Čestitam vam od :heart: !
Nemam pojma kako mi je promakla ova vesela vijest,ali nikad nije kasno za čestitke!
Želim vam brzo navikavanje i uživanje u proširenoj obitelji :love: .
Printable View
Čestitam vam od :heart: !
Nemam pojma kako mi je promakla ova vesela vijest,ali nikad nije kasno za čestitke!
Želim vam brzo navikavanje i uživanje u proširenoj obitelji :love: .
Vivi, iskreno se radujem, i želim vam uživanje u proširenoj obitelji, a ne moram ni napomenuti da bih vrlo rado bila u vašoj koži :heart:
Od srca vam čestitam! :heart:
vlvl, vlvl!!!!!! javi se! :D :DCitiraj:
AdioMare prvotno napisa
Ne mogu a da ne usporedim naše prvo ljetovanje u četvero s prvim ljetovanjem u troje, prije pet godina, i tada friško nakon posvojenja. Prepoznala sam u sebi iznova tadašnje osjećaje: smjenjivanje trenutaka kada je sve tako prirodno, baš kako treba biti i kao da smo oduvjek zajedno, s onim osjećajem začudnosti, novine, dragocjenog blaga nama povjerenog.
Ima i razlika. Drugi naš sinak mlađi je nego je prvi bio, manje komplicirana osoba, kod njega (još) nema onog procjenjivanja i odvagivanja, lakše ga je oraspoložiti.
Uz razlike među njima dvojicom ja vidim i razlike u svom odnosu prema djetetu: mnogo sam opuštenije prihvatila mlađeg, mnogo aktivnije. S prvim sam bila donekle vanjski promatrač, gledala sam kako se mm zbližava s njim, kako nježnost daje i traži, pa i dobiva, dok sam ja čekala da nam to dođe prirodno. I u sebi sam mislila: pa ne mogu raditi ono za čim ne osjećam potrebu, neću se na silu ponašati ovako ili onako, neću ni dijete vabiti da se ponaša drugačije nego mu je prirodno. I tako smo dosta dugo ostali rastrzani na dvojce: mm i ja, mm i dijete, i to nikako nije bio dobar početak zajedničkog života.
A sada sam bila spremna i sposobna preći preko tih nekih svojih zapreka. Dohvatit dijete, pozvati, zagrliti, pošuškat po glavi, pusnut, ali ne samo to, nego i upozoriti, izgrditi, kazniti ako treba. Nisam imala takvu potrebu paziti na svaki svoj pokret, takvu želju da se svidim. Ne da mi nije stalo, naprotiv, ali čini mi se neminovnim da me dijete dobro prihvati - obezobrazila sam se s godinama, valjda.
Iako sam se u početku osjećala malo čudno, posebno kad smo počeli uvježbavati mama/tata, pa smo govorili malom Odi mami ili Pitaj tatu, uskoro mi je to sve postalo posve normalno. Ovaj početak mi prolazi s takvom lakoćom da moram požaliti za svim što nisam činila prije pet godina. To što već jesam roditelj, što sam s ovim našim velikim-malim namčorom prošla i dobro i loše, učinilo me hrabrijom, sigurnijom u sebe, spremnijom da se otpustim od ponašanja za koje sam mislila da je meni svojstveno. Kao da me je roditeljevanje prvom djetetu učinilo boljim roditeljem za drugo dijete.
A taj prvi je sad u takvom neljubaznom raspoloženju da se samo pitam što možemo i trebamo napraviti, ako išta, da ga malo upristojimo. Jedva čekam početak školske godine. Nadam se da će putujući do škole upoznati dostojno društvo i da će time život u ovoj selendri ("u kojoj je dolazak vrtuljka i tri štanda s glupostima događaj godine") postat lakši njemu i nama.
:heart:
Sa trećim će biti još lakše ;) :mrgreen:
:heart:
:heart:
:lol:Citiraj:
Sa trećim će biti još lakše Wink Grin
čestitam :heart:
I ne samo tebe... moja najdraža autorice forumskih pričica :heart:Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
ajmeeeeee, pa ja tek sad vidim da ste postali četveročlana obitelj!
jako, jako sam sretna zbog vas, a tvoje pričice su, kao i uvijek... :heart:
Kako je ovo istinito! :naklon:Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Vlvl, uživam čitajući tvoje postove. :heart:
:heart:
:heart: :heart: :heart: :heart:
Imali smo i mi teških trenutaka, uglavnom ja, uglavnom u svojoj glavi. Iz starih nalaza pokazalo se da je malecki imao probleme i zaostajanja za vršnjacima od ranih dana, a nerazrješeno je ostalo je li uzrok nepoticajna sredina ili drugo. Nakon toga sam njegovu bebastost i teškoće gledala četverim očima, u strahu da se radi o pokazateljima tko zna čega.
