Brak bez ljubavi

Ja sam kliknula "da". Baš sam nedavno o tome razmišljala i skužila da mi je sad jasno što znači "ostati u braku zbog djece".

MM obožava našu curicu i ona njega. Sva se raspameti od sreće kad ga vidi, a on pjevuši kad se vozi u autu doma jer mu fali kad ju cijeli dan ne vidi. Prva i najčešća riječ joj je tata, i kad je počela govoriti to je uvijek izgovarala drukčijim tonom, s nekim oduševljenjem u glasu. MM je nedavno imao priliku da ode na jedan put u inozemstvo, ali je rekao da mu se ne ide, najviše zato jer bi mu ona falila.

I kaj sad, npr. da se naš odnos pretvori u prijateljski i da nema strasti. Da se razvedemo i ja ostanem sama s djetetom, a mm ju viđa vikendom? Mislim da bi to bilo okrutno prema njemu i ja to nikad ne bih mogla napraviti. Razvela bih se jedino ako bi se svađali i ne bi podnosili jedan drugog, ako bi me mm zlostavljao i općenito ako bi situacija bila takva da je štetna za dijete. Ali ako bi nestalo strasti i seksa, vjerojatno bi se oboje založili da se to promijeni i da bi razvod bio zadnja opcija. Mislim da brak funkcionira onak kak treba ako se obje strane malo potrude oko toga

Citiraj:

---

Sirius Black prvotno napisa

Ja sam kliknula "da". Baš sam nedavno o tome razmišljala i skužila da mi je sad jasno što znači "ostati u braku zbog djece".

MM obožava našu curicu i ona njega. Sva se raspameti od sreće kad ga vidi, a on pjevuši kad se vozi u autu doma jer mu fali kad ju cijeli dan ne vidi. Prva i najčešća riječ joj je tata, i kad je počela govoriti to je uvijek izgovarala drukčijim tonom, s nekim oduševljenjem u glasu. MM je nedavno imao priliku da ode na jedan put u inozemstvo, ali je rekao da mu se ne ide, najviše zato jer bi mu ona falila.

I kaj sad, npr. da se naš odnos pretvori u prijateljski i da nema strasti. Da se razvedemo i ja ostanem sama s djetetom, a mm ju viđa vikendom? Mislim da bi to bilo okrutno prema njemu i ja to nikad ne bih mogla napraviti. Razvela bih se jedino ako bi se svađali i ne bi podnosili jedan drugog, ako bi me mm zlostavljao i općenito ako bi situacija bila takva da je štetna za dijete. Ali ako bi nestalo strasti i seksa, vjerojatno bi se oboje založili da se to promijeni i da bi razvod bio zadnja opcija. Mislim da brak funkcionira onak kak treba ako se obje strane malo potrude oko toga

---

A kako bi ti bilo da ti više ne čestita rođendane? Da ga vidiš samo ujutro i navečer, a da se tokom dana nit vidite nit čujete? Da ide vikendom na izlet s nekim drugim društvom bez tebe i poslije ti ne priča ništa? Da mu počneš nešto pričati o svojim problemima ili dnevnim dogodovštinama, a on te ljubazno prekine i kaže da ga to ne zanima? Da saznaš da je premješten u drugi odjel u firmi još prije 10 dana, a ti pojma nemaš o tome? Da se dopisuje sa drugim ljudima (potpuno nevezano sa seksom i ljubavi) i ništa ti ne govori o tome?

Dakle, ne vara te, ne laže, ali si za njega nebitan životni faktor.

Lako i za strast i za seks, to su isto simptomi problema, ali uzrok je uvijek u tome što te ljude ne vezuje više ništa drugo osim vjenčanog lista, prebivališta i zajedničkog djeteta.

Ja bih se osjećao šugavo da mi se u vezi desi nešto kao ovo s početka mog posta (odnosno, tako sam se već osjećao u onoj prethodnoj vezi) i nema šanse da bih dugo izdržao u tome.

Nemam vlastitog iskustva, ali vjerujem da bih pokušala ostati u takvoj vezi. Teško je tu reći crno-bijelo... Istina je da čovjek nikad zapravo ne zna što će ga snaći dok mu se to ne dogodi.

Odavno već nisam mlada (bliža sam pedesetoj nego četrdesetoj) i mogu reći samo ovo - s godinama se odnos s partnerom mijenja, to je istina. STRAST (a to nije isto što i ljubav) je sada puno rjeđa, ali izgradile su se neke druge niti koje nas povezuju. Ljubav je konstanta, ali ne dominira. Ali da se ta konstanta izgubi, vjerojatno bi se cijela konstrukcija urušila...

