Printable View
vjestica, promjeni ono sto mozes promjeniti. ono sto ne mozes promjeniti, napravi iz toga najbolje sto mozes. :)Citiraj:
vještičica prvotno napisa
djeca su cudesna bica. i razumiju puno toga. i razumiju da je svijet nesavrsen. "osjecaju" ono "zasto" u zivotima roditelja.
oni roditelje ne mjere po "tehnikalijama". mjere ih drugim arsinima.
i razumiju da su arsini za razlicite ljude razliciti.
S 5 godina (nakon što je umrla baka blizu koje smo živjeli) mene su moji dali na čuvanje drugim baki i dedi u 45 km udaljeno mjesto, jer im se to činilo kao puno bolje rješenje od vrtića. Onda je došlo vrijeme za školu, pa su opet zaključili da me je bolje upisati u školu tamo, nego blizu njih, jer na taj način neću morati u boravak. U 5. razredu su me prebacili u Zgb jer je tad mama rodila seku, pa je bila doma, a i zaključili su da ću u 6.-om razredu ja biti dovoljno odrasla da me ne treba nitko dočekivati doma.
U tom sam periodu tatu viđala manje-više svaki dan (jer je blizu radio), a mamu za vikende. On je, naime, svaki dan odlazio doma, a mene je vodio za vikende. Mama je ponekad znala doći srijedom da budemo zajedno popodne.
Iskreno da je mene netko nešto pitao radije bi i vrtić i boravak, nego bez njih. Na žalost nije .......
Seku su s godinu dana po istom principu ostavili kod bake i dovozili ju kući vikendom. Obzirom da sam ja bila doma mama nije odlazila tamo kroz tjedan.
Rezultat svega je da nikad nismo ostvarili bliskost. Nismo naučili biti obitelj, jer smo u najvažnijem periodu bili rastrgani svak na svojoj strani.
Svoju djecu zato sad ostavljam s drugima samo u ultra važnim i neizbježnim momentima (kad moram u rodilište). Ne mili mi se čak ih ostaviti na dva-tri sata i otići pogledati/izabrati namještaj, naročito ne radnim danom popodne, jer to onda znači da taj dan nismo proveli nikakvo vrijeme skupa (a neusporedivo je lakše i brže kad nam se ne motaju pod nogama, ne veru po namještaju i ne igraju skrivača s nama).
Ali ko kaže da nešto moraš napisati? :? Pogotovo, što je sve individualno, pa i razdvojenost između tebe i iva uopće ne mora biti kao između nje i šmizle.Citiraj:
mislim da je od mene bilo fer reći što mislim, kako sam ja prošla a ne slati neke tamo utjehe - bit će sve dobro, a meni samoj nije bilo dobro...
oprosti, ali nisam osoba koja se zna pre**ravat....
Kad sam ja pročitala uvodni post, prvo mi se srce steglo, jer naravno odmah to u glavi prevedem kao da se ja moram razdvojiti od svog djeteta. A onda sam čitala dalje i shvatila da je žena sve odvagnula i da zbilja želi ili tips and tricks, ili utjehu.
S druge strane, ja poštujem profesionalno usavršavanje mama, mislim da se može spojiti i to i majčinstvo, i da ništa ne bude zakinuto.
Nažalost se ovo kod v. događa kad je dijete stvarno jako malo, ali možda bi bilo još gore da ima recimo, tri godine, ko će to znat?
Gore je imati frustriranog roditelja cijeli život, nego vikend mamu godinu dana, koja će biti ispunjena, i barem se truditi nadoknaditi propušteno. Ja za razliku od nekih ovdje mislim da se to može. Djeca daju puno šansi svojim roditeljima, a ako su ovi dovoljno mudri, znat će ih iskoristiti.
facit: ne mislim da je situacija tako jako crna.
do djetetove treće godine majka ima glavnu ulogu kod djeteta... negdje u 4. godini kada nastupi falusna faza dijete otkriva i oca...Citiraj:
seni prvotno napisa
ovo je meni rekla logopedica kada mi je objašnjavala uzroke zbog kojih B ne može izgovoriti slova L i R u dobi od 5 godina...