Dodatno me pogodilo što od centra nismo dobili baš sve informacije i što nam je jedna strana obiteljske povijesti bolesti gotovo prešućena. Ali nagovarali su nas da razgovaramo s doktoricom, i nisu krivi što je nismo uspjeli ulovit.
Uglavnom, ja se ukomirala, ali srećom mm ostao hladan ko špricer. Trebalo mi je neko vrijeme da prestanem paničarit, da shvatim da strahovi za budućnost uvijek postoje, da na problemima radimo i da nam je zapravo sasvim dobro. Naprosto se osjećam zadovoljno tu gdje jesam okružena obitelji kakvu imam.
S malcem se puno bavimo i napredak je vidljiv. Prije gotovo nije znao ispričati svoje doživljaje, a slikovnice je doslovno reproducirao. Od nedavno je počeo uz našu pomoć, poslije samoinicijativno i samostalno razumljivo pričati i prepričavati.
Inače, upravo sam pročitala (ko da su za mene napisali ;) ) da posvojitelji kao skupina pripisuju veću važnost nego drugi utjecaju okoline na razvoj djeteta. Zato znaju biti zatečeni kad se pokaže da svojim trudom, ljubavi i općenitim utjecajem sređene obitelji ne mogu riješiti sve poteškoće koje se pojave u razvoju njihovog posvojenog djeteta.
Ali zato možemo prihvatiti našu djecu takve kakvi jesu i pomoći im da dostignu svoj maksimum.
:heart: za velikog i malog muškog.
Tvoja ljutnja na Centar radi prešućivanja nekih informacija opravdana je, jer njihova je dužnost da kažu sve što znaju. Iako su vas upućivali na razgovor s liječnikom, trebali su vam natuknuti da neki problemi postoje (ili su postojali). Mogu pretpostaviti kako si se osjećala.
Da, strahovi za budućnost uvijek postoje, a mi ih se moramo riješiti i prihvatiti svoju djecu onakvu kakva jesu. To vrijedi za sve roditelje.
Ovo mi je predivno :heart:Citiraj:
Naprosto se osjećam zadovoljno tu gdje jesam okružena obitelji kakvu imam.
:love: svima vama, a posebno Malom muškom koji lijepo napreduje!
Tako sam sretna zbog vas. :love:
i ja tek sad vidim da vas je četvoro, još se sjećam kad sam čitala o posvajanju prvoga...
blago vama... :*
Sinoć je stariji sinak došao iz škole i prepričao što je napisao za zadaću iz hrvatskog. Priča prati dvje obitelji, jedna je naša, kao dobra iako smo malo zajedno (njegove riječi) , a druga je nekakva disfunkcionalna, dijete neposlušno, roditelji se svade, baka sa strane pokušava umirit svađu al ne uspjeva. Na Badnjak smo mi kod bake (moje mame, što nam je običaj) a ovi drugi se nastavljaju svadit, baka jede sama. Za Božić naši klinci nalaze pod borom dva mala paketića i vade iz njih male poklone i vesele im se (ajde da i to vidim :mrgreen: ), a ono drugo dijete, koje se dan dva trudilo bit bolje s mišlju na poklone dobiva veliki paket, ali pun stiropora i u dnu samo čestitka uz poruku da treba bit dobar cijele godine. (To oslikava pojam pravde našeg starijeg.)
Uz komentar da bi puno djece plakalo kad bi naš veliki sinak bio Djed Božićnjak, i uz pomisao da dijete iz priče zapravo nije zločesto nego nemirno i pomalo zapušteno, ipak sam se skroz raznježila i baš mi je bilo drago. :love: :heart:
:love:
:heart:
:heart: :saint:
Vlvl :love: .
Božić je došao i prošao u atmosferi željnog iščekivanja, bor okićen uz trčanje i vikanje do iznemoglosti, pokloni se otvarali ovdje i ondje, uz oduševljenje dobivenim bilo je mjesta i za malo žaljenja zbog nedobivenog. Kod koga bi još mogli biti pokloni pod borom? Veliki upozorava malog da ne smije biti neskroman. Uz nesputanu radost malog, i uz trud da se pokaže kao odgovorna starija osoba, velikog je ove godine jedva dotakla uobičajena postblagdanska depresija. Mm i ja smo na godišnjem i uživamo. Dugo mi nije bilo ovako lijepo.
S velikim veseljem primijetili smo da su naši sinovi postali "njih dvojica". I dalje su jasno vidljive razlike u dobi, znanju i interesima, ali oni su međusobno povezani na način na koji do sad nisu bili. Malom su puna usta velikog brata, o čemu god se govori pita i za njega. Veliki je konačno u potpunosti prigrlio ulogu starijeg brata, čak nas kao zagovornik malog upozorava na neke propuste. Obljeva me radost kad ih vidim zajedno.