Ne bih voljela da moram otkrivati kako to izgleda u stvarnom svijetu. Dobro nam je ovako - izgradili smo poštovanje, potporu, zajedništvo i mnoge druge stvari koje čine brak, ali nisam osjetila nestajanje ljubavi. Da jesam.... mhm, ne znam. Nastojala bih ostati, ali ako ne bi išlo, najprije bih bacila karte na stol,a onda.... kaj bog da!

Sigurna sam samo u ovo - ne bih tražila ljubav na drugoj strani. Ne prije nego bih otvoreno rekla kako se osjećam. Isto tako - da me suprug zatekne sa sličnom izjavom (nije vjerojatno nakon n+k godina, ali dozvoljavam da je moguće), bilo bi mi teško, ali bih preživjela.

A ja sam u svog muža još uvijek zaljubljena :heart:

ne osjećam leptiriće i nikad nisam, ali usne mi se spontano razvuku u osmjeh svaki put kada mi se približi, osjetim ugodnu toplinu po tijelu kad me gleda dok ga ne gledam, kao tinejđerka se veselim svakom posebnom trenutku, izlasku i situaciji koju ukrademo samo za sebe...
A u dubini svega toga su neki drugi duboki osjećaji koji nas povezuju neraskodivim vezama.

i onda ako toga nestane i te veze puknu, koji je smisao ostajanja u braku s nekim prema kome sam ravnodušna?
A nisam toliko licemjerna da u tuđoj postelji tražim strast, a onda u vlastitoj usnem snom pravednika...

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

A kako bi ti bilo da ti više ne čestita rođendane? Da ga vidiš samo ujutro i navečer, a da se tokom dana nit vidite nit čujete? Da ide vikendom na izlet s nekim drugim društvom bez tebe i poslije ti ne priča ništa? Da mu počneš nešto pričati o svojim problemima ili dnevnim dogodovštinama, a on te ljubazno prekine i kaže da ga to ne zanima? Da saznaš da je premješten u drugi odjel u firmi još prije 10 dana, a ti pojma nemaš o tome? Da se dopisuje sa drugim ljudima (potpuno nevezano sa seksom i ljubavi) i ništa ti ne govori o tome?

---

Ali ovo nije način na koji se ponaša prijatelj.... A u pitanju iz ankete se pretpostavlja prijateljstvo...

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Nemam vlastitog iskustva, ali vjerujem da bih pokušala ostati u takvoj vezi. Teško je tu reći crno-bijelo... Istina je da čovjek nikad zapravo ne zna što će ga snaći dok mu se to ne dogodi.

Odavno već nisam mlada (bliža sam pedesetoj nego četrdesetoj) i mogu reći samo ovo - s godinama se odnos s partnerom mijenja, to je istina. STRAST (a to nije isto što i ljubav) je sada puno rjeđa, ali izgradile su se neke druge niti koje nas povezuju. Ljubav je konstanta, ali ne dominira. Ali da se ta konstanta izgubi, vjerojatno bi se cijela konstrukcija urušila...

Ne bih voljela da moram otkrivati kako to izgleda u stvarnom svijetu. Dobro nam je ovako - izgradili smo poštovanje, potporu, zajedništvo i mnoge druge stvari koje čine brak, ali nisam osjetila nestajanje ljubavi. Da jesam.... mhm, ne znam. Nastojala bih ostati, ali ako ne bi išlo, najprije bih bacila karte na stol,a onda.... kaj bog da!

Sigurna sam samo u ovo - ne bih tražila ljubav na drugoj strani. Ne prije nego bih otvoreno rekla kako se osjećam. Isto tako - da me suprug zatekne sa sličnom izjavom (nije vjerojatno nakon n+k godina, ali dozvoljavam da je moguće), bilo bi mi teško, ali bih preživjela.

---

E o ovome ja govorim.... :heart:

glasala za DA...

da si ovu anketu provodila prije 6 godina, odgovorila baih sigurno drugačije... danas mislim tak... :/

Stječem dojam da je pitanje trebalo biti "Brak bez lude zaljubljenosti.."..
Naravno da nije isto i ne može biti kao prvog dana, zavoliš čovjeka kao osobu i voliš ga, ne maštaš o njemu kao o Brad Pitt-u, puno je obaveza oko djece, nestala je romantika...naravno da bi ostala u takvom braku, zbog djece? naravno da da
Zlostavljanje bilo koje vrste ne bi trpjela-opet zbog djece.