Naime mm je godinu i pol radio vani a to se poklopilo u period kada je B imao tri godine....
da li je to sto je tebi rekla jedna logopedica mjerilo stvari?Citiraj:
štrigica prvotno napisa
pogotovo mjerilo stvari za sve ljude?
da, individualno je... da je barem svima to ko pojest kokice u kinu...Citiraj:
Dijana prvotno napisa
ja ne želim nikome da prođe što sam ja prošla i zato sam joj savjetovala da okrene neboi zemlju i odvede šmizlu sa sobom... jer naravno podržavam i njenu želju za vlastitim razvojem...
pa neka opće mjerila postoje... i po njima logopedi, psiholozi itd. rade svoj posao... ili možda ne?... ako se varam slobodno me ispravite...Citiraj:
seni prvotno napisa
mjerila nisu izvedena iz mog primjera nego iz milijuna primjera i ako su dobra stučnjacima koji znaju svoj posao - dobra su i meni.... :)
svako dijete prolazi faze i kako postoje faze koje mi roditelji otkrivamo tako postoje i one koje ne znamo imenovati, niti smo ih svjesni ali ako zafali jedan faktor bitan za tu fazu - to se brzo pokaže :(
Nekada jednostavno nemaš izbora, naročito ako ti je jedini izbor dati otkaz i u ovom slučaju ugroziti egzistenciju obitelji.
Da se razumijemo, ja sam vještičici isto savjetovala da pokuša obraditi baku ili da pokuša naći čuvalicu, čak sam joj u jednom primjeru sugerirala da, ukoliko su financije zapreka za plaćanje čuvalice, može dignuti i gotovinski kredit sa dužim rokom otplate, pa ga poslije otplatiti.
To isto sugeriram i majkama koje ne žele, a zbog financija moraju ići raditi sa dijete navrši šest mjeseci. Meni je npr. važniji kredit za to, nego za novi automobil.
Ali znadete li što: nekada se jednostavno niti to ne može, jer zamislite, ljudi već imaju kredit ili dva do grla...
U tom slučaju mogu samo citirati seni:"promijeni ono sto mozes promijeniti. ono sto ne mozes promijeniti, napravi iz toga najbolje sto mozes"
:love:
vještičice, što god da sam ti htjela napisati, seni je sažela u svojim rečenicama.Citiraj:
seni prvotno napisa
a nekako znam da je to ono što si i sama učinila.
mogu ja biti empatična, ali to nije MOJE dijete, ni MOJ posao, ni MOJ život...
navedeno je ovdje više primjera, ali svaki od njih se sigurno barem po nečemu razlikuje od tvoje situacije.
pa onda za sobom povlači i različita rješenje i različite posljedice.
kako god odlučila, neće biti idealno.
odluči samo s čime ćeš se moći lakše noditi; emotivno, materijalno... kako god.
:love:
Žao mi je što mnoge od vas nose traumu iz djetinjstva zbog odvajanja. :( I mene su moji ostavljali kod baka, teta, ujaka, plaćenih čuvalica. Nisu imali auto i bilo je nemoguće da svaki dan poslije posla putuju 30 km autobusom po nas; taman bi došli doma i već bi morali ići natrag. Ipak, ja nemam nikakvu traumu od toga, niti sam ikada išta zamjerala mami ili tati. Mislim da je tu veliku ulogu odigrao moj 18 mjeseci stariji brat koji je uglavnom uvijek bio sa mnom (samo ponekad smo bili kod različitih baka). Definicija doma za mene je bila: tamo gdje je moj brat. Pričaju mi da sam ponekad brkala gdje sam doma, ali ostajala sam kod bake rado i bez suza. Ponekad vjerujem da je to od mene napravilo skitnicu jer sam već sa 15 godina otišla od kuće u srednju školu u drugi grad, pa potom na faks u treći, sad živim u četvrtom...