ga nogom. On se brzo umiri, a ja vjezbam noge :-D
Jucer nam je bio jako dobar dan. On super raspolozen, nije puno plakao, lijepo spavao. Odmah sam i ja bolje
Super! :)
Jel u vas vec kisa? U nas jos nije - tjeram ove velike da se spreme da izadjemo prije nego pocne.
Jos nema kise, ali je uzasno jugo.
bmaric, uopce se ne zezam, beba od 6 tjedana moze biti vani. Dobro se obucite, zastiti kolica (ili ga stavi u nosiljku) i pichi. Mozes. Smijes.
Idemo mi vam vec od 16. dana
Jucer smo bili cak dva put. Meni to sve super dodje, samo sto bi ja najradije bila cijeli dan van.
A jucer sam uspjela na 2 sata otici i sama malo u soping.... preporodila sam se!
Super!
Nema toga sto shopping ne moze rijesiti :rock:
Eh, shopping...
Samo da kažem - svi govore o adaptaciji na jaslice, adaptaciji na školu, a nitko mladim mamama ne kaže da i na novorođenu bebu imaju debelu adaptaciju. Tu još dodaš okolinu (netko živi s roditeljima, netko nema nikakvu pomoć, hrpa ih je između te dvije situacije - sve je to za ljude). Ali to često potraje, pogotovo ako ne ide sve baš glatko (a tako je u 90% slučajeva).
Ništ posebno. Sve u rok službe. Ima, doduše, situacija kad žena stvarno ne može sama iz tog vrzinog kola, ali većina nas je to prošla.
Ako shopping pomaže - sjajno, go for it!
OK, podižem, prva tema na koju sam naletela, ne, ne radi se o meni, daleko bilo :mrgreen:.
Dakle, odradila sam odavno svoje PPD i iskreno, uopšte nisam očekivala situaciju u kojoj sam.
Moja seka je postala mama negde slično kao i bmaric, možda koju nedelju ranije :heart:.
Porođaj je bio hitni carski, ostali u bolnici 7 dana zbog sumnje na aspiraciju mekonijuma, beba je bila na antibioticima.
Od tada beba super napreduje u težini, čak natprosečno, seka je prevazišla sve početne probleme i uspešno doji, sada već puna 3 meseca.
Naizgled, sve je u redu - ali, ali, ali: mene sestra zove svaki dan, više puta, razgovaram sa njom i po sat, dva svakodnevno kad saberem, skoro svaki put plače, obično nije stigla da jede, spava, istušira se, nema pojma šta bi kuvala, ništa joj se ne radi, sve zaboravlja, misli su joj haotične, logika i zdrav razum - nepostojeći. Beba ima neke sitne zdravstvene probleme tipa ojeda, bljuckanja, izvijanja itd, itd., koje nju bacaju u histeriju. (pedijatarka joj je neka čudna, stvarno, ne čudi me što se sestra oseća zbunjeno i nesigurno).
Ja sam joj već više puta otvoreno rekla da razmišlja iracionalno, da treba da potraži pomoć psihologa, isto sam rekla i našim roditeljima i njenom mužu. Reakcija-kao zidovima da sam rekla.
Enivej, meni je odavno dosta. Imam svoju porodicu, svoju decu, svoje zdravlje. Ruka i uvo mi se koče od višesatnog telefoniranja u bilo koje doba dana, ne stižem svoje obaveze po kući, psihički se osećam užasno (MM kaže isto za sebe). Ni ja ni on nismo kvalifikovani da joj pomognemo. Ja nisam ni psiholog ni psihijatar i iskreno, umorna sam od vaganja reči i promišljanja da li će neka moja nepromišljena reč da gurne nju i bebu sa ivice- prozora ili terase :-o:-(.
Jutros me je istresla iz kreveta plačući na telefonu jer je guglala (:-x) i sigurna je da joj beba ima refluks (želučani), i šta ona sad da raaadi???
Ona je totalno nesposobna, citiram njene reči, i treba joj bebu oduzeti, jer ne ume da se brine o njoj, a samo meni veruje, i ne zna šta će....Ona se, citiram, nikad nije brinula ni o kome i ne zna kako se to radi...Trenutno je naša mama sa njom, a meni je pun kufer...
Mislim, to je moja sestra i ja je obožavam, i divno mi je njeno dete, ali ja sam na granici MOJIH psihičkih moći. Ne mogu da se nosim sa takvom obavezom i odgovornošću- već tri meseca, ako računam od porođaja, a realno skoro godinu dana, jer se čujemo svakodnevno otkako je ostala trudna, samo je tada bila puno pozitivnija.
Meni treba savet, uteha i strategija. Znam da je smešno, ali tako je.
Uopšte mi nije zabavno da svaki dan od mojih reči zavisi psihofizičko zdravlje jedne mame i male bebe. Iskreno, divim se savetnicama na SOS telefonima.
Nadji ti sebi psihologa kad vec ona nece. To stanje moze potrajat mjesecima, a iz ovog sto pises izgleda da to nju malo zesce pere.
Pa evo, celo jutro guglam :mrgreen: za sebe neki SOS telefon, to mi je svakako bila prvobitna ideja, ali izgleda da kod nas hitnu pomoć zaslužuju samo žrtve nasilja, ili ne koristim prave ključne reči, ne znam.Citiraj:
marta prvotno napisa
Pokušala sam da potražim izokola savet od nekoliko psihologa koje znam, ali nisam puno postigla.
Finansijski baš i ne mogu platiti ništa privatno, a socijalac mi nije nadohvat ruke, izbor mi je neuropsihijatar a to mi je ipak malo radikalno jer se ne radi o meni, mislim ja uvek mogu prestati da se javljam na telefon samo mi savest ne dozvoljava....
Kakvo joj je željezo? Meni je nakon prvog poroda bilo tako nisko da sam osjećala potpunu fizičku slabost, umor, ali najgora je bila zaboravljivost. Sa tabletama željeza od 100 mg nadošla, a tek sa željezom od 300 mg preporod.Citiraj:
pulinka prvotno napisa
Bilo je nisko nakon porođaja, ali je pila neke preparate pa joj je pre par nedelja krvna slika bila OK. Moguće da je opet palo, jer je imala neku virozu i nema baš sjajne obroke.