Meni se čini da ja imam sasvim drugačije mišljenje od većine vas kad je pitanju razlika i između prijateljstva i ljubavi. Zaljubljenost ne ubrajam u ništa jer računam da je to prošlo svršeno vrijeme i za mene i za većinu ljudi koji su duže u braku. Kad kažem prijatelj, meni je to osoba koja zna sve o meni, s kojom imam određenu povijest, koja je tu za mene kad mi je teško i kad sam sretna. Kad kažem ljubav onda mislim na čovjeka sa istim karakteristikama kao ove gore ali uz puno dodataka. Znači osim fizičke privlačnosti, strasti isl mislim i na ogromnu bliskost sa tom osobom, potpora u doslovno svemu, sreću kad smo zajedno, hrpu lijepih riječi upućenim međusobno, osmjeh kad vidiš tu osobu, nekakvu kompletnost kad si s njim/njom, kad imaš tog nekoga i ne razmišjaš o tome da bi ti možda bilo bolje s nekim drugim, da bi te usrećila druga osoba. Tu su uračunate i svađe ali opet sa drugačijim osjećajem nego kad je u pitanju svađa s prijateljem. Možda ja griješim u svemu tome ali za mene to znači to.

Zanimalo me zapravo da li ste se spremni odreći vlastitog zadovoljstva i iskrene sreće u ljubavi zbog sreće vaše djece? Ali pritom sam pošla od stajališta da ste prijatelji, da imate ok komunikaciju, da nema nikakve vrste zlostavljanja i ružne atmosfere u kući.

Zanimalo me zapravo da li ste se spremni odreći vlastitog zadovoljstva i iskrene sreće u ljubavi zbog sreće vaše djece?

E pa trebala si ovako i postaviti pitanje.
Onda bih rekla NE jer njihova sreca nije uvjetovana mojim odricanjem. Naprotiv.

Pa ne kužim što nije jasno u pitanju iz ankete? Ista stvar samo upotrijebljene druge riječi

(ili bilo kojeg drugog razloga)

:P

Citiraj:

---

flower prvotno napisa

mislim da je meni presudan odgovor - da li se isplati truditi oko osobe, veze, braka i sl.
ako bi mi odgovor bio - ne, onda bi tek trazila ljubav na nekom drugom mjestu i tada bi otisla iz tog braka. ne bi sjedila na dvije stolice.

---

Ja sam najbliže ovom odgovoru, s tim da bih obrnula Flowerin redoslijed traženja nove ljubavi i odlaska iz braka.

Ako prestanem voljeti muza u svojoj 65-toj, fakat mi se tesko zamisliti kako trazim novu ljubav, a i ona mene....

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Meni se čini da ja imam sasvim drugačije mišljenje od većine vas kad je pitanju razlika i između prijateljstva i ljubavi. Zaljubljenost ne ubrajam u ništa jer računam da je to prošlo svršeno vrijeme i za mene i za većinu ljudi koji su duže u braku. Kad kažem prijatelj, meni je to osoba koja zna sve o meni, s kojom imam određenu povijest, koja je tu za mene kad mi je teško i kad sam sretna. Kad kažem ljubav onda mislim na čovjeka sa istim karakteristikama kao ove gore ali uz puno dodataka. Znači osim fizičke privlačnosti, strasti isl mislim i na ogromnu bliskost sa tom osobom, potpora u doslovno svemu, sreću kad smo zajedno, hrpu lijepih riječi upućenim međusobno, osmjeh kad vidiš tu osobu, nekakvu kompletnost kad si s njim/njom, kad imaš tog nekoga i ne razmišjaš o tome da bi ti možda bilo bolje s nekim drugim, da bi te usrećila druga osoba. Tu su uračunate i svađe ali opet sa drugačijim osjećajem nego kad je u pitanju svađa s prijateljem. Možda ja griješim u svemu tome ali za mene to znači to.

Zanimalo me zapravo da li ste se spremni odreći vlastitog zadovoljstva i iskrene sreće u ljubavi zbog sreće vaše djece? Ali pritom sam pošla od stajališta da ste prijatelji, da imate ok komunikaciju, da nema nikakve vrste zlostavljanja i ružne atmosfere u kući.