Neke rupe još uvijek popunjavamo. Pitam se koliko će malom prefrigancu trebati da nauči koji dan dolazi poslije petka ili kako se čita datum ako je broj na kalendaru dvadesetidva. Drugi? Dvadeestitri? Ne znam. Ne mogu sad o tome misliti.
Mali je vedar, nasmijan i iskreno zadovoljan sobom i svijetom i kao takav protuteža svom starijem bratu. Ujedno je prava škola roditeljske strpljivosti. Za jedno tako drago i umiljato dijete pravo je čudo kako uspije postići da bude po njegovom, ili nam dignuti tlak, ili oboje. Kako je iskustvo pokazalo da što se mi više uzujavamo, to se on bolje zabavlja, a drugog učinka nema, sada aktivno radimo na smirenom i primjerenom reagiranju. Škola, kažem vam.
kako volim čitati ovakve priče.... :heart: :love:
Pusa za malog i velikog. :*
:zaljubljen:
:heart:
Velika :* dečkima, a i mami i tati!!
baš ste sjajni :*
velikom i malom :* :* .
Vlvl jako te lijepo čitati :love:
Đak prvak upisan u školicu. :D
Školska liječnica je proučila lanjske papire, i nahvalila malog da je baš lijepo spreman za školu. Svom srećom je lani dobio odgodu, jer pred godinu dana nikako još nije bio spreman. Nadam se da će u školi zadržati opuštenost i prirodnost s kojom je odgovarao na postavljena pitanja.
Sad smo 10 mjeseci zajedno. Ponekad osjećam kao da je dijete oduvijek tu, ali često se iznenadim nečim novim, pa pomislim: Kako sam mogla pred mjesec dana, pred tjedan dana, misliti da ga dobro poznajem?
Mali je dijete milo i dobro, ali uporno i tvrdoglavo, nasmijani zafrkant, bez imalo smisla za odabir pravog trenutka za šale i zafrkavanja. Pun je blistavih ideja koje ostvaruje bez obzira na žrtve, svoje i tuđe. :mrgreen:
Iako dobrodušan, mazan, umiljat i u odnosu na svog brata naizgled nezahtjevno dijete, mlađi sinak pred nas postavlja izazove s kojima se ponekad jedva nosimo. Posebno nam je teško bilo zimus, kad smo se svi skupa stalno iznova razboljevali, osim našeg velikog sportaša, i kad sam ja bila stvarno na rubu snaga od novih obaveza i tempa.
Mali je još u tuzi zbog svojih gubitaka, zbunjen (iako sve manje) promjenom okoline i svijetom koji ga okružuje, nimalo taktičan, ponekad cmizdrav, bebast a istovremeno mudrijaš tipa "pile uči koku" - s njim zaista trebaju tone strpljenja. I da, on zaslužuje sve strpljenje ovog svijeta, i svu ljubav, ali ipak nam bude teško.
Najvažnija osobina tog djeteta, koja me čini mirnom kad razmišljam o njegovoj budućnosti, je vedrina i zadovoljstvo s kojim se smješta u svijetu. Koliko je izazov za naše živce i strpljenje, toliko je divan primjer prirodne sreće koja dolazi od samog postojanja.
Naš stariji sin postojano razvija svoje dobre strane. Mrgodni pubertetlija koji mrmlja i prebrzo govori, kojeg smo uvijek doživljavali kao zahtjevno i vrlo posebno dijete, sad nam dođe čisto kao odmor, on je "naš" na jedan drugi način, bolje ga poznajemo, više smo proveli zajedno, i briga o njemu polako postaje olakšanje (osim kad su ocjene u pitanju).
Toliko da je u trenutku iscrpljenog očaja nakon rješavanja neke epizode s mlađim mm raširio ruke i krenuo prema zblanutom starijem: "Dođi ti meni da te zagrlim. Pogledajte ga kako je velik, kako je pametan!" :lol:
Nedavno je mali izjavio da mu je kod udomiteljice bilo ljepše, iako nije znao navesti drugi razlog osim kasnijeg ustajanja. (Stvarno ga žalosno rano budimno. :( ) Tamo je bilo više djece, jedna odrasla osoba uvijek kod kuće, životni ritam uredniji nego kod nas - toga smo svjesni, to nas je uvijek pomalo mučilo i sa starijim sinom. A sad je stariji otpuhnuo prema malom "To ti sad misliš. Vidjet ćeš, za tri-četiri godine ćeš drugačije mislit..."
Dijete naše drago. :love:
Kako si ga ovo lijepo opisala :love:. Sretno vam u vašem četvercu i neka su vam vode što mirnije, Vlvl :heart: !Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Lijepo je čitati o tvojoj obitelji, a tek način na koji pišeš, prekrasno! :heart:
:love:
Čestitke prvašiću! :D
Savršeno! :heart:Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Vlvl, obožavam tvoje postove.
:love:
Divno je citati ovakve postove.