(i već sad gledam gdje bih se odselila :mrgreen:) ali sve to vrijeme sa roditeljima sam imala divan odnos. Kao i danas, uostalom. Dakle, razdvajanje ne mora biti nužno traumatična, ali to ovisi o jako puno faktora. Mislim da će šmizli biti teže jer ima blizu dvije godine, puno duže je sa majkom 24/7 nego što sam ja bila (mama je išla raditi sa mojih 4,5 mjeseci), i nema bracu ili seku. Baka koja je čuva u stanu ne može joj pružiti takvu urnebesnu zabavu koju sam ja tada imala: krave, kokoši, zečevi, praščići i cjelodnevno trčanje za istima, skupa sa hordom bratića i sestrični koji su također bili na čuvanju. Zima u stanu sa nejakom bakom i bez mame bi mogla biti pretužna i preduga za malu šmizlu. :( Ali ponavljam; ti isprobaj sve mogućnosti pa odaberi onu koja će najbolje "klapati". :)
[quote="štrigica"]štrigice, ovo mi zvuči brrr. Kao da su ljudi (djeca) roboti, pa se njihov razvoj može opisati sa sad je u ovoj fazi, za tri mjeseca nastupa druga faza itd. Pa nek je to i skroz poopćeno, ne sviđa mi se i ne mislim da je točno.Citiraj:
seni prvotno napisa
i ja sam isto tako mislila kad mi je logopedica to rekla... onda sam se malčice informirala, pa se zbedirala, pa razbijala glavu i da bi na kraju shvatila da ipak - koliko god da smo različiti - u srži smo svi mi ipak - ljudi....Citiraj:
Dijana prvotno napisa
Nisam sve čitala, ali čini mi se da nitko ne spominje razdvojenost tebe i tvog muža...A i to je faktor koji će utjecati na vas a time i na dijete.
tako da...ja bih si posložila prioritete...
S druge strane...
Vještičice, sjećam se tebe kroz slike kao mame koja radi, šije sto na sat i radi rukotvorine. I zbog toga ne sumnjam da ćeš znati i prepoznati najbolje rješenja za sebe i svoju obitelj.
Sretno...
p.s. Kad pročitah tvoj post- pomislih; ajme, žena ide u Helsinki ili London, a kasnije...to je Beograd, u susjedstvu... Stvari nisu tako loše... ;)
ja mislim da je ovakvu raspravu i htjela v.
a evo, iz vlastitog iskustva mogu dati i jedan suprotan primjer kad je riječ o razdvojenosti. da ne ispada da sva djeca imaju traume. nije se radilo o godini dana, ali kad je juraj imao nešto malo više od dvije godine, bili smo razdvojeni 5 tjedana. ja sam isto bila na edukaciji u engleskoj koju sam čak mogla i odbiti, iako mi to nikako ne bi išlo u prilog.
da je bilo lako - nije. i sad se sjećam uzbuđenja na plesu, kad je avion sletio, a ja moram čekati u redu na carini i kako god se vrata otvaraju i zatvaraju, na trenutak vidim svog malog miša i totalne treme od njegove reakcije - hoće li me zagrliti, hoće li me odbiti, što će biti...
uglavnom, kad sam izašla, on me tako čvrsto zagrlio i pola sata me nije puštao iz zagrljaja. nakon tih pola sata, kao da nigdje nisam ni otišla. kao da smo cijelo vrijeme bili zajedno. potpuno isto dijete koje sam pustila me je i dočekalo. a mm ponosan do neba kako je izhendlao to razdoblje bez mame, uz minimalnu pomoć baka i tete čuvalice (u to doba još nije išao u vrtić).
nitko sretniji od mene. :heart:
Ima trenutaka kad čovjek jednostavno nema izbora. Ja sam tako svog jednogodišnjaka prisilno ostavila kad sam morala na čuvanje druge trudnoće... Uz manje prekide 3 mjeseca! Baka i tata su brinuli o njemu, dolazili su me pogledati u bolnicu i nekako smo preživjeli. Ali to mi je bio najteži period u životu (vjerojatno i njemu).
Držim fige da i ova priča dobije sretan završetak....
Ja sam do svoje devete godine živjela s dedom i bakom u VK, starci su radili u ZG i za vikend dolazili k nama.
Plakala sam svaki petak popodne i svaku nedelju navečer.
Da nam je svima bilo lako, nije. ali preživjeli smo.
meni je jako rano postalo jasno zašto je sve tako kako je, ali sam svejedno plakala.