---

ja sam te baš tako shvatila. i u takvoj situaciji teško bih se odlučila na razvod. nešto ili netko ( :mrgreen: ) bi trebao biti okidač.

no, čini mi se i slijedeće - da je takav odnos jedna teško, dugoročno održiva situacija. prije će biti da se sve pretvori u situaciju iz tatekova posta:

Citiraj:

---

A kako bi ti bilo da ti više ne čestita rođendane? Da ga vidiš samo ujutro i navečer, a da se tokom dana nit vidite nit čujete? Da ide vikendom na izlet s nekim drugim društvom bez tebe i poslije ti ne priča ništa? Da mu počneš nešto pričati o svojim problemima ili dnevnim dogodovštinama, a on te ljubazno prekine i kaže da ga to ne zanima? Da saznaš da je premješten u drugi odjel u firmi još prije 10 dana, a ti pojma nemaš o tome? Da se dopisuje sa drugim ljudima (potpuno nevezano sa seksom i ljubavi) i ništa ti ne govori o tome?

Dakle, ne vara te, ne laže, ali si za njega nebitan životni faktor.

---

a u ovakvoj situaciji se već teže mogu zamisliti. hladnoća odnosa, mora da je strašna za suživot. :/

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Meni se čini da ja imam sasvim drugačije mišljenje od većine vas kad je pitanju razlika i između prijateljstva i ljubavi. Zaljubljenost ne ubrajam u ništa jer računam da je to prošlo svršeno vrijeme i za mene i za većinu ljudi koji su duže u braku. Kad kažem prijatelj, meni je to osoba koja zna sve o meni, s kojom imam određenu povijest, koja je tu za mene kad mi je teško i kad sam sretna. Kad kažem ljubav onda mislim na čovjeka sa istim karakteristikama kao ove gore ali uz puno dodataka. Znači osim fizičke privlačnosti, strasti isl mislim i na ogromnu bliskost sa tom osobom, potpora u doslovno svemu, sreću kad smo zajedno, hrpu lijepih riječi upućenim međusobno, osmjeh kad vidiš tu osobu, nekakvu kompletnost kad si s njim/njom, kad imaš tog nekoga i ne razmišjaš o tome da bi ti možda bilo bolje s nekim drugim, da bi te usrećila druga osoba. Tu su uračunate i svađe ali opet sa drugačijim osjećajem nego kad je u pitanju svađa s prijateljem. Možda ja griješim u svemu tome ali za mene to znači to.

---

Možda griješiš, a onda griješim i ja, jer gledam na to isto.

Odgovor na tvoje zadnje pitanje:
Ako bi sreća već bila izvjesna (dakle, čovjek koji me usrećuje, a nije MM, za kojim ja ne bih išla u potragu, već bi on došao sam, nenametljivo i uvukao mi se pod kožu :mrgreen: ) ne bih se odrekla svoje sreće radi toga da djeca ostanu u istom stanu samnom i MM.
Drugo, pokušala bih nešto promijeniti, probuditi u MM i sebi, ako bi se udaljili, i ako to ne bih uspjela, (a nema maltretiranja, svađa i sl.) a druge sreće ne bi bilo na vidiku, ostala bih u tom braku.

Jesam li sve obuhvatila? :mrgreen:

Ja nekako teško odustajem od ljudi. Odnos se može mijenjati. Pitanje je koje sve djelove svog života smatramo fiksnim, a koje promjenjivim. Nekom je posao veći dio njegovog idnetiteta nego obitelj, nekom su to opet više djeca, nego muž. Ja mislim da se udaljenost ovog tipa stvara godinama i treba strašno puno truda da se smanji. U iznimno rijetkim situacijama je samo jedna strana "kriva", odnosno u mogućnosti da nešto poboljša. Bez godina truda, stručne pomoći, iskrene i bolne nesreće ne bih odustala od svoje druge polovice -jer ga doživljavam upravo tako. Ne bih očekivala plodove na drvu koje nisam njegovala. Da vodim život ispunjen poslom, brigama, roditeljima, prijateljima itd ida smo se udaljili ne bih mislila da njega trebam izbaciti iz te kombinacije. Da parafraziram gdje ti je blago(ili vrijeme npr.) tamo ti je srce. A srce se ne baca samo tako. Nisam glasala jer nema odgovora - radila bih na tome koliko god treba i uz pomoć kakvu god trebamo ili promjene u životu da taj odnos bude opet ono što je bio na nov način, naravno.

kako je teško postaviti precizno pitanje kada su u pitanju osjećaji!

Citiraj:

---

Zanimalo me zapravo da li ste se spremni odreći vlastitog zadovoljstva i iskrene sreće u ljubavi zbog sreće vaše djece?