Znam da je moja mama jako patila zbog cijele situacije, ali nije imala izbora, kao ni ti.
ono što sam htjela reći je da godina dana i nije tako strašno razdoblje, sigurno ćeš povremeno dolaziti doma i brzo će ti proć. neću te lagat da će ti bit lako, neće. Ali na duge staze, to je za neki viši cilj, neko veće dobro od kojeg će i tvoje dijete imati koristi.
Zato stisni zube, pregrmi.
Ona ostaje s ljudima koji je vole i brinut će se za nju.
Vas dvije ćete vrijeme kad se budete vidjele , te trenutke , cijenit više od ičeg. i ona ti neće zamjerat ni kad naraste, vjeruj mi, znam. ;)
procitala sam cijelu temu od pocetka, i tek sam tamo na seninom postu o "vaganju" vaznosti majke i oca - skuzila da imam i iskustva o razdvajanju :o
doduse, nisam otisla ja, otisao je mm, u dva navrata, prvi put na mjesec i pol, drugi put na dva mjeseca. ovaj drugi put mi je nekako znakovitiji za ovu pricu jer se dogodio kad je ami imala 5 dana. tad je otputovao, vratio se na dan kad je napunila 2 mjeseca.
kad se vracao ovaj drugi put, potrefilo se da smo htjeli sve odradit po "ps-u", pa sam djecu vodila na trening, po povratku s treninga na cesti za nase selo, stali smo da dojim ami i u tom trenu pored nas prosli su mm i dragi z. koji ga je doveo s aerodroma... djeca su - vriiiiistaaaala od srece, oni se vratili, parkirali do nas, djeca poispadala iz auta, to je bilo grljenje, ljubljenje, ma nesto nevjerojatno :heart: ... ami je dojila, nije sudjelovala u "olimpijadi"... za par minuta svi smo bili kuci, mm je prisao autu, uzeo ami na ruke, stavio je na rame i - to je bilo to :heart: nije ga vidjela dva mjeseca, provela s njim jedan dan u svom zivoticu i znala ga je prepoznati kao svog, staviti mu glavicu na rame i opustiti se skroz... :cry: :heart:
zasto ova srcedrapajuca epizoda iz naseg zivota?
zato jer, eto, imam iskustvo da su moja djeca u dva navrata ostala bez tate na neki malo "dulji" period. prvi put ida i noa (bila sam trudna s leom) - nikakvih trauma ni problema. drugi put eto, svi cetvero - nikakvih nikakvih problema ni trauma. mozda bih mogla razmisljati i premisljati zasto se to tako dogodilo? zbog dinamike koju nasa obitelj ima? ne znam. znam da bi, kad bi i ja morala otici, nasa obitelj to "pregrmila" (sto zorana voli reci ;)) na najbolji nacin.
ne zelim reci da je nasa obitelj ovakva ili onakva. ali zelim reci da je puno, puno gorcine u postovima vas koji imate iskustva razdvajanja s roditeljima (pogotovo majkama) u ranom djetinjstvu. puno vas je bilo razdvojeno na dulje periode (dulje od godine dana), s manje vidjanja od svakog vikenda, razdvojenih od oba roditelja (ne samo od majke - pa kolikogod je neke od vas smatrale "vaznijom")...
nemam nista protiv da ste iznijele svoja iskustva, ali citam iz njih da jos uvijek niste razrijesile osjecaje vezane uz te periode. da jos uvijek zamjerate. da jos uvijek trazite tu toplinu i osjecaj pripadnosti...
nije to za zamjeriti, al cinjenica da na svijetu postoje obitelji koje takva razdvajanja mogu "prezivjeti" na laksi nacin nimalo ne umanjuje bol koju vi osjecate - nemojte se osjecati ugrozenima ako i vjesticicina obitelj dokaze da se jedan dio obitelji moze na neko vrijeme odvojiti a da se zapravo ne - odvoji... :heart:
smizli i roditeljima zelim puno srece, mami mira da obavi sto treba, tati snalazljivosti da dani brzo prolaze, baki zdravlja da pomogne koliko bude mogla... :love:
Nije to zamjeranje, ja svojoj mami niti malo ne zamjeram što je to napravila jer zaista nije bilo drugog načina. Imala je silnih problema u braku, otac se nije mogao brinuti za nas, jaslica nije bilo pa je trebalo popuniti tu rupu do treće godine, kad sam mogla u vrtić.
Ja znam da nismo svi mi isti i da možda neko dijete u čitavoj takvoj situaciji nebi pokupilo nikakvu traumu. Ali ja baš jesam. I točno se sjećam koji je to jadan osjećaj bio kad mi je trebala a nije je bilo. Ne znam, možda bi bilo drugačije da sam bila sa normalnim ocem a da sam mamu viđala vikendom. Doduše, kad malo razmislim, danas je sve drugačije. Očevi su puno privrženiji djeci, vjerujem da će Vještičin muž biti još duplo angažiraniji kad nje ne bude, a postoje i mobiteli, kćer je može čuti kad poželi..Mi tad nismo imali ni telefon. Ali godina dana je puno. Dijete se mijenja iz dana u dan i ako i ne bude traumatično proživljavala sve to, sigruno će je obilježiti na neki način, utjecati na nju. Ali opet ponavljam, različiti smo a samo Vještica može ocijeniti kako je jeli to izvedivo
još nešto.
I ja mislim da je mama-mama.
Ali ta ista mama ima obaveze i dužnosti na poslu za kojin dobiva plaću koja joj stavlja "kuh na stol".
Što ako to u jednom trenu nestane?
ja svojoj mami ne zamjeran NIŠTA jer da smo seka i ja bile s njima, živjele bi u katastrofalnim uvjetima koje je nudilo podstanarstvo u ZG 80-tih, možda bi bile gladne i jadne.
ovako smo imale predivno djetinjstvo u slavoniji sa dedom i bakom koji su nam pružili sve na svijetu i iz tog razdoblja nosim najljepše uspomene.
Da nije bilo rata, mi bi ostale tamo jer je to riješenje bilo NAJBOLJE ZA NAS. i zato mislim da nisu sve mame nemajke ako odluče da u jednom trenu i one i njihove obitelji moraju podnijeti određenu žrtvu, zbog koje će im, možda, svima na kraju biti bolje.
Znam primjer cure koja je ostala trudna na trećoj godini faksa.udala se i rodila. ALI ona je studirala u RI, a njm i beba su bili u VK.
i iduće tri godine je svaki petak i nedjelju preplakala . Ali šta je trebala, pustit faks da bude mama iz priručnika, a da njeno dijete bude zakinuto za masu toga jer ona s gimnazijom ne može nać posao u malom gradu?
Po nekim postovima ovdje, tako bi trebala.Ali nije, otrpila je, završila faks i radi šta voli.
A njeno dijete nema trauma ni posljedica i obožava svoju mamu.
Zašto mislite da su traume vidljive i da se za tuđe dijete može reći da dijete ima, odnosno nema traume? Pa tko zna što dijete nosi u sebi, kakve osjećaje, koje možda ni ono nije svjesno?Citiraj:
babyboys prvotno napisa
:roll:
maria71 - potpis
Još jedna tema u kojoj se itekako vidi koliko smo svi zapravo različiti. Eto ja na primjer nebi imala snage "ostaviti" dijete na godinu dana ali s druge strane ne osuđujem majke koje su tako izabrale. Vjerujem da ti nije nimalo lako ali ipak si ti ta koja bolje od bilo koga tu na fotumu pozna svoje dijete, svoju obitelj, prilike a i sebe samui vjerujem da ćeš znati izabrati ono što smatraš najboljim za sve vas.
a kako znam da moj eksplozivni karakter nije posljedica "neimanja " mame?
Možda sam ja podsvjesno ljuta na nju.
Možda , možda...
Ne znam da nema posljedica, mogu samo pretpostavit da ih nema iz onog šta vidim.
Kako ti znaš da neko dijete baš od razdvajanja ima posljedice, a ne od nečeg drugog?
Ili to apriori zaključuješ jer je ona ionako nemajka, pa je sigurno za posljedice ona kriva?
kome ti to, baby :mrgreen:
Nisam rekla da dijete ima posljedice iako ih ti ne vidiš, to je stavljanje riječi u usta, nije mi to bila namjera, nego samo razmišljanje kako to možemo znati i razlučiti koji je naš postupak kako utjecao na dijete.Citiraj:
babyboys prvotno napisa
I ne kažem da je Vještica ili ijedna od nas nemajka, jer takva ne bi ni pisala ovdje ni mučila se sa odlukom.
Ne znam ovdje savjetovati, nadam se samo da neću biti u takvoj poziciji jer lako bi mi bilo reći nemoj ići, ali što onda, dijete će odrasti a mi ipak trebamo karijeru da bi živjele i bile zadovoljne življenjem. Nije to lako..
... evo padobranca, vještičica (za one koji ne čitaju :P ) ne brine zbog profesionalnog ispunjenja nego zbog egzistencije.
vještičice, tebi najveći :love: , vjerujem da je odluka jako bolna.
Kako koja žena treba karijeru, nekima je biti mama životni poziv, i sasvim su sretne i ispunjene s tim, druge osjećaju da "samo" sa majčinstvom nisu potpune. Hvalabogu, pa danas ima mogućnosti za samoostvarenje žena. Svega ima, i sve je ok.
Kako koja žena treba karijeru, nekima je biti mama životni poziv, i sasvim su sretne i ispunjene s tim, druge osjećaju da "samo" sa majčinstvom nisu potpune. Hvalabogu, pa danas ima mogućnosti za samoostvarenje žena. Svega ima, i sve je ok.
Da, ali kako od "biti mama" živjeti i egzistirati?Citiraj:
Dijana prvotno napisa
Bas me zanima otkud je sad doslo do iscitavanja da je otac nebitna kategorija i slicno. Ali, ok....poci cu od sebe i reci da je sve u ocima promatraca pa tako valjda i ovdje. (jos samo da mi muz savlada tehniku dojenja i sve ce biti ok)
Svemir je cudesan, djeca su cudesna bica koja razumiju vise nego sto mislimo i sve ce biti ok. :love: :heart: :* :) Je li tako bolje?
Ja sam danas ostala doma.
Marko je kurio 39,5 i iskreno briga ma za školu i đake...
Ali ne namjeravam sebe drugima turat pod nos kao fizikalnu jedinicu za majčinstvo :mrgreen:
kao što se na ovoj temi ili općenito na forumima ovog tipa radi....
ja to uopce nisam tako mislila... mozda se moze tako iscitati, ali nisam tako mislila :/
od vas koje imate problema s time da su vas roditelji prepustili bakama/djedovima/tetkama u djetinjstvu - jel ima koja koju je samo mama "ostavila" tati, da je tati pomogla jos jedna bliska osoba koju ste znale kao dio obitelji? na godinu dana? mama dolazila svaki vikend i praznik?
mislim, meni je neprikladno usporedjivati ostavljanje od po nekoliko godina (oba roditelja) i ovo sto ocekuje vjesticicinu obitelj? vama se ne cini tako?
zorana, ali da li prihvaćaš makar mogućnost da stvarno sve i može biti ok?
djeca u banja luci, ona preko tjedna u bg, svaki vikend doma. zalomiti će se i koji praznici, valjda, a i tata valjda može uzeti godišnji. pa će i baka na koji mjesec doći u bg, pa će vissnja koji mjesec pričuvati smizlu...
pa će proći i ta godina.
mene je mama ostavila tati kad je čuvala trudnoću
mislim, nisam umrla niti mi se desilo nešto strašno, ali se još dan danas sjećam tog osjećaja koji sam imala...napuštenosti
osim toga, znam par cura iz bliske okoline koje su liječnice i morale su na specijalizaciju..hebiga, ako ne ugrabiš priliku kad ti se pruži, možda je više nikad nećeš imati..rođakinja od MM tako je ostavila jednogodišnje dijete i otišla na godinu dana (ili čak i duže?) specijalizacije u Zagreb
e sad, kako ćeš ti uzeti dijete sa sobom na specijalizaciju kad si cijeli dan u bolnici, a kad dođeš doma učiš?
teške su to odluke, i lako je tuđim jelte po gloginjama mlatiti
svejedno, ne mogu se zamisliti da ostavim Sof na godinu dana, da nisam prisutna u njenom životu..i ovako kad je tjedan kod bake ne mogu vjerovati koliko uspije narasti i promijeniti se u par dana
nisam roditelj koji smatra da se od djeteta ne treba ni trena odvajati (kao što često čitam na ovom istom forumu) i ona bude kod baka, i nas dvoje putujemo, i bude s tatom kad mene nema, ali godina dana je u našem slučaju previše..ona je jednostavno preosjetljivo dijete jako vezano za mene
kakva god da bila prilika, ja bih je morala propustiti..
Sorry, ja sam odgovarala mercedes.
Kao što Joe reče, ovdje se radi o egzistenciji, a ne o karijernom ostvarivanju sebe kao poslovne žene.
Ja mogu govoriti samo iz pozicije djeteta koje je ostajalo i ne mogu reć da u potpunosti razumijem vještičicu, jer nije tako. ja mogu samo sa odmakom od skoro 20 godina reć da ne mora biti stravično iskustvo.
da se ja nađem u TAKVOJ situaciji, otišla bi i onda tražila načine da se što ćešće vraćam.
Ja nemam osobnog iskustva s odvajanjem od roditelja i vjerujem kako su mama i tata ravnopravni u obitelji i jednako vazni, ALI cvrsto vjerujem da nisu jednako vazni djetetu od godinu dana ili pet godina.
I ta prevaga majcine vaznosti u mojoj glavi nema veze s potrebom da budem vaznija od mm-a ili da se ostvarujem (samo) kroz majcinstvo.
Iskreno se nadam da me zivot nece nikad staviti u situaciju u kojoj necu vidjeti izlaza drugog do ostavljanja djece tati i povremenog posjecivanja svoje obitelji. Iako vjerujem da svakakve okolnosti mogu biti prezivljene i "odradjene" i bez trajnih posljedica.
Sretno, kako god odlucila.
:shock: a tko ti je nabio osjećaj krivice da ga odmah... žžžžikkuuuuu!!Citiraj:
maria71 prvotno napisa
vještice, seni je lijepo rekla. posloži koliko možeš, dolazi doma koliko možeš, nek i oni tebe posjećuju koliko mogu. potpisujem cvijetu - ta godina će brzo proći i iskreno rečeno mislim da bi djetetu bilo traumatičnije da je starije.
sofke, i moja je isto takva. I preosjetljiva i jaaaako vezana za mene. Ali da sam gladna kruha, isto bi je ostavla - ne tati, nego s tatom.
Litala, ja imam oba iskustva. I ostavljanje s bakom i ostavljanje s tatom. U oba slucaja je majcino odsustvo dominiralo mojim mislima i osjecajima. I ne, nema to veze s nekim stvarima koje odredjene forumasice pokusavaju insinuirati. (mislim na ove feministicke fore o apsolutnoj jednakosti majki i oceva u utjecaju na djecu u ranoj dobi i to mi uopce nije stvar za polemiku....sto ne znaci da se ne moze stvoriti umjetni dojam ili privid jednakosti, ako se zeli)
najbolje sto sad moze vjesticica uciniti je procitati sva iskustva i zakljuciti da su to realna iskustva, ali ipak tudja. svaciji zivot je ipak drugaciji. da postoji druga, bolja opcija vjerujem da bi je se v. sjetila, a i da postoji a ona je odabrala ovu, to je njena odluka. sve nase rod. odluke ne moraju uvijek biti po mjeri najboljeg razvoja djeteta. meni je jako plus da dijete ostaje uz tatu i baku i da ce se vidjati vikendom, ne znam zasto ovakve rasprave ne vodimo kod oceva pomoraca ili vojnika. ja nikako ne vjerujem u toliku dominaciju majke nad ocem. vise sam (pogotovo u dobi kad se vec spominje vrtic, nisam skuzila tocnu dob) na tragu ravnopravnosti.
ono sto mi je isto upalo u oko je to da su vecina roditelja "ostavljaca" svoju djecu ostavljali jer su to smatrali najboljom opcijom za dijete, v. zna da to nije najbolja opcija, odnosno ti rod. vjerujem da su imali jos takvih repertuara ponasanja i da samo ostavljanje nije jedino sto im se moze zamjeriti.