---

da, ne bih tražila drugog partnera kako bih udovoljila sebi ako bi to zakompliciralo odnos s djecom.
ne bih tražila, ali ne znam kako bih postupila da se dogodi neočekivano.
kako god, to je situacija u kojoj se netko nađe povrijeđen - ja, partner, djeca... i treba odvagnuti čime će biti prouzročena najmanja šteta.

Citiraj:

---

Citiraj:

---

Ninči prvotno napisa

Ne bih ostala u takvom braku...jer me to ne bi dovoljno ispunilo i ne bih bila sretna. A ako roditelji nisu sretni, ni djeca neće biti sretna. To sam osjetila i na vlastitoj koži, tako da to nikad ne bih priuštila svom djetetu! :/

---

---

potpis na ovo, isto sam iskusila na vlastitoj koži i moji su se hvala dragom Bogu rastali i svima nam olakšali život

Za mene je ljubav i strast jako bitna u zivotu i ne bi mogla zivjeti s osobom prema kojoj to vise ne osjecam. Bila bih nezadovoljna i nesretna i to bi osjetila i moja djeca.
Ako bi osjetila da se to gubi, naravno da bih pokusala sve na svijetu da to obnovim, i zbog sebe i zbog djece ali ako ne bi uspjelo otisla bih iz takve zajednice.

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Odgovor na tvoje zadnje pitanje:
Ako bi sreća već bila izvjesna (dakle, čovjek koji me usrećuje, a nije MM, za kojim ja ne bih išla u potragu, već bi on došao sam, nenametljivo i uvukao mi se pod kožu :mrgreen: ) ne bih se odrekla svoje sreće radi toga da djeca ostanu u istom stanu samnom i MM.
Drugo, pokušala bih nešto promijeniti, probuditi u MM i sebi, ako bi se udaljili, i ako to ne bih uspjela, (a nema maltretiranja, svađa i sl.) a druge sreće ne bi bilo na vidiku, ostala bih u tom braku.
Jesam li sve obuhvatila? :mrgreen:

---

Jesi :mrgreen:
Eto ti si zapravo dobro opisala moje stavove o tome.

a sta je to ljubav, i sta je to brak??
moj dragi i ja imamo nesto razlicite definicije ova dva pojma, a opet se to sve svede na slicno, ne smijem reci isto jer nije.
Ne vjerujem da bih zbog djece ostala u takvom braku, ali da ljubavi i postovanja ima bez nekakvog seksa, sigurno bih ostala.
jer ta strast dodje i prodje i covjek je se vrlo brzo zasiti, dok pravu ljubav, medjusobno postovanje i razumijevanje danas je tesko naci (ne kazem i nemoguce).
Svako to nekako drugacije vidi i definira a ja opet ne volim pricati u futuru, sta bi bilo kad bi bilo.....
odgovorila sam sa NE cisto sto je odgovor bio da ne bih zbog djece ostala u takvom braku. Ali ko zna.....

glasala za ne.

brak bez ljubavi ne bi niti radi djeteta. jednostavno mi to nije zdravo.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Odgovor na tvoje zadnje pitanje:
Ako bi sreća već bila izvjesna (dakle, čovjek koji me usrećuje, a nije MM, za kojim ja ne bih išla u potragu, već bi on došao sam, nenametljivo i uvukao mi se pod kožu :mrgreen: ) ne bih se odrekla svoje sreće radi toga da djeca ostanu u istom stanu samnom i MM.
Drugo, pokušala bih nešto promijeniti, probuditi u MM i sebi, ako bi se udaljili, i ako to ne bih uspjela, (a nema maltretiranja, svađa i sl.) a druge sreće ne bi bilo na vidiku, ostala bih u tom braku.
Jesam li sve obuhvatila? :mrgreen:

---

Jesi :mrgreen:
Eto ti si zapravo dobro opisala moje stavove o tome.

---

E sad, jel to pošteno prema sebi i prema drugoj osobi, koristit takvu vezu kao "čekaonicu" nekog drugog tj. trećeg (nama ili njemu) s kojim će se ponovo ostvariti sreća?

Znam, teško je reći gdje je točka nakon koje je izvjesno da neka veza nema budućnost, ali iskreno mislim da svi to osjete u sebi, samo se ne usude to priznati i nešto učiniti po tom pitanju ...

Da ne ispadne sad da sam ja bezgrešan, dva puta sam ostajao predugo u vezama koje više nisu bile što su trebale biti i kojima je kraj bio izvjesan ... ali sad makar poznajem taj osjećaj "raspadanja" veze.

Moji roditelji su vec skoro 50 godina u braku. Jako se vole, ali su istovremeno i kao pas i macka i nekako u cijelo to vrijeme nisu uspjeli izgraditi zadovoljavajuci nacin komunikacije. Svadje su bile (i danas su) dnevna stvar, tako da sam kao dijete i djevojka jako puno puta pomislila da bi mozda bolje bilo da su potrazili srecu svak na svojoj strani... Pogotovo me smetalo kad su znali reci da su zbog nas, djece, ostali u braku. Trebalo mi je 30 godina da osvijestim kako to nije istina i kako to nije moj problem i kako s tim nemam nikakve veze... I da zapravo ne znam (ni moji roditelji) kak bi bilo da su odlucili drugacije. Moglo je biti bolje, ali i nije moralo. Ne zna se. Nikad se nece znati. Ali svatko ima pravo traziti svoju srecu. I nitko nema pravo drugome zamjerati ako u tome nije uspio...

I tako - bila mi je to dobra skola, ali skupa. Udala sam se tek s 38 (kao i tatek, isprobala prije braka i gore veze koje su propale) i znam da brak nije samo ljubav. To je kombinacija ljubavi, strasti, postovanja, razumijevanja i podrske. U dobrim omjerima. A komunikacija mora biti dvosmjerna. I odgovornost. Isto tako - brak je dinamicna zajednica, imamo svi mi boljih i losijih dana, boljih i losijih trenutaka, i svatko za sebe i zajedno. Ono sto mene drzi u ovom braku (uz sve nabrojeno) je i svijest da smo mnoge probleme i lose faze vec prevladali zajednicki, pa se nadam da cemo i ubuduce. (Pitala muza o ovom topicu - slozili se da nam je bolje u braku nego prije! :heart: )

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

...Pogotovo me smetalo kad su znali reci da su zbog nas, djece, ostali u braku. Trebalo mi je 30 godina da osvijestim kako to nije istina i kako to nije moj problem i kako s tim nemam nikakve veze...

---

to je najgore što su mogli izjaviti.
kao što kažeš, to je isključivo njihov problem i vrlo je nesmotreno i neodgovorno navaliti djeci taj teret i odgovornost zbog svog lošeg braka, i osjećaj krivice, prvenstveno.

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

E sad, jel to pošteno prema sebi i prema drugoj osobi, koristit takvu vezu kao "čekaonicu" nekog drugog tj. trećeg (nama ili njemu) s kojim će se ponovo ostvariti sreća?

---

Ne bih baš rekla da bi bila čekaonica... :/
Čekaonica je od onog trenutka kada si ti (u duši ili glasno) raskrstio s osobom s kojom živiš, a dalje s njom živiš i čekaš gdje će te voda odnijeti ili koga će ti donijeti :mrgreen: ... pa čak živiš i na način na koji si opisao u jednom od svojih prethodnih postova, ono, on promijeni posao prije 10 dana, a ti ni ne znaš o tome - ili ti nije važno...

Dokle god ti živiš s bračnim partnerom i taj život je jedina zajednica koju poznaješ, pa joj se prilagođavaš, nekad daješ više, nekad manje, a tako i on, i cijelo vrijeme si manje ili više zadovoljan, a s druge strane zapravo i ne znaš ŠTO JEST sreća jer ju nisi okusio ili si je okusio poodavno... a onda ti u jednu takvu (učmalu, statičnu, kako hoćeš) zajednicu uleti nešto što prepoznaš kao sreću i u tom trenutku shvatiš, da si zapravo živio u emocionalno težim uvjetima nego ti je za duševnu hranu potrebno - samo si bio dobro prilagođen na manje, e, to je nešto drugo.

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

E sad, jel to pošteno prema sebi i prema drugoj osobi, koristit takvu vezu kao "čekaonicu" nekog drugog tj. trećeg (nama ili njemu) s kojim će se ponovo ostvariti sreća?

---

Ne bih baš rekla da bi bila čekaonica... :/
Čekaonica je od onog trenutka kada si ti (u duši ili glasno) raskrstio s osobom s kojom živiš, a dalje s njom živiš i čekaš gdje će te voda odnijeti ili koga će ti donijeti :mrgreen: ... pa čak živiš i na način na koji si opisao u jednom od svojih prethodnih postova, ono, on promijeni posao prije 10 dana, a ti ni ne znaš o tome - ili ti nije važno...

---

Možda niej odmah čekaonica, ali neumitno klizi prema njoj. :/

Na početku bijaše sreća, ljubav, prijateljstvo, seks i strast.
S vremenom neke stvari počinju nestajati - recimo seks, strast, pa i sreća u nekim periodima ... no, ostaje ljubav (emocionalna povezanost, ne zaljubljenost).
A onda ponekad nestane i nje, pa ostane samo prijateljstvo ... nekad kod obje strane, a nekad samo kod jedne (bolna situacija!). Ako ima obostrane volje, tu se veza/brak još mogu spasiti, probuditi emocionalnu povezanost ... ali samo ako je volja zaista obostrana.

No, ako nje nema, neminovno, ali sigurno će se pojaviti sreća i ljubav vezani uz neku treću osobu ... a ta faza kad nitko još nema trećega/treću, ali nemaju više ni jedno drugo u emocionalnom smislu, to je čekaonica.

Ne vjerujem da itko može živjeti bez ljubavi i osjećaja sreće kojeg pruža voljena osoba - ako to više ne čini partner tada je neminovno da će na njegovo/njezino mjesto kad-tad uletjeti netko drugi. I onda se dešava ona mučna no neizbježna situacija - ili se to taji ili se na brzinu prekida ... i ne vjerujem da je puno ugodnije nego kad se to učini i bez prisustva treće osobe, u miru i, nadam se, obostranom razumijevanju.

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Dokle god ti živiš s bračnim partnerom i taj život je jedina zajednica koju poznaješ, pa joj se prilagođavaš, nekad daješ više, nekad manje, a tako i on, i cijelo vrijeme si manje ili više zadovoljan, a s druge strane zapravo i ne znaš ŠTO JEST sreća jer ju nisi okusio ili si je okusio poodavno... a onda ti u jednu takvu (učmalu, statičnu, kako hoćeš) zajednicu uleti nešto što prepoznaš kao sreću i u tom trenutku shvatiš, da si zapravo živio u emocionalno težim uvjetima nego ti je za duševnu hranu potrebno - samo si bio dobro prilagođen na manje, e, to je nešto drugo.

---

OK, možda to netko i tako doživljava.

Meni osobno je u takvim trenucima bio izrazito mučan osjećaj da me netko drugi veseli više od moje tadašnje partnerice i bio sam 101 % siguran da je ta veza došla k svome kraju i da od druge osobe dobivam ono što bih trebao dobivati u vezi - životno veselje i sreću ... ali sam zbog svoje iracionalne nade da će se nekim čudom ipak nešto popraviti, zbog svoje inertnosti i vjerojatno straha od samoće odlagao taj kraj u nedogled.
Sjećam se dobro tog vremena i neugodnog osjećaja kojeg je ono nosilo, bio sam potpuno svjestan beznadnog stanja u kojem se našla veza i ja sa njom.

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

Možda niej odmah čekaonica, ali neumitno klizi prema njoj. :/

.....

i ne vjerujem da je puno ugodnije nego kad se to učini i bez prisustva treće osobe, u miru i, nadam se, obostranom razumijevanju.

---

Pa ne mora kliziti.
Neki ljudi će do kraja života poželjeti izvlačiti iz postojeće veze sve što je uopće moguće i biti s tim zadovoljni, dok će drugi ljudi gledati na to kao na trošenje vremena i energije uludo, dok drugdje čeka neka sreća. Čeka li? Tko to zna.

Što se drugog dijela tiče, slažem se, ali opet se vraćam na pitanje: gdje je sreća, i što je to? Hoću li je naći? Hoću li se samo pokidati grčevito je tražeći, hoću li se razočarati, shvatiti da mi je veću sigurnost i podršku davao moj emocionalno isprazni brak od ispunjenja osjećajem razrješenja braka?

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

Meni osobno je u takvim trenucima bio izrazito mučan osjećaj da me netko drugi veseli više od moje tadašnje partnerice i bio sam 101 % siguran da je ta veza došla k svome kraju i da od druge osobe dobivam ono što bih trebao dobivati u vezi - životno veselje i sreću ... ali sam zbog svoje iracionalne nade da će se nekim čudom ipak nešto popraviti, zbog svoje inertnosti i vjerojatno straha od samoće odlagao taj kraj u nedogled.
Sjećam se dobro tog vremena i neugodnog osjećaja kojeg je ono nosilo, bio sam potpuno svjestan beznadnog stanja u kojem se našla veza i ja sa njom.

---

Tatek, ovo je nešto drugo. Vjerujem da je jedini izlaz - u izlazu iz takve momačke veze jer ti bračna ne obećava puno, ali mislim da bračni partner kojeg si jednom ludo volio, kojeg danas voliš, ali nestale su one sitne nježnosti ili strast, niste neprijatelji, a još imate i djecu (koja, hoćeš, nećeš jesu svojevrstan začin u bračnoj vezi) drugačije kotira.

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

Možda niej odmah čekaonica, ali neumitno klizi prema njoj. :/

.....

i ne vjerujem da je puno ugodnije nego kad se to učini i bez prisustva treće osobe, u miru i, nadam se, obostranom razumijevanju.

---

Pa ne mora kliziti.
Neki ljudi će do kraja života poželjeti izvlačiti iz postojeće veze sve što je uopće moguće i biti s tim zadovoljni, dok će drugi ljudi gledati na to kao na trošenje vremena i energije uludo, dok drugdje čeka neka sreća. Čeka li? Tko to zna.

Što se drugog dijela tiče, slažem se, ali opet se vraćam na pitanje: gdje je sreća, i što je to? Hoću li je naći? Hoću li se samo pokidati grčevito je tražeći, hoću li se razočarati, shvatiti da mi je veću sigurnost i podršku davao moj emocionalno isprazni brak od ispunjenja osjećajem razrješenja braka?

---

Slažem se, neki ljudi će radije odabrati sigurnost bez sreće umjesto nesigurnog traženja sreće.
Što je bolje? To je potpuno individualna stvar, svatko je kovač svoje sreće i sam odlučuje o svojoj budućnosti, no moj osobni stav je da se ostajanjem u sigurnosti automatski čovjek na neki način odriče tog traženja nove sreće odnosno otežava si put do nje.

Naravno, neki će ju naći i tako, ostajući godinama u "prijateljskoj" vezi, i onda će kad ju nađu odjednom pronaći snage za promjenu i ostavljanje partnera koji će se možda čudom čuditi otkud sad to ... a drugi će u takvom stanju, nezadovoljstva i jamranja dočekati i kraj života.
(naravno, moja je pretpostavka da su ljudi nezadovoljni vezom u kojoj nema emocioanlne povezanosti ... možda ima i onih kojima je to OK? :? )

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

... nestale su one sitne nježnosti ili strast, niste neprijatelji ...

---

E, to je problem ove teme što je teško razlučiti razgovor o dvije vrste veza - one u kojima je nestala strast, ali još uvijek ima emocionalne povezanosti (to vidim kao normalnu razvojnu fazu jedne dugogodišnje veze i ne vidim problem u ostajanju u njoj) i one u kojoj više nema te emocionalne povezanosti i ostaje samo partnersko-prijateljski odnos bez neke posebne emocionalne podloge. Ja sam govorio o ovoj posljednjoj jer sam iz Trininih postova skužio da ona želi mišljenje o takvim vezama.

Poždera mi post!!! :evil:

Nema veze, ti si to ionako odlično sažeo, te dvije vrste veza.

Samo bih još dodala da je za moj pojam vezi kraj (ostali mi u njoj ili ne) u onom trenutku kada shvatiš da s tom osobom više ne ide dalje, a ne onda kada ti se učini da u vezi nešto fali.

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Samo bih još dodala da je za moj pojam vezi kraj (ostali mi u njoj ili ne) u onom trenutku kada shvatiš da s tom osobom više ne ide dalje, a ne onda kada ti se učini da u vezi nešto fali.

---

Čini se da je isti drek, drugo pakovanje, ali nadam se da još netko (osim mene :mrgreen: ) shvaća što želim reći.

Pa, mislim da i ja kužim - vezi je kraj onda kad više nemaš volje truditi se oko nje, rješavati probleme .. odnosno, kad se makar jedna od dvije osobe u vezi prestane truditi oko održavanje te veze.

Baš smo sad to dobro definirali, kao matematički teorem ... :mrgreen:

:lol:

Glasala za Ne.
Iako osjetim da godinama mijenjam svoje stavove ili da ih rastezeeeem...vjerujem da ne bih mogla zivjeti u takvom braku. Borila bih se do kraja, ali kad bi vidjela da nema obostrane ljubavi, ne bih mogla ni disati, pogotovo zivjeti dalje pored "te osobe".

Ljudi, što je prijateljstvo između (još)supružnika?
Jel to podrška i razumijevanje da ako se poželi može imati i netko sa strane? Ako si prijatelj-razumjet ćeš!

Preopćeniti su mi ti pojmovi.
Ja sam glasala za treću varijantu. :